Moja zelena škrinjica

30.01.2009., petak

Pismo...

Nisam još spremna nastaviti MOJU priču, stoga par crtica iz svakodnevice...

Šuteći i promatrajući odradila sam jučerašnji dan...
Šuteći i ponirući u svoje dubine, napisala sam mu pismo...
Čudno... u danima kad šutim i promatram, bez ljutnje, bez osude, bez tuge...samo šutim i promatram, sve oko mene se primiri...
Čak se i pas nije vrpoljio kad me jučer ugledao na vratima...Kuća je bila u polumraku, pola ekipe na "terenu" ostatak je odmarao...
On je sjedio na trosjedu i gledao TV.
Taj prvi susret očima kad se vidimo nakon cijelog radnog dana uvijek označi i ostatak dana...
Njegov pogled jučer bio je odraz umora, brige, ali i ljubavi...moj je bio odgovor...umorna sam i ja i volim te puno, to znaš...
Nisam mogla ručati...nije onda ručao niti on - zamolila sam ga da me probudi za pola sata i ušuškala se u krevetu.
Pasala mi je toplina i mir.
Bilo je neobično tiho...kao da je i kuća osjetila da mi treba mir i tišina. Uz pucketanje vatrice iz kamina zaspala sam...
Naravno, kao i uvijek, nije me probudio...i uvijek ga pitam zašto me ne probudi i uvijek odgovara - neću te ja nikad buditi, ako ti treba odmor, odmori koliko ti treba...dobar je on meni i pažljiv...ali me i truje, truje me TO.
Pola sata koliko mi je trebalo dalo mi je novu snagu...upitao me - što ćemo sada...ja sam predložila da odradimo dio posla na koji se već dugo spremamo - pripremamo kat za preuređenje...
Zajedno smo se primili posla...prvo šutke, a onda malo, po malo, dodirujući stvar po stvar, počeli razgovor, ali ne o TOME...o svemu i svačemu. Počeli planirati kako ćemo urediti kat, što od stvari treba ostaviti, što odbaciti, što gdje staviti...
Kada smo počeli živjeti zajedno, ja sam u njegovu kuću, punu stvari i uspomena, donijela i puno svojih stvari i uspomena...tako da je ovaj posao bio i bolan na neki način...
Za sve novo u životu treba napraviti mjesta...da bi došlo novo treba odbaciti staro...
Čudno je dodirivati stvari i nečije uspomene i na pitanje da li nam to treba - odgovarati ne - to treba baciti...
Pitanja su bila njegova - odgovori moji - svako moje NE to nam ne treba ili šutnja, ali pogled koji je vrištao BACI TO - ili moja šutnja i pogled u drugom smjeru koji mu je govorio - odluči sam - bila je još jedna stvar na hrpi smeća...
Moje dvije košare uspomena, nad kojima je vidio da stojim i gledam ih, ali ne znam što bi s njima - predložio je da ostavim po strani, pa ću jednom, kasnije ili kad već - "to srediti"...
Stavi to gore, negdje na policu, pa ćeš vremenom vidjeti što ćeš s tim, što ti treba, a što ne, ne moraš to sada - pusti...idemo dalje...
Toliko sam ga toplo voljela u tim jučerašnjim trenucima...
Nismo ni primijetili već je bilo puno sati, a mi korak po korak bili smo bliži, bliski, skoro kao nekad...
Jutros, nakon prospavane noći i odluke, ostavila sam mu pismo...
I sada čekam...i još uvijek šutim i promatram...


- 07:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

29.01.2009., četvrtak

Šutim i promatram...

Postoje dani kada toliko toga imam za reći...ali baš zato šutim i promatram.
I ne plačem - kada mi je najteže...samo šutim i promatram.
- 08:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.01.2009., srijeda

