Moja zelena škrinjica

28.02.2011., ponedjeljak

Danas sam ujutro zapjevala glasno...

Trenutno skupljam snagu sklupčana u kutu svog života i čekam bolja vremena za bitke...
Sve bitke...
Na poslu im dajem taman koliko treba...
Doma dajem koliko mogu...
Sebi - još ne uzimam dovoljno...
Ali danas, bila sam u miru...jutros sam osjetila...a i to je uspjeh u "tuposti" koja me drži...oni koji su tu "tupost" osjetili znaju o čemu pričam, sretan si da osjećaš bilo što, jer valjda da se zaštitiš od svega "otupiš", sve ti "ravno"...no, jutros sam osjetila onu "vatricu" u meni, bunt, ali bunt prema van, onaj dobar bunt koji te "oživi" i pojačala sam radio, zapjevala iz sveg glasa i prilazeći firmi pokazala...hm...srednji prst :) ... ma, znam nije nešto, ali osjećala sam se dobro...
I mislim si...potaknuta jučerašnjom emisijom "Nu2"...hm, a da sutra ja dođem s paketićem jaja na posao i hitim ih onak' čist za svoj gušt...pa idu razmišljanja dalje...e, da bar imam načina i ja organiziram "bacanje jaja prosvjed" :) ... to bi bilo nešto u stilu...u određeni dan u određeno vrijeme svi, svugdje pobacati jaja pod noge ovih čije nas noge gaze!...e koja bi to bila "fešta od jaj..." ... ali, za sada ništa od toga.
Svaka čast ženi koja je pobacala ta svoja jaja namijenjena za obrok svojoj obitelji...i na ideji čestitka i na hrabrosti!
I tko zna, možda Zelena iskoristi ideju, pa započne nova revolucija - jajima!
Ili Zelena započne revoluciju - brašnom... :) hm... Zelena, primiri se, za sada pjevaj svoje "borbene" kad dolaziš na posao i primiri se...
- 07:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2011., srijeda

Osmjeh...

Uspjela sam!
Uspjela sam primijetiti osmjeh svog malog djeteta!
Zapravo - više je to njegov uspjeh, da privuče moju pažnju, domislio se mali čovječuljak kako izmamiti osmjeh mame koja već dugo nije bila sretna i nasmijana.
Stavio taj mali čovječuljak kutiju za igračke na glavu...i propala ta kutija do nogu i izgledao je kao kutija sa malim nogicama...a na strani koja je rupičasta dva crna oka sjaje i gledaju me i zove...mama - buuuu - i smije se i kao plaši on mene...a ja onako opet u svom filmu, okrenem se i vidim svoju zvučnu malu "kutiju" na nogama i počnem se smijati onako sretno, od srca, sretno iz srca, sretna što ga imam...
Hvala ti sine za jučerašnji osmjeh...i oprosti što te nisam u zadnje vrijeme primjećivala...a ti mali moj...ipak nisi odustao i tako mali ostao vjeran, privržen i uporan u misiji "nasmijati" mamu...

- 07:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2011., utorak

Kako ljubav umire?

Kada to ljubav umre? Ili bolje pitati KAKO to ljubav umire?
Oglasi li se "umirem"! ili ?...
Guši li se, kašlje, drži za prsa, boli ju lijeva ruka, kao kad se dobija infarkt, ili urla i drži se za "trbuh"...ili umre tiho, polako, neprimjetno...
Umre li ljubav pa se pravimo da to ne vidimo, a ona trune, smrdi i raspada se pored nas i pretvara u prah...a i tada...skupljamo te ostatke, taj dragocjeni prah tada već bez mirisa i stavljamo u najljepšu kutijicu za uspomenu i brišemo prašinu s nje i s dragošću ju gledamo povremeno, osjećamo sjetu, tugu...i nadu da iz praha može niknuti nova...
I?... Jel' ikada nikla nova...sa istom osobom mislim...
- 07:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2011., ponedjeljak

Šutim i promatram...

Sve teže i teže se odlučim i ovdje zapisati koji red...
Toliko sam umorna i utučena, da mi se samo šuti...
Doma - nije dobro, ja nisam dobro, a u domu gdje mama nije dobro, ništa nije dobro...tata drži za sada sve konce i čoškove, ali sve je teže i njemu i posustaje...a mi, sve dalje jedno od drugoga...
Posao - nije dobro, bacakam se u tamnici u koju su me bacili i vičem i protestiram, ali bez rezultata...moram otići, a trenutno nemam kuda...
Mislim da ću jedno vrijeme samo šutiti i promatrati...

- 07:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2011., petak

Rođendani...

