the age of AQUARIUS - gt

vrlo uman i dubok post, čitati samo uz veliku dozu strpljenja. ako je moguće, još bolje ni ne čitati.
pisano tijekom jednog proljeća u nagovještaju, a u trenutku napada omiljene razbibrige -zabušavanja na poslu.
naslov nema veze s postom. jednostavno mi se svidio. ne znači ništa - osim možda ponekom vodenjaku koji zna živjeti ne dodirujući nogama tlo. u let. u letu prema svijetlu, letu prema suncu....dalje od tame i dalje od sebe i tame u sebi....kao ikar....kao čupanje duše iz materije u slobodu...oslobađanje...skidanje okova...bla-bla.

UZVIŠENI DIO POSTA
zašto i kako
Postoje izvjesni podtokovi unutar vanjske očitovnosti života za uočavanje i osvješćivanje kojih je potreban vremenski odmak i pogled unazad. Godine života. I to je jedini način na koji ih se može primijetiti i to može samo ljudska jedinka istančanih osjetila za nevidljivu, nematerijalnu sferu života, posebno ako je još k tome i prirodno usmjerena na vječno zapitkivanje neuništivog „zašto“. „Zašto „ je beskrajno pitanje kao i sam život, univerzum, bitak....kroz odgovore na „zašto“ automatski se odmataju i odgovori na „kako“. No, „kako“ je za one koji su predodređeni tražiti „zašto“ uvijek manje bitno........nikada i nebitno, jer iz načina često proistekne uzrok. No, način i „kako“ su uvijek puno bliskiji materijalnom, opredmećenom, ostvarenom..nego što su to uzrok i „zašto“ koji svoje uporište imaju čvrsto usađeno u apstraktnom, misaonom, emocionalnom, podsvjesnom, nadsvjesnom i koječemu ostalom nikada dodirljivom putem materijalno opredmećenog bitka. Kraće, prstom.

svrha susreta
Upoznajem se kroz interakciju s drugim ljudskim jedinkama. Smatram to svrhom postojanja takve interakcije. Upoznavanje sebe. Ne mogu znati koliko sam loš ili dobar čovjek dok se to ne ukaže kroz suodnos s drugim ljudima. To je svojevrsna igra skrivača. Postojim, no skrivena sam od sebe same i u toj skrivenoj stvarnosti sam sve, svakakva i ništa i nikakva. U trenutku susreta s drugim živim bićem postajem nešto i nekakva. Plemenita, darežljiva ili grabežljiva, podla, zlobna, ljubazna, drska, suzdržana, nezainteresirana ili opčinjena.....ljudi oko mene zaista su moji učitelji. Svi. Učitelji mene o meni.

svrha iluzije "ja i mi"
Potrebna je iluzija odvojenosti da bi se doživjelo sebe kao jedinku, zasebno biće i potrebna je povezanost da bi se doživjela pripadnost i osjećaj zajedništva, unutar čega se javlja mogućnost otkrivanja sebe kroz odnose. Biti samostalan i istovremeno dio cjeline je paradoks. Majstori življenja su sposobni istovremeno za oboje i znalački vješto balansiraju između pripadanja sebi i pripadanja drugima. Oni iz obojega izvlače maksimum najboljega...majstori su rijetkost.
Saplićem se o svoju samoću i o svoje odnose i veze. E, tu sam ja majstor. Takvih je mnogo. Toliko mnogo da je devalvacija majstora toga tipa strahovita.

PRIZEMNI DIO POSTA - kulise, scena
Spušta se noć i kroz prozor ulazi hladan večernji zrak s mirisom kiše i vlage koja još nije proljetna, ali daje naslutiti kukurjeke i šafrane.
Na mojem stolu poklonjeni bijeli zumbul vrišti svoj opijajući miris iz petnih žila i žilica svoje lukovice i iako ga s ovog mjesta ne vidim od monitora, on ubjedljivo dominira atmosferom i trenutkom. Volim zumbule.

Na izmaku je zima bez gripe i velikodušno obećavanih pandemija i epidemija boleština i ja svom snagom svojeg abdomena iskašljavam zadnje ostatke običnog kašlja vulgaris koji me nedavno uhvatio i ne da si skratiti vijek trajanja nikakvim sirupima na bazi timijana i propolisa ili bilo čega drugog.


Zalaufala mi se i odkočila peta čakra, pa mi se blebeće i priča i osjećam potrebu da verbaliziram –moguće time i banaliziram – svoje dnevne doživljaje. Oko kojih obilazim ko mačak oko vrele kaše, jer pomalo sam razočarana sobom samom i osobom koja me voli nazivati svojom prijateljicom i čak štoviše sestrom........moje zaziranje od pretjerane bliskosti i izljeva naklonosti je čvrsto zacementirano u samoj suštini svega što jesam.
Ja sam stepska vučica.
Volim pristojno rastojanje.
Volim svoju samoću i podnosim ljude dozirane samo u malim količinama.
Kao otrov.
Koji nikada ne omane.

O kose krovne prozore moje kancelarije polegla je tamna noć
i dok dobuje kiša u ritmu tam-tama,
razmišljam da bih trebala kući poć.

Predamnom je dugi radni vikend.
To je ono što meni godinama donosi proljeće.
Rad, rad i samo rad. Uostalom –arbeit macht frei. Dokazano.
Kiša pljušti.
Adio svite.

p.s. smatram da je moje nastojanje da vam s puno lijepih riječi kažem što manje, pa čak i ništa –u potpunosti uspjelo. ide mi, ide mi!:)