Triglav je bogom kojeg imena ne treba tumačiti. To je svakako bog koji ima tri glave, no ime Triglav ne može biti nikako njegovim pravim prvobitnim imenom već jedino opisnim epitetom, nadimkom stvorenim od njegovih vanjskih obilježa ili izgleda njegova kipa. Pojavilo se ono sukladno s učestalim u tradicijskim kulturama tabu koje je zabranjivalo često izgovaranje imena bogova.
Bila su ona zamjenjivana raznim nadimcima ( “Ne izgovaraj imena Boga svoga uzalud” – odraz toga u kršćanskim zapovjedima).
Poznati su opisi Triglava I njegova kulta iz tekstova “Životi sv. Ottona iz Bamberga” iz XII stoljeća. Iz tekstova proizlazi da je Triglav bio bogom slavljenim od pomorskih I polabskih plemena, a kao centri njegova kulta navodi se:
SZCZECIN (Poljska),
BRENNA (današnji Brandenburg) te
Wolin (Poljska).
Kroničar Ebbo piše:
“Szczecin, vrlo veliki grad, veći od Wolina, u okviru grada nalaze se tri brda, od kojih najviša je posvećena najvećemu poganskome bogu Triglavu. Na brdu se nalazio troglavi kip koji zlatnim pokrivalom prekriva usta I oči …svećenici toga boga su tvrdili da ima tri glave jer odgovaran je za tri svijeta: nebo, zemlju I podzemlje, a lice prekriva kako ne bi ljudskih grijehova primjetio..”.
Ova zadnja tvrdnja je tipičan prijevod kršćanske interpretacije korištene kod kršćanskih kroničara. Žreci hrama naravno nisu mogli takvo što reči jer nije u skladu sa slavenskim duhovnim sustavom. No, sadržaj koji se odnosi na tri sfere je vrlo domaći I arhaičan jer slavenski model svijeta (kao I mnoge indoeuropske sisteme) sastoji se od 3 kozmičke sfere:
- PRAV - Bogovi
- JAV - Ljudi I životinje
- NAV - Podzemni svijet umrlih
Prikazuje to I legendarni kip iz Zbruča na kojemu su jasno vidljive tri tri razine svijeta, kao I poznati križić iz X st. pronađen u Slovačkoj na kojem siluete su smještene u tri nivoa. Svjedoči to o preplitavanju vrlo drevnih poganskih vjerovanja s novom nametnutom kršćanskom religijom (sveto trojstvo).
Jedan drugi kroničar opisuje:
” ..bila su Szczecinu četri hrama, ali jedan od njih, glavni, izgrađen je bio sa iznimnim, predivnim umjećem I vještinom. Izvana I iznutra su bile skulpture, izlazeće iz zidova slike ljudi I životinja toliko vjerno I umjetnički usavršene da su ostavljale dojam da su žive I dišu. U hramu tom čuvano veliko bogatstvo ukrasa, oružija, predmeta od zlata I srebra koje se koristilo kod zajedničkih slavlja (vrlo snažan poticaj za “duhovno navraćanje” I primjer izvora današnjeg bogatstva Rimske Crkve). Triglavu posvećen je bio I jedan crni konj čijeg sedlo također srebrom I zlatom bilo je ukrašeno . Konj taj, uglavnom uživao radost ljenjčarenja kroz cijelu godinu, a korišten je bio samo povremeno za proročanstva. Konj smatran je bio tolikom svetošću da nikome nije bilo dozvoljeno na njemu jahati…”.
XVIII vjekovni autor Christian Knauthe tvrdio da I Lužički Srbi u Mišnji su štovali Triglava.
Sljedeći poznati veliki kultni centar Triglava bila je Brenna, prijestolnica zapadnoslavenskog plemena Stodorana/Havelana gdje na brdu Harlung (danas Marienberg) stajao je hram njemu posvećen. Devastiran u prvoj polovici XII stoljeća. Jezikoslovci ukazuju na porijeklo imena Stodoran od iranske riječi označavajuće mrak, tamu, dakle karakteristike odgovarajuće vladaru podzemnoga svijeta.
KOZMIČKA GORA
Na vrlo zanimljiv način povezano je to sa Slovenijom gdje najvećim vrhom je gora Triglav (2863m) u Julijskim Alpama. Jedna od verzija slavenskog mita o stvaranju svijeta govori da iz provobitnog oceana prvo je izronila gora Triglav. Ona je dijelom kozmičke osovine, a njene vrhove odgovaraju trima sferama. U neposrednoj blizini Triglava nalazi se mjesto Stodor! U BiH također najveći vrh Dinare zove se Troglav. Ove činjenice ukazuju na vrlo rasprostranjen kult Triglava. Neki znanstvenici smatraju da kult Triglava je postepenom antropomorfizacijom takve kozmične gore. Tragova kulta Triglava u svim slavenski zemljama je vrlo mnogo.
