the age of AQUARIUS - gt

kako je zahladilo!
leden vjetar poljem piri.
za oblakom sunce ćiri.
kišne kapi s neba pljušte
i po lišću šumno šušte.
no, što god ja rekla, ništa se ne može
usporediti ljepoton i divotom s
dobrišinim izričajem:

Proljetna kiša nije kao druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.

Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.


uzimam pauzu. imam nekog posla.
a, možda se i predomislim.
pa, napišem cijeli jedan pravi post.
super je na blogu što sve i uvijek moš kak oš.
primjećujem da je skoro cijelu ekipu
uhvatila ljenost. slabo se piše.

nekoliko kratkih obavjesti:
1.
završila sam jedan vikendaški tečaj.
bilo je vrlo zanimljivo i meni naporno.
alaha mi, đe neće bit naporno kad moraš
bit na prozivci već u 9 ujutro!
al, nema veze. saznala sam puno novih
stvari koje sam već znala (nema logike, pa šta?)
doboljno je da se promijeni predavač
i već će te saznati novosti o starim stvarima.
mislim da su me osposobili za baljenje nekim stvarima
kojima se neću baviti. ne osjećam se spremnom.

2. djelomično renoviram stan.
tj. mijenjam prozore. iz tog stana selim na jesen
zbog nesnosne studentske buke.
tako da renoviranje nema logike. pa, šta?
renovira mi se.
eno, majstor žbuka u kuhinji,
dok ja u sobi pišem post na koljenima.
koliko prašine svuda! osjećam se prekrivena prašinom.
postoji mogućnost da taj stan jesenas prodam.
ako se to desi, želim da bude tip-top.
ja ne prodajem makaršta.
uostalom, kupac će biti odran ko kineska mačka.
poštovanje kupcu.

3. novopečena mlada obećavajuća dipl. umjetnica, kćer moje dobre prijateljice, a kojoj sam kao poklon za diplomu priuštila gore spomenuti tečaj alternative, ižicala je moj ljubljeni digić za svoj put u ljubljanu, gdje je upravo sada na nekom udarenom umjetničkom događanju. (vrijeme je da naša mladost slovencima pokaže zube, kad se sredovječni političari ne snalaze) tako da nemam čime uslikati hladnoću zbog koje mi na početku lipnja radi grijanje u stanu.

4. premda bi se dalo još ovako nevezano lupetati
baterija mi je lou, a utičnica mi je u kuhinji kod majstora.
majstori brže rade kad im se ne smeta, tak da tamo ne idem.
rečeno mi je od strane tradicionalista da sam nehumana i
nepristojna. zašto?
ne kuham majstorima. ne hranim ih. kupim im sok, da malo speru grlo i ne podave se u prašini prije no što mi dovrše poso.

5.radovi oko žbukanja i postavljanja klupica na prozore bit će gotovi za par sati, ali ipak mislim da mogu reći -na moje veliko čuđenje i još veće olakšanje i uz neizmjernu zahvalnost višim silama - s ovim majstorima nije bilo nikakvih problema. sve izrađeno u roku, vrlo pedantno i vrlo fino. malo mi je muka pri pomisli da ću morati i krečiti.
a, valjda će i pri tom nebesa biti na mojoj strani.

naputak za rukovanje ovim postom:
- čitanje nije obavezno
- komentiranje nije obavezno
- pitanja moguća, odgovori na njih nisu obavezni

ostajte mi zdravo i živo, premda nisam gavrilović ivo.

p.s. napisala sam da su me na tečaju osposobili za baljenje umjesto bavljenje?
nema potrebe za ispravkom. nehotice mi izletila istina.
svrbi me da vam pišem o tom tečaju, ali vi ste materijalostičko prizemni ljudi neskloni alternativi, samo bi se išokirali i mislili da sam prolupala. što nije nemoguće.

p.p.s. čini mi se da jednostavno nisam sposobna dovršiti ovaj post. pomalo ko onaj tip iz vica o kavasakiju. znate ga?
da vas podsjetim:
na (osječkom) korzu gomila ljudi u rano ljetno veče. proleti između njih ko munja tip na kavasakiju i dere se iz sveg glasa:
-ko ima vaki kavasaaaakiiiiiiiiiiiiiiiii??!!!
ljudi zabezeknuto gledaju za razmetljivim luđakom i odmahuju glavama.
kad evo ga opet i urla:
-ko ima vaki kavasaaaakiiiiiiiii?!!!
ljudi bez teksta gledaju za papkom.....evo ga opet:
-ko ima vaki kavasaaaakiiiiii?!
dosadi jednom frajeru, pa mu drekne nazad:
-ja! pa, šta?
-kako se gaaasiiiiiiiiiiiii?!

