the age of AQUARIUS - gt

pretpostavljam...možda u svakom čovjeku postoje naslage tame. netko je dovoljno jak da ih drži pod kontrolom i živi kao da i ne postoje. netko drugi i nije tako jak.
voljela bih sa sam dovoljno jaka da mogu izdržati više, da mogu mirno zaspati dok me okolina svojim načinom života pokušava održati budnom. voljela bih da mogu ne spavati do 4 ujutro, ustati u sedam, biti na poslu do osam navečer i s osmjehom obavaljati radne zadatke i komunicirati s ljudima. voljela bih. ali, znam da ne mogu.
jer, jutros sam jedva ustala u deset umjesto u sedam, glava mi je puna nekog zujanja, neke čudne boli, sve su mi misli jadne i crne ko noć, nemam ni volje ni želje živjeti i mogla bih palakti, plakati, plakati danima...voljela bih da me nema. ne vidim razlog za proživjeti još jedan dan, ne vidim što će mi ovaj dan, što će mi bilo šta, čemu život i sva sranja koja donosi? čemu sve to? moram li ja uopće živjeti?
nakon strpljivog čekanja do dva ujutro da dragi studenti odu spavati i prestanu šetkati po stanu meni direktno iznad glave, nakon što sam se nekoliko puta trgnula na način koji me podsjetio na one davne ratne dane i granate koje pljušte gradom, nakon što je u meni nakon osjećaja nemoći narastao bijes i kad ni do tri sata draga dječica pasimpater nisu ošla spavati, puko mi je totalno film. pa, sam ustala i temeljito spremala stan. u 4 ujutro. zašto da ne? ionako ne spavam. ja sam vrlo glupa, glupa do boli, jer dok sam bijesno udarala vratima od kupaonice, ormara, visećih elemenata, plakara...meni je bilo neugodno. samoj. u mojem vlastitom stanu.
meni je neugodno stvarati buku i smetati ljudima oko mene čak i kad oni meni to isto čine godinama. ja nisam taj tip. samo želim da me svi puste na miru, samo želim mirno spavati u svoja četiri zida. da bih mogla ujutro otići na posao bez da mi je glava ko balon. imam osjećaj da ću zbog nečijeg jebenog svetog studija ostati bez posla i završiti kopajući po kantama za smeće. srećom, drava uvijek teče na istom mjestu i mostova je dovoljno. najgluplje u svemu je što je meni užasno neugodno zbog svega, kao da ja nekome nešto činim, a ne drugi meni.
jer, ja tu ispadam matora glupača koja se buni protiv mladih koji imaju pravo na svoj život. mene samo zanima što ga tako ne žive svojim jebenim roditeljima iznad glave?
da bih išta odspavala noćas sam popila tri tablete. da bih jutros zaustavila suze i mogla kako-tako raditi moram popiti bar još jednu. i kud me to vodi? i što će meni sve to?
ovo me fizički iscrpljuje i psihički ubija. ne želim živjeti.
a, mobitel zvoni. jer nisam u uredu. u kojem danas ionako ništa neću moći raditi, ne u ovako jadnom stanju....postoje rokovi do kojih ja svoj posao moram obavit. i postoje kazne kad se ti rokovi prekorače. ne postoje novci kojima ja mogu iz svojeg džepa drugima nakodnadit tu šetu. nemam ja više snage za sve ovo. mislim, da ne mogu dalje.