MOJA priča...nastavak

To jutro poslije probudila sam se prije njega...pomislila sam, moj Bože, pa zar ću se uz njega buditi svako jutro tako prazna do kraja života? Nema veze...bit će možda bolje...možda uspijemo...ma...idem vidjeti što smo dobili na svadbi. Počela sam šuškati sa papirima u kojima su bili umotani pokloni...probudio se i on. Sjećam se tog njegovog pogleda...isto praznina...
Počelo je moje produženo "ferje"...On je radio. Isprva bilo je zabavno. Do prije nekoliko mjeseci imala sam samo đeparac, sada imam svoj novac...do prije nekoliko mjeseci imala sam samo svoju sobu, sada imam stan na raspolaganju, koji treba urediti...Počela sam opremati stan, sjećam se - kupila sam crvene lonce, čaše sa crvenim srčekima, uživala u kupnjama u tadašnjoj "Nami"...pofarbala pluto u kuhinji, da...uživala sam i zabavljala se. Ali, bila sam sama...on je cijele dane radio. Tada bio je neki majstor koji je naslijedio obrt od oca...danas on je cijenjeni majstor koji radi puno bolje i više od nekad - svog oca.
Tada bila je to cijena uspona...danas pitanje bez odgovora - da li je cijena bila ipak previsoka?
Dani su prolazili, trbuščić postajao sve veći i veći...stvarala sam nova poznanstva, nova prijateljstva, upoznavala nove ulice, poštare, trgovine i postajala dobra "susjeda"...Veselila sam se bebici. Kupovala robicu, prala, slagala...
Telefonska linija često je bila zauzeta, jer je moja mama bila on-line i davala upute - za prvi kolač, za prvu juhu, za prvi čušpajz...
Nešto je bilo jestivo, nešto baš i ne...ponekad je naš pas imao "sretan dan", ponekad je završilo u odvodu...Ponekad bijele majce više nisu bile bijele, ali gurala sam s veseljem i voljom...Gurala sam sama.
Moje prijateljice i ja - viđale smo se, ali...tema za naše zajedničko druženje bilo je sve manje i manje...One su još uvijek "ganjale" dečke...a ja bila "domaćica"... One su veselo trčkarale okolo, a ja onako okrugla jedva obuvala čarape na noge...
Promatrala sam svoje tijelo. Moj Bože, da li ću ikada više obući moje omiljene traperice?...pomislila sam krajem tog ljeta...
Moje prvo djetešce najavilo se lažnom uzbunom jedne noći. Mala lukavica...htjela je vjerojatno vidjeti kako mama i tata reagiraju u kriznim situacijama...lažni trudovi dokazali su joj da je relacija od naše kuće do rodilišta premostiva u vrlo kratkom vremenu i tako ... uz policijsku "pratnju", pod rotirkama uletili smo pred rampu bolnice...hm, on je ostao objašnjavati policiji zašto je jurio kao sumanut i nije htio stati kad su ga zaustavljali, a ja na kolicima u rodilište...Drugi dan poslali su me doma...lažni trudovi rekoše...znate, nosite curicu, morate mirovati osmi mjesec morate iznijeti trudnoću, budite doma i mirujte...morate barem ući u deveti mjesec i onda će biti u redu ako rodite, sada još bi bilo prerano i opasno...pazite bebu i sebe.
Došla sam doma i do tada - nisam se bojala od tada da... postajalo mi je jasno koliku odgovornost nosim na svojim leđima, postajalo mi je jasno koliko volim to djetešce...
Spakirana torba bila je kraj kreveta, a moja mala princeza ipak pričekala da joj bude "vrijeme"...
Sljedeći put kad je "pokucala" bilo je za ozbiljno...relacija već poznata, ovaj put vožnja malo sporija.
U meni skoro nepodnošljivoj boli donijela sam ju na svijet dva sata nakon ulaska u bolnicu...žurilo joj se! sretan
Sjećam se mog osjećaja tada - bila sam gladna i žedna i sretna kao nikada do tada! Ona - hm, nije baš bila slatka beba, ali bila je moja! Pomislila sam, a valjda bu se "poravnala", koža joj je bila tako nagužvana, a kosa?, pa kaj je to...neko paperje...tako sićušna, a moj trbuh bio tako velik!...ali...tako mi dobro miriši, taj moj curičak!
Sjećam se i dolaska doma iz rodilišta...
On nije bio sretan...nije bio sin. Baka presretna, djed - njegov tata pogledao ju je onako iz daljine i bio "sretan" što je
živo i zdravo...ali...nije bilo muško...
Moji roditelji došli, onako kako doliči, sa košarom poklona i sretni...dobili su živo i zdravo unuče...poljubili mene i nju i nakon nekog vremena otišli, kao i svi gosti...Da, oni su uvijek bili samo gosti, uz najavu, pristojne dolaske i odlaske...a ja sam ih tako trebala. Trebala sam mamu...više no ikada, ali bila i preponosna da ju molim išta...a ona - ne znam...sve u svemu - osim u ulozi pristojnog gosta i telefonskog suradnika - nije je bilo...
On je proslavio ipak burno sa svojim prijateljima...i ja burno...sa izdajalicom...Ja sam imala mlađu sestru, nešto stariju od moje kćeri, da...gledale su se sa "zanimanjem"...sada se pitam - kako li je to njoj bilo? Da li je bila ljubomorna, sretna, tužna...ne znam ili se ne sjećam...
On je imao je sestru mlađu - koja je živjela sa nama u kući - mog anđela tada koji je bio uz mene, ali isto mlado biće - tada - srednjoškolka...Moja kći, bila nam je i jednoj i drugoj kao živa "igračka"...pa zar je i čudo...do ne tako davno igrala sam se s "barbikama"...a ovo sada...pa nije puno drugačije...tješila sam se - mogu ja to sretan.
Bilo je i suza i plača. I njezinog i mog...ali gurale smo, svaki dan smo nešto naučile jedna o drugoj, svaki dan bile smo sve bliže, svaki dan postojalo je jedno biće, koje sam jedva čekala ujutro da opet vidim i poljubim...Svaki dan uživala sam u novom osjetu - ljubavi majke prema svom djetetu.
Svaki dan bio je naš - ali i svaki taj dan nas dvije - bile smo same...
I prvo kupanje, obavile smo same, vještina mojih ruku i nogu i spoznaje gdje su moje granice - iznenadile su me...Prvo čišćenje njenog nosića, iznenadilo je nju...naime, mlada, premlada sama mama - ja - u pumpicu je nalila sljezov čaj i ulila joj u nosić...pa sam joj pročistila sve kanale, a ne samo nos...da pobrkala sam podatke - sljezov čaj, pumpica, nosić, kap, dvije...ali preživjela je...kao i to prvo kupanje...ma, hvat je bio savršen, ali dok sam joj gledala, da prostite u guzu, lice joj je bilo u pjeni, tako da je malo pljučkala balončeke, ali...preživjele smo...
Moj svijet dobio je centar - njen pupak i ja sam bila beskrajno sretna i beskrajno sama...
Nastavak slijedi...

