the age of AQUARIUS - gt

ako bog da, ako neplatiše plate što mi duguju, ako bude zdravlja i ako best laid plans of mice and men bar jednom ne odu u klinac,
najesen selim u stan koji upravo počinjem uređivati.
drugi kat i istovremeno zadnji kat. nema nikog da mi lupa iznad glave. ima mali balkončić. iznutra rupčaga, pa zato renoviram.
1. presložit ću parkete ,jer me neki stručni ljudi uvjeravaju da danas nema na tržištu tako kvalitetnih parketa kao što su ovi moji stari barem 30-40 godina. a, možda i više....
2. mijenjam prozore, skidam tapete, krečim.(najbolji moler u gradu je rezerviran. ne zarezujem više amatere!)
3. mijenjam pločice u kuhinji i stavljam jednake i na balkon

ali, trenutačno najbolje od svega: našla sam kupaonicu svojih snova!
o, blože moj, pa podrazumjeva se da je ZELENA. ali je i više od toga.
šaš. priroda, travurina, zelenilo....već ju apsolutno obožavam!
ovako će izgledati nova ljepota u koju ću instalirati i zvučne efekte, pa će vam dok piškite biglisati slavuji, a dok kakite kretekat će žabe. za tuširanje sam odabrala eine kleine nachtmusik, no još se dvoumim jer u obzir dolaz i für elize. juupiiiii! bit će to komadić raja na zemlji.


a, ovo je stari užas koji neće još dugo. slika je mutna, jer to ni ne zaslužuje bolju, a mutna je i cijela situacija.

jer, prvobitni plan je bio da se samo na pod stave nove pločice.
sad trebam i novu kadu, a ako se mijenjaju i zidne pločice, onda svakako treba izmjeniti i prastare instalacije u zidovima.....oh!
ah.....i ... eh.....i tako je eto investicija od tisuću kuna stigla do tisuću ojrića! 'bem mu. život nije lak.

„valja načiniti jasnu distinkciju između onoga što znanost nije otkrila i onoga što znanost smatra nepostojećim. ono što znanost smatra nepostojećim svi bismo trebali prihvatiti kao nepostojeće(????!!!!), dok je ono što znanost samo nije otkrila posve druga stvar.“
iz knjige DESTRUKTIVNE EMOCIJE –znanstveni dijalog s dalaj lamom

u ovoj rečenici se nalazi sama srž onog nečega, zbog čega se istovremeno divim budizmu i izuzetno ga poštujem- više no bilo koju drugu religiju, ali s druge strane mi je iritantan i pomalo odbojan...nešto u toj izjavi po mojem dubokom intimnom osjećanju nije u redu i smeta mi.
osjećam želju da taj nejasni osjećaj misaono uobličim i izrazim riječima, ali danas su nam obećali preko 40 stupnjeva, a ja sam u ogromnom poslu zamjene starih i dotrajalih parketa, stavljanja glazure i novih parketa, postavljanja pločica u kuhinju, kupaonicu i balkon, zamjene starih istrošenih prozora novima, skidanju prastarih tapeta i krečenja (opet –ali, ovaj put bez greške!) ...sve to u stanu u koji planiram preseliti čim jesen digne ruku da nam zakuca na vrata. čudno kako me uvijek kad sam u najgoroj frci na fizičkoj i zemaljskoj razini uhvati želja za filozofiranjem .....

p.s. ogorčena sam. država mi je upravo snizila plaću na 2.999.99 kuna. odlučila sam. neće od mene dobit 3% poreza više dok svoje plaće ne srežu za 50%. ionako ne žive od njih. ne dam, pa makar crkla.

