the age of AQUARIUS - gt

ko svagdje gura nos, taj svašta i nađe.
još krstarim onim fejsbukom i sama se sebi čudim.
stotine grupa, stotitne poziva da se čovjek pridruži tamo, vamo, podrži ovo-ono. svašta.
i tako sam naišla i na grupu s nazivom: „zatvorimo huligane. jedan od ubojica luke ritza opet je pretukao dječaka“. i pridružila se, naravno, toj grupi. jer nisam pristalica nasilja ni u kojem obliku. ......a zatim sa se „brisala“ iz te grupe. i pred sobom se stidim što sam naivno povjerovala da se tu učlanjuju ljudi protivnici nasilja.
razina komentara prepunih silne negativne, destruktivne energije zaprepastila me. u gomili od stotina i stotina ljudi koji su ostavili komentar, naišla sam na tek nekoliko njih koji su pokušali biti malo konstruktivniji pri svojem osuđivanju nasilja, kao npr.:

„Budući da imaju viška energije, trebalo bi uvest obvezu rada i sve te huligane i bandu pozatvarat i dat im da lupaju po kamenu ili da čiste zarasle površine, uglavnom da rade težak fizički posao (jer um im je očito nikakav) i da tako budu društveno korisni, a i da potroše tu silnu negativnu energiju na nešto dobro...“

s tim bih se složila. vjerujem da gotovo sva djeca koja su delinkventna postaju takva (ne rađaju se, nego postaju!), djelomično i zato jer imaju vremena za to. to vrijeme treba ispuniti korisnim radom, a oni sami za to nisu sposobni. što je i logično, jer u pitanju su pubertetlije. očito ni njihovi roditelji nisu sposobni biti im uzor i uputiti ih na pravi put. mislim da više nije nikakvo revolucionarno otkriće da nije svatko tko je sposoban napraviti dijete, sposoban i biti roditelj. ne sumnjam u njihovu ljubav prema djeci, ali ljubav nije dovoljna. ne uvijek. ne u takvim slučajevima. dijete treba znati odgajati. nažalost, u našem društvu preplavljenom kojekakvim tečajevima, školama, radionicama, seminarima...ne vidim takve koji bi pokušavali podučiti ljude kako biti bolji u svojoj roditeljskoj ulozi. kao da to uopće nije bitno. kao da se roditeljstvo svodi na opskrbu djece kompjutorima, autima, mobitelima.....

ono što mi je sasvim nejasno je: kako ljudima koji žestoko osuđuju nasilje, ali na takav način da prijete, traže mučenje, ubijanje, krv....nije jasno da su i sami takvi? kako se kao kršćani ne sjete tko ima pravo baciti prvi kamen? čemu nas je uopće naučilo kroz dvije tisuće godina svo to silno razvikano kršćanstvo i katoličanstvo kojim se upravo takvi najčešće najviše ponose?
ja osuđujem djelo. čin. ubojstvo.
čovjeka (ili u ovom slučaju dijete) pokušavam shvatiti. razumjeti što ga je navelo na to djelo, što ga je motiviralo, o čemu i kako misli i razmišlja? vjerujem da, dok to ne shvatimo, nećemo naći način da kod takvih pojedinaca smanjimo razinu nasilnosti koja nas sada tako zgraža, da ni ne primjećujemo da u svojoj reakciji na nju i sami postajemo nasilnici.

naježila sam se od reakcija ovakvog tipa:
...gamad treba streljat muceci!!!
....takve triba odma ubit
-Najpametnije Bi Bilo Da Sad Odlucimo Koa Smrtna Kazna.. Ja Glasam Za Lomachu!
.....treba upucat suca koji ga je pustio da se brani sa slobode.
...kreteni!!! Treba ih rezati i solju im trljati rane!!!! Nisu to djeca...ako se tako mogu ponašati i mlatiti okolo...i ubijati!!! Jebemti takvu državu
....gamad treba ih mučit 100 godina pržit pomalo strujom i za to vrijeme ih izubijat šakama