Kako Triglav ne može biti njegovim pravim imenom, tko je bog sa tri glave? Crna boja konja ukazuje na htonski karakter, a kod Slavena htonsko božanstvo povezano sa crnim konjom I brojem tri je Veles. Triglav je dakle regionalnim nadimkom općeslavenskog mnogo starijeg Velesa koji je prihvaćen kao formalni kult tog mjesta.
Veles je pak jednim od najvažnijih slavenskih bogova. Njegovo ime povezano je sa slavenskim veletem, velikim snagatorom, divom I potiće od riječi veliko, mnogo..
Jedan od staroruskih tekstova opisuje ga kao “skotiji bog”, dakle bog rogate stoke, odatle predpostavka da je I zaštitnikom svih životinja. No vrlo je moguće da je to zadnje uplit kroničara.
Zašto ? Zato jer ime Volos vrlo sliči Vlasu, slavenskoj verziji imena sv. Blažeja koji je bio patronom stoke I životinja.
Poznati je mehanizam koji u vremenu prodiranja kršćanstva među šire mase zamjenjivao poganske Bogove sa pojedinim svecima. Sveci su bili tako često smišljeno prilagođavani da popune prazninu odgovarajuću pojedinim aspektima života I kulture nakon razaranja izvornog kulta te preuzmu na sebe narodne navike kultiviziranja određenog Boga ili praznika.
Poznat je i stari svadbeni običaj kada mladoženja I mladenka za vrijeme vjenjčanja stoje na kosmatom ćupavom, vunenom kožuhu. Dlaka trebala bi tu osigurati plodnost I bogatstvo te dobrobit novog zajedničkog života.
U Poljskoj postoji legenda o blagoslavljenom Bogumilu (patron konja I rogate stoke) koji hranio je ribama siromašan narod hvatajući je tako da su ribe izranjale na površinu po njegovoj želji. Legenda kaže da je prolazio suhom nogom kroz rijeku Vartu. On štiti životinje od zaraze, zna izlječiti od bolesti, čak I uskrsnuti životinju…obilazi sa stokom tri puta oko crkve. Takav ritual održavan je bio ne samo na dan smrti Bogumila, tj 12 lipnja, već kroz cijelu oktavu sv, Trojstva i ovo je svakako poganski ritual. Vidljivi su tu svi aspekti Velesa. Velesovu ostavštinu Bogumil djeli tako još sa sv. Nikolom i bradatim Djedom Mrazom kao onima koji posjeduju aspekt davaoca bogatstva.
U XIX stoljeću na dan sv. Blažeja (dakle Velesa) istočnoslavenski pastiri u sumrak izlazili su ispred kuće, stajali su na položenoj na zemlji ovčijoj vuni I zanosili su se pjevom usmjerenim prema zvijezdama.
Ostatkom Velesovog kulta u obliku bika je također folklorni obred nošenja rogate lutke-bika te preoblačenje se koledara u vunene kožuhe. Vrlo lijepi primjer toga imamo u Hrvatskoj u očuvanoj tradiciji “Halubajskih zvončara” kojih možemo gledati svake godine na poznatoj riječkoj maškaradi.
Ovako visoki rang Velesa I rasprostranjenost njegova kulta možemo shvatiti znajući koliko je stoka značila tadašnjem slavenskom čovjeku. Ona je označavalo bogatstvo.
KULT MRTVIH
Kult predaka karakteristična crta svih indoeuropskih religija, očuvan je do današnjih dana (Dan Mrtvih, paljenje svijeća..) Postoji vrlo mnogo dokaza da za vrijeme održavanja obreda za predke žrec ili sudionici tog obreda oslikavali su lice ili nosili su prekrivajuće lice maske. Maske takve su arheološki potvrđene i kao što je to bilo kod prvobitnog kazališta povezanog s kultom Umrlih - glumci razlikovali su se time od ostalih. Oslikati se, ukrasiti, staviti masku označavalo istovremeno biti i živ i simbolično predstavljati umrlu osobu.
Poznata maska iz Novogroda prikazuje nasmiješeno lice. Iz predaje Ibrahima Ibn Jakuba znamo o Slavenima da:
« Glasno odaju radost i vesele se prilikom paljenja tjela umrlog..».
U staro-crkveno-slavenskom jeziku postoji riječ «natrizniti» - nasmijati se. Dakle, opet broj tri povezan sa Velesom.