- 07:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.01.2009., utorak

Ronjenje na dah u ledenoj vodi...

Danas MOJA priča neće dobiti nastavak. Jučerašnji zapis je kao rezultat ronjenja na dah u vrlo ledenoj vodi. Vrlo iscrpljujuće i neugodno iskustvo.

Na početku, moram objasniti.

Čovjek sa kojim sada živim i gradim život i osoba koja je jučer spomenuta u MOJOJ priči nisu ista osoba.

Stoga, MOJA priča će dobiti nastavak, kada malo odmorim i skupim hrabrost i snagu za nastaviti ju...

Do tada, nekoliko crtica o sadašnjosti.

Usponi i padovi u posljednja tri mjeseca mog čovjeka i mene, ostavile su trag i posljedice.
Sve kraći su periodi mira, sve duži periodi nemira. Duboku ranu i najmanji dodir boli, pa i sam pokušaj dodira izaziva barem nesvjesni trzaj. Osjećaj povrijeđenosti nakon svađa, ne dozvoljava nam da se ponovno približimo dovoljno, svaka izrečena ružna riječ i uvreda stavlja pod upitnik izrečenu slatku riječ kasnije.
Subotnja večera, kao i svi naši "projekti" prije bila je savršena. Mi - naizgled kao savršen par, prvo smo se to trudili, pri kraju večere i bili onaj stari savršeni par kakav priželjkujem da ponovo budemo. Nedjelja nam je donijela odmor. Bili smo sami, djece nije bilo do navečer, nismo pričali o brigama i problemima, valjda još uvijek pod utjecajem prethodne uspješne večere bili smo opet MI.
Jučerašnji dan, opet donio je neveru...taman kad sam pomislila, dobro je, biti će dobro, eto, neka se tako nastavi i to je to...ali ne. Ne ide to tako. Jedna kriva riječ, krivo protumačen ton, reakcija ne krivo protumačena, ali reakcija koja se mogla i ne vidjeti, prešutjeti...opet nas je uvukla u tešku i duboku raspravu, poletjele su teške riječi i uvrede kao strijele duboko gađajući u centar - srca.
Povrijedila sam ga - jako. U bolnim jaucima istresao je pred mene sve što ga je mučilo i što ga guši. Ja - slušam i kao da gledam sebe u filmu gdje sam prokleti negativac - u isto vrijeme osjećam - pa to sam ja - i branim se...
Samo upadam sve dublje i dublje...
Odjednom mi je dosta, želim da to prestane, prizivam ga pameti, razumu, ali - prekasno...Previše dobro me poznaje - zna da mi nije žao, da ću to ponoviti, da želim samo prekinuti ovu situaciju kako bi nastavili "odrađivati" život - koračati prema mom cilju...ostvarivati moj projekt.
I postaje mi jasno. Ja njemu nisam dobra. Ja njemu nisam dobro. TO je bijeg od mene. Da sam ja drugačija, TOGA ne bi bilo! Moram se promijeniti, moram...
Put do pakla, opločen je dobrim namjerama. Ja strpljivo, uredno, pedantno, polako stavljam ploču po ploču...tabam mu put...tabam nam put prema tamo.
I što sada napraviti - ispričati se? Po koji put...? Promijeniti se...pokušaj...po koji put?...otići...?...ne želim.
Mislila sam da sam ljubitelj istine. U mom slučaju, bolje da ju nisam shvatila...ovako, moram nešto učiniti...jednostavno moram, sada znam i moram učiniti nešto...a nisam sigurna što...
U filmovima to tako lijepo ispadne. Ona kaže nešto, na što se on raznježi, onako, baš kako treba, baš kada treba...meni je list sa tekstom prazan. Možda, možda mi do sutra nešto padne na pamet...ili...da pričekam. Srce trenutno ne čujem, a samo srce i riječ iz srca drugo srce čuje...
Idem...zadržavat ću dah, sve dulje i dulje...pripremiti se - treba nastaviti MOJU priču...i ugrijati.
- 07:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.01.2009., ponedjeljak

Moja priča...