neki ljudi zauzmu toliki ODMAK od svega, da im je svaka napisana rečenica toliko inspirativna da odmah od nje napravim post.
.......pažnju mi privlači priča o vodi. nailazim na stav da je nama bitno i sretni smo da je naša hrvatska bogata vodom....
stanimo tu malo. ajmo razmislit. trebam li uopće pisati sve što mi sada pada na pamet ili se zna? ja mislim da se zna. meni se podrazumjeva.
jutros sam se probudila, vjerojatno iz nekog sna koji sam zaboravila, i uhvatila se kako sama sa sobom, u sebi vodim monolog kojem je glavna poanta: Zemlja je moj dom. ne ovaj grad, ne ova država, ne ovaj narod. ovaj planet je moj dom. ja sam ljudsko biće jednako vrijedno ili ne vrijedno kao bilo koje drugo biće na ovoj planeti. možda samom nešto nije u redu, ali ja uvijek ljude gledam samo kao ljude i ne razmišljam o nacionalnoj pripadnosti. boli me kad vidim što radimo jedni drugima tako podijeljeni na svoja još uvijek divlja plemena i zatvoreni u svoja dvorišta na razini planete, baš kao da smo svi isti ko naši zagorci ovdje na razini našeg naroda.
ja ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi netko pored mene umirao od žeđi, a ja imam vodu i zadovoljno živim dalje. mislim da bih i zadnju kap podijelila s čovjekom pored sebe. osjećam da ima situacija kad je bolje zajedno umrijeti, nego preživjeti na račun drugoga. osjećam da bi tako ružan postupak sebičnog preživljavanja na račun drugog čovjeka nanio duboke ožiljke i bol mojoj duši, a bol duše nije isto što i ova gnjavatorska reumatska bol u mojem desnom laktu. jer ovo tijelo je samo jedna od mnogih prolaznih stanica na dugom putu moje duše kući.
osjećam i da, kad bi svi tako mislili i osjećali, i kad bi svi gledali samo kako da daju onom kome više treba, a ne kako da što više ugrabe za sebe –tad ne bi bilo nikakvih potreba za strahom od bilo kakve katastrofe, svima bi nam bilo dobro. ..to je ista ona priča o razlici između obroka u raju i paklu. sjećate se? (...svi moraju jesti žicama koje su toliko dugačke da si nitko ne može prinijeti hranu do usta, ali u raju su svi sretni i siti, jer svatko hrani onog do sebe i tako biva i sam nahranjen. u paklu se svi muče i gladuju, jer nitko ne želi pružiti svoju hranu drugom.) zasad smo uspjeli urediti život na zemlji tako da to bude za većinu pakao.
ja znam da možemo bolje. i znam da to nema nikakve veze sa božjom voljom i grešnom ljudskom prirodom – što su većini omiljeni izgovori da nastavi i dalje biti grabežljiva i sebična. mi možemo bolje i to je samo stvar naše odluke i želje. i bog bi bio presretan kad bi konačno svi to shvatili i kad bi prestali tražiti krivce izvan sebe. jer nema nikog drugog tko bi bio kriv za bilo što. i nema nikog drugog tko može ispraviti greške, osim nas samih.
nisam sretna što je baš hrvatska bogata vodom. u obliku blagodati ponekad se kriju zamke. možda to - ta sreća, samo znači da ćemo duže od ostalih spavati u noćnoj mori punoj straha od katastrofa, nesvjesni da je u našim rukama moć da sve promijenimo i nesposobni da shvatimo da smo svi dio iste priče.
Zemlja, Earth, die Erde...ona mala, plava, prelijepa kuglica koja je naš jedini dom. Ona je glavni akter ove priče, a ne hrvati. ne može se priča o vodi zatvoriti ni u čije nacionalno dvorište... ako to pokušavamo, onda niti nakon svih tisuća godina razvoja, grešaka i promašaja ni hrvati kao nacija, ni čovječanstvo-nitko nije baš ništa shvatio. vodu možemo sebično sačuvati za sebe u istoj mjeri u kojoj možemo sačuvati i zrak.
ja ne mogu biti sretna, ako će milijuni ljudi skapavati od žeđi, dok ja pijem našu lijepu "hrvatsku" vodu. mogla bi postati gorka. i pregorka.
ja vjerujem da nema granica onome što čovjek pojedinac i cijelo čovječanstvo mogu postići –ako se odreknu sebičnosti.
(u redu, u redu, priznajem..ja sam idealista. ali, ja drugačije ne mogu živjeti).

fakat mi nije jasno kak mi ne rikne komp na ovoj temperaturi, a s obzirom na činjenicu da tipkam u kuhinji, dok mi se iza leđa kuha vegetarijanska punjena paprika,

varivo od zelenih, širokih mahuna

i prava dalmatinska juha podravkuša.


napa radi punom parom, al i sunac žeže istim tempom, pa je to skoro ko neko takmičenje i sve mi se čini da je nuklearna rerna kojoj dugujemo život na zemlji u debelom vodstvu. jadna moja napa. i ja.
ne spadam u ljude koji se puno znoje, al osjećam kak mi klize kapi niz leđa.
sad je samo još pitanje - koji vrag me tjero da kuham na ovoj vrućini kad ima toliko finih stvari za pojesti, a bez kuhnja? ima dinja, lubnica, bresaka, kupina, čak je i grožđa......ima svega, samo da je još i pameti!

bakice s placa počele su nizati niske crvenih ljutih papričica koje ja tako volim....(više gledati, nego jesti, al nema veze). tako su dekorativne i lijepe da sam si uzela špicoke, kuglice
...
i trokutaste s malo mladog češnjaka,
pa mi sad vise u kuhinji i bojom i ljutinom dodatno podižu temperaturu.