Da, u obitelji sa puno djece, puno je i rođendana.
Tako i u našoj. Danas jedan, u nedjelju jedan.
Jučer smo napravili pripremu za današnji, klopa, torta...a u nedjelju ćemo ispočetka...
U danima kad ti je sve previše i kad se samo želiš pošteno naspavati i to ti na žalost čini dodatni napor umjesto sreće...
No, svejedno, dragi moji mali i veliki, draga moja druga velika i srednji mali, sretan vam rođendan od srca...od polumame i mame, ljubavlju vas grlim i promatram kako mi rastete...
- 07:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.02.2011., utorak

Misija razgovor - obavljen...

Dugo očekivani razgovor je obavljen.
Naravno, kao što sam i očekivala, bila sam u svom najgorem izdanju.
Pod tim mislim ono što je valjda svatko po sto puta prošao.
I izvana i iznutra sam bila u "neredu".
Vikend je bio jako naporan...gosti na ručku u nedjelju, proslava koja se otegnula, pa dok se sve odradilo, zelena kao i obično nije stigla oprati kosu i napraviti si frizuru, nego se u ponedjeljak ujutro hvata što se stigne za obući, a kosa i frizura je bila onakva kakva može biti, a ne kakva treba biti :) ...
U kući punoj djece uvijek postoji neka situacija gdje mama špota, tata gladi ili obrnuto, tako i u našoj...e, sad kad se to protumači krivo, ode sve u krivo...mali nevaljalci se izvuku, a mi veliki drvimo o tome do iznemoglosti.
I otvaramo teme...sasvim stote od one koju je trebalo rasčistiti jednom po turu...hvala, radije bi još jednu turu gostiju ako može umjesto toga...toliko mi energije to oduzelo...
Ponedjeljak u isčekivanju također uzeo je danak, tako da sam od muke oko podne odlučila otići u firmin restoran na ručak, koji umjesto duhanskog dima i zavjesa ima uvijek zavjesu od dima prepečenog krumpira, a takav mirišiš i kad iz njega izađeš...
E, takva zelena, iscentrifugirana, sa mirisom svježe pečenog krumpira dočekala je sudbonosni zvon telefona i zlokobni broj na zaslonu...
A ništa, kažem samoj sebi, tu sam gdje sam...malo češljem kroz kosu, štip, štip za obraze, malo kolegičinog parfema i odo' ja na razgovor.
Naravno, bilo je skoro sve kao u već tisuću puta odrađenom razgovoru u mojoj glavi, zelena je štreberica, uvijek se pripremi...no bilo je i nekih novih detalja.
Nakon "ispipavanja" terena i raspoloženja, kad se počelo ozbiljno razgovarati, na moje molbe i pokušaje dobivanja razumijevanja i sućuti, počele su prijetnje i optužbe.
Tako da je trebalo puno snage da ostanem fokusirana u svojoj nakani da se izborim za svoje, nakon što sam čula da ja u biti nikada nisam svoj posao radila kako treba, da me u stvarnosti nitko ne treba i tako svaštanešto ružno... Sve to sam podnijela i postavljala pitanja...zašto, zašto, zašto...
On začuđen kako nisam prestala nakon ovih naravno neistinitih optužbi, posustao je u odgovaranju, jer lako je optužiti, puno teže dati im argumente.
Kad smo iscrpili sve "argumente", počelo je zastrašivanje...kao moglo je i može biti i gore...
Ja se nisam dala uplašiti, izbila sam mu "igračku" za zastraživanje iz ruku, spomenuvši zakon...na to je poludio...
Vidim ja kuda to vodi, pokušavam primiriti razgovor i odvesti u za mene povoljni smjer, ali bezuspješno...
Na kraju iznosim još jednom kako ja sve ovo vidim, kažem mu što želim, dajem prijedlog i ostavljam prostor da nađe načina da u miru pronađe rješenje iz ove situacije - za nikoga dobre...po meni.
Jer sada korak dalje je ili prihvatiti ovu degradaciju i nepravdu ili se boriti...nažalost kroz institucije i proučavajući Zakon o radu...uz puno potrošenog novca i energije, isčekujući rezultat...
Pozdravljam ga i kažem da očekujem da razmisli o svemu i pozove me kada bude imao rješenje, naravno drugačije od ovog...odlazim, zatvaram vrata i nekoliko metara od njegovor ureda počnem se tresti kao što se kaže "šiba na vodi"...
Naravno, zovem muža, prepričam mu dio, onako zbunjeno, nepovezano i tresem se u kutu na dvorištu i dalje...
Danas, kad o tome razmišljam vidim da nisam napravila puno i da se vjerojatno ništa neće promijeniti na bolje, ali barem ne osjećam više sram...Uzdignute glave sam prošla pored "odranog" zaštitnog znaka i pomislim OK, odrali su me, ali sam barem kriknula istinu prije toga...
Kukavice umiru tisuću puta, hrabri samo jednom...
- 07:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.02.2011., petak

Sličica za moju škrinjicu...

