the age of AQUARIUS - gt

slike govore više od riječi.

kroz prozor

kraj ili početak?


na prozoru

moja menta...
tamjan


i kadulja:


ima li išta na vašim prozorima....osim prašine i paučine?

kolovoz.
moj omraženi mjesec.
koji volim na neki način.
i ne volim na neki drugi način.
paradoksalno kao što je i sam život...

neobrađena slavonska polja puna ambrozije u cvatu...
tužno.
pod mojim prozorom sjede satima...
sjede danima...sjede godinama besposleni
odrasli muškarci i piju pivo za pivom, pivo za pivom.
invalidi na kojima se ne vidi invaliditet,
penzioneri na kojima se ne vide godine rada.
tužno i ružno.

a, slavonija....
livade s ponekim starim, zapuštenim đermom,
bez krda krava na njima i suhih balega veličine
tanjura za džambo picu,
pašnjaci bez bijelih stada smrdljivih ovaca i
njihovih sitnih gomboca.....
kroz poneko selo gega poneko usamljeno jato gusaka,
ali nema dudova da se prejedu slatkih, sočnih plodova
i pijane skljokaju na hrpu i zaspu.
sjećam se sokaka koji su se bijelili od jata gusaka,
trebalo je hrabrosti za prošetati pored njih.
gusan je opasna zvijerka.

u kolovozu mislim da polja kukuruza posijanog u dugačke redove,
sjećam se graha što se penjao visoko uz taj kukuruz i
velikih, teških bundeva što su na svojim bockavim, vijugavim stapkama
zrijale između redova. to su bile bundeve!

i kako je priroda mudro posložila svoje darove:
sjećam se kako smo pekli prve kazane rakije od
mirišljivih bijelih šljiva, i na istoj vatri okretali
slatke klipove mladog kukuruza ukradene u nečijoj bašči
i poneki krumpir tek izvađen iz rahle zemlje....

mirisi....slavonija je bogatstvo mirisa što se šire ravnicom.

slavonija u mojem sjećanju je znoj i prašina kolovoza.
ogromni crveni kombajni što bljuju tone žita i ostavljaju
za sobom snopove slame....strnjika...čičci...gušteri...
zujanje osa, bumbara i čvrčaka.
veeelika šnjita domaćeg kruha, komad slanine i
glavica luka što čekaju podne u hladu starog hrasta...
najbolji ručak na svijetu.

i mir u suton.
kad čovjek sa sebe spere znoj i
zdravo i sretno umoran do kostiju,
sjedne na klupčicu pred svojom kućom i
zadovoljno podraga svojega garova
vjerno smotanog podno nogu.
sjećanja.


pod mojim prozorom sjede satima...
sjede danima...sjede godinama besposleni
odrasli muškarci i piju pivo za pivom, pivo za pivom.
invalidi na kojima se ne vidi invaliditet,
penzioneri na kojima se ne vide godine rada.
neka nova slavonija.

sve strahote materijalizma sručile su mi se
nenadano i ničim izazvano na krhka ramena.
ništa nije gore u životu nego biti bogat,
a ne biti dovoljno bogat.
naravno....čovjek nije nikada dovoljno bogat, ali...
moj život srozao se niz tobogan pohlepe za
imati, umjesto biti i sad imam, a nema me.
iz uzvišenih, produhovljenih sfera ljosnula sam
u kaljužu opredmećenog bitka. (?!!!hehehe!)
vrtim se ko muva bez glave između mnogih svojih
imanja i posjeda.
iz stana u kojem ne stignem živjeti od silnih obveza
jutrom jurim u stan u kojem želim živjeti nakon
što bude majstorski renoviran, ako mi uspije izdržati
cijeli postupak renoviranja bez da ubijem kojeg majstora.
iz osijekvilla šibam munjevito u yoville i trudim se iz petnih
žila urediti stan jurcajući između trgovina, tvornice,
restorana, kafića i plaže na kojoj pecam da zaradim koji novčić
unatoč obilju ogrmnih morskih psina koje mi tamane ulov.
otamo trčećim korakom krećem u farmville gdje mi plodne i rodne
gredice daju bogat urod budeva, žita i ostalog bilja, a imam
i kravice, ovčice, kokice, naravno i voćnjak....puno posla, puno posla!
nije lako.
uvatila sam neku parcelu i u farmtownu...i radim i u nadnici, pomažem okolo po farmama, sve za kunu više!
pokazalo se da blogeri i nisu zahvalna pomoć.
neće raditi. mošte ih zvati i zvati ....neće.
neki bi samo demonstrirali i bunili se i štrajkali, ali kad zovem
da samnom zasuču rukave i proliju koju kap znoja...jok!
ni mrdac, ni prdac.
stoga znajte, budite upozoreni:

elegija o blogeru bez farme

ne vjerujete blogeru koji nema farmu
on mlati praznim rječima, iskušava karmu.
i kad bi htjeo, ne zna taj ni smotati sarmu
ne vjerujte blogeru koji nema farmu!