Da, mislim da bi trebalo krenuti od početka...kako smo nastali MI i naših pet...ovo je NAŠA priča...
MI dvoje nismo uobičajen par. Niti je naša priča uobičajena. Puno stvari napravili smo u nekom našem - ne uobičajenom redosljedu.
NAŠU priču čine mnoge niti, mnoge priče i zato prvo...
MOJA priča...
Zaljubila sam se u njega...imala sam 16 godina...bio je moja prva prava ljubav...prva držanja za ruke, prvi "sudari", prvi poljupci, prvi drhtaji srca, prve suze, moj prvi muškarac...
Te godine trebala sam maturirati.
Te godine taj tjedan bio je zadnji tjedan moje stručne prakse prije kraja školske godine i mature.
Te godine krojili su se planovi, koji faktultet ću izabrati dalje, kojim smjerom krenuti...
Ja odlikašica, svijet pod nogama...
No...uz sve prvo, počele su i prve brige.
Izostala je mjesečnica...
To jutro prije odlaska na praksu, prva stanica bila je Petrova bolnica, laboratorij. Ostavila sam uzorak mokraće i rečeno mi je da dođem u neko vrijeme popodne - više se ne sjećam točno kada...no, došla sam, podigla nalaz, sa mnom je bila moja tada najbolja prijateljica. Nisam odmah pogledala. Izašla sam van, na ulicu, drhtavim rukama nespretno otvorila kovertu i poravnala presavinuti papir. Moja prijateljica nervozno je cupkala na mjestu i požurivala me...i? pitala je. Pozitivan je odgovaram ja...tupo gledajući u papir - test na trudnoću bio je pozitivan...super! vikne ona...imat ćemo bebu!...Ti si luda, dreknem ja nervozno...nećemo imati bebu, ja ću imati bebu šašavice! i neću ja imati nikakvu bebu, ovo je strašno!...počela sam paničariti...
Nasuprot Petrove proteže se Kamaufova ulica...no proteže se suprotno od smjera gdje sam trebala ići, gdje sam stanovala...a ja sam odlučnim korakom krenula prema dolje...Kuda ćeš? pitala me ona...dolje do pruge, pa pod tramvaj - odgovaram joj ja...ma daaj!...kaj ti je? viče ona na mene, vidi sad i sama da je situacija vrlo komplicirana i poteže me za rukav i vuče doma...Krenem za njom teškim korakom...Jedno vrijeme hodale smo šuteći jedna kraj druge, svaka u svom filmu...zapravo ja mislim da je nju bilo strah više nego mene, pa je zato šutjela, ili jednostavno nije imala što reći...Kada sam ušla u svoju ulicu počela sam plakati. Tiho sam hodala i plakala...suze su se samo sljevale niz lice. Vidjevši to, nagovorila me da ne idem doma, nego prvo kod nje, da se malo primirim. Tako je i bilo. Došle smo kod nje, napravila nam je čaj, popričale smo, ohrabrila me da za početak odem doma i kažem mami o čemu se radi.
Bio je 08. ožujak. Tada smo još slavili 8. mart, Dan žena...
Došla sam doma i krenula prema mami, koja je sjedila i čitala neke novine u dnevnom boravku...podigla je pogled prema meni i odmah joj je lice pokrila sjena zabrinutosti...vidjela je da sam plakala.
Mama, ja sam trudna...rekla sam joj.
Ja sam si to i mislila...odgovori mi ona, znaš zlato, ja te najbolje poznajem i ... nećemo ništa reći tati...pusti meni malo vremena da razmislim kako ćemo i što ćemo. Danas tata i ja idemo na večeru, a ti odi u sobu i smiri se. Budemo to riješili...smiri se, nije strašno...govori mi ona.
A bilo je...i sjećam se, taj dan, ta večer bila sam sama u kući, bilo mi je strašno...toliko pitanja u glavi, toliki zid ispred mene...naizgled bezizlazna situacija.
Da, sigurno je čudno, a gdje je on?...moja prva ljubav. Na poslu...nazvala sam ga i rekla mu "vesele" vijesti...tiho je opsovao i spustio slušalicu. Dan prije dogovorili smo se, ako je test negativan razići ćemo se, ako je pozitivan, riješit ćemo to zajedno i razići se onda...
Nije bilo vremena za stajanje. Drugi dan trebalo je otići na nastavu...za sve druge i mene život me morao ići dalje.
Tati smo rekle tjedan dana kasnije. Reakcija - katastrofa. Razočaran, ljut i na mene i mamu, urlao je po kući po prvi i zadnji put u mom životu vidjela sam tu njegovu ljutnju od koje mi se krv u žilama ledila...no kao i poslije svake oluje, smirio se nakon dan,dva i rekao...riješit ćemo to malena. Gdje ima mjesta za nas, ima i za to tvoje čedo...A on, neka ide do vraga! Nije ga volio, tu moju prvu ljubav. Možda zato što ga stvarno nije volio, možda zato što ne bi volio nikoga, jer sam mu bila mezimica...nebitno...nije ga volio. A on, moja prva ljubav nije volio nikoga osim sebe...
Nagovarao me da se "očistim"...on će sve srediti, njegova mama ima veze...
Bio je to moj prvi pregled...
Razmislite kaže doktorica, mladi ste, poslije takvog zahvata možda...
Ma, nikakav zahvat! Odlučila sam u trenutku! Neka ide kud hoće i on i moja mama i moj tata i njegova mama i njegov tata i cijeli svijet! Ja ću roditi tu bebu!...
Takva odlučna, ušla sam u njegov auto i rekla mu jasno i glasno što planiram...naravno šok i nevjerica...pa....započne on...ništa! ništa ne želim čuti...ja ću roditi to dijete, a ti...idi svojim putem! U tišini me dovezao do moje kuće...izašla sam van i bez pozdrava zalupila vrata i nadala se da ga više nikada neću vidjeti.
Ušla sam u kuću...bilo je vrijeme ručka. Mama i tata bili su za stolom...seka se igrala sa igračkama na podu.
Mama, tata...odlučila sam. Roditi ću tu bebu. Očekujem da ste uz mene i vjerujem da bumo nekak...nisam čekala njihovu reakciju...poljubila sam seku, koja nije baš ništa razumijela, okrenula se i otišla u svoju sobu.
Cijeli dan sam provela u sobi sama. U miru. Osjećala sam se dobro. Donijela sam odluku sa kojom sam osjećala mir...
Drugi dan otišla sam u školu...pokucala na vrata zbornice, otvorila vrata i pred svima rekla...Dobro jutro, molim vas samo trenutak...naime, želim vam reći, ja sam trudna, znam to vam je šok...i meni je, ali odlučila sam roditi...molim vas za razumijevanje i pomoć. Prolazim teško razdoblje, moram i maturirati za kratko vrijeme i trebam vašu podršku...
Maturirala sam s odličnim u lipnju - te godine.
Na maturalnu večeru nisam išla. Bilo me je sram. Moje cure u prekrasnim večernjim haljinama, a ja kao valjušak...ma, nema veze, uvjeravala sam se - te godine.
U srpnju, udala sam se - te godine. Naime, moja prva ljubav se pojavila na vratima, mjesec dana nakon što sam mislila da je otišao iz mog života i rekao - pa dobro, kad je tak - oženit ću te - nažalost - te godine...
Mame i tate su nam sve dogovorili. Mi smo samo došli rekli "da" i promijenili tri sudbine - te godine...
Mama je odradila vjenčanje za odličan...tata isto...ali je bio jako tužan. On i ja kao u nekom filmu. Tuđem. Posuđenom. Samo za taj vikend, a onda biti će sve po starom...ali nije bilo...
Nastavak slijedi...
- 07:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