Nisam dobila termin, ali OVA je uspijela najaviti me kod šefa...
Eto čekam i dalje...
Svaki zvon telefona me protrese...na trenutak uspijem prekinuti po neznamkojiput odrađen dijalog sa šefom u glavi...
Ostatak života...podređen i dalje ovoj mojoj situaciji...
Malo dijete počela čuvati baka, osim toga što iako nam je šesto dijete za njega nema mjesta u jaslicama i nemamo nikakvog prioriteta, odlučili smo se na to zato da ga sačuvamo do daljnjega od ranog ustajanja, bolesti i ostalih neugoda koje bi maleni mogao proživljavati ako ga ovako malenog počnemo voziti u jaslice...
Prvi dan sa bakom je prošao super...ajde barem sam zbog toga mirna i sretna.
Sretna je i baka...ima posao! :) ... povremen. Svima taman. Sestri koja živi s njom 24/7 da se malo odvoje...da sestra ima "mir", mojoj mami da malo sestra "vidi kak joj je bez nje" :) ... mojoj mami, jer ima "posao", malom djetetu, jer ga mazi i pazi osoba koja ga uz to i voli...mom mužu, jer je miran i jer sam ja mirna...meni jer je iako u ovoj dobi, mama uz mene...
Eh, mi mame...povremeno nemreš sa nama, a nemreš ni bez nas :) ...
I tako jučer u jednom trenutku, srele se tri generacije...malo dijete je spavalo i dok smo čekale da se probudi i da ja moju mamu odvezem doma i odem po muža na posao, došla je moja kći...najstarija.
Moja trudna kćer...da, postat ću baka i ja :) ...
I tako jučer, u jednom trenu, nas tri, svaka u svom filmu ... svaka u filmu glavna uloga mama...moja mama tetoši i savjetuje mene, ja mama, tetošim i savjetujem svoju kćer, a moja kćer onako nesvjesno gladi svoj sad već veliki trbuh i tetoši i "savjetuje" svoju kćer u tibici debeloj :) ...
U jednom trenu ja "zaustavim" film i osvijestim nam taj trenutak...kažem: "daj pogledaj nas"... i počnemo se smijati...nas tri/četiri :) ... i trajalo je samo nekoliko minuta, ali slika će biti uspomena za vječnost :) ... još jedna sličica za zelenu škrinjicu :) ...


- 07:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.02.2011., srijeda

Mobbing agonija se nastavlja...

Naravno, jučer nisam dobila termin za razgovor za danas...danas isčekujem zvono telefona i "spasonosni" broj koji će označiti kraj agonije...ili početak nove...
Saga mobbing se nastavlja...
Sa grčem u želucu i trncima u cijelom tijelu, bubnjevima u glavi koji bi i u najsušniji dio Afrike nakon bezbroj dana bez kiše dozvale koju kap čekam...
Najgori dio cijele ove priče je, da ja uopće nisam shvatila da je moj mobbing započeo i puno ranije od ovog...
Onako lagano te uvuku...i misliš da živiš i radiš normalno, a kad ono, gle čuda...
Ne, ispravak, najgori dio ove priče bi bio da ništa ne poduzmem...
Zato još jednom hvala Danijeli i "njenom" 8. katu i onome ili onoj tko joj je dao ideju za emisiju o mobbingu...otvorile mi se oči ili bolje rečeno, padoše mi ružičaste naočale i uz tresak o pod i zveket razbijenog stakla, ja progledala...

Dodatak u 11,57:
Nema termina za danas, tajnica javlja da će možda biti termin sutra...ali ništa još zasigurno se ne zna...ja pitam da li mu je napomenula uopće da želim s njim razgovarati...uopće cijeli ovaj i prošli tjedan
... kaže: "NE !"?!?!?...
..."zašto?".. kažem ja...i malo onako nesigurno, nastavljam...
..."pa mogli ste barem reći da želim s njim razgovarati, da ima to negdje u
glavi, pa kad radi raspored za tjedan, dan...da"
..."NE", kaže ona drsko, "nije bilo prilike ni vremena...ni za MENE, a kamoli
za vas !" ?!?!
... e, sad, tko je ovdje lud!
Maltretira li to mene i ona ili provodi njegovu volju ili?...da tipično za mobbing...sad se u meni javlja nepovjerenje prema svima, opravdano i neopravdano...ma katastrofa...
Zaključak: čekam...dvije stvari...jedna od stvari jest da: OVA dobije priliku za SEBE, pa i MENE i konačno uopće spomene moju želju da razgovaram s njim...druga "dobiti" termin i obaviti razgovor...
Poželjno: ne dobiti u ovom čekanju nešto treće...živčani slom!

- 07:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2011., utorak

U očekivanju boljeg sutra...

