the age of AQUARIUS - gt

opsjednuti seksom bit će razočarani ovim naslovom, pa nek se stoga odmah misaono prebace u svijet flore.
imam orhideju.
kao svaki amater i kao osoba koja je svjesna da nema uvjete za uspješan uzgoj tog zanimljivog cvijeta, očekivala sam da je samo pitanje vremena kad će uginuti. nakon što je jesenas ocvala,
njezino ljupko zračno korjenje postepeno se osušilo. koliko god da sam ju špricala i zalijevala.
ostavila sam je preko zime na prozoru i proljetos se iznenadila kad sam ugledala novi listić!

iz čiste zahvalnosti za dašak novog života, redovno je poškropim s nešto vode....i opet me iznenadila kad sam ugledala oko nje novo zračno korjenje!

no, promatrajući pažljivije, čini mi se da vidim u donjem desnom uglu, na jednom izdanku zračnog korijena, neku zanimljivu, tajanstvenu, malu zelenu kvržicu....gospe mi, oli je to CVJETNA STAPKA, an?!


ja tvrdim da jeste. ima li netko o tome cijenjeno mišljenje?
jedva čekam da se jave dame zelenih ruku, a mogu i muškarci papučari, pa čak štoviše i ostali- jer, iskreno, kakav je to uopće muškarac koji nije upućen u tajne orhideja i cvjetnih stapki?

RIJEČIMA:
ljude zanima priča o horor-krečenju koje mi se desilo prošlog vikenda. no....navikla sam sve neugodne događaje maknuti iz svijesti što je dalje moguće i odmah raditi na pronalasku rješenja koje spašava situaciju. rješenje se zove stručni moler koji je školovan i obučavan u njemačkoj i ima njihovu prokletu pedantnost i radne navike. koji mi je do sada već dva puta krečio stan brzinom i vještinom i kvalitetom koja je ššššššššššššššveps! smatram da osoba mojih godina treba i mora biti kažnjena za glupost, stoga ću ponovljeno krečenje platiti koliko god koštalo, a vjerojatno neće malo, jer bit će i struganja zidova. e, sad mi je drago što stanujem u malom stanu, a ne u bakingemskoj palači! zamislite tu kvadraturu za krečenje! strava.
zašto mi je nestručnjak krečio?
zato, jer je to neki tzv majstor za sve sitne, male kućne popravke, koji mi je sasvim pristojno postavio na vanjske prozorske daske ogradice za cvijeće i izjasnio se da radi i sve drugo, a po 60 kuna na sat. i kad čovjek već sve radi i kad je već tu –što mi ne bi i okrečio stan, ne? ( NEE!) tako je budala razmišljala. kako sam ja i sama nekoliko puta čaaak, u svojem životu imala čast i priliku krečiti, nije baš da ne znam ništa i nije baš da ne znam kako izgleda dobro okrečen stan. nakon ovoga iskustva znam i da sam JA majstor. ja sjajno krečim!
ima jedna stvar koju žene, koje su se zakonskim normama okružile muškacima, ne znaju i moguće da možda i ne razumiju. smatram da žene općenito sve znaju. ipak......moje iskustvo je ovakvo: kad je žena single, gotovo svi muškarci koje sretne imaju neodoljiv poriv (kojega oni možda ni nisu svjesni) da joj pomažu. (ne zavaravam se ja da je to pomaganje bez ikakvih pozadinskih primisli. pa, govorim o muškarcima, zaboga! oni ne mogu drugačije!) e....njima takvima je gotovo fizički nemoguće preko jezika prevaliti izjavu: ja to ne znam! jer, u njihovim malim mozgovima, ( u kojima (naučno dokazano) prevlast nad svim ostalim funkcijama, ima funkcija dijelića koji se zove amigdala i koja je jedan od najstarijih dijelova mozga, a nadzire danas nepotrebne životinjske i praiskonske reakcije...) jaki i sveznajući muškarac postoji da pomaže slaboj, tupavoj i nespretnoj ženi. single žena je sjajna prilika za pauna da raširi svo svoje prerje u punom blještavilu i on nije uopće sposoban primjetiti da mu se perje ofucalo, da su boje izbljedile, a od letnog perja ostali samo goli batrljci. kako da onda ON kaže NJOJ da nešto ne zna?! nemoguće! i zato mi je taj peder krečio! zavarala me doza poštenja koja iz njega nesumnjivo, na neki način, izvire i smetnula sam s uma činjenicu da već imam takva iskustva s muškarcima i da su me ona već koštala vremena, novaca i najvažnie - živaca. glupača! javno izjavljujem da sam glupača koja olako nasjeda na muška obećanja krive vrste. (normalne žene nasjedaju na priče o vještom ljubavniku, pa se olako poseksaju, sutradan to zaborava i život ide dalje, a ja.....budala....meni se TO ne može desiti. ali, ovo može. ko i svim glupačama.)

