Moja zelena škrinjica

U školi (osnovnjak) prva jedinica šok, suze...pa sam navikla, bilo ih je tu i tamo.
Iako osnovna završena sa 5,0.
Srednja isto...trojka katastrofa, jedinica suze krokodilske...ali navikla sam...bilo ih je tu i tamo.
Završetak priče srednje škole - čvrsta četvorka.
Poslije, seminari, tečajevi, usavršavanja...nisam klisala, slušala sam, nisam bila "štreberica", zanimalo me, bila sam gladnja znanja...ocjena, ne samo prolaz, voljela sam biti u vrhu...znati, služiti se dobivenim "alatima" pošteno...veselilo me, ne samo mazilo ego. Kraj priče ... poslovno uvjetovni otkaz, ukinuto radno mjesto - otpremnina.
Sad kad vidim kud me dovelo...žalim...
Što se nisam više zabavljala, što nisam više markirala...što se nisam više sunčala na seminarima, obavljala shoppinge na usavršavanjima...jer nema to sve smisla...bar za sada.
Prvo testiranje prošlo je totalnim neuspjehom...nisam došla ni u drugi kruh, psihologijsko testiranje, a kamoli razgovor...i bilo je suza...krokodilskih, e a dali ću se naviknuti...vjerojatno hoću...a što mogu drugo.
Na pomolu je drugo testiranje...za prvo nije bilo straha, bila sam uplašena od naziva ustanove i radnog mjesta, ali uvjerena u svoje kompetencije i znanje...
Ali sada je frka...i naziva ustanove i znanja - neznanja se bojim...
Klinac ok, sa tenisicama i bez, nije mu neko razdoblje slave...ali gura dalje :)...
Hvala svima na posjetima i pozivitnim komentarima, ali i sorry svima, nemam vremena odgovarati ni postati na vašim blogovima, jer eto, tako je kako je za sada... dok opet ne zaprašim i sve ostavim u "zelenom dimu" :))...do tada svima veliki pozdrav i zagrljaj od zelene...

Tužno je kad se ne veseliš uspjesima svojeg djeteta u potpunosti, nego, iako ti nosi zlato i trudi se sam...po kiši i snijegu, subotama, nedjeljama, kad svi spavaju on uporno ide...i kad ga ima tko voziti do treninga i kad nema, a najčešće nema...ali ide.
I uporan je, uprkos negodovanju kako mi je to "ružan" sport, ali ide i dalje...
I nosi zlato... i već nam to normalno... i na korak je državnoj repki i plaćenim pripremama...ali...
ova da ne velim kakva država toliko me iscrpila i dotukla u mozak i dušu i osjećaje...
I umorna sam od borbi, na šalterima, sa službama, sa računima, preljevanjima iz šupljeg u prazno, brojanja koliko keksa ili čokolade tko može pojesti, da bude za sve, malo, ali za sve...i dijeljenja naranči i jabuka na broj...ma dosta mi...i promakne mi, pa me on upozori...mama, male su mi tenisice, a ja...umjesto da potpuno uživam u njemu i njegovim uspjesima, da mu kupim najskuplje tenisice ili barem koje on hoće, za nagradu, jer stvarno mu ide...ne srećom, nego njegovim trudom zasluženo...ja zarežim opet ti nešto treba, stalno ti nešto treba, pa od kuda!?!...
I ne spavam cijelu noć...ne mogu podnijeti da ide na natjecanje ovaj vikend, u drugi grad, kaže važno...ide bos ako treba, ne mogu podnijeti da ga tenisice žuljaju, ali svjesna sam da će opet i uprkos tome donijeti neku medalju...i ne mogu to podnijeti i tražimo kao ludi...ali ne prvi dućan, nego preko oglasa...rabljene...i kupim mu...rabljene...i on sretan...a to je tako tužno...