Jučerašnji dan odrađen je na poslu bez emocija, bez žara, bez volje, bez ičega...ali, s rezultatima...naravno...nije njih briga, ali...posao se mora odraditi.
Onako kao automat, malo sa uključenim mozgom, malo s isključenim mozgom odradila sam dan i posao za svoju plaću...za dobro moje drage firme...
Moja firma ima zaštitni znak...znak kojeg su odrali...znak koju su objesili i mi koji proživljavamo nepravdu vidimo ga kako viori na stupu ispred firme, kao prijetnja, kao upozorenje svima...kao upozorenje i vi ćete tako odrani visjeti ako se usprotivite...trpite...i šutite...i krv se cijedi i kapa po stupu i asfaltu...samo mi to vidimo...ali smrad se širi...to svi osjete...i oni...i oni koji su ga odrali...zato i kad jure prema svojim skupim automobilima na sastanke onako nehotice stavljaju ruku preko nosa i usta, kao kad ne želiš udahnuti hladni zrak, jer ti smeta...e tako oni i po zimi i po ljeti pokrivaju usta i nos, jer ne mogu podnijeti taj smrad...ali onako na brzinu uspiju udahnuti, uletiti u auto, u kojem ih čeka neki fini miris koji smo im mi radnici kupili i odvezu se sa mjesta zločina...i zaborave na nas...nas koji patimo...
Da bi mi dan bio zanimljiviji, usput sam svratila kod zubarice, koja me jadna razvalila...preznojavala se i ona, a bome i ja, ovaj put srećom, samo dvije anestezije i petnaest minuta bolnog čačkanja po kanalima...kaže ona, još malo i dižem ruke...ovo traje već pol godine...pa zaboga zelena...morat ćeš na faks...ovo nije dobro...
Ha,ha...ma daj mi reci, iznenadilo bi me nekaj dobro...
Doma, mali predah i akcija u kuhinji...akcija sarma za dva dana...kruh za dva dana...
Onako između bola u ustima, cendruljenja malog čeda, čujem temu na TV-u...8. kat kod Danijele - mobbing...priče i svjedočanstva žena koje su prilazile ovo što ja danas prolazim...
Sudoper pun mojih suza...kroz glavu mi leti...nisam sama, nisam luda, ovo je normalno što osjećam, kako se ponašam...nisam kriva, oni su...ali i još čvršća odluka...moram nešto učiniti, moram sa šefom razgovarati...
Razgovor je najavljen za sutra...još nisam dobila povratno u koliko sati će me primiti...naravno frkat će mi želudac do kraja današnjeg dana vjerojatno i onda javiti vrijeme...a možda me i odgoditi...ma, vidjet ćemo.
Kad sam toliko čekala, čekat ću još, koliko treba, ali ću progovoriti...
Vjerujem da mi neće biti laka noć...vjerujem da će biti razgovor mučan i težak...ali onaj osjećaj, onaj koji predpostavljam da će uslijediti iza toga...olakšanje...vrijedi...
Do sutra...pozdrav od zelene, svim mamama, svim ženama, svim roditeljima koji prolaze ovo što i ja...njihovim obiteljima, djeci, muževima...znajte, niste sami, nije vam lako, ali niste sami, niste ludi, rade vam nepravdu, niste krivi, a kažnjeni ste...progovorite...zajedno...možda učinimo nešto...!
Grlim vas sve u mislima...budite hrabri, budite hrabre!
- 08:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2011., ponedjeljak

I dalje nevolje u raju...

I dalje nevolje u raju...
Slabih živaca i zdravlja ja...slabih živaca i umoran on...
U takvim danima odlazak u dućan pretvori se u noćnu moru...ulazak u auto, krivo pitanje, krivi odgovor, ponovno krivo pitanje, ljut odgovor...traženje pojašnjenja...bijesno pojašnjenje...dolazak pred dućan u šutnji.
On još nešto cijedi kroz zube...ja prepuna svega, ovaj put ne progutam...odgovorim drsko i ljuto...on okreće se i odlazi van iz dućana, ja ostajem s kolicima i našim malim anđelom koji to sve gleda i sluša...jurim za njim, vraćam ga unutra...sramote :( ... još par besmislenih rečenica... on odlazi u auto, ja moram u dućan, maleni treba hranu...
Povratak kući...nesretnost koju možeš udisati...nesretnost koja je tako gusta da guši...Maleni trčkara zbunjeno od jednog do drugog...konačno, dolazi vrijeme njegovog spavanja...
Pokušavam pomiriti, primiriti... ne uspijevam, iz njega kulja još veći bijes...moglo bi se pretvoriti u katastrofu...
Opet...tableta za spavanje...cigareta...osjećam tableta počinje djelovati...odlazim u krevet, ali ne naš krevet...
Čujem ga pred jutro...odlazi na posao...okrećem se na drugu stranu...da bar mogu prespavati vrijeme dok nevolje u raju ne prođu...
Zelena je na dnu, dna...
- 08:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.02.2011., petak

Zbunjena mama-polumama vodi obrambeni rat na svojoj granici...