i tako se okupljanje u ime jednog nevinog i jadnog dječaka koji je pao kao žrtva nasilja, pretvorilo u natjecanje tko će smislit strašniju kaznu i užasnije mučenje za počinitelja.
da bi se osudilo nečovječnost, postalo se nečovječnim.
što bi o tome mislio luka ritz?
čitala sam da je bio dječak u svakom pogledu za pohvalu. pitam se bi li bio oduševljen što zbog njegovog tragičnog kraja toliki ljudi pokazuju svoju zvjersku stranu?
moje pitanje bilo bi: da sutra saznate strašnu vijest da je vaše dijete ubilo drugo dijete, biste li predlagali sve te i takve kazne i mučenja? nije moguće da ne bi!
zašto tako lako zaboravljamo biti ljudi? zaboravljamo činjenicu da ni zatvor ni mučenje nisu nikada od bilo koga napravili ispravnog čovjeka? koji nam je cilj u svemu tome? da dijete-ubojica ispašta što strašnije ili da uvidi što je učinilo i nikada više ne ponovi ne samo to nego ni ništa slično?
ovaj puta dječak-ubojica je ponovo pretukao svojeg vršnjaka.
ja tvrdim da smo svi mi krivi.
jer, ovo društvo očito ne poznaje načine kako mladog čovjeka koji je zastranio izvesti na pravi put. kako u njemu pobuditi pozitivne emocije i misli i učiniti da umjesto destruktivne osobe koja uništava i sebe i sve oko sebe postane pozitivna osoba koja čini dobro drugima. a, činiti dobro drugima uvijek znači činiti dobro sebi.
što je to oko nas što toliko puni ljude nevjerojatnom agresijom?
nekada prije, kad sam bila naivna i mlada, vjerovala sam da vjernici imaju neku posebnu dozu vrlina i morala koji možda meni fale, jer ne idem u crkvu. gotovo da sam im zavidjela. danas gledam stotine tisuća vjernika kako sve češće i više hrle na mise, ispovjedi, molitve...i što ih je više, to više je laži, nemorala, lopovluka, destruktivnosti svuda oko nas.
kako da si objasnim nešto tako nespojivo jedno s drugim?
........možda 2012-te godine zaista doživimo veliku čistku duša i mnogi od nas odu kvraguc.


p.s.samo za upućene.
kupila sam si eriku.


dala sam sve od sebe da je uguram u ovaj post.

stavit ću je na vanjsku prozorsku dasku i izložit svim okrutnostima kontinentalne zime.
(pa, da vidimo kako će onda cvrkutat o ljetu, moru i kupanju! ha!)

na špahretu se krčka grah u svojoj prvoj vodi.
ja jedrim bloškim vodama i vatam niti babljeg ljeta u
jadikovkama mojih omiljenih blogera.
pri tom i paralelno s time,usavršavam sve aspekte svoje
urođene lijenosti,
pa stoga dok voda s grahom vri i zrna udaraju o stijenke lonca,
unaprijed mi je iritantna i depresivna pomisao da moram ustati
(fizički napor!)sa stolice, otvoriti frižider (opet fizički napor!),
izvaditi mrkvu i peršin (još jedan fn!), oguliti sve to (veliki fn!) i nasjeckati lukac u suzama lica svojega -fizičko emocionalni napor.
voljela bih da sam vrhunski talent za telekinezu,
pa da sjedim i blago mutnog pogleda izgubljenog u daljinama iluzija,
vizualiziram kako se mrkva sama guli i sjecka i uskače u lonac.
čak štoviše, da ne gubim vrijeme vizualiziram odjednom tri daske i mrkvu, perši i luk kako se takmiče tko će se brže oguliti i uskočiti u lonac.
podrazumjeva se da lonac sam diže poklopac, kuhača sve to promiješa,
a zatim daske i noževi odlebde do sudopera, operu se, osuše i odlože sebe na svoja mjesta.
ne tražim puno od života. mnogi si traže i vizualiziraju idealnu ljubav,
ja sam praktična - meni dovoljan i samozgotovljavajući grah. (smzgt grah).
a, ovaj prošli topli tjedan, dok je ravnicom šizila teška blitvarska južina
i dizala ovom mirnom slavonskom narodu tlak, zadavala glavobolju i kidala živce u froncle, pedalirajući lagano biciklom kući s posla u toplo jesenje veče, dok bi kišica neodlučno tu i tamo kapnila, pogled mi je uhvatio konačno jedan lijep prizor ove tako sive, isprane, prašnjave i nikakve jeseni. davno jesen nije bila tako nikakva, al gore u koršnjama drveća jedna upaljena lampa čarobno je osvjetlila već zlatno lišće mladog drveta....