ne vjerujte blogeru koji nema kravicu
on za ručak gleda u praznu si tavicu.
svaki pravi bloger ima ovcu ili kozu
i uzgaja čak i vinovu lozu!

ne vjerujte blogeru koji nema farmu,
to vam je ljenčina što izbjegava darmu.
svaki pravi bloger i na fejsbuku je farmer,
i samo takav bloger istinski je šarmer! jes!

podnaslov: domovini s ljubavlju...
opaska gtautorice: inspirirano i zamišljeno djelomično kao komentar na post žene mačke,
koja zajedno s društvancem koje leprša oko nje, ima kojekakve meni zanimljive i drage ideje i ideale...
ponekad, čitajući neke ljude na blogu, imam osjećaj da se na jedan božanstven način susrećem sa samom sobom u njima. sve odreda ih karakterizira predivna širina duha i pogleda na svijet.
"glavni naslov" maznila sam s cat-inog bloga, ali ona ga je maznila od
maharishi mahesh yogija - dakle obje smo jamile, kamo sreće da svi
kad jamimo, jamimo samo takve stvari.
svratite do catwomenice ....žena ima mozga, petlje, ljubavi i brdo mačaka.
a sad......naslovni post-komentar:

ne postoji nikakav sustav bez ljudi pojedinaca koji ga čine i koji sami određuju pravila igre...dakle, igrači su problem...upravo igrači...oni određuju sustav i pravila. (a, igrači smo u stvari SVI mi -koliko god nam možda to bilo mrsko.....poštovani maharishi -čije spominjanje mi uvijek izmami osmjeh -je sasvim u pravu. upravo TO je ono što pokušavam već neko vrijeme reći ljudima oko sebe. država je onakva kakvi smo mi. a, MI –to sam i ja, i ti, i svaki pojedinac...i zato nije svejedno kakav je pojedinac, koliko god on bio "mali" i činio se "beznačajnim". i zato se naježim od izjava tipa: kradu svi, bio bih glup da ne kradem i ja....NE! glup si ako i ti kradeš, samo zato jer to čine svi! glup si, ako misliš da ćeš prostačenjem donijeti promjenu na bolje, a ne vidiš da ćeš samo postati prostak i to je to. glup si ako se spustiš u blato, jer se svi u njemu valjaju i očekuješ da ćeš time donijeti neku promjenu ....nećeš, samo ćeš i ti postati prljav i taj tren gubiš pravo prigovora! nema smisla da lopov upire prstom u lopova i urla: dršte ga, krade! treba krenuti od sebe, ostati iskren, pošten i dobronamjeran, ne dozvoliti si da te usiše u sebe ovaj srašni stroj pohlepe za materijalnim bogatstvom koji je već zavrtio glavom većini (i ljudi i dalje uporno ne vide da nisu ništa sretniji zato što imaju više, da je sve više i više alkohola, droge i kriminala, a ljudi i dalje vjeruju da je poanta života u stjecanju materijalnog! mi smo glupava vrsta. da se pred nama i sam bog materijalizira, mi ga ne bi vidjeli. gomila budala.)
nego, ne smatram da se svi nužno moramo baviti politikom, da bi imali pravo reći što mislimo o političarima i stanju u zemlji. jer, to što slušam mozarta i gledam rado picasove slike i imam mišljenje o tome, ne znači da se moram baviti slikarstvom ili skladanjem. no, između ostalog i posao političara određuje atmosferu u kojoj živim i time i način mojega života –stoga, iako me politika ne zanima i ne želim se njome baviti, imam pravo, a smatram i dužnost, reći da se s nečim slažem ili ne. umrla bih od boli kad bi me se, po sasvim ispravnoj logici maharishijeve izjave, strpalo u isti koš sa moralnim šljamom (bez iznimke!) koji vodi državu u kojoj živim. i zato, zbog svojih sebičnih i egoističnih razloga –koje ovaj puta smatram pozitivnima i ispravnim – zbog sebe same, kažem da se slažem s tvojim idejama i stavovima, jer oni su velikim dijelom i moji.
da, zaista, potrebno je da se ljudi koji slično misle okupe...pošteni i iskreni ljudi, kojima nije na prvom mjestu i iznad svega prioritet osobno bogaćenje i moć. ljudi koji su u stanju misliti i na drugoga i djelovati za dobrobit zajednice...da bi tada bilo i njima dobro. a, ne obratno....