Gdje je granica do koje ne-biološki roditelj može ići?
Donijela sam tešku odluku.
Moj sin silno želi živjeti sa tatom. To mi je već preko-nekoliko puta rekao...Svaki početak školske godine isto pitanje...njegovo...isti odgovor moj...ne nije još vrijeme.
Svaki vikend kod tate počinje već u njegovoj glavi večer prije dana u kojem ide k njemu.
Svako ferije odlazi prije nego školski sat označi kraj zadnjeg sata...u mislima...tijelo odlazi kad auto stane pred mojom kućom.
Tamo je puno novaca, tamo se ispunjavaju sve želje, tamo postoji tim ljudi koji jedva čekaju jedinca da mu se posvete...baka,deda,teta i ini servisi...
Tamo nema pravila, zabrana, ograničenja. Ima - one koje on - moj sin postavi...
Do sada je bio malen...nesamostalan, moralo se raditi uz njega zadaće, nadgledati njegovo učenje, vozati ga amo-tamo na treninge...
Polako postao je samostalan...uči sam, zadaće radi sam, povremeno traži pomoć...ali vrlo rijetko...odličan je učenik...a treninge i ostale aktivnosti odrađuje sam...više ga se ne vozi amo-tamo...počinje on nas vozati amo-tamo :) ...
Sada smatram da više nije toliko mali i nesamostalan, a i uzevši u obzir kako se kaže tisuću i jedan razlog donijela sam odluku da mu dopustim da ode kod tate...
U tisuću i jednom razlogu je i odnos sa ostalima u obitelji. Nije dobar ... puno puta imam potrebu ga zaštiti... a ne smijem... iz ovog-ili onog razloga.
Roditelji sa svojom i tuđom i zajedničkom djecom znaju o čemu pričam...
Teško je biti pravedan, teško je ponekad u toj obitelji biti mama i polumama...Teško je isto tako biti i tata i polutata...ali tata i polutata puno toga više smije ipak je on glava obitelji, tako da ipak, možda subjektivno - tatama i polutatama je lakše...
A mame gutaju i polumame...gutaju - ali nikad ne polugutaju...
Isto tako i jučer...
Moja ljubav se s tim ne slaže...ne prihvaća moju odluku da dopustim snu da ode od nas...
Razgovarali smo mi o tome, puno puta...i uvijek je on iskazivao svoje protivljenje da maleni ode, ali ne na način zabrane ili naredbe nego više onako "savjetodavno"...nikada nije gurao sebe u prvi plan, nego obrazlagao između ostalog svoj stav kao misleći na mene i kako ću se ja osjećati s tom odlukom ako ode...a on želi da sam ja sretna.
Do jučer...načeli smo tu temu i rekla sam mu da je moja odluka konačna i nepromijenjiva...on se s tim ne slaže. Zabranjuje, naređuje...
Povrijedilo ga kaže što sam sama donijela odluku. Da jesam...ja sam mu mama kažem i smatram da imam to pravo...
Nemaš, kaže on, tiče se i mene...
Postoji granica kažem mu ja koju i ja vidim i poštujem kad su u pitanju tvoja, samo tvoja djeca...i ne mislim ju nikada prelaziti.
Mogu biti sretna, manje sretna s tvojim odlukama vezanim uz njih, ali konačna odluka je tvoja...
Donijela sam odluku, ne tiskaj me, poštuj ju...
I onda šok, ne, kaže on, neće to tako ići...snosit ćeš posljedice svojeg samostalnog odlučivanja...hm, prijetnju osjećam ja...osjećam ja i kanđe koje mi polako izlaze...ali susprežem se. Pokušavam ne posvađati se, dosta je svađa i previše, loše sam i nemam snage za još jednu bitku...
Objašnjavam mu situaciju kroz prizmu njemu bliskih proživljenih situacija sa njegovom djecom...ne znam što sam postigla...ušutio je.