23.01.2009., petak

Kad već ne mogu naći izlaz, da barem mogu pronaći dno...

Cijeli radni dan jedva čekam da idem doma...a kad taj tren dođe, posljednje vrijeme...poželim da je bar put kući duži. Ne žuri mi se, ne dolazi mi se...
Imam potrebu otići negdje na par dana, negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje nikoga ja ne poznajem, da mogu šutiti i lutati...trebam mir i tišinu, vrijeme da se "posložim"...
Ali, ništa od toga. Obaveze i život tjeraju ustaljenom rutom. Put kući, pola sata vožnje, hm, bingo...spuštena brklja, još koja minuta gratis do doma...
Ulazim u kuću, ni jučer me nije dočekao...ali, s razlogom...prao je suđe. Ostatak ekipe već doma. Stol postavljen, kamin utopljava centar našeg doma - dnevni boravak, ulazim i prilazim mu, pozdravljamo se - gledam ga u oči - nadam se da ću vidjeti onu toplu iskru - nema je...ljubim ga tužno.
Tijekom dana poslala sam mu poruku...jednom davno, kad je bilo jako, jako teško, ali smo bili na istoj strani u istoj bitci, poslao mi je poruku: "I da sve makneš i sve nestane, ostajem ti ja...zar ti nejbi bilo dosta?"...Moja poruka jučer njemu bila je: "Jednom davno...i da sve makneš i sve nestane ostaješ mi ti...i danas bilo bi mi dovoljno, bilo bi moje sve. Nedostaješ mi." Odgovorio je "...meni ti."
Volimo se, nedostajemo, a tako smo daleko...tužno.
Sjedamo za stol i ručamo. Dogovaramo se kako ćemo provesti ostatak dana, pričamo kako je protekao prethodni dio dana...
Naradio se tokom dana. Vrijedan je on čovjek. Ima zlatne ruke. Majstori u našu kuću ne dolaze. Sve odradi sam - uz poneku moju malu pomoć. Tako je i jučer, ljepio pločice u kuhinji, pospremio kuću podgrijao dan prije pripremljen ručak i dočekao nas sve doma. On još koristi godišnji...
TO - nije dotaknuo od ponedjeljka, no...znam da nije gotovo. Znam da me još čeka dug put do trenutka kada će nas TO napustiti, uz pomisao od koje me prolazi jeza - možda nas TO nikada u potpunosti ne napusti. No bilo kako bilo, primijetila sam da bilo TO ili ne bilo - šteta je već učinjena i ozdravit ćemo kad TO dugo ne bude između nas, ako se to ikada dogodi. Do tada...nezaustavljivo klizimo.
Opet je bilo obaveza i morali smo iz kuće. Nisam mogla vjerovati no...kupiti dječje školske zatvorene šlape za nogu veću od broja 40 - skoro nemoguća misija!
Uletili smo u kuću kad je već počinjala tekma - ekipa strastveno navija - ja sjedim i gledam tekmu, a pola srca ne osjećam, pola trne od boli...kako takva da navijam - trudim se sudjelovati, kako bi djelovala prisutno, ali...
Tekma završava, ekipa kreće prema krevetima...on i ja ostajemo sami. Ja u kuhinji, završavam svoje, on gleda TV, puši i šuti...Sjedam kraj njega, palim cigaretu...reći mu što, šutjeti?...odlučim šutjeti - ma, nema se više što reći.
Čudno je to, kada smo ok, takva šutnja na kraju dana nam je odmor...ušuškamo se jedno kraj drugog i odkunjamo pred TV-om, u miru od ekipe, ali kad je ovakvo zatišje poslije bure, šutnja boli za uši, peče za kožu...On ustaje, odlazi u kuhinju, šuška, čeprka po frižideru...šutnju razbija pitanjem - buš pila kaj? Da - odgovaram - daj mi ono moje...Prinosi mi čašu, ja zahvaljujem - on odgovara tiho - molim. Sve utegnuto, hladno, jedva...možda smo se umorili, možda smo tužni, možda čekamo jedno drugo da onaj drugi napravi "korak prvi", ali...nije dobro. Nije. Više volim onakve strasne prepirke koje traju kratko, glasno izbacimo iz sebe kaj koga žulja i idemo dalje. Ovo je nepodnošljivo...
Uz sve ovo, pripremamo i jednu važnu večeru za subotu - progovorili smo i par rečenica o tome, ali komunikacija o tome je stala - na mojih par pitanja nije bilo odgovora, tako da sam odustala...Opet, u krevet smo legli kao dvoje ljudi koji moraju biti ovdje, jer nemaju gdje drugdje. Slušam ga kako diše, sve dublje...brzo je zaspao, prebacio ruku preko mene, prigrlio me kao da je sve u redu...Bože, kako može zaspati, tako brzo i bezbrižno...kad bi ja barem mogla. Tisuću misli mi bruji glavom, tisuće pitanja...Bože kako sam tužna i obeshrabrena, tupa i prazna...i sutra opet ću biti takva i slomljena ustati i morati "odraditi" još jedan dan života...i pitam se, pa dobro gdje je to dno, da konačno dođemo do njega, odgurnemo se i počnemo plivati prema površini...