U SLIKAMA:
-kobna prozorska ogradica za cvijeće koje me navela na krivi zaključak da čovjek zna što radi.


-tu i tamo je malo kapalo, no hajde-de...da se popraviti...(mislim ja)


-spoj stropa i zida....hm..jesam ćorava, al nekako ne valja....(mislim si ja)


-kao da je malo nejednako, flekavo, nešto ne štima....meni se to nije dešavalo kad sam sama krečila....hm....(mislim si ja....)


-.......... pa, zid je i ispod cijevi!!!!


-nemam teksta. trebala je ostati ista boja, a narančasti zid je postao limun žut!...oko štekera i štokova je ostala stara boja...pomalo mi se plače...


-a, kad vidim uglove još i jače mi se plače...


-konačan i najnemilosrdniji udarac uslijedio je na kraju. ovo se ne da popravljati. za ovo treba stručnjak. moj slatki, mali stančić izgleda gore od štale mojeg pokojnog djeda! njegova razmažena krava milka ne bi uopće htjela ući u ovako okrečen prostor. imala je ukusa i ponosa.
pažljivo oko primjetit će i dvije nijanse bež boje na ovom zidu. nije to moj čudni hir. majstoru je nestalo boje, pa novu količinu nije znao jednako iznijansirati.
i cijeli ovaj otužni zid je upravo zid koji je u mojem malom stanu najizloženiji ljudskom oku i to već sa ulaznih vrata. blago meni.


p.s. da ne bi netko možda krivo shvatio: nisam uopće ljuta na tog čovjeka. ljuta sam na sebe. rado bih se išamarala, ali zbilja je nezgodan pokret, ne da se dobro zamahniti. prikladan bi bio i udarac nogom u dupe, al ni za to nemam mogućnosti za dobar zamah.(nemojte se nudit za uslugu po tom pitanju, šamaram se misaono i verbalno)
planiram ova ista mjesta ufotkati nakon što mi sve to dovede u red pravi čovjek. trenutačno ne znam hoće mi bit gore kad on to sve vidi, pa me samo pogleda ko zadnju budalu ili ako me zaspe bujicom komentara. tak mi je neugodno. joj, kak mi je neugodno!

razmišljam da li da pišem horor post o danu kad je moja rezidencija pretrpjela stravičan čin skvrnavljenja, koji se pri izradi plana optimistično nazivao krečenjem ili da to sve skupa upišem pod prolazne životne stavke tipa pas matters i raspalim s temom kakve još nije bilo na ovom blogu.
no, ako bi pokušala biti realna, pisanje posta o krečenju stana izazvalo bi kod mene bujicu ili suza ili psovki - i to sve odreda na moj račun. i suze i psovke opasno dižu tlak, a to je nezgodno u mojim zrelim, a sad možda već i natrulim godinama.

stoga, ajmo malo o....... cipelama. ima jedan,meni zanimljiv blog, koji obrađuje modne teme - no ipak, ne one o minicama i torbicama sponzoruša, već obiluje slikama iz svijeta visoke mode. link: ZOCCAO
svaki puta kad tamo navratim, ponovo se sjetim jednog od vječnih nesporazuma između mene i moje mame u danima dok sam bila pubertetlija. uvijek sam imala nekakvo svoje mišljenje o tome što mi se sviđa, a što ne - ali, svako moje: gle, što je ovo lijepo! - ona je shvaćala kao izjavu da ja to želim imati. primjećujem da i mnogi drugi ljudi tako reagiraju. ali.....to uopće nije tako. ima zaista mnogo,mnogo toga na ovom svijetu čemu se divim i što smatram neodoljivo lijepim, a ipak to kod mene ne izaziva želju za posjedovanjem istoga.
takva bi bila otprilike i situacija sa velikom većinom modnih artikala iz tzv visoke mode, kojima priznajem originalnost, ljepotu, izvrsnost - ali, to ne znači da ih želim imati. čak ni da imam odgovarajuću lovu od 600-700 pa do 1000-2000 ojrića, što je manje-više cijena cipica na donjim slikama.
priznajem da me posebno očarava obuća. neobične linije, boje, materijali i iznenađujući detalji, modeli čizama ili cipela koji su ponekad gotovo arhitektura više nego moda, a vrlo često i prava mala umjetnička djela koja bi bila jednako zanimljiva poput skulpure izložena na nekoj komodi u dnevnom boravku i koje je zamalo, pa šteta navući na neko stopalo i gacati okolo u njima.
švrljajući malo okolo, naišla sam na izbor obuće u kojem sam pokušala pronaći, bez gledanja imena kreatora, one modele koji mi se na prvi pogled najviše sviđaju. no, ubrzo sam shvatila da je većina njih potpisana istim imenom: christian louboutin!
kako nikada nisam bila ljubitelj špicoka, neobičan spoj vrtoglavo visoke pete i zaobljenih prstiju mi se vrlo svidio.
evo malo louboutina:
christian louboutin