Sad, da li je to znak da će ipak prihvatiti da sam sama donijela odluku i da će ju poštivati, a svom egu dati neko prihvatljivo objašnjenje s kojim će moći živjeti, ili me čeka još borbi da izborim svoje pravo da za svoje dijete odlučim što ja mislim da je najbolje - ne znam.
Sve u svemu postavlja mi se pitanje, gdje je granica kad imaš dijete koje ipak...nije tvoje. Živi s tobom, jer eto tvoj partner je imao "kofere" pa su tu...
Dijelite sve...i dobro i loše...kako ovo podijeliti...
Da li sam mu uspjela objasniti kako je ipak to bila teška odluka za mene, zato jer sam mu mama...ja sam ga pod srcem nosila, ja sam ga rodila i ja sam ga svašta-nešto...i uzimam si pravo.
Da dragi uzimam si pravo i znam vidim da ti nije drago, ali bojim se da ćeš ovaj put morati prihvatiti da imam ekskluzivu i autonomiju, bez obzira na to što sve dijelimo...
U ovom slučaju dijelit ćemo, posljedice moje odluke, kojima prijetiš i tvoje nezadovoljstvo...
U svakom slučaju, znam da što got odlučila neću biti izabrana za majku godine ili stoljeća ili ženu godine ili stoljeća...Ni od tebe, niti od moje djece, niti tvoje, niti našeg djeteta...
I da - ljudi griješe...i da je ova moja odluka možda greška, ali donesena je...
I uvijek će biti ljudi koji će na istu stvar gledati drugačije, da - reći ćeš ti nisi ljudi, ti si moj muž...da jesi, ali dragi postoji i za tebe granica koju bojim se ovaj put si ne smiješ dozvoliti prijeći...ja sam tvoja žena, nisam tvoj posjed, predmet, nemaš vlasnički list, nisi me usvojio, nisam mentalno zaostala da moraš donositi odluke umjesto mene ili toliko se protiviti mojim odlukama i sumnjati u njih i neprikosnoveno vikati griješiš, griješiš, neće to tako ići...!!!
Volim te i nadam se da ćeš prihvatiti ovu novu situaciju i moju odluku i kao što sam ti jučer rekla, ne radi katastrofu...važno je da je on o kome se odlučuje sretan...a ja mislim da će kod tate biti sretan...e sad, da li on to samo misli i da li će tako biti...ne znam...ali ne želim da mi ikada prigovori, nisi mi dopustila da odem kod tate, a toliko sam to želio i bio sam strašno nesretan...
A isto tako mogu čuti - bio sam premali da odlučim, zašto si mi dopustila, učinila si grešku što si me pustila od sebe...
Teška dvojba...
Da - sad kad pišem o tome, razmišljam što mu ja mogu dati, što mu tata može dati...da li je materijalno dovoljan razlog, jer da, tata mu može materijalno više dati - dovoljno da podrži moju odluku...jer osim materijalnog postoji i ono drugo nemjerljivo...a to nemjerljivo znači priznati, kapitulirati...reći sam sebi i drugima ja sam lošiji roditelj...a to ne mogu...ne znači da nisam, ali ne mogu sebe osuditi i dati "rješenje" o lošem roditelju, pa time vođena donijeti odluku...
Jer ako me to vodi moja odluka nikada ne bi bila - život kod njegovog tate...
Sreća? Zna li dijete koja tek ulazi u pubertet, što bi ga usrećilo, što je za njega bolje...mogu li mu prepustiti izbor?
Ili i dalje to moram odraditi ja?
Hm, možda je ipak moj dragi u pravu...ali na krivi način me usmjerava da ne napravim glupost...možda ipak moja odluka nije ispravna? Možda je manja katastrofa da me prisili da ne provedem odluku...tisuću možda...
Možda je granicu ipak nekad potrebno prijeći, ako postoji viši cilj...ali da bi ju prešao čovjek mora znati gdje je granica...a gdje je granica u ovom slučaju?
Zbrka na "papiru", a kakva je tek u mojoj glavi, duši, srcu...??!!??