valjda se to tako piše.
uostalom, nisam ja galileo.

odlučila sam se vratiti na blog i opet pisati.
svako pisanje nužno i neizbježno započinje prvom rečenicom.
tko god se odluči bacit mi riskantnu rukavicu izazova u lice
suprotnim stavom, nek najprije dobro razmisli, jer ja sam
na svojem blogu uvijek u pravu.

uzet ću si sad neko vrijeme slobodno da se odmorim od ove
dalekosežne odluke.
zatim ću, kad trenutak bude zreo ko kruška ispalit prvu.
rečenicu.
također, moram donijeti i vrlo delikatnu odluku dal će to biti
jedan ubojit snajperski precizan pucanj ili možda rafalna paljba...
pa, onda dolazi pitanje: rafalno iz svih oružja ili samo jednog?
snajperski singl metak iz zasjede i dalekometno ili izbliza oči u
oči ravno u čelo?
post mi postaje krvav.
nije mi jasno koji to vrag isplivava iz moje tamne podsvijesti?
bit će da to ima neke veze s ovom blitvarskom teškokalibarskom
južinom što se ko zla kob raspirila preko moje ravnice.
jedva se diše.
no....čini mi se da sam napisala post! a, vama?

za kraj nešto vrlo zakukuljeno i malo kome razumljivo, ali
meta će shvatit da je nju opalilo:
sjećate se kako je onomad moj pajdo ciceron znao u senatu
završavat svoje poznate govore legendarnom rečenicom:
ceterum cenzeo kartaginem ese delendam? moguće da se to ne piše baš tako, al vjerujte tako se izgovara.
e.....po uzoru na njega od sad će svaki moj post završavat rečenicom:
ceterum cenzeo da PAPRIKU TREBA SAMLJETI! yes, sir!))))


p.s. -kakav je to post bez post scriptuma? ma, bijedan.
stoga...podsjetimo se što je to emocija.
e=energija
motion=pokret.
e-motion = energija u pokretu.
zaključak: emocija je energija u pokretu, jer uostalom osnovna osobina i glavna odlika energije je kretanje.
a, kretanje je prijenos od jedne točke u prostoru do druge....
kako to izgleda praktično, osjetite na svojoj koži:

da se vratim na blog.
jer onaj facebook je zbilja ispod nivoa
poštenog blogera.
al morala bih pisati.
a, to je strašan intelektualni napor.
a, na fejsu se samo klika.
predmnijevam da će na taj način tamo
milijunima zakržljati mozgovi.
klik...klik....klik....
što sam ono htjela reći?
klik...klik....klik....
što sam....
klik...klik....klik....
gdje sam ja to?!
vratite me na feeeejs!
ovo je tako teškooo!

OVAJ BLOG JE PRIVREMENO U MIROVANJU.
zalaz sunca na najljepšoj rijeci na svijetu:

ovim postom javno obznanjujem svoju definitivnu odluku
da ću se odlučno i definitivo odbiti ponovo roditi na ovoj planetici,
ako mi Onaj Koji Jeste (a, ko da ja nisam, pih!) ne podari ovakav glas.
osjećam se zakinuto.
što i jesam.
jer je i meni samoj neugodno slušati sebe kako revem
kad probam biglisati. stoga šutim.
ma, ne razumijete vi to.
no, nema veze.
nešto drugo sam htjela reći, ali nemam vremena.
otvorila sam restoran na faceu.
navratite.
klopa je super.
sad žurim, moram kontrolirati konobarice.
znate i sami kako ta profesija voli jamiti.
cmokača, blogeri.