nakon ovako ozbiljnog naslova trebao bi uslijediti krajnje seriozan post začinjen činjenicama s područja znanosti, posebno razvojne psihologije.
ma, ne dolazi u obzir.
pravog blogera, naslov posta ni na što ne obvezuje, osim možda na mali linkić kojim će usmjeriti pažnju radoznalih do bloga koji mu je poslužio kao motivacija, inspiracija i ostale cije: KONTRA STAV. to je to.
sad se opskrbite grickalicama i sokićima, udobno se zavalite u poslovični omiljeni naslonjač i utakmica može početi. ups! post. post počinje.

početak:
godine su učinile svoje i ja sam postepeno ali i očigledno zaboravila na pravila dobrog pisanja kojima su nas učili na satima / satovima (?) hrvatskog jezika kroz brojene školske i domaće zadaće sa zadanim i slobodnim temama. (moderno je reći: domaći uradak –no uradak mi je tak smiješna riječ i nekako me podsjeća na pune pelene)
ak se ne varam, trebalo bi najprije napisati kratak uvod, zatim ide razrada teme, pa nekakav zaključak.
moja slobodarska duša oduvijek se protivila svim ljudskim pravilima koja smo izmislili da bi kobajagi svima bio ugodniji i pravedniji život u ljudskom društvu. to je laž. pravila su teror. sva pravila služe da se nekoga podčini nekome u ime nečega kobajagi uzvišenoga bla-bla-truć-bljuć! ja sam uvijek za slobodu, jer vjerujem da ljudsko biće tek u slobodi pokazuje kakvo je zaista....ali...ali...time to biće i samo uviđa kakvo je zaista i tek tada može učiniti nešto da se promijeni, ukoliko to biće smatra da je to potrebno. u tome je poanta i krajnja mudrost života na zemlji, a osobno vjerujem da je to postupak kojim se „služi“ i ona uzvišena sila koju neki zovu bog (što je izraz koji ne volim, ali vjerujte mi na riječ, to je tema ne samo za zaseban post, nego i za više od jednoga posta). (istom taktikom se služe i aboridžini, za više saznati preporučujem knjigu "tihi zov australije") sve ostalo, svaki drugačiji pristup, lom je i nasilje nad ljudskom dušom i neodgovorno tvrdim da su upravo najsocijaliziranije osobe u vašoj blizini ljudi kojima duša plače onim tihim, bolnim jecajima koji nam kod beba i štenaca i mačića slamaju srca. ništa, ništa nije teže nego živjeti svoj život kako drugi žele, kako drugi smatraju ispravnim, po tuđim pravilima i zakonim. to je pravi pravcati zatvor bez zidova koji si mnogi od nas nametnu ni neshvaćajući što rade –samo eventualno znaju da su nesretni. nesretni. taaako očajno, tiho, dubinski nesretni. što god učinili, što god radili - uvijek su u svojoj nutrini nezadovoljni i nesretni. pa povjeruju da im je to sudbina, karma, naslijeđen genski kod....
digresija broj 1.(...što je način kako karma djeluje –ali, to je opet tema za cijelu knjigu).
(podrazumjeva se da je sve ovo vezano za gore navedeni link, ali značenje je puno šire i sveobuhvatnije i predviđam da će se za ovaj post moći reći kao za vajata erpa: došao je tiho i ušao u legendu! juhuuuuuuuu, osjećam kako postajem slavna!)