- 07:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2011., četvrtak

Začarani krug...

Jučer sam se najavila za razgovor kod šefa u srijedu.
Nadam se da ću izdržati i ne dobiti živčani slom do srijede. Pokušavam ne misliti o tom razgovoru...već sam ga izvrtila u glavi preko1000 puta.
Zdravlje mi se pogoršalo...ova cijela situacija uzima danak na mom tijelu, u mom tijelu...
Moje fizičko, psihičko i emotivno tijelo tako je krhko.
I najmanji povjetarac slomi još nešto.
Ogorčena sam, sve vidim crno, ništa me ne veseli.
Naravno podršku u mužu imam...djeca ni ne znaju pojedinosti, ali osjećaju da nisam dobro...
Pitao me jedan od sinova, mama što ti je? ... odgovorila sam, da mami na poslu baš nije dobro, a i zdravlje mi je nešto narušeno, da ne brine i da će biti sve u redu. Ne znam da li je bio zadovoljan odgovorom, okrenuo se nesretan, zabrinut, a meni je bilo još gore...pomislim, pa kakva sam ja to majka, ja trebam brinuti za i o djeci, a oni brinu...a ja centar njihovih briga.
Ne mogu se posvetiti nikome i ničemu. Bojim se da ću trebati potražiti profesionalnu pomoć i porazgovarati sa stručnom osobom. Čitala sam o ljudima koji upadnu u depresiju i ne mogu van...čitala sam o njihovim obiteljima koliko pate...bojim se da se to u ovom trenutku i meni i mojoj obitelji događa.
Muž je podrška, ali vidim da je i on pri rubu...naravno da mu nedostaje njegova žena, partner...ali ja jednostavno ne mogu izaći iz mog "čistilišta".
Imam potrebu biti sama, provesti vrijeme u šutnji, ne raditi ništa...
Jučer sam se povukla u jednu od praznih dječijih soba, ležala u mraku otvorenih očiju, razmišljala, očajavala, pokušavala naći nešto što bi me malo izvuklo, pokušavala si naći nešto, nešto da mi pomogne, bar na trenutak, ova bol i očaj mora prestati, bar na trenutak!!... pomislim, možda da se istuširam...sljedeća misao, ne, ne da mi se...možda neki čaj, kava, kakao, nešto...sljedeća misao ne, ne ide mi ništa u želudac...i tako ležim i očajavam, osjećam potrebu da se dobro isplačem onako na glas...ali ni to ne ide...suze stoje negdje u grlu na rubu očiju, ali ne idu van!
Spustim se dolje gdje je obitelj na okupu, sjednem na stepenice i gledam ih kao stranac...oni svi u svom filmu, nisu ni primijetili da sam se spustila...
Muž me pogleda i vidim ljut je na mene...kasnije rekla sam mu da ga trebam i neka razgovara sa mnom...odradio je sa mnom nekoliko rečenica, od kojih mi nije bilo lakše...ma, načela sam i jednu temu koja mu nije ugodna, pa je postao nervozan, a ja pilim i pilim po njoj...teško je to. Povremeno rana od njegovog "prešućivanja" aktivnosti koju ja smatram neželjenom ovisnošću, a on "zafrkancijom" kojom nikome ne nanosi zlo, a najmanje da je iznevjerio mene, nas - ta tema, rana oko koje smo imali preko-nekoliko ratnih stanja, ta rana boli i na najmanju naznaku da se radi opet o tako nečemu, ja posumnjam i čačkam, čačkam...jednom uništeno povjerenje, teško se vraća...možda i nikad. On je zbog toga očajan...htio bi da mu vjerujem, govori da je sav u obitelji, da griješim što ga sumnjičim, da ga to ljuti, da ga to puni mizerijom, neka prestanem, da on više tako ne može, da on više tako neće, da neka mu vjerujem ili neka idem u ...ma, psuje, pa se i zbog toga kinji, kinji mene da izvlačim najgore iz njega, da mi se želi približiti ali mu ja jednostavno ne dam, jer mu ne vjerujem i ispitujem po tisućiti pun nešto i nisam zadovoljna odgovorom, ne vjerujem odgovoru...I tako jadni, ljuti jedan na drugoga, svaki u svom crnom filmu idemo spavati. Usred noći prvo se diže on odlazi u dnevni boravak, gleda TV i puši...ne malo iza budim se i ja i silazim dolje...palim cigaretu, razmjenimo opet nekoliko nepotrebnih, pomalo i grubih rečenica i još u gorem stanju odlazim u krevet i pokušavam opet zaspati.
Jutros budim se umorna, nevoljna za ići na posao, tužna, jer je moja ljubav opet na svom brdu, a ja na svom, a tijelo koje me nosi nije dobro.
Toliko nije dobro da me liječnica jučer nakon našeg telefonskog razgovora, naručila da joj hitno dođem...danas nakon svih njenih pacijenata navečer...
Zelena nije dobro, Zelena je u problemima, privatnim, zdravstvenim, na poslu...Zelena ne zna što treba učiniti, zapravo zna, ali jednostavno nema snage...teški začarani krug.
Krug u kojem je Zelena ponižena, degradirana na poslu, ono što je gledala na TV-u da se događa ženama, na vijesti koje su u njoj izazivale ljutnju i tjerale suze na oči, to se sad događa Zelenoj...Zelena se ne osjeća više vrijedna kao osoba zbog toga, osjeća se krivom, makar to nije, osjeća se manje vrijednom i kad dolazi kući...osjeća se tako i pred svojom mužem, pa se boji... samopouzdanje nestalo... u strahu je da će njen muž otići sa ženom koja ima sve što ona nema, što su joj odluzeli, na silu...boji se da nije vrijedna biti centar njegovog svijeta...ništa mu ne daje...a ono što je imala više nema...
Bilo bi mu lakše sa ženom koja se zna nositi sa ovom situacijom, sa ženom koja uopće nije u ovoj situaciji, sa ženom koja ima karijeru i koja je netko i nešto u svojoj firmi, a ne kao ja, mali pijunčić sa kojim se pohitavaju nakon 15 godina staža...
Sve je to na Zelenoj ostavilo traga i na njenom licu, koži, kosi...bilo bi ga manje sram hodati po dućanu sa drugom ženom sa malo manje mršavom, žutom, blijedom, ispijenih očiju zaokruženih tamnim podočnjacima, bez osmijeha...mislim si ja.
Bilo bi mu lakše sa ženom koja s posla odmah hvata sauger, kuhaču, uključuje veš-mašinu dok pravi listu za shopping...mislim si ja, umjesto sa Zelenom koja se kad dođe s posla uhvati očajno za glavu i čeka da je vrijeme za spavanje...pa dolazi jutro, opet odlazak na mjesto gdje joj čine nepravdu, gdje ju truju, tako otrovana dolazi doma i tako u krug...teški začarani krug...moram van, moram pronaći izlaz, moram!!!
Zelena je loše, treba pomoć, Zelena više ne može izdržati...



