the age of AQUARIUS - gt

pretpostavljam...možda u svakom čovjeku postoje naslage tame. netko je dovoljno jak da ih drži pod kontrolom i živi kao da i ne postoje. netko drugi i nije tako jak.
voljela bih sa sam dovoljno jaka da mogu izdržati više, da mogu mirno zaspati dok me okolina svojim načinom života pokušava održati budnom. voljela bih da mogu ne spavati do 4 ujutro, ustati u sedam, biti na poslu do osam navečer i s osmjehom obavaljati radne zadatke i komunicirati s ljudima. voljela bih. ali, znam da ne mogu.
jer, jutros sam jedva ustala u deset umjesto u sedam, glava mi je puna nekog zujanja, neke čudne boli, sve su mi misli jadne i crne ko noć, nemam ni volje ni želje živjeti i mogla bih palakti, plakati, plakati danima...voljela bih da me nema. ne vidim razlog za proživjeti još jedan dan, ne vidim što će mi ovaj dan, što će mi bilo šta, čemu život i sva sranja koja donosi? čemu sve to? moram li ja uopće živjeti?
nakon strpljivog čekanja do dva ujutro da dragi studenti odu spavati i prestanu šetkati po stanu meni direktno iznad glave, nakon što sam se nekoliko puta trgnula na način koji me podsjetio na one davne ratne dane i granate koje pljušte gradom, nakon što je u meni nakon osjećaja nemoći narastao bijes i kad ni do tri sata draga dječica pasimpater nisu ošla spavati, puko mi je totalno film. pa, sam ustala i temeljito spremala stan. u 4 ujutro. zašto da ne? ionako ne spavam. ja sam vrlo glupa, glupa do boli, jer dok sam bijesno udarala vratima od kupaonice, ormara, visećih elemenata, plakara...meni je bilo neugodno. samoj. u mojem vlastitom stanu.
meni je neugodno stvarati buku i smetati ljudima oko mene čak i kad oni meni to isto čine godinama. ja nisam taj tip. samo želim da me svi puste na miru, samo želim mirno spavati u svoja četiri zida. da bih mogla ujutro otići na posao bez da mi je glava ko balon. imam osjećaj da ću zbog nečijeg jebenog svetog studija ostati bez posla i završiti kopajući po kantama za smeće. srećom, drava uvijek teče na istom mjestu i mostova je dovoljno. najgluplje u svemu je što je meni užasno neugodno zbog svega, kao da ja nekome nešto činim, a ne drugi meni.
jer, ja tu ispadam matora glupača koja se buni protiv mladih koji imaju pravo na svoj život. mene samo zanima što ga tako ne žive svojim jebenim roditeljima iznad glave?
da bih išta odspavala noćas sam popila tri tablete. da bih jutros zaustavila suze i mogla kako-tako raditi moram popiti bar još jednu. i kud me to vodi? i što će meni sve to?
ovo me fizički iscrpljuje i psihički ubija. ne želim živjeti.
a, mobitel zvoni. jer nisam u uredu. u kojem danas ionako ništa neću moći raditi, ne u ovako jadnom stanju....postoje rokovi do kojih ja svoj posao moram obavit. i postoje kazne kad se ti rokovi prekorače. ne postoje novci kojima ja mogu iz svojeg džepa drugima nakodnadit tu šetu. nemam ja više snage za sve ovo. mislim, da ne mogu dalje.

u tijeku je kratak apdejt, pokušajte malo kasnije.
možda bude duži.
u suprotnom, bogu se potuži.

1. pola sata pokušaja ulaska u editor.
2. sat vremena pokušavanja komentiranja na
"vječnim" blgovima koji su odjednom nedostupni
3. cijeli jedan post od jedne slike i pet rečenica propao.
4. cijela jedna slavonska epska poema replikača
pojedena od strane editora.
5. kila mojih živaca kalirala, rasula se i polomila.
vodenjaci imaju mnoooogo vrlina, ali strpljenje NIJE jedna od njih.

banana je za bananka, afkors.

nemirni mirisi u vjetrovima s rijeke...


dok prvi pupovi pupe
(ne pupaju, već baš pupe,
al to ne trebate ni s čim rimovati!)


prvi listići se stidljivo zelene,


poneko hrabro drečavo kriči žutim,


i svud se nazire skorašnja živost i ljepota,
(ovo je 2-3 milimetra u originalu)


ja se osjećam sasvim smotano.


p.s.
večernji pozdrav iz osijeka:

VAŽNA OBAVJEST ŠTOVANOM ČITATELJSTVU!
južnoslavonski general finoče pokušao je jučer tijekom dana izvršiti smjenu vlasti na slavnom GT blogu, te je s tim prljavim ciljem na umu, umarširao u zabranjeno područje mojeg blog editora, koje ja ovako naivna i puna povjerenja nisam minirala nagaznim govno-bombama. moj grijeh.
zašto je general nasilno i drsko prekršio prvu božju blog-zapovijed koja glasi: ne petljaj se u tuđe posteve!.....e, pa zato jer mu je puko njegov nekvalitetni štapićasti server, te je moja miljenica zmija nestala u nepoznatom prostoru, a moj jedinstveni zeleni blog je totalno poplavio.
naravoučenije glasi: NE NARUČUJTE DIZAJNOVE KOD FINOČETA -NE VALJA MU ŠTAPIĆASTI SERVER!
ONO stiže 12.44h!

ovo sam ipak ja.
ovako se osjećam ko kod kuće.
ovo je moja zelena od koje mi srce zatreperi.
a, ovo su narcisi.






ako će i bit još snijega, nema veze.
ono je stiglo!
fizikalac .

na zamrlom blogu.
pozdrav slučajnim namjernicima.

akacija je ustala polako, oprezno, mamurno....uostalom oko nje je bila tama.
nije imala osjećaj da je zora blizu, a ipak se činilo logično da bi morala biti.
jer akacija nije spadala u one neurotične jadne grešnike koji noću ustaju nebrojeno puta vjerujući da je to zbog slabog mjehura. vraga. akaciji je bilo odavno jasno da ljudska psiha ima nepresušan arsenal oružja kojim se bori protiv namjernog potiskivanja grijeha u zaborav.
odjednom vam iskoče plikovi. iznenada se spržite vrelom vodom, dok kuhate grah koji ste dosada već tisuću puta skuhali. iz čista mira stavite u kavu tri kašičice soli umjesto šećera. iz neobjašnjivog razloga glavobolje vam postanu stalna pratnja. ili odjednom počnete patiti od nesanice. slučajno? hahahahaha! ljudi su tako zabavni.....i blesavi. akacija im je znala ponekad
skrenuti pažnju na neki detalj, koji je čak i njoj koja je gledala sa strane bio očit, ali za uzvrat bi dobila prazan pogled tipa tele bulji u šarena vrata. jednostavno ne možete čovjeka koji nešto ne želi vidjeti nikako i ničim natjerati da to vidi. mision imposible. čak i da budali u glavu uperite mitraljez......efekat nula. slobodno i pripucajte. iz svih naših nesposobnosti da nešto ostvarimo krije se želja da sve bude upravo tako kako jeste. čovjek tako vješto i dobro skriva svoje motive od sebe samoga da se često i sam zaizbiljski zaprepasti kad „slučajno“ nabasa na njih i ......ne skrene pogled u stranu dovoljno brzo i istina bljesne ko munja. no, zato imamo mozak. da se lako i elegantno, koliko god budalasto, uvjerimo da stvari nisu kakve očito jesu, već upravo onakve kakve mi mislimo da jesu. jer nema veće moći na svijetu od ljudske misli. misao može sve.
akacija nije bila pijana. osim opijenosti dubokim snom kojim je inače uvijek spavala. buđenje je značilo da je jutro tu. ali.....tijelo je čudno reagiralo, tijelo je teturalo, ruke mlatile oko tijela da dohvate neki oslonac i akacija je švajznila nosom o dovratak. preplavio ju je kratak i žestok val bijesa na dovratak i sebe. blic-bol je sijevula njezinom nosinom i tišinu noćne tame oskvrulo je prigušeno, grleno: uf! sranje! budalo....bem ti dovratak!
akacija je bila fina dama. čak iako se to nije uvijek vidjelo. ili čulo......hm. hehe....
glatko klizeće kazaljke velikog kuhinjskog sata nježno su odsijalave svjetlost obližnje ulične lampe. ravnodušno su se preklopile jedna preko druge. bila je ponoć.
tanka sekundara je nečujno i elegantno klizila dalje.....

zelena zmija blogom plazi
nekoga gazi, nekoga mazi.
zelena zmija blogom klizi,
mnogi blogeri sad su u brizi.
zelena zmija štucka i kljucka,
tu i tamo na sitno pljucka.

u zelenoj zmiji kriju se vrazi,
dok po vašem blogu plazi.
iz njezinih očiju pršti smijeh,
dok navodi vas na čisti grijeh!


dok tiho gmili, dok tiho puže
i skriva tjelešce iza ruže,
zelena zmija nevino gleda
poput bebice željne meda.
ona gipko jezikom paluca,
dok po tipkovnici hitro kuca.

okolo kruži to zeleno čudo,
i po vašim blogovima zabavlja se ludo.
i baš kad pomislite: strefit će me kap!
tugu vam pretvori u smijeha slap.
u njezinoj šolji zelenog čaja
krije se komadić pravog raja.

