podnaslov: domovini s ljubavlju...
opaska gtautorice: inspirirano i zamišljeno djelomično kao komentar na post žene mačke,
koja zajedno s društvancem koje leprša oko nje, ima kojekakve meni zanimljive i drage ideje i ideale...
ponekad, čitajući neke ljude na blogu, imam osjećaj da se na jedan božanstven način susrećem sa samom sobom u njima. sve odreda ih karakterizira predivna širina duha i pogleda na svijet.
"glavni naslov" maznila sam s cat-inog bloga, ali ona ga je maznila od
maharishi mahesh yogija - dakle obje smo jamile, kamo sreće da svi
kad jamimo, jamimo samo takve stvari.
svratite do catwomenice ....žena ima mozga, petlje, ljubavi i brdo mačaka.
a sad......naslovni post-komentar:
ne postoji nikakav sustav bez ljudi pojedinaca koji ga čine i koji sami određuju pravila igre...dakle, igrači su problem...upravo igrači...oni određuju sustav i pravila. (a, igrači smo u stvari SVI mi -koliko god nam možda to bilo mrsko.....poštovani maharishi -čije spominjanje mi uvijek izmami osmjeh -je sasvim u pravu. upravo TO je ono što pokušavam već neko vrijeme reći ljudima oko sebe. država je onakva kakvi smo mi. a, MI –to sam i ja, i ti, i svaki pojedinac...i zato nije svejedno kakav je pojedinac, koliko god on bio "mali" i činio se "beznačajnim". i zato se naježim od izjava tipa: kradu svi, bio bih glup da ne kradem i ja....NE! glup si ako i ti kradeš, samo zato jer to čine svi! glup si, ako misliš da ćeš prostačenjem donijeti promjenu na bolje, a ne vidiš da ćeš samo postati prostak i to je to. glup si ako se spustiš u blato, jer se svi u njemu valjaju i očekuješ da ćeš time donijeti neku promjenu ....nećeš, samo ćeš i ti postati prljav i taj tren gubiš pravo prigovora! nema smisla da lopov upire prstom u lopova i urla: dršte ga, krade! treba krenuti od sebe, ostati iskren, pošten i dobronamjeran, ne dozvoliti si da te usiše u sebe ovaj srašni stroj pohlepe za materijalnim bogatstvom koji je već zavrtio glavom većini (i ljudi i dalje uporno ne vide da nisu ništa sretniji zato što imaju više, da je sve više i više alkohola, droge i kriminala, a ljudi i dalje vjeruju da je poanta života u stjecanju materijalnog! mi smo glupava vrsta. da se pred nama i sam bog materijalizira, mi ga ne bi vidjeli. gomila budala.)
nego, ne smatram da se svi nužno moramo baviti politikom, da bi imali pravo reći što mislimo o političarima i stanju u zemlji. jer, to što slušam mozarta i gledam rado picasove slike i imam mišljenje o tome, ne znači da se moram baviti slikarstvom ili skladanjem. no, između ostalog i posao političara određuje atmosferu u kojoj živim i time i način mojega života –stoga, iako me politika ne zanima i ne želim se njome baviti, imam pravo, a smatram i dužnost, reći da se s nečim slažem ili ne. umrla bih od boli kad bi me se, po sasvim ispravnoj logici maharishijeve izjave, strpalo u isti koš sa moralnim šljamom (bez iznimke!) koji vodi državu u kojoj živim. i zato, zbog svojih sebičnih i egoističnih razloga –koje ovaj puta smatram pozitivnima i ispravnim – zbog sebe same, kažem da se slažem s tvojim idejama i stavovima, jer oni su velikim dijelom i moji.
da, zaista, potrebno je da se ljudi koji slično misle okupe...pošteni i iskreni ljudi, kojima nije na prvom mjestu i iznad svega prioritet osobno bogaćenje i moć. ljudi koji su u stanju misliti i na drugoga i djelovati za dobrobit zajednice...da bi tada bilo i njima dobro. a, ne obratno....