voljela bih da ti mogu dočarati kako me od srca nasmijala tvoja rečenica o konkretnom planu razvoja kolektivne svijesti uključenom u neki politički program.....ne, ne ...nikako ne želim reći da mislim drugačije! samo mislim da to nije moguće. ali, ideja je kao ideal i zvijezda vodilja prekrasna....prelijep san. to je ključ svega. srž. ali, draga moja cat ti jako dobro znaš da razvoj kolektivne svijesti znači mnogo, mnogo više od postavljnja ispravnih političara na čelo države. kolektivna svijest se razvija kroz pojedinca...jedno po jedno zrnce pijeska treba promijeniti boju od sive u zlatnu, da bi na kraju cijela plaža sjala zlatnim sjajem. možda griješim, čini mi se da to ide tako...od dole prema gore. moguće je da tu donekle griješim, da ima tu još nešto....no, to je druga tema.
sjećam se, u ono „mračno doba komunizma“ (koji nikada nije bio ni tako mračan, a ni komunizam, već socijalizam, i mnogo tamniji mrak guši nas sad sve, jer ovo je erozija duša...strašno, lagano klizenje u ponor kojem većina ne pruža nikakav otpor) dakle, tada je već jedna od lekcija kojima su nas učili u školi bila: potrebno je da se promijeni, razvije SVIJEST da bi smo mogli stvoriti društvo u kojem će svatko imati prema svojim potrebama, a raditi i davati prema svojim mogućnostima. to naravno, isključuje pohlepu i zgrtanje suvišnog bogatstva u rukama male manjine...to podrazumjeva da se brinem ja za tebe i ti za mene – da bi nam objema bilo dobro. to znači da ću nalaziti zadovoljstvo u tome da DAJEM, a ne da grabim, uzimam, otimam, kradem...i kad bi svi vodili računa o tome da daju ...svi bi i primali, zar ne? i svima bi bilo dobro. no, mi smo to sve nazvali crnim, mračnim komunističkim idejama i s ljubavlju prigrlili takozvanu „tržišnu ekonomiju“. kapitalizam. mi smo sami izabrali da ćemo biti podjeljeni na bogate i siromašne. i sad nam se ne sviđa jelo koje smo naručili, ali račun svejedno treba platiti. i plaćamo ga. ja ni malo ne sumnjam u to.
ovo sadašnje stanje je na svoj način i jako dobro. to ti vjerojatno zvuči čudno, ali jeste.
jer, ovo je sjajna prilika da oni među nama koji to žele (a, ne žele svi), konačno vide kakvi smo zaista. kakvi smo ljudi. slika je ružna. ogavna. ali, sve je to i do sada postojalo u nama, samo prikriveno...sad je izašlo na svjetlo i to je dobro. sad možemo nešto učiniti. ne možeš se obračunati sa svojim slabostima dok ih jasno ne uočiš, priznaš sebi i ne odlučiš nešto učiniti, promijeniti. ti to znaš. stoga mislim da ima nade....baš zato, jer je tama oko nas tako tamna, ali mi to vidimo! konačno. vidimo.
još nešto mi pada na pamet. ja sam većinu svojega života proživjela u tom „mračnom komunizmu“...u to doba sam odrastala. mi smo imali ideale. nas su učili idealima, da postoji bolje sutra, da svi trebamo pridonositi tome boljem sutra, mi smo svi zajedno doslovce gradili zemlju, pruge, ceste i vjerovali u poštenje i prijateljstvo. ja danas u ovoj slobodnoj, demokratskoj zemlji ne vidim ništa od toga. strašno je biti mlad, a ne imati ideale pred sobom. strašno je kad ti je jedina zvijezda vodilja novac. kad se smatra da je u redu varati, lagati, krasti –jer, to svi rade! počinjem vjerovati da smo zaista na najnižem stupnju morala i pitam se –što nam je to ovaj puta naša borba dala?
strašno je imati jedan moral u sebi rezerviran za crkvu i boga, a drugi rezerviran za društvo, posao, politiku. to je šizofreno. čini mi se da je opravdano, iako to do sada nisam tako gledala, što danas toliki ljudi trče u crkvu -teško da smo ikada bili veći grešnici, licemjeri, materijalisti, ljudi s pravom traže oprost, ali čini mi se badava. jer čim izađu iz crkve i okrenu se svojem svjetovnom životu, nastavljaju po starom. tko je tu lud? svaki odgovor tipa: društvo, država, takva su vremena...prikriveni je pokušaj da se izbjegne priznanje: ja sam kriv. ja to radim. mi smo društvo. mi smo država...ti, ja, on, ona...svi. mi svojevoljno idemo krivom cestom.
a, možemo bolje. ja mogu. ti možeš. znam da mogu i mnogi drugi.