Praslavenska riječ za vješta je «volhv», a Volos kao gospodar svijeta mrtvih bio je zaštitnikom i magije. Slovo o polci Igorevoj naziva vještog pjesnika i guslara «unukom Velesovim». Dakle, ukazuje se sljedeća funkciju Velesa kao patrona žreca, umjetnika i svih tadašnjih «znanstvenika».
Staroruska «Povijest prošlih vremena» kaže da prilikom važnih dogovora cijela Rusija klela se Velesom, dok ratnici Perunom. Kako je Veles bogom stoke on je ujedno i zaštitnikom seljaka.
Prema nekim mitovima slavenska krajina mrtvih Nav smještena je negdje daleko na zapadu za vodom (morem ili velikom rijekom) što ima svoju refleksiju u češkom «Idi Velesu iza mora» (idi k vragu) ili psovki primjećenih kod nekih starih žena na šibenskom područiju u Hrvatskoj «Idi k Vlasu».
Ruske tradicije predstavljaju Velesa prebivajućeg u svijetu umrlih, usred Navii u korijenima Kozmičkog Stabla. Kult Velesa sažima u sebi dva elementa:
1. kult prirodnih sila (kult bika)
2. kult socijalnih sila (kult predaka)
koje su ujedinjene i s vremenom oblikovane u kult antropomorfnog božanstva, često prikazivanog s životinjskom glavom, što je reliktom drevnih totemističkih vjerovanja.
PARTNER I PROTIVNIK
Veles je vladarom jedne od kozmičkih sfera. On je sa Perunom suverenim vladarom svijeta (kao Mitra i Varuna). Ravnoteža tog svijeta je moguća zahvaljujući vječnom nadmetanju i svojevrsnoj suradnji tih dvaju božanstava (Vatre i Vode). U mitovima i legendama vrlo često prikazivan je Veles u obliku zmaja ili zmije kako se bori ili nadmeće sa Perunom. Ovaj prividni dualizam nije ipak dualizmom borećih se između sebe suprotnosti Dobra i Zla (kao što je to kod kršćanskog Boga i Vraga). To su dva suverena vladara svijeta predstavljajuća pojedine aspekte prirode i života međusobno se nadopunjavajuća. Uravnoteženjem tih dvaju elemenata harmonija svijeta je moguća. Slavenski dualizam NEMA VEZE sa tipičnim dualizmom. Ne postoji nijedno božanstvo u slavenskoj religiji koje je oličenjem samoga Zla.
SLAVENSKI ATLAS I TROJSTVENI SVEMIR
Na svim mjestima kulta Triglava i Velesa nalazili su se stupovi ili kipovi u obliku stupova. Triglav, naime kako su rekli sami slavenski žreci, odgovoran je za tri kozmičke sfere: Prav, Jav i Nav. Stup predstavlja tu svojevrsnu osovinu svijeta koja drži njegovu konstrukciju. Na kipu iz Zbruča u najdonijem trečijem dijelu nalazi se snagator koji drži ruke gore, kao da podupire ostatak kipa. Ima ni manje ni više nego tri glave. Veles je dakle slavenskim Atlasom koji drži svijet na svojim rukama.
Veles – zvani Triglavom, bog rogate stoke, vladar svijeta mrtvih, zaštitnik seljaka, žreca I umjetnika, čuvar bogatstva I obilja, suvereni vladar svijeta koji u vlažnim korijenima svjetskoga stabla poput Atlasa na svojim leđima drži tri kozmičke sfere.
Znajući da osnovna baza materije na zemlji je voda (75%) koja je atributom Velesa, a za koju je dokazano da je glavni “čuvar” memorije, tada nije težko povući I ostale znanstvene paralele I shvatiti simboliku slavenske mitologije te njenu povezanost sa stvarnim svijetom I prirodnim zakonitostima.
U etničkom slavenskom duhovnom sustavu vidimo tako slikovito prikazan odraz Prirode.
Sada možemo potpuno razumjeti važnost Velesa za slavenskog čovjeka i rasprostranjenost njegova kulta kao i jasnije vidjeti poganska vjerovanja prihvaćena u kršćanstvu i nakane zbog kojih su ona bila prihvaćana. Nije dakle bila važna vjera i njeno propovjedanje već sustav pomoću kojeg bi se moglo upregnuti što više podanika, različitih kultura u ralo Rimske Crkve, otimajući pri tome njihovo materijalno bogatstvo te postepeno razarajući njihovu kulturnu i duhovnu baštinu.
Cijela priča o Velesu postaje još jasnija kada slavensku mitologiju usporedimo sa Hinduizmom i Vedama. Hinduizam je etnička religija zajedničkih korijenja sa slavenskim duhovnim sistemom koja je sačuvala svoj identitet, prirodan razvoj te postala je jednom od najvažnijih velikih religiji svijeta i do dan danas uspješno odupire se «Rimskom troglavom Zmaju».