p.p.p.s. vic je star barem kolko i ja, al blog je moj, stoga imam
pravo pričat stare viceve.

p.p.p.p.s. tragedija. s liza mi je otpalo cvijeće. kako i ne bi kad sam ih morala ovih dana stalno premještati i seljakati po stanu. a, one se ne zovu badava još i nedirak. tj. nepipak.

p.p.p.p.p.s. mislim da sam s ovim dovršila ovaj post. idem sad prijeko u trgovinu po sir i lisnato tijesto.. imam dvije dobre tikvice u frižideru. kad majstor ode, napravit ću si nabrzaka gibanicu s tikvicama, što će bit gotovo taman kad na fox-lifeu počnu četiri vikend epizode hous-a. jedva čekam da se izvalim na krevet i upalim tv! spremat ću sutra. kolko prašine po stanu, madre mia! fuj. adio, svitu moj...:))))))

fontana u centru.
osvježenje za velike


osvježenje i radost za male


i golubove moga grada


i vrapce što se rađe drže hlada....


i velike vesele posude za drvca,

samo još da komarci ne piju nam krvca.
al nema veze.
mi navikli.
osijek je to, lega.....

sjedila sam prekriženih nogu na šarenoj spužvastoj prostirci
raširenoj na uglancanom parketu dvoranice za tjelovježbu
u obližnjem dječjem vrtiću.
oko mene je tiho zujao žamor ljudskih glasova.
došli smo svi s istim razlogom, povod je imao svatko svoj.
u nama je jednoglasno tinjala ista želja – doživjeti nešto novo i posebno.
učiniti nešto za sebe i napredovati u radu na sebi.
nisam od ljudi koji imaju povjerenja u druge ljude.
gdje god i kad god mogu moj moto je: uzdaj se u se i u svoje kljuse.
ipak, znam da ima ljudi koji mogu stvari koje ja ne mogu.
ljudi koji znaju više i bolje od mene.
ljudi čije sposobnosti cijenim.
ne uklapam se dobro u grupe. nikakve.
ja sam kontraš, protivnik, opozicija, solo igrač.
ja sam glas iz gomile koji postavlja neugodna pitanja.
ja sam čudan stvor kojeg preplavi tuga kad vidi šugavo pseto na ulici
i ispruženu ruku prosjaka.
ja sam to pseto i taj prosjak i osjećam ih kao dio sebe .......oni su moj nemir i bol.
to ne mogu, ne znam i ne želim objasniti.
možda zato što bi spoznaja u ovom trenutku bila previše....
pa, zašto sam kao takva neprilagođena solistica, sjedila sada
u grupi naoko bezbrižnih i radoznalih ljudi,
spremnih da se podvrgnu nečemu tajanstvenom i čudesnom ........
oduvijek znam da je život mnogo više od onoga što ljudsko oko vidi.
čak se pitam je li život uopće to što ljudsko oko vidi....
došlo je vrijeme da zaronim u nevidljiv dio toga što zovemo životom.
to zaranjanje u dubine svojega postojanja praćeno je
istovremenim uzletom u visine .......
ravnoteža......u svemiru je sve uvijek u ravnoteži.
kad se ja raspadam, mučim, tonem, vrištim i patim,
negdje netko upravo skuplja svoje krhotine, briše suze,
dobija snagu za izranjanje do površine, duboki udah i
novi zamah krlima u visine.......ravnoteža.
svemir ne bi postojao da ne održava vječno ravnotežu.
biste li pristali svjesno i svojevoljno biti bol, patnja i tama,
da bi negdje netko drugi mogao biti svjetlo, radost i ljubav....biste li?

eva ipak i lakšeg pitanja:
kako se zovu ova dva neobična cvijeta?
cvijet broj 1


cvjet broj 2


p.s. ne izbjegavajte odgovor na pitanje o cvijeću, recite hrabro da nemate pojma, jer baš sam se nešto "naoštrila" da vas "osramotim", pa da pocrvenite kad vam kažem koji cvjetići su u pitanju....ajmo, ajmo!