voljela bih da ti mogu dočarati kako me od srca nasmijala tvoja rečenica o konkretnom planu razvoja kolektivne svijesti uključenom u neki politički program.....ne, ne ...nikako ne želim reći da mislim drugačije! samo mislim da to nije moguće. ali, ideja je kao ideal i zvijezda vodilja prekrasna....prelijep san. to je ključ svega. srž. ali, draga moja cat ti jako dobro znaš da razvoj kolektivne svijesti znači mnogo, mnogo više od postavljnja ispravnih političara na čelo države. kolektivna svijest se razvija kroz pojedinca...jedno po jedno zrnce pijeska treba promijeniti boju od sive u zlatnu, da bi na kraju cijela plaža sjala zlatnim sjajem. možda griješim, čini mi se da to ide tako...od dole prema gore. moguće je da tu donekle griješim, da ima tu još nešto....no, to je druga tema.
sjećam se, u ono „mračno doba komunizma“ (koji nikada nije bio ni tako mračan, a ni komunizam, već socijalizam, i mnogo tamniji mrak guši nas sad sve, jer ovo je erozija duša...strašno, lagano klizenje u ponor kojem većina ne pruža nikakav otpor) dakle, tada je već jedna od lekcija kojima su nas učili u školi bila: potrebno je da se promijeni, razvije SVIJEST da bi smo mogli stvoriti društvo u kojem će svatko imati prema svojim potrebama, a raditi i davati prema svojim mogućnostima. to naravno, isključuje pohlepu i zgrtanje suvišnog bogatstva u rukama male manjine...to podrazumjeva da se brinem ja za tebe i ti za mene – da bi nam objema bilo dobro. to znači da ću nalaziti zadovoljstvo u tome da DAJEM, a ne da grabim, uzimam, otimam, kradem...i kad bi svi vodili računa o tome da daju ...svi bi i primali, zar ne? i svima bi bilo dobro. no, mi smo to sve nazvali crnim, mračnim komunističkim idejama i s ljubavlju prigrlili takozvanu „tržišnu ekonomiju“. kapitalizam. mi smo sami izabrali da ćemo biti podjeljeni na bogate i siromašne. i sad nam se ne sviđa jelo koje smo naručili, ali račun svejedno treba platiti. i plaćamo ga. ja ni malo ne sumnjam u to.
ovo sadašnje stanje je na svoj način i jako dobro. to ti vjerojatno zvuči čudno, ali jeste.
jer, ovo je sjajna prilika da oni među nama koji to žele (a, ne žele svi), konačno vide kakvi smo zaista. kakvi smo ljudi. slika je ružna. ogavna. ali, sve je to i do sada postojalo u nama, samo prikriveno...sad je izašlo na svjetlo i to je dobro. sad možemo nešto učiniti. ne možeš se obračunati sa svojim slabostima dok ih jasno ne uočiš, priznaš sebi i ne odlučiš nešto učiniti, promijeniti. ti to znaš. stoga mislim da ima nade....baš zato, jer je tama oko nas tako tamna, ali mi to vidimo! konačno. vidimo.
još nešto mi pada na pamet. ja sam većinu svojega života proživjela u tom „mračnom komunizmu“...u to doba sam odrastala. mi smo imali ideale. nas su učili idealima, da postoji bolje sutra, da svi trebamo pridonositi tome boljem sutra, mi smo svi zajedno doslovce gradili zemlju, pruge, ceste i vjerovali u poštenje i prijateljstvo. ja danas u ovoj slobodnoj, demokratskoj zemlji ne vidim ništa od toga. strašno je biti mlad, a ne imati ideale pred sobom. strašno je kad ti je jedina zvijezda vodilja novac. kad se smatra da je u redu varati, lagati, krasti –jer, to svi rade! počinjem vjerovati da smo zaista na najnižem stupnju morala i pitam se –što nam je to ovaj puta naša borba dala?
strašno je imati jedan moral u sebi rezerviran za crkvu i boga, a drugi rezerviran za društvo, posao, politiku. to je šizofreno. čini mi se da je opravdano, iako to do sada nisam tako gledala, što danas toliki ljudi trče u crkvu -teško da smo ikada bili veći grešnici, licemjeri, materijalisti, ljudi s pravom traže oprost, ali čini mi se badava. jer čim izađu iz crkve i okrenu se svojem svjetovnom životu, nastavljaju po starom. tko je tu lud? svaki odgovor tipa: društvo, država, takva su vremena...prikriveni je pokušaj da se izbjegne priznanje: ja sam kriv. ja to radim. mi smo društvo. mi smo država...ti, ja, on, ona...svi. mi svojevoljno idemo krivom cestom.
a, možemo bolje. ja mogu. ti možeš. znam da mogu i mnogi drugi.