digresija broj 2. onaj drugi malac koji mi sjedi na drugom ramenu i šapće u drugo uvence, pokušao mi je sugerirati da sam blesava i da lupetam, ali ja sam ta koja odlučuje kojeg malca ću slušati, onog s krilcima (?? ..krilca...čovjek više ne može ni krilca spomenuti da mu glavom ne proleti „allways“) ili onog s rogićima! tu nema kompromisa. odluka je moja.
digresija unutar digresije broj 2: nedavno sam na jednom malom okupljanju saznala da malac s krilcima koji mi sjedi na lijevom ramenu nije malac, nego malčica. plavokosa, kratkokosa, lijepa malčica. no, meni je lakše i manje se osjećam gilti ako otresem s ramena nekog malog debeljuškastog nestašnog dječarca, nego dražesno žensko biće koje čak izaziva i poštovanje...lakše je izać s muškarcima na kraj, čak i kad su anđeli u pitanju. (znam da se tu varam, ali nema veze)

povrat na glavnu temu (koje nema): eheheeeeeee.....treba se moć sjetit o čem sam ono pisala? sjećate se vi? bi to mogli prepričat? nemojte mi lagit.....nemate pojma. idem pročitat početak.

drugi pokušaj povratka na glavnu temu: jel i vi nekad ovako odlutate, pa morate sve pročitat da se podsjetite što je pisac htjeo reći? to mi je zbog neispavanosti. znam, znam skoro je podne, ali tako je lijepo zahladilo da bi mogla cijeli dan spavati. možda i hoću. nema boljeg nego kad je temperatura oko 20 stupnjava, kiša se dobro ispadala, zrak je ugodno prozračen...ma, kalifornija!

treći pokušaj povratka na glavu temu: iskreno, ne volim se vraćati. ja se nikad ne vraćam. uvijek idem naprijed. nastojim se ni ne osvrtati. u prostoru iza je prošlost koja je takva kakva jeste, odigrana, dovršena, zapečaćena...čemu po tome čačkati. post je gotov. no u prostoru iza mene je također i štednjak na kojem je lonac pun juhice. s puno zelenjave. obožavam dobru juhu s puno zelenjave. bez mesa. jer, ja sam vegetarijanac u nastajanju. i vegetarijanac koji traži način da se domaća dimljena slanina uvrsti u povrće.

poznata izreka starih baba je: treća sreća, pa, ako mi od trećeg nije uspjelo povrati se na glavnu temu (uostalom, nitko se bolje ne vraća od filipa latinovića, pa čitajte to ak vas zanima povratak), vrijeme je da odustanem. vjerovali ili ne....ja sam zaista vrlo detaljno i vrlo ozbiljno rekla što mislim o zakonskoj zabrani pušenja. tko misli da nisam, nek čita ponovo.
p.s. ne pušim i uvijek sam za one koji odluče prestati s tom navikom. ali, odluka UVIJEK mora biti njihova i samo njihova, i svaki pokušaj se računa, pa makar pokušavali tisuću puta...kad jednom tako uspiju, tek to je pravi uspjeh. to jedino je pravo odrastanje i izgradnja karaktera. dole zabrane!

petak: -najkretenskija inspekcija među svim inspekcijama svijeta tzv. radna inspekcija uvalila se kod jednog mojeg klijenta. automatski i ja patim.
subota: -kreče mi stan.
nedjelja: -odkrečujem nepotrebno okrečeno po stanu.
ponedjeljak: spavam
utorak:-opet već radni dan!
upravo sada dok pišem: svrbi me lijevi dlan!
razmišljam o moći sadašnjeg trenutka.
skoncentrijaj se na SADA!

na nebu ni oblačka.
u krošnjama ni daška.
misao na bazene maštu mi draška.
nek netko objasni suncu da je 25 stupnjeva dovoljno...
dosta tog iživljavanja s neba!
odoh po tuš.

osluškujem tišinu.....
strpljenja molim.....
tiho....


p.s. moguće je da uskoro napišem i cijeli post o ovom doživljaju.