ovih dana se spremam nešto započeti.
voljela bih imati upornosti i snage i samodiscipline da to
nešto odradim do kraja.
poznavajući sebe -sumnjam da će tako biti.
ipak....možda se i pokušaji računaju.
ni beba ne prohoda od prve.
ali ne odustaje.
da pokušam?
ako odustanem.........hm....vjerojatno hoću.
zašto onda i započeti?
ima li to smisla?
ako budem stalno započinjala,
možda jednom stignem do kraja...do cilja.
ja znam da ću se stalno tome vraćati.
koliko god puta odustala.
nakon odmora, stanke, pauze....opet ću pokušavati.
u meni nema sumnje u ispravnost toga.
u meni postoji stalno prisutna težnja da to učinim.
ako i odustanem od djelovanja u tom pravcu,
neću prestati razmišljati o tome.
pa, ako moj put k tome cilju bude kratak ko
crveni vrisak makova u polju,
čije svilene lati povjetarac raznese u nepoznato,
ako bljesne i zgasne ko zvjezda padalica na noćnom nebu,
tiho i od nikoga primjećena,
hoće li se svejedno računati?

zna se.
ako znamo mi, nije li vrijeme da shvatite i vi?
živ-živ-živ! naivčine.


ja sam se prodo ovoj zelenčugi za mrvicu kruha.
a, vi?
ja znam da sam jeftina roba, al zalogaj je zalogaj.
mislite da ste vi bolji?


kruha ima, još fali igara....
mi smo skromne tice nebeske....


gle, kolki sam mali! al imam petlje, imam mozak i
ne dam se lako! mislim svojom glavom!
a, vi?


evo nadutog i napirlitanog velikog bossa...
ispala mu trbušina. debeli salonja. misli da je glavni....


kad mu ovako hitar i malecak prešibam u niskom letu
iznad glave i istovarim moju bombu ravno na tu
umišljenu glavurdu, mislit će da je u hrošimi.....
il ja to samo pričam viceve?
pa, šta!

jutros nađoh ovaj komentar na prethodnom postu:
#E sad si zapravo dead man walking...eto mene za koji dan gori i opivat ćeš mi i masline i šljive..i pršute i šunke..a i blitvare bogami. I ako se pravo najutin povest ću i Nametnika sobon. Paš vidit kako blitvar kopa. Eto ti na. Be afraid..be very afraid... http://www.youtube.com/watch?v=NzlG28B-R8Y ...
U Dravi ćeš završit :)
# (bepa 13.05.2009. 22:31)

čini se da žanjem kak sam sijala.
evo me već pjevam:

ja sam pjesnik maslina i šljiva
uz njih uvijek poslužim i gljiva.
ja sam pjesnik pršuta, šunki i blitvara
sad mi jedna prijeti bijesna ko utvara!

ja sam dead man walking,
jer previše sam talking
i dok mi muški u prazno prijete,
razgoropadih i jedno žensko-pomozi mi svijete!

i kako je E=MxC na kvadrat
odoh se brzo prežderavat i papat,
ulazim u gadnu zonu sumraka
postaje važna kilica svaka.

čut će se krici, vici i urlanje
stižu blitvari da pokažu nam što je kopanje.
slavonija već sad od smijeha krepava
u strahu nam od muke pozelenila sva trava.

i am afraid.....i am veeeeery afraid!


p.s. obavjestite interpol! blitvari prijete žabarima! ajuutooooo!

večernji post scrimptum:
blože blagi! ne budite tako turobno ozbiljni i ne shvaćajte sve zaizbiljski.
bepa je poluanonimac, znam ju "odavno". žena se zeza. i ja se zezam.
što je život bez malo zezanja? razvedrite se.
(premda ne isključujem mogućnost da ona stvarno zajaši svoj motor i stvori mi se ovdje pod nosom. blitvarka je to. s njima se nikad ne zna)

