the age of AQUARIUS - gt

nedjelja, 28.02.2010.

JUPITERIJANSKE EKSPANZIJE ŽIVLJENJA

razjašnjavajuća obavijest da ne bude zabune:

POJELO MI JE CIJELI POST. BAREM DVIJE STRANICE TEKSTA. NAJBOLJI POST IKADA. SVE POJELO.
i šta da se onda više uopće trudim i mislim i smišljam i zapisujem?
nitko i ništa ne može pobijediti blogojedca. nezasitna životinja.

tako da, na vašu preveliku žalost, ovaj puta nećete saznati baš ništa o Jupiterijanskim Ekpanzijama Življenja....skraćeno: JEŽ. naježih.
adio svitu. cmokača.

- 14:47 - Komentari (66) - Isprintaj - #

JUPITERIJANSKE EKSPANZIJE ŽIVLJENJA

vrlo uman i dubok post, čitati samo uz veliku dozu strpljenja. ako je moguće, još bolje ni ne čitati.
pisano tijekom jednog proljeća u nagovještaju, a u trenutku napada omiljene razbibrige -zabušavanja na poslu.
naslov nema veze s postom. jednostavno mi se svidio. ne znači ništa - osim možda ponekom vodenjaku koji zna živjeti ne dodirujući nogama tlo. u let. u letu prema svijetlu, letu prema suncu....dalje od tame i dalje od sebe i tame u sebi....kao ikar....kao čupanje duše iz materije u slobodu...oslobađanje...skidanje okova...bla-bla.

UZVIŠENI DIO POSTA
zašto i kako
Postoje izvjesni podtokovi unutar vanjske očitovnosti života za uočavanje i osvješćivanje kojih je potreban vremenski odmak i pogled unazad. Godine života. I to je jedini način na koji ih se može primijetiti i to može samo ljudska jedinka istančanih osjetila za nevidljivu, nematerijalnu sferu života, posebno ako je još k tome i prirodno usmjerena na vječno zapitkivanje neuništivog „zašto“. „Zašto „ je beskrajno pitanje kao i sam život, univerzum, bitak....kroz odgovore na „zašto“ automatski se odmataju i odgovori na „kako“. No, „kako“ je za one koji su predodređeni tražiti „zašto“ uvijek manje bitno........nikada i nebitno, jer iz načina često proistekne uzrok. No, način i „kako“ su uvijek puno bliskiji materijalnom, opredmećenom, ostvarenom..nego što su to uzrok i „zašto“ koji svoje uporište imaju čvrsto usađeno u apstraktnom, misaonom, emocionalnom, podsvjesnom, nadsvjesnom i koječemu ostalom nikada dodirljivom putem materijalno opredmećenog bitka. Kraće, prstom.

svrha susreta
Upoznajem se kroz interakciju s drugim ljudskim jedinkama. Smatram to svrhom postojanja takve interakcije. Upoznavanje sebe. Ne mogu znati koliko sam loš ili dobar čovjek dok se to ne ukaže kroz suodnos s drugim ljudima. To je svojevrsna igra skrivača. Postojim, no skrivena sam od sebe same i u toj skrivenoj stvarnosti sam sve, svakakva i ništa i nikakva. U trenutku susreta s drugim živim bićem postajem nešto i nekakva. Plemenita, darežljiva ili grabežljiva, podla, zlobna, ljubazna, drska, suzdržana, nezainteresirana ili opčinjena.....ljudi oko mene zaista su moji učitelji. Svi. Učitelji mene o meni.

svrha iluzije "ja i mi"
Potrebna je iluzija odvojenosti da bi se doživjelo sebe kao jedinku, zasebno biće i potrebna je povezanost da bi se doživjela pripadnost i osjećaj zajedništva, unutar čega se javlja mogućnost otkrivanja sebe kroz odnose. Biti samostalan i istovremeno dio cjeline je paradoks. Majstori življenja su sposobni istovremeno za oboje i znalački vješto balansiraju između pripadanja sebi i pripadanja drugima. Oni iz obojega izvlače maksimum najboljega...majstori su rijetkost.
Saplićem se o svoju samoću i o svoje odnose i veze. E, tu sam ja majstor. Takvih je mnogo. Toliko mnogo da je devalvacija majstora toga tipa strahovita.

PRIZEMNI DIO POSTA - kulise, scena
Spušta se noć i kroz prozor ulazi hladan večernji zrak s mirisom kiše i vlage koja još nije proljetna, ali daje naslutiti kukurjeke i šafrane.
Na mojem stolu poklonjeni bijeli zumbul vrišti svoj opijajući miris iz petnih žila i žilica svoje lukovice i iako ga s ovog mjesta ne vidim od monitora, on ubjedljivo dominira atmosferom i trenutkom. Volim zumbule.

Na izmaku je zima bez gripe i velikodušno obećavanih pandemija i epidemija boleština i ja svom snagom svojeg abdomena iskašljavam zadnje ostatke običnog kašlja vulgaris koji me nedavno uhvatio i ne da si skratiti vijek trajanja nikakvim sirupima na bazi timijana i propolisa ili bilo čega drugog.


Zalaufala mi se i odkočila peta čakra, pa mi se blebeće i priča i osjećam potrebu da verbaliziram –moguće time i banaliziram – svoje dnevne doživljaje. Oko kojih obilazim ko mačak oko vrele kaše, jer pomalo sam razočarana sobom samom i osobom koja me voli nazivati svojom prijateljicom i čak štoviše sestrom........moje zaziranje od pretjerane bliskosti i izljeva naklonosti je čvrsto zacementirano u samoj suštini svega što jesam.
Ja sam stepska vučica.
Volim pristojno rastojanje.
Volim svoju samoću i podnosim ljude dozirane samo u malim količinama.
Kao otrov.
Koji nikada ne omane.

O kose krovne prozore moje kancelarije polegla je tamna noć
i dok dobuje kiša u ritmu tam-tama,
razmišljam da bih trebala kući poć.

Predamnom je dugi radni vikend.
To je ono što meni godinama donosi proljeće.
Rad, rad i samo rad. Uostalom –arbeit macht frei. Dokazano.
Kiša pljušti.
Adio svite.

p.s. smatram da je moje nastojanje da vam s puno lijepih riječi kažem što manje, pa čak i ništa –u potpunosti uspjelo. ide mi, ide mi!:)

- 14:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2010.

zima je bila sa puno snijega....

čeko sam za travnik vezu.
stresla je snijeg sa plave kose...
čekajući voz za brezu.
zima je bila sa puno snijega,
vozovi mnogo novih lica nose,
ali nje nema da kao onda
strese snijeg sa svoje koseee..

i ja ne mogu, sve i da hoću,
zaboraviti plavu kapu,
a vozovi idu danju, noću
kroz podlugove......
kroz podlugove......

- 01:30 - Komentari (53) - Isprintaj - #