čekam da se pojave vječići češnjaka, pa da jedan objesim da visi s plafona ko ukras...kažu babe da je to dobro i protiv uroka. bapske priče. mene ništa ne može ureknuti. a, vas?

nadam se da se ovog vikenda svi brćkate u plavom jadranu koji se talasa dok odmara se radnička klasa....il tako nekako.
odoh jesti zgotovljeno. muka je smao što trebam izabrati zmeđu mahuna i punjene paprike....uvijek neki problemi! kakve i vama želim:)))))))))

p.s. u 18.30 h.
u međuvremenu su teški, crni oblaci okružili grad, temp. je pala za 10-15 stupnjeva.očito se u ova moderna vremena više nikome ni ničemu ne može vjerovati, pa ni suncu i ljetu.
no, smjer vjetra je povoljan....odoh se provozati biciklom. možda uhvatim digićem koji zanimljiv prizor.
punjena paprika je ispala savršeno.

u centru danas 42.
mramor, kamen i željezo.
fuj.
ni daška vjetra.
i to mi je neko ljeto.
u ime neba, mora, rijeka i jezera
do kojih neću skoro stići,
hladim se plavom slikom plavog
cvijeta - moj omiljeni korov,
i kriškama slatke dinje iz frižidera.

komaraca nema.
poubijalo ih osam milijuna kuna.
skupi su komarci. kad ih nema.

ispunila svoju tromjesečnu obavezu za kupnjom knjiga
u onom iritantnom klubu ljubitelja knjige u koji ne znam
kak sam se dala uvalit.
lista kupljenog:
-sylvia browne: kad biste vidjeli ono što ja vidim
(volim okultno i mistično, duhovno i naučno nedokazivo)
-douwe draaisma: zašto se život ubrzava što smo stariji
(to pitanje me već duže vrijeme muči, nisam na čisto dal' si ja umišljam,
dal' možda sve više usporavam il se stvarno život ubrzava....?)
-daniel goleman: destruktivne emocije i kako ih pobijediti-znanstveni dijalog s dalaj lamom.
(dalaj lama nekako čudno djeluje na mene, kao i cijeli budizam tj ono što o njemu znam....sve mi je nekako suviše racionalno za nešto od čega očekujem da bude transcendentalno......pojma nemam što očekujem od te knjige, ali kako znam da imam baš ko i svi ljudi te grozne destruktivne emocije...baš me zanima što o tome kaže budizam)

that all, falks.......uživajte u svojem dugo čekanom ljetu.
ja jedva čekam da prođe.

:(((((

....bio je moja generacija i bio mi je drag....
ma, bio je genijalan!
----------

najljepša rijeka na svijetu koja teče kroz moj grad
lijeno je razlila svoje vode preko rubova kojima su je ljudi obrubili.
sasvim mirno i tiho, opružila se i rastegnula lijevom obalom i
prekrila lijepo šetalište koje vodi sve do zoološkog vrta, potopila šumarak u kojem počinje novosagrađena staža za trčanje i brzo hodanje i onda zastala i odbila prekriti ljepotu cvjetnih nasada ostalih nakon ovogodišnjeg sajma cvjeća, a koji su ostali plutati njezinom površinom poput cvjetnih otoka....
...i dok su majstori ponovo krečili moj stančić, ja sam fotkala ove neočekivane ljepote mojega grada u kojima osječani znaju uživati na svoj poseban način.....

prekrasan, vedar, ljetni dan....u mirnoj površini rijeke zrcale se
bijeli, ljetni oblačići i grad lješkari....no, rijeka kao da je malo preširoka.
da nije to mississipi, ba?


oho.....ovom šetalištu duž lijeve obale baš bi se moglo zapjevati ovoljetni domaći hit: jazz ba? jazz ba? jezz ba, jazz si ti?
čovjek sjeo i ne da svoju klupu. tako i treba.


prizor ima svojih čari i ljepote, mi se poplave ne bojimo, ak zatreba plivat ćemo...tko još ima poplavu ukrašenu cvijećem, a?! hehe...


bezbrižni tinejdžeri su me svojim malim ludorijama na obalama drave podsjetila na toma sawyera i huckeberry fina:



a, uživali su i neki drugi, malo dlakaviji...