- 07:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.01.2009., četvrtak

Pogled kroz prozor...

Sa nadom i nekim veseljem vraćala sam se jučer kući...nada da će dan biti bolji od jučerašnjeg, veseljem - sama pomisao na njega i ekipu doma, bez posebnog poticaja...
Doček, uobičajen, to naše pseto zločesto, čupavo, koji svaki dan uvijanjem, skakanjem i mahanjem repom (od kojeg i nastaju smiješni pokreti "uvijanja" - ponekad imam osjećaj da ima oprugu umjesto kičme! sretan), jedan član ekipe viče iz kupaone - bok mama!...ja odgovaram, ostatak u dolasku ili odlasku, muž konstanta koji ispraća i dopraća...Po običaju, skidam kaput, cipele, pusa njemu.
Po običaju, dočeka me tako da otvori vrata i proviri ... jučer nije. Ma, nema veze, nešto je na TV-u pa...ma biti će danas bolji dan...mora!...razmišljam.
Ručak...mora biti za stolom, ne s nogu i tada kad ja dođem, pa makar samo mi dvoje jeli, pravilo koje smo uveli. Obiteljski stol je mjesto okupljanja, ručak dio dana, pa makar i u četiri, pet, kuhana hrana nešto što mora biti...i zbog nas, zdravlja i osjećaja doma, zajedništva i pokušaja, da bar jednom dnevno budemo svi ili djelomično zajedno, gledajući se u oči.
Ručak odradili...pričali...malo...vidim, ništa od ovog dana...nada i veselje kopne, kao i ovaj snijeg što je nestao u par dana.
Imam puno toga još za odraditi, ali umor me melje...odlazim odmoriti - ma, samo pola sata...hm, zaspala sam sat vremena i još bi ja da nije zazvonio telefon...dio ekipe javlja da je gotovo s obavezama i da kreću kući. Ustajem, odlazimo u kupnju. Komunikacija čudna, ili pikanje ili šutnja...u meni tuga, nezadovoljstvo, ali šutim, ma još uvijek vjerujem da...u autu tišina, ne smeta mi, ulica je tako raskopana, da sam potpuno koncentrirana na rupčage koje su nastale zbog snijega, kiše i vozim kao po ploči za šah...crno polje, nema ceste, bijelo - ima ceste...udarci, kiša, magla, zahukane šajbe...ma, nema veze što šuti - borim se i možda i on to vidi pa...
Trgovina - obično komentiramo i ovo i ono, treba ovo i ono...kupnju odrađujemo kao dva robota...povremeno čujem pitanje - i kaj još treba?...ne nema nade za današnji dan - proleti mi tužno kroz glavu. Dolazimo doma, ekipa se vraća, isto potuljena, pobjegao bus, pa zašto - pa zato, netko prebrz, netko prespor i iako se radi samo o 3 minute - bus ode...
Tres s vratima - prvi put.
Tres s vratima - drugi put - na jednom članu ekipe je danas pranje suđa.
E, tu je već mogao biti tres s vratima treći put, ali još se držim.
On - rasprema stvari iz dućana, šuti...obraćam mu se s pitanjem - umjesto odgovora - konstatacija - ti si i danas nervozna? Nisam... ali klima u kući je takva da... ne znam...ja tebe vidim nervoznog i šutljivog...
Umjesto ostatka posla kojeg je trebalo odraditi sjedamo i "razgovaramo" ... razgovor je besmislen, predug i mučan...
Postavljam mu pitanje - daj nas pokušaj pogledati izvana - kroz prozor - tak, nas tu unutra, što vidiš, dvoje ljudi koje se vole? Ženu koja je sretna, muškarca koji voli i obožava svoju ženu...? DA - odgovara - a ti, što ti vidiš - vidiš li ženu koja ima svog zloduha (TO-protiv čega se borim, njegove ovisnosti), kojeg stalno hrani i zbog kojeg je nesretna? nadodaje on protu-pitanje i svoje konstatacije ... šutim - ne vjerujem...ja imam zloduha, a ne on! Prokleta ovisnost! Ali šutim...kuham ručak za sutra - jedva čekam da pobjegnem na spavanje...
I dalje gledam kroz prozor i žao mi ih je...htjela bi im pomoći, a ne znam kako. Žena je umorna, umoran je i on. Voli on nju, voli i ona njega. Nedostaju si puno, ali ... i predaleko su jedno od drugog da bi se čuli. Nešto skriva on, nešto ona...Bože, pomozi im. Neka im krene...propatili su dosta i on i ona. Tražili su se dugo, na kraju i našli, pa zar sada kada bi sve moglo biti u redu ne mogu premostiti i ove zapreke? Pomozi im Bože, daj im snagu i mudrost i neka ne zaborave koliko su ovo sve željeli, koliko su se voljeli i koliko se vole. Osvijesti im Bože, da samo naizgled bilo bi lakše da nisu zajedno, ali da bi patili i da je ovo samo period - kriza koja će proći.
Bože, molim te, pogledaj i ti kroz njihov prozor...
- 09:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.01.2009., srijeda

Vlakovi...