pustite malo mozak s uzde.
napišite nešto lijepo.
originalno.
svježe.
mene je ova slika očarala.
što očarava vas? koji prizor?
boja? miris? zvuk? ideja?
ništa?....napišite onda koju o tome ništa....



no, budite iskreni.
do kraja.
tad i ništa postaje nešto.
kako se osjećate....što mislite baš u OVOME trenutku?
čekam vaš potez....
ja sam vječiti čekač na čeki čekanja....
svo vrijeme svijeta je moje.
ja sam strpljenje strpljivo strpljeno u jezgi atoma
i strpljenje rasipno razasuto enima i beskrajem svemira
i čekam trenutak kraja njegovog širenja
da budem jedini pljesak razdragane publike
i čujem konačno na koncu konaca
zvuk pljeskanja jednom rukom.
jeste li ikada osjetili takvo beskonačno strpljenje i mir?
božanstveno.
no....
hajte sad vi.....mene sve zanima...svaki titraj iskrenosti.
jel vam ikad zagorio grah?
pukla na gaćama guma?
prisjela na računu suma?
jel vam ikad od ljepote stao dah?
ili nije ništa....opišite mi vaše ništa!
i koliko vas je njega strah.......


---------------------------
eksplozivni update - nevezano za post i u svrhu očuvanja ostataka mentalnog zdravlja:
jebeš tehniku! jebeš kompjutere, exploret, internet! jebo blog! razbit ću prokletog gada koji se zablokira usred mojeg komentara stoljeća od 10 kilometara dužine i sve mi ode u govna! sranje! kroz gusto granje....(stara izreka iz djetinjstva). da se nisam uvalila u ovo renoviranje stana, pa mi svaka lipa ode u to, sad bi tako s jednim savršenim, destiliranim užitkom uzela čekić i razbila kretena od lapotopa i udarala i udarala po njemu dok se ne pretvori u prah finiji od štaubcukera! al, sad nemam love da otrčim po novi, a ja sam ovisnik! ja sam ovisnik....o, bože, ja sam ovisnik...TRAAS! BUM! TRAAS! u svakom udarcu bila bi čista esencija bijesa cijelog čovječanstva...koja moć! koja snaga! al nemam love....

p.p.s. eto. sad sve znate. toliko o mojoj finoći izražavanja. ja nikada ne psujem. ne trpim prostakluk. ja sam smirena i uravnotežena osoba. ja nisam sklona agresiji. ja sam dama. fina dama. jebo pederskog kretena koji je sve ovo izmislio! a, bilo je tako lijepo i tako uzbdljivo pisati dugačka pisma, dopisivati se s ljudima i čekati nestrpljivo odgovore...papir se nikada ne zablokira! papir ti da vremena da se oladiš , da si osmisliš fine, elegantne rečenice i uglađeno se izražavaš. volim papir. papir ti ne pojede remekdjelo! pas mu mater!
p.p.p.s...i sve ovo nakon što sam upravo na par blogova lijepo javno napisala da ne toletiram prostakluk.....koja slučajnost, a? što mi ovo govori o meni? osjećam da mi se netko oku nevidljiv cereče u uho...crkava od smijeha....ok. ok. ja sam uvijek za smijeh....posebno se volim smijati sebi samoj.

radovi u tijeku.....


sadašnjost, na koju nastojim ne misliti:


važno je sačuvati živce.
biti smiren.
vjerovati u sebe i ljude oko sebe.
važno je imati samopouzdanja.
stoga, povremeno duboko udahnem...
pa, pooolaaakooo izdahnem....
pa, pogledam u nebasa,
pa, s povjerenjem u sebi izgovorim:
-čuj,ti i ja se fakat dobro slažemo, zar ne? dakle bit će sve ok.

skora budućnost, nadam se:

ovu sliku stalno imam pred očima, da bi si održala tlak
i otkucaje srca u normali.
džepovi se, naravno, polako prazne....očekivano.
ma, briga me! džepovi zato i postoje.

cmoka i pozdravčić svima vama što sad plivate jadranom, grilate sardine i ronite za ili sa koraljima.
plivamo i mi na kontinentu. u znoju.....
odoh se danas treći put istuširat.....

post sliko-skriptum na dan 3.8.09. u ranu zoru:
slavonija poklanja lijepoj megalomanki KORALJKI ljupku
mušku jahticu:


i usputna obavjest FRANCEKU the ribiču:
gle, mi imamo pec-štange koje same pecaju u dravi,
dok štovani ribič peca negdje na suhom!

zanimljiv mi je i ovaj znak. po mojem stručnom tumačenju,
to znači " zabranjuje se rijeci praviti valove, dok pecaroši pecaju".
dragi francek, nadam se da ti ribe dobro bježe..