nemoguća situacija. nemoguća.
s lijeve strane kreveta smještenog pored zasićenožutog desnog zida sobe, na podu je ležala knjižurina. ih, da je jedna. mnoge su tu ležale. na ručno tkanoj krpari od krpa bijele boje. aka što rado o svačemu kaka, voljela je bijelo. knjiga je ležala nepomično, mirno, tiho, vodoravno, plošno....izazovno. (too many redundant words in a sentence….she loved it. So tipical of her weird style.) ona će tu knjigu kad tad odlučno uzeti u ruke i ..........smjestiti na policu. hahaha...
no, knjiga je izazivala s poda i podmetala u maštu akacije planove, planove, ko objesna, preseksualna zaobljena dama u najboljim godinama. prokleta knjižurina. (ne priliči da ne-gay žensko koristi ovakve usporedbe, no lakše ih je smisliti nego one s muškarcima....kog vraga da napišem: ko tip sa prenapuhanom kvrgom u gaćama? to nije izazovno. gnjusno je. ko tip sa savršeno strateški raspoređenim kvrgavim bicepsima.... odbojno, suviše očitog truda uloženog u nešto što treba uslijediti lako, jednostavno i prirodno, bez napora, kao usput ispričana savršena šala.....aka kaka. kloni se seksa, drž se keksa.)

na tv-u je hrvatska i dalje tražila zvijezdu i akacijin najmanje favorit je otpjevao neočekivano i upravo božanstveno svoju pjesmicu na talijanskom....aka je uvijek spremno priznavala iznimnost iznimnima ...priznala bi je i vragu. jer, to je sasvim logična posljedica iskrenosti. reci istinu, makar crkla. istina prije svega. da je mozart bio jack trosjek, biste li mu osporili glazbeni genij? munjaro, otkud ti ta ideja?! (ne dajte se preveslati! to je poanta posta! to!)

blještavilo večeri je za nijansu potamnilo uslijed jednostavne i banalne činjenice da je otrčala u trgovinu preko puta gegajući se patkasto i nespretno u suviše udobnim japankama, pet minuta do zatvaranja, po komad kruha, jer ne prijaju čak ni ove savršene, široke, zelene, mlade i zamamne mahune bez kruha. ali......zaboravila je vrhnje! ooouuuu, gaaad! to je delicija! zelene mahune s vrhnjem.....i s bijelim lukom zvanim češnjak....kako to zovu blitvari? ono što nije kapula? hehehehe.

akacija von rosenthorn je sasvim ravnodušno zabacila glavu i nezainteresirano promatrala tamno smeđe staklo prašnjavog kuhinjskog luster iznad sebe. gle, kolko prašine. ko bi reko. zilijun misli zujalo joj je glavom....(glupi ameri, kakav je to broj zilijun!) hektično neurotični neuroni njezinog korteksa ludovali su ko na balu vampira. sve je prštalo od ideja, ali ni jedna nije ni na periferiji svojeg postojanja uključivala naznaku neke krpe za prašinu. (korteks? uguglaj to! uguglaj to smjesta, nemoj se sramotiti, guglaj gusko!.............vou, uf....koje olakšanje. nadobudni opanak je ispravno upotrijebio tuđicu za koju domaćica nije ni postojala.)
naprasni kraj teksta.
ko infarkt. amen.