ma, kažem vam -mi osječani baš znamo uživati u poplavama naše drave...


i naša nova staza za trčanje i brzo hodanje našla se okružena vodom sa svih strana


ponegdje je pomalo i potopljena...ništa strašno...


a, evo i tatine nekulturne budale kako motorom piči po stazi za hodanje


i još jedan pogled na grad iz novog legla dragih nam komaraca.
bit će ih i za izvoz...

strpljenje je odlika istinski mudrih ljudi. ja ga nemam.
stoga čekanje godoa, zvanog prvi cvijet moje lanjske orhideje,
nije prikladan hobi za mene.
i veliki svemir je uvažio tu činjenicu.
prolazeći nekidan gradom ugledah u izlogu jedne
cvjećane dvije čarobno lijepe orhidejice.
kartica se provukla.
digić je klikao.
evo ih:


kao da je hrpica leptira sletila na cvjetne stapke:


a, po jedan leptirić se zavukao i u samo srce cvijeta:


sve sama krhkost, nježnost i ljepota:


i zavojita, obla mekoća nutrine:



moja "stara" kućna orhideja necvatuša ima drugačiji cvijet. obećajem joj javno, ak ne procvate ovog ljeta, bit će leta. u kontejner.

napomena: ovo je pokušaj odgovora u nastavcima na francekovo pitanje: ne znam kaj se Fizi srdi...možda znaš ti kojainačesvezna...? (Rib@rnica 03.07.2009. 22:39)

opomena: nema svaki početak kraj, nit ima svaka misao logike. ne očekujte stoga odgovor samo zato, jer je postavljeno pitanje. ima pitanja kojima je smisao da odjekuju vjekovima svemirom. voljela bih se moći sjetiti prvog pitanja koje je ljudsko biće ikada postavilo, još tamo davno prije no što je Broj Jedan izgubio sve osim jednoga zuba, pa i prije toga....je li to prvo i najprvije pitanje bilo početak kraja ili početak puta do raja?
pratite li vi što vam govorim?! sumnjam.
evo vam post:



DIO PRVI - ZVIJEZDE, PIŠANJE.....ah i oh

tiho ko lopov u luvr, nad selo se bijaše spustila mirisna i tiha proljetna noć.
nebo se osulo bilijunima nestašnih, treptavih zvjezda namiguša, vrckavijih od sponzoruša, kojima je sasvim očito jedina svrha postojanja tentati i dirkati razigranu maštu homo sapiensa.
tog blente što vječno fantazira.
u krevetu pored tople ženice, duboko usnulog seljanina iz provalije sna izvuče nekakvo draškanje među nogama. nada i požuda u njemu se na trenutak trgnuše, uskovitlaše i taman kad on razvuče svoj senzualni osmjeh od uva do uva.....i požuda i nada potonuše u zaborav. bio je to tek zov prirode na pišanje. pišanje u voćnjaku pod okriljem tople noći ima posebne čari, pa se seljanin, češkajući se čas sprijeda čas straga, ko što seoski običaj nalaže, odgega u pravcu svojeg omiljenog piš-mjesta na kojem su mlade koprive bujnim rastom pokazivale zahvalnost za redovno prignojavanje.
dalje su se stvari na fizičko-pišalačkom nivou odvijale ustaljenom automatikom, no sneni pogled romantičnog lole zaplovio je dalekim nebeskim svodom i na .zaslonu njegove uvijek bujne mašte, crnokosa, zamamna djeva, sva u krivinama na pravim mjestima i s izbočinama gdje oku i ruci godi, prišuljala se ko košuta elegantno i tiho kroz travu sleđa pišaču i bacila pogled na izvor tihog žuborenja ....svi oni diskretni zvuci mirisne noći, što nitko ne zna od kuda dolaze i mnogi sumnjaju da se to glasaju mladi pupovi dok bujaju i mladi plodovi što zrijaju...svi se sliše u jedan bariton i jedan sasvim lirski sopran i noć se sva pretvori u aaaaah i ooooooh i zvijezde što po nebu jezde i tako to jelte...(ako vam tu dalje treba opisivati onda očito nikada ne pišaste pod zvijezdama)...

............TO BE CONTINOUED........
(ako mi se bude dalo)


NAJAVA: slijedi post o mojim novim orhidejama prepun famoznih slika. bivšem blogeru zvanom fizikalac vratit ćemo se u dogledno vrijeme. moguće čak i prije nego on nama. znamo što je tko izda.