Moja zelena škrinjica

Ne pišem o TOME, primijetili ste...Ne pišem o njemu...ne pišem o njemu i meni...
Zašto?
Sramim se...
Jednoj virtualnoj prijateljici sam u jednom od komentara priznala...i ... pokušala me utješiti, ali nisam bolje...ali hvala joj.
Ja teško opraštam sebi.
Ja lako okrivljujem sebi.
Ja sam sebi i tužitelj i tuženi i odvjetnik i sudac i krvnik...
Pa se mučim...danima...pa produžim kažnjavanjem sebe, dan, dva po isteku izrečene kazne...za svaki slučaj...da mi ne padne opet na pamet!
Što se događalo?
Na žalost, nisam se uspjela izboriti za drugi osjećaj u svojoj glavi, osim onog osjećaja da je povjerenje izgubljeno...
I omotana u finu pashminu istkanu sumnjom, sjela sam kraj njega i položila ruku na njegovu...i rekla mu...da nema tog oprosti, koje bi to oprostilo - još - tako da ni ne pokušava, da me bole laži i da mu ne vjerujem...i da će me možda prestati boljeti tek onda, kada shvati - i sam od mene kada bude osjetio da to može stvarno, iskreno izgovoriti - zatraži da mu vjerujem...
I zamolio je da mu vjerujem...i onda - onda sam pogriješila - umjesto da sam stavila, kako moja draga prijateljica kaže malo čarobne vode u usta - prešutila, barem, - nisam - ispalila sam - ne vjerujem ti...
I povrijedila ga...i prijetio je...da će opet...i čim je to spomenuo, ja sam izgubila pamet, razum i strpljenje... i kriva sam.
Što je dalje bilo? - ipak nije posegnuo za TIM...
Nije ni razgovarao sa mnom...
Nisam ni ja s njim...nisam mogla podnijeti još jedno "makni se od mene..." - da...pokušala sam mu reći da mi je žao i da znam što sam učinila...samo je ponavljao kao u ludilu "makni se od mene..."...
Što se dalje događa?
Primijetio je da mi nije dobro...jučer je bio i mama i tata...
I dalje se drži podalje od TOGA...
I dalje se drži podalje od mene...i makar mi je bliži danas nego je jučer bio...ali nije tu...
Ali osjećaj krivnje i srama je...