misli dolaze i odlaze u naletima kao udari vjetra. mrcvare.
između njih je zatišje i mir...odmor duše.
osjećam potrebu da dovršim sve nedovršeno, da dovedem sve u red i hodam kroz preostale dane ukorak s vremenom. ne više protiv njega, ne više korak iza, ne više kao da vrijeme nije važno.....već ruku pod ruku s njime kao s najboljim drugom. ne prijateljem. prijatelji su sumnjiva pojava. suviše bliski da ne bi nikada izdali. ali, drug je nešto drugo. s drugom znam na čemu sam. bez prevelikih očekivanja, samo zajedništvo na dijelu puta koji nam je isti i pozdrav, rastanak .......možda zauvijek, možda do nekog ponovnog susreta. bez tuge. s radošću što smo se sreli i dijelili dio svojeg bitisanja na ovom malom plavom biseru svemira. možda je upravo to najveće prijateljstvo. bez obećanja vječnosti. bez velikih riječi. bez dubokih emocija. usputno zajedništvo na obostrano zadovoljstvo.
zašto čeznamo za nemogućim? za onim što ni sami ne možemo dati? voljeli bi da nas vole bezuvjetno. kad bi i sami trebali dati takvu ljubav, nalazimo opravdanja i izgovore i objašnjenja i razloge i ....svejedno želimo od drugih baš to.
neke stvari lako ostavljam za kasnije. za sutra. ima vremena. brzina i žurba nisu dio mene.
naivno sam uletila u toplo proljetno predvečerje. ništa ne sluteći okretala sam pomalo umorno pedale svojeg biciklina, dok su oko mene zrakom plovili zvuci kraja školskog dana....s druge strane parka mravinjak srednjoškolaca razljevao se niz ulicu iz razjapljenih vrata velike stare zgrade gimnazije. koliko sam samo puta s torbom na ramenu izlazila u ovo doba baš kroz ta vrata ..... ima nešto posebno u večernjim zrakama sunca. u travi su nezainteresirano šetuckala dva kosa...pjegava...žutokljunci. putem kojim sam mnogo puta hodala kući u ovo doba dana s knjigama o ramenu žureći ususret večeri, sad sam klizila biciklom ispod starih krošnji lipa ....i vjetar je odnekud donio topli miris doma....uštipaka....lice moje majke. val emocija ....košmar prošlosti i sadašnjosti........oduvijek se lako saplićem o mirise....neizrečene riječi i neiskazani osjećaji kao da se skrivaju u tim nekim mirisima koji sasvim iznenada ...iznenada....bilo kada....
gledano unazad, prekasno spoznajem važnost vremena. prekasno spoznajem konačnost vremena koje nam je dodijeljeno. sve se greške daju ispraviti. do onog jednog trenutka kad se vrata zauvijek zatvore. da, znam...srest ćemo se opet. sigurno. ali, bit će to neka druga priča. ova je dovršena, ispričana, konačna. još uvijek živa u mirisima vjetra....
sad bih zaista željela ići ukorak s vremenom i učiniti danas sve što treba biti učinjeno u ovom danu. ne ostavljati za sutra ništa što sutrašnjici nije namjenjeno. iskazati poštovanje vremenu od kojeg sam mislila da sam jača i veća....a, bila sam samo blesavija. pohvatati sve konce i učiniti od vremena svojeg dobrog druga............tko zna, možda me poštedi mirisa s kojima ne znam što bih......

znate ono, kad one ljude koji su jako pametni i kreativni i puno pišu i slikaju ili skladaju uhvati da to više privremeno ne mogu...
e, to imam.
iako ja ne pišem. ne slikam. ne skladam.
ali, ipak imam to. uhvatilo me.
nije skleroza ni alzhaimer, već mi je muza ošla na godišnji. pa, sam se kreativno zablokirala.
sad se spremam protutnjati preko vaših cjenjenih blogova i ostaviti poneki komentarčić, a kako znam da ćete onda i vi svratiti do mene, osjećam se ko loš odmaćin koji nije iznjeo/iznio (kak se kaže?) kavu i kolače pred goste, ako vam ne serviram novi post.
stoga, evo par redaka, da znate da sam zdrava i živa, koje i vama želim.
prozori, koji su spomenuti koji post unazad, su također dobro i blistaju u svoj svojoj novini i bjelini na pročelju svježe omaljane fasade moje zgrade i mogu sa zadovoljstvom reći da se svi dive i zapitkuju koliko je koštalo. ko da je sve u novcu. svašta! imam i nove komarnike.... kako sam saznala da je pranje tepiha, zajedno sa odvozom i dovozom, samo 2 kn po metru -više nikad, pa ni tad, neću svojim rukama prati tepihe.
kao konačni, ultimativni i nerješiv problem pojavila se prozorska ogradica za cvijeće. ko bi ikad reko da svi ti majstori nisu u stanju saviti komad metala u ovaj I_____________I oblik i utiplati na prozor.
ipak, ovim putem još jednom javno pohvaljujem majstore koji su radili majstorluke po mojem stanu....bili su vrlo fini, korektni, skupi, uredni i precizni. no, nema džabe ni u stare babe, a ako valja- meni nije krivo platit.
eto...bilo je to tih par redaka iz kojih se vidi da sam živa i zdrava što i vama želim.
vrijeme je za poslijepodnevni drijemež....
hrčete li?

studijska foto-avantura u zemlju prašnjavokrilaca


prašnjavokrilaca dugih rilaca


posutih srebrnim prahom


i kupanih sunčevim dahom


ko vješti piloti migova


prepuni pjega -medalja i žigova


dugih antena ko marsijanci


još dužeg rilca ko komarci


ti šišmiši sunca, svjetla i dana


što bježe od svakog naglog pokreta


znaju da njihova samo jedna je meta


čašice svježeg proljetnog cvijeta....mljac!


p.s. ovaj barem nije kupusar, al ak niste zadovoljni mogu ja uvijek portretirat paukove, komarce i gliste....hehehe....cmokača:))))))