- 07:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2011., srijeda

Poslije slatkog, malo gorkog...

Prolaze dani...ja još uvijek "čučim" u ovoj situaciji, zgrčena, ogorčena, ustrašena...kaže moj dragi, da sam u "čistilištu".
Svakim danom koji prolazi, umjesto da se udaljujem od ovog osjećaja i da mi sjećanje na ovo poniženje blijedi, u meni sve gori bunt i onaj moj "mali vrag" na desnom ramenu šapće, učini nešto, dapače urla učini nešto!!!...
Odluku sam donijela...moram razgovarati sa šefom...ali...nisam odlučila kad.
Trenutno imam i prehladu pa niti izgledam niti zvučim reprezentativno, a treba misiju odraditi na visini, tako da sam se možda podsvjesno prehladila i razbolila...očito još trebam malo vremena.
Ne bih voljela izgubiti glavu i u vatri izgovoriti nešto što bih poslije požalila, ili još gore rasplakati se tamo pred njim...
Voljela bih mu reći što mislim i osjećam o ovoj situaciji, mirno, ravnodušno, voljela bih da mu moj govor još danima zvoni u glavi i bilo da se poslije što promijeni ili ne da zna...nije Zelena glupa...ne ne treba mi njegova potvrda da znam da nisam glupa, zna Zelena to i sama i zna i on da Zelena nije glupa, ali želim da si to osvijesti kad me bude slušao...i da ako je moguće osjeti bar malo ljudskog - onoliko da posumnja u svoju odluku i ne laskam si da mu mogu izazvati žaljenje zbog učinjenog mi, ali bilo bi dobro...
Eto, tako meni prolaze dani.
Nikako da uđem u novi ritam. Ustajem rano, veliki dio dana me nema, po dolasku, hvala mom mužu, pa su kućanski poslovi zgotovljeni, iscijeđena jedva čekam da dođe vrijeme za odlazak u krevet...
Sa malenim se vidim jedva dva sata, od toga zadnji sat je cendrav, onako ni za da, ni za ne spavanje vrijeme, veći ostatak ekipe ima svoje putešestvije i obaveze, tako da ih vidim u letu, ili ove u predpubertetu i pubertetu ne volim vidjeti ni u letu, jer su lijek za osobe niskog tlaka...povisuju tlak u sekundi!... sve im glupo, sve znaju, niš im se ne da, sve što je jučer vrijedilo kao pravilo ili su čuli, danas zaborave i tako...
Idu dani...
Nikad, nikad u životu nisam bila toliko umorna i iscrpljena...nikad.
I odem ranije u krevet, ali nema koristi...ustajem ujutro umorna isto kao što sam bila uvečer kad sam išla spavati...ma, jedva-izdrživo.
Mogu se pogledati sa strane i vidim polu-živo žensko biće, blijedo, ozbiljno, tužnih očiju...ma, da... žena i majka za poželit.
Eto, tako je Zelena ovih dana...
Onaj prije tekst užasno sladak - presladak, ovaj odvratno cendrav, gorak, pun samosažaljenja...
Dragi muški i ženski šefovi, da vam je barem na trenutak osjetiti ovo što osjećam ja i puno žena-majki, na mom mjestu, koje ste nepravedno kaznili po povratku s porodiljskog dopusta...ali vi vjerojatno nemate vremena surfati i naići na ovakav tekst, a i da naiđete ne zanima vas...nemate vremena dok jurite u automobilima, držeći vaše preskupe mobitele, jednom rukom tipkajući po svom laptopu, dok držite cijelu državnu ekonomiju na svojim plećima, pomisliti, čiji je to auto i sve ostalo...naše, dragi šefovi...mi, majke-žene,obični ljudi smo vam to omogućili...ali ... ni med cvetjem ni pravice, tako da....da, ovo je jedan odvratno gorak post...

- 08:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (13)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (18)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (9)
Prosinac 2008 (9)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se