Nekim čudom, uvijek živim u blizini željezničkih pruga ili barem pruga. Kao djevojčica živjela sam uz jedno okretište tramvaja, živo se sjećam zvuka - škripe kad su se stari zagrebački tramvaji "pripremali" za sljedeći krug...
Životni put, nosio me dalje, ovaj put uz vlakove i pruge...
I sada živim uz jednu prugu i dva opasna prijelaza...jedan označen, ali bez rampe, jedan označen i sa rampom, ali...uz oba povremeno stoje upaljene svijeće, a kada ih nema samo križevi i natpisi na njima svjedoče o teškim nesrećama koje su se tamo događale...
Vozni red vlakova se često poklapa s mojim, tako da čekam ispred spuštene brklje da vlak prođe...
Jučer tako čekam i gledam te tužne spomenike nesretnika čiji je život završio baš tu, par metara od mene...
To nije bio njihov izbor ili...? Recimo da to pripišemo sudbini ili ljudskom faktoru - pogrešci, ali definitivno nije njihov izbor... A što s onima koji su baš odlučili život okončati na takav način - baciti se pod vlak...Da li su hrabri ili su kukavice. Nikad se nisam u potpunosti mogla odlučiti i zauzeti konačni stav s tim u vezi. Sa samoubojstvima uopće.
Gledam tako vlak koji dolazi i juri... i prisjetim se odlomka knjige koju upravo čitam..vlak bio nov ili star, sa vagonima u kojima je teret ili ljudi...pun ili prazan juri po - tračnicama. Koje su savršeno postavljene na točnoj udaljenosti jedna od druge - cijelim putem te dvije tračnice u točnoj udaljenosti nose teret i odgovornost - kao i dvoje ljudi - kao i moj muž i ja i bezbroj drugih parova. Dobro je kad su udaljene taman toliko koliko treba biti, nije dobro kada se ili približe ili udalje previše.
Moj muž i ja trenutno smo tračnice koje su ili preblizu ili predaleko...još uvijek radi se o milimetarskim pomacima, tako da lokomotiva i vagoni još jure, oštre krivine i kočenja još savladavamo i sve funkcionira, ali bojim se da je pitanje trenutka ... i dogodit će se strašna nesreća.
Može li jedna tračnica napraviti nešto sama...koja tračnica prati onu drugu i pazi na razmak...I kao što je u realnom životu za taj posao odgovoran netko drugi, a ne sama tračnica...u životu, čini se, On postavlja tračnice...i tu čini se naša odgovornost prestaje ili...? Mogu li išta činiti osim truditi se biti dobra žena i majka i moliti se i nadati da je On postavio tračnice baš savršeno i sigurno za prijelaz cijelog puta.
Umorna i tužna dolazim doma. Doma cijela ekipa na broju...ali, svi uznemireni. Dogodila se krađa! Netko je pojeo cijelu čokoladu u frižideru je ostao samo prazan omot...tko? - Krivca nema...nitko nije pojeo čokoladu tj. točnije nitko nije priznao da je pojeo čokoladu. Na oko sitnica, moj muž u tome vidi katastrofu. Želi odnos povjerenja u kući, želi vjerovati onima sa kojima živi i da oni koji žive u domu imaju povjerenja u njega ?!?...ja ga pogledavam...i pomislim - da - a TO... TO i ti s tim u vezi nisi u kategoriji "povjerenje za sve" koju zastupaš...
Ne govorim ništa - on vodi glavnu riječ, ljuti se za nas oboje, vodi bitku sa klincima za nas oboje. Moju podršku ne treba, jer i oni znaju - kad ja šutim, mislim kao on.
Srećom imamo obaveze u centru grada, pa se moramo spremati i izaći.
Kad se vratimo, biti će bolje. Ispuhat će se, ja ću se primiriti, a i ostatak ekipe takođe...
No, postoje dani kada jednostavno - sve vodi prema samo jednom - raspadu sistema.
Ostavila sam napola pripremljenu večeru, sa uputama, završite ju sami, obukla kaput, čizme, uzela lajnu za psa, pozvala ga, no i on je odjurio u drugom smjeru...
U suzama krenula sam napraviti uobičajeni krug koji me umiri...cijelim putem plakala sam ljuta, razočarana i iskreno - svađala se s Njim... i zamolila ga da mi da - malo odmora, priznala da ne mogu više podnijeti niti jednu svađu, niti povišen ton, niti TO - neka mi da malo odmora, neka mi malo toga skine s leđa, jecala i preklinjala...
Srećom, nitko mi nije došao u susret niti me vidio...
Tako u suzama došla sam do pruge i zamislila se...ovo kako se ja osjećam, čini mi se neizdrživo, kako li je tek bilo onima u trenutku kada su odlučili nasilno prekinuti svoj život bacajući se pod vlak...da li bi i ja mogla doći do takve krize? Imam li hrabro srce ili sam kukavica - imam li hrabro srce ili sam kukavica, ako živim ili ako se bacim pod vlak...?
Prošla me neka jeza...iskreno moje šetnje i takva razmišljanja sve su češća...i kao što svako pitanje ima samo jedan odgovor...bojim se dana kada će moje pitanje dobiti odgovor...
Vratila sam se u kuću, svi su sjedili oko stola i večerali...da je netko drugi ušao u kuću, a ne ja, ne bi ni naslutiti mogao da se prije samo pola sata nešto događalo... Muž je zapitkivao uobičajena pitanja oko dnevnih planova i vikenda, ja odgovarala kao automat...klinci kao uhodana i dobro uvježbana ekipa svaki odradio svoju rutinu...
Jedva sam čekala da odem u krevet. San, samo da mi je zaspati, ne osjećati, ne misliti...
Neuobičajeno rano sam otišla spavati. Ali nema sna...samo nemiri...nemiri...
Spustila sam se dolje...muž je još bio budan, zapalila sam cigaretu...upitao me - što je?...ništa - odgovaram. Šutnja.
Pita me - jesi popušila - idemo spavati?
Idemo - odgovaram.
Gasim svjetlo, liježem na svoj kraj kreveta - okraćem mu leđa, on se primakne zagrli me - ja obamrlo ležim - ne govorim ni laku noć, niti ga ljubim kao obično - čak se ni ne ljutim, niti sam tužna, moglo bi se reći da sam "tupa"... On me grli s obje ruke, kao da osjeća moju hladnoću, pa me pokušava ugrijati da ne umrem od smrzavanja...ljubi me u kosu...osjećam suzu u kutu mog oka...ma...neka ju ... nosi! - ne treba mi ni ona večeras! Želim zaspati - ne osjećati, ne misliti.
Često sam se budila, jutros se osjećam slomljeno...ali novi je dan, sa istim voznim redom, pruga je još koliko toliko u redu, vlak juri i uspješno prevozi veliki teret...na bezbrojnom kilometru od nadam se njih bezbroj...i molim Njega da mi pomogne izbaciti TO iz vagona, jer neću moći još dugo...
- 07:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.01.2009., utorak