zanimljivo je kako se život trgne, pokrene i događaji počnu odvijati ko rola wc papira čim na misaonoj razini nađem snage i volje trgnuti se iz učmalosti i razmišljati pozitivno planirajući što bih željela ili trebala učiniti.
to nije uvijek ...to nije nikada lako. imam dojam da su neki ljudi vrlo uravnoteženi, stabilni i da im je takav i život. kao da uvijek znaju kuda idu, što žele i zašto čine ovo ili ono....voljela bih biti takva (iako nisam sasvim sigurna nije li to možda ponekad malo monotono i dosadno? nisam sigurna koliko je znati i moći izvor zadovoljstva i nije li možda ipak put do spoznaje ono što je uzbudljivo ...pa, možda čak i sve što život jeste?=nedovršena misao i tema)
kakogod bilo, imam uspone i padove koji se smjenjuju i odvijaju se paralelno s osjećajem napretka i stagnacije....ne govorim o nekakvim materijalnim stvarima niti o društvenom uspjehu i padovima, već o unutarnjem osjećaju koji me prati i koji je meni važniji od navedenog. kolikogod neke stvari željela, taj unutarnji osjećaj mi često nepogrešivo govori da li jeste ili nije pravi trenutak. treba li možda pričekati da se na vanjskoj razini kretanja energija dovedu u sklad s mojim unutarnjim energijama za lako i glatko djelovnje i postizanje cilja....ili su te energije u tolikom neskladu da nemam nikakve šanse. to se da osjetiti. no, nisam sigurna da li je ona možda samo jedna,ali ipak prisutna negativna misao koja mi u djeliću sekunde proleti kroz svijest govoreći: ne možeš.... i koju odmah potisnem, zanemarim....da li je ona uzrokovana tim osjećajem i njegov je odraz ili je ona pokretač i krivac za tihu "zlu" slutnju....da li misao uzrokuje osjećaj ili obratno. vjerojatno oboje i kako kad....ali, kako to razlučiti od situacije do situacije?

kroz otvoren prozor i otrovno zelene krošnje drveća, nazirem olovno sivo večernje majsko nebo. koliko god ti oblaci bili sivi i teški, ja znam pouzadno da kiše biti neće. ne može. nisu zadovoljeni svi uvjeti na najširem nivou pojavnosti apsolutnog u materijalnom obliku.
blože dragi o čem ova gt opet lupeta?
pričam o tome kako postoji neka vražja veza između mene i oluja, munja i gromova i one specijalne vrste kišurdače koja ne pada, već se ko nijagara stušti s neba na zemlju. ko što se desilo sinoć. dok sam ja okretala pedale svojeg pedalina i duboko udisala predivni proljetni zrak osječkih parkova na putu kući nakon mnogo sati teškog trudbeništva....opalio mi je točno iznad glave! ilija gromovnik.
nebom su parale munje. ja sam se uparkirala ispod debelih krišnji gustog drvoreda koje čak ni ta kišurdača nije skroz probila i što sam drugo jadna mogla....izvadila sam digić i fotkala. mrak. park. gustiš. digić i ja i ilija. pravi tulum!
javite mi se kad vi budete imali čast tulumarit s bogovima!
ja volim oluje i kišu. ne smetaju mi ni gromovi. ilija bezveze prdeka od gore s nebesa. što se mene tiče, ne može mi ništa, mene štite više sile čak i od njega. kao npr. blizina najvišljeg gromobrana u gradu koji je baš tad bio u mojem vidokrugu. stoga, ilija:
priznajem da sam pokisla doslovce do gole kože....nije me uplašio, samomi je uštedio utrošak vode i vremena za tuširanje!
meni se to dešava barem jednom godišnje. za ovu godinu -odrađeno!
večeras ne izlazim iz stana, dakle ništa od oluje.
ovo su neke od slika kojima sam pokušala uvatiti atmosferu sinoćnjeg tuluma s ilijom gromovnikom:

grad je prazan. grad je moj!
grad je blistav i opran:


na ovoj se jasno i nesumnjivo vide blijede sjenke mojeg anđela čuvara i mojeg duhovnog vodiča kako bdiju nad budalom-imaju pune ruke/sjene posla:



svjetlosni signali i video komunikacija malih zelenih iz sazvježđa alfa centauri. zrak je vibrirao od čistoće, nisam mogla ne zapaziti ove magične svjetlosne pojave:


the školjka. za ovo shvatiti morate biti osječani. ovo je kutak sjećanja
na mladost kad se tu toplim ljetnim večerima prebiralo po žicama akustične gitare i pokušavalo pjevati pjesme bitlsa, balade roling stonsa, dilanove protestne songove, a sve bez droge, bez alkohola, bez razbijanja boca....TO su bila vremena!


that's all falks! cmokača!