Moja zelena škrinjica

18.02.2009., srijeda

Tabor

Evo i mene ... čitam komentare i smješkam se... i razmišljam.
Što i kako napisati, da vam uspijem prenijeti sve što se događalo u Taboru, da osjetite, a u isto vrijeme da ne narušim svetost i posebnost tih trenutaka, da ih ne obezvrijedim.... Zapravo, da ne narušim savršenstvo riječima, jer tako savršene riječi ili rečenice nema kojom bi mogla dočarati proživljeno...
Opisati doživljaj u Taboru, pokušaj je opisati kako savršena pahulja snijega jest...
Tako sićušna, sastavljena od tisuću savršenih kristalića, zasvijetli nam na trenutak pod pravim svjetlom u pravom trenutku, padne na rukavicu, ostavi nas bez daha i rastopi se...
Tako i ja nosim savršenstvo trenutka u svom srcu, koji je prošao...nestao, "istopio" se - naizgled - ali sjećanje na taj događaj čist i savršen poput kristala, pamtit ću zauvijek...
Zato baš ovo neće biti post pun opisa i riječi...
Umjesto toga, ostavljam par "slika" koje želim podijeliti sa vama...
Dvoje ljudi čekaju ispred vrata...u hodniku prepunom svjetla i upijaju svaki zvuk, miris i detalj da ga pamte...
Veselo lice, tople oči ispunjene očinskom ljubavlju fra Zvijezdana i onako usput izrečena šala, koja je bila i više nego potrebna da razbije trenu...
Ulazak u zbornicu na njegov poziv, ponuđena stolica i pitanje...što vas dovodi k meni...
NJEGOV drhtavi glas i MOJE oči uprte u pod dok GA slušam kako navodi razloge zbog kojih smo došli...još uvijek hineći jakost, jedva zadržavajući suze i da ne ustanem sa stolca i padnem na koljena...i molim za pomoć...
Kimanje glavom fra Zvijezdana koje odaje zabrinutost, razumijevanje, ali i ulijeva nadu, dok nas pogledava i govori nam, govori, naizgled obične rečenice, ali tako duboke, koje dotiču i vidaju, baš kako i koliko treba ispaćenoj duši i završava rečenicom...idemo u kapelicu...
Dvoje stoje u kapelici sa položenim rukama fra Zvijezdana koji moli nad njima i spušta Blagoslov na njih...dvoje koji plaču, bez glasa, samo plaču...tople, vruće suze, koje izlaze iz srca, ispiru dušu i sljevaju se niz obraze...
Ruke fra Zvijezdana na ramenima te žene i tog muškarca...tren...pogled pun ljubavi i podrške i spontani zagrljaj fra Zvijezdana...onako - baš kao što otac grli svoju djecu kojoj prašta i govori da će sve biti u redu i da mu mogu u to vjerovati...
ONA - žena koja zahvaljuje, jacajući i dalje , makar se osjeća glupo nakon svega reći "hvala", ali uzvišenije riječi se ne može sjetiti...a tako joj treba...
ON - njen muškarac, uplakan, zbunjen ganut, grli svoju ženu...izlaze iz kapelice i ljubi ju u kosu...
Izlaze van, stoje na stepenicama, još uvijek zagrljeni, svaki u svom oblaku prepunom emocija, koji se spaja i obuhvaća ih onako zagrljene na stepenicama Tabora...i za njih postoji samo TAJ TRENUTAK...
Malo kasnije, to dvoje opet ulazi u Tabor, uzima papirić i olovku, zapisuju svoje molbe i želje ... spuštaju ih u košaru podno oltara i puni emocija odlaze ... zahvalni i svijesni da će za NJIH, njihove molbe i želje moliti neznani cijelu noć i pomoći im, bez razloga, bez uvijeta ... samo zato što vjeruju - kao i oni ...







- 09:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (2)
Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (13)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (18)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (9)
Prosinac 2008 (9)

Opis bloga

Linkovi