Sjećanje...

Dugo me nije bilo. Bila sam na najdužem godišnjem u životu...Povratak u drugačiju rutinu - težak. Radim posao koji sam prije jako voljela, ali sada...ma, vjerojatno i radi moje obiteljske situacije, moj posao izgubio je sjaj, moj fokus sasvim na drugoj strani, pa nije ni čudo. I druge stvari koje su me ispunjavale ili bio sjajni dio mene, tamne su. TO je moj "zahir"...
Malo više od tri tjedna odmora proletilo je, kao u času. Bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. I smijeha, ali i suza. U nedjelju navečer prije radnog ponedjeljka, na TV-u, emisija naslova "život nije cvjetna livada"...eto ukratko, na toj livadi imam i ja svoju gredicu.
Svo to vrijeme TO je bilo daleko od nas. Da li je bilo bolje - je, ali, TO je narušilo našu ravnotežu i povjerenje i ponekad kao smrad, koji nađe i najmanju poru i prođe i kroz najjače zatvorena vrata, uništi bar dio vremena - dok se prostorija ne prolufta.
Jučerašnji povratak domu bio je još jedna recka na mom srcu. Ma, nisam ni prošla valjda 50m od kuće, došla do prvog zavoja na cesti, TO je opet bilo dio našeg doma. Na kratko, ali je...
Pokušala sam biti mirna, ali ... dala sam do znanja da - znam. Reakcija - naravno, čuđenje o čemu ja to - na moj malo oštriji komentar - prijetnja - skoro sam te udario - sljedeći put vjerojatno hoću...današnji dan i povratak kući s posla nakon takve rečenice opet će biti težak...zrak gust, prostor premali, led prehladan kad prođemo jedno kraj drugog.
Znam samo da mi ponestaje ideja, na koji način se boriti protiv TOGA, snage imam, volje imam, ljubavi imam, ali nemam plan.
I sjetim se, možda da pustim, pa, što bude, bude... ne rijetko, tako sam pustila...i ni primijetila nisam neke stvari su se riješile i bez mene, neke dobile rješenja iz izvora za koje nisam mogla ni sanjati da postoje, no definitivno - nisu više ružan dio mog života, a bile su isto moj "zahir"...tako da čekam dan. Kada ću odlučiti, puštam, pa što bude, neka bude. Eto...
I na kraju, ustvari kad sam započinjala "sjećanje" na moj godišnji, moja sjećanja odoše puno, puno dalje...pjesma koju sam čula u tom trenutku, moja omiljena koja u svom tekstu često ima riječ "dom" - "home" - prenijela me u moj dom - gdje sam jednom prije živjela i ugledala sam sliku...s jednog od mojih prozora mogao se vidjeti veliki bor, pokraj ulične lampe, sasvim obični bor i sasvim obična lampa, u zimsko vrijeme, postajao je čaroban onako pun snijega, obasjan uličnom lampom, izgledao je veličanstven - a ja umišljala da se šepuri samo za mene...škriiiip, zatvaram škrinjicu s osmjehom na licu...
- 07:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (13)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (18)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (9)
Prosinac 2008 (9)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se