o, zelena zmijo junakinjo bloga
opojnija si nego droga!
o, zelena zmijo tako ti repa,
bez tebe blog bi zacijelo krepa!
amen.

nije u pitanju ono: dogodilo se na današnji dan,
nego baš danas.
daklem.
danas se osjećam elokventno.
hahahha...
danas mi riječi klize s vrhova prstiju po tipkovnici
ko kapi vode sa glatkog perja dravskih pataka,
i misao se preljeva u misao elegantnošću klaudije šifer na lagerfeldovoj reviji.
neko veče sam, pritiskom na pogrešnu tipku daljinskog, upala u onu ogavnu emisiju trenutak istine, baš kad je voditeljica pitala nekog smotanog tipa smatra li se on elokventnim. on se uzmuco, pa reče: i da i ne! bezobraznica ga upita pred svekolikim auditorijem zna li on što znači izraz elokventan.....itd...no, da ispalo je da je značenje te riječi: razgovorljiv. svašta. kaj god.
sad ispada da je elokventna bila i moja prababa pava, koja je po cjeli dan u svojim devedesetim godinama teturala avlijom i dozivala kokoši svojim drhturavim, staračkim: pi-pi-pi-pi-pi-pi-pi.....ona nije usta zatvarala i stalno je nešto sama sa sobom razglabala i tumačila si, povremeno se svađala s nekim nevidljim višim silama i mlatila po zraku vilama, ljuta na debele prasce što ruju gdje im nije mjesto i na snaju koja je pretanko razvljala tijesto.
ništa manje je bila elokventna i moja draga, jedina i nikada prežaljena pokojna papigica tigrica, maslinasto zelenog prekrasnog perja, ptičica bez mane, bistrog oka, čvrstog kljuna i hitrog uma koja je znala svako veče neumorno brbljati i tako samu sebe uljuljkivati u san rečenicama bez točke i zareza, punim nježnosti i ljubavi kojima je i sama bila obasipana od ukućana. riječi su tekle kako teče i teče onaj jedan dobrišin nezaustavljivi slap: "dođi dođi pusu daj pusicu deda čita novine sunce pada kiša sija doođi veeeelika ptica leti ti si moje zlato miki daj šećera pusu daj šećera cmok kiša pada hahahaha bleso ljubaviiiii pusu pusu kavicaaaa halo laku noć miki....." i nakon nekih pola sata elokvenciju bi nadvladao san. neš ti elokvencije!

p.s. tj post skriptum tj nakandno dopisano:
ni mi palo na pamet da tražim i ispisujem definiciju izraza "elokventan", ali vidim da kengur ko svaki normalan čovjek hrabro priznaje da nema pojma, pa možda još poneko ne zna....nije problem ne znati što to znači, problem je i jadno je kad voditeljica na glavnoj nacionalnoj dalekovidnici daje pogrešno tumačenje. njoj je taj izraz sinonim za razgovorljivost, brbljavost...a, to nije to. naravno biti elokventan znači imati bogat riječnik i vješto se i lijepo znati izražavati. mi na blogu imamo dosta elokventnih blogera čije umotvorine je užitak čitati-padaju mi na pamet mnogi kao naša .Ru i njezine prekrasne mitološke, maštovite priče i bajke i naša nenadmašna pjesnikinja Danijelica bez j, ali i neke lijene i zabušantske duše koje minimalno pišu, maksimalno zabušavajući i stoga ih odbijam imenovati. nećem. nećem. i nećem....itd...bla...bla...bla..

ZNA LI NETKO ZAŠTO MI KOMP STALNO ZAŠTEKAVA I ZABLOKIRAVA SE? trebam savjet prije nego zamahnem sjekirom.
prokleta tehnika.


dok se u prohladno prvo ožujsko jutro
lagani pramenovi vlažne izmaglice
razvlače lijeno nad staklenom površinom rijeke,
a visoko gore među krošnjama jablanova zapinju
prve zrake vječno mladog sunca
pod kojima se sitni pupići jasika i vrba nadimaju
i hrabro bubre pulsirajući nadom sklupčanom
još jesenas u nabore izbrazdane kore breza,
dakle.....jelte, mislim dok pod tim prvim toplim zrakama sunca u
praskozorje ranog proljeća
lahor uljuljkuje prve rese i pupoljke
u osjećaj sigurnosti i radosti...
odnekud se došuljalo nekakvo očekivanje ...
nekakav nemir.....
bilo bi zadovljstvo prošetati gradom
s osmjehom na licu od uha do uha
i pozdraviti sve kao stare znance i prijatelje,
kao tajne ljubavi i vječne drugove.
bilo bi prikladno iznenada otkriti toplu iskru u nečijem oku.
odjednom bi svašta bilo.....