Moja zelena škrinjica

Sa nadom i nekim veseljem vraćala sam se jučer kući...nada da će dan biti bolji od jučerašnjeg, veseljem - sama pomisao na njega i ekipu doma, bez posebnog poticaja...
Doček, uobičajen, to naše pseto zločesto, čupavo, koji svaki dan uvijanjem, skakanjem i mahanjem repom (od kojeg i nastaju smiješni pokreti "uvijanja" - ponekad imam osjećaj da ima oprugu umjesto kičme! ), jedan član ekipe viče iz kupaone - bok mama!...ja odgovaram, ostatak u dolasku ili odlasku, muž konstanta koji ispraća i dopraća...Po običaju, skidam kaput, cipele, pusa njemu.
Po običaju, dočeka me tako da otvori vrata i proviri ... jučer nije. Ma, nema veze, nešto je na TV-u pa...ma biti će danas bolji dan...mora!...razmišljam.
Ručak...mora biti za stolom, ne s nogu i tada kad ja dođem, pa makar samo mi dvoje jeli, pravilo koje smo uveli. Obiteljski stol je mjesto okupljanja, ručak dio dana, pa makar i u četiri, pet, kuhana hrana nešto što mora biti...i zbog nas, zdravlja i osjećaja doma, zajedništva i pokušaja, da bar jednom dnevno budemo svi ili djelomično zajedno, gledajući se u oči.
Ručak odradili...pričali...malo...vidim, ništa od ovog dana...nada i veselje kopne, kao i ovaj snijeg što je nestao u par dana.
Imam puno toga još za odraditi, ali umor me melje...odlazim odmoriti - ma, samo pola sata...hm, zaspala sam sat vremena i još bi ja da nije zazvonio telefon...dio ekipe javlja da je gotovo s obavezama i da kreću kući. Ustajem, odlazimo u kupnju. Komunikacija čudna, ili pikanje ili šutnja...u meni tuga, nezadovoljstvo, ali šutim, ma još uvijek vjerujem da...u autu tišina, ne smeta mi, ulica je tako raskopana, da sam potpuno koncentrirana na rupčage koje su nastale zbog snijega, kiše i vozim kao po ploči za šah...crno polje, nema ceste, bijelo - ima ceste...udarci, kiša, magla, zahukane šajbe...ma, nema veze što šuti - borim se i možda i on to vidi pa...
Trgovina - obično komentiramo i ovo i ono, treba ovo i ono...kupnju odrađujemo kao dva robota...povremeno čujem pitanje - i kaj još treba?...ne nema nade za današnji dan - proleti mi tužno kroz glavu. Dolazimo doma, ekipa se vraća, isto potuljena, pobjegao bus, pa zašto - pa zato, netko prebrz, netko prespor i iako se radi samo o 3 minute - bus ode...
Tres s vratima - prvi put.
Tres s vratima - drugi put - na jednom članu ekipe je danas pranje suđa.
E, tu je već mogao biti tres s vratima treći put, ali još se držim.
On - rasprema stvari iz dućana, šuti...obraćam mu se s pitanjem - umjesto odgovora - konstatacija - ti si i danas nervozna? Nisam... ali klima u kući je takva da... ne znam...ja tebe vidim nervoznog i šutljivog...
Umjesto ostatka posla kojeg je trebalo odraditi sjedamo i "razgovaramo" ... razgovor je besmislen, predug i mučan...
Postavljam mu pitanje - daj nas pokušaj pogledati izvana - kroz prozor - tak, nas tu unutra, što vidiš, dvoje ljudi koje se vole? Ženu koja je sretna, muškarca koji voli i obožava svoju ženu...? DA - odgovara - a ti, što ti vidiš - vidiš li ženu koja ima svog zloduha (TO-protiv čega se borim, njegove ovisnosti), kojeg stalno hrani i zbog kojeg je nesretna? nadodaje on protu-pitanje i svoje konstatacije ... šutim - ne vjerujem...ja imam zloduha, a ne on! Prokleta ovisnost! Ali šutim...kuham ručak za sutra - jedva čekam da pobjegnem na spavanje...
I dalje gledam kroz prozor i žao mi ih je...htjela bi im pomoći, a ne znam kako. Žena je umorna, umoran je i on. Voli on nju, voli i ona njega. Nedostaju si puno, ali ... i predaleko su jedno od drugog da bi se čuli. Nešto skriva on, nešto ona...Bože, pomozi im. Neka im krene...propatili su dosta i on i ona. Tražili su se dugo, na kraju i našli, pa zar sada kada bi sve moglo biti u redu ne mogu premostiti i ove zapreke? Pomozi im Bože, daj im snagu i mudrost i neka ne zaborave koliko su ovo sve željeli, koliko su se voljeli i koliko se vole. Osvijesti im Bože, da samo naizgled bilo bi lakše da nisu zajedno, ali da bi patili i da je ovo samo period - kriza koja će proći.
Bože, molim te, pogledaj i ti kroz njihov prozor...