Prvi dan proljeća (Jari god, jar-staroslavenski: snaga, proljeće, hrvatsko Jurjevo, Uskrs, Velika Noć) – etnički praznik Slavena, dolazi u proljetni ekvinocij (21 ožujka). Praznik posvećen prije svega vegetacijskom bogu Jarilu I Majci Zemlji. Proljetni obredi za vrijeme tog praznika trebaju unjeti u kuće energiju, životnu radost te osigurati dobre plodove I uspjeh za cijelu godinu koja počinje sa proljećem. Najpoznatijii običaji tog praznika su:
- paljenje i topljenje Mare (Mažanne, Morane), slamnate lutke koja predstavlja zimu. S njezinim odlaskom odlazi hladna zima, s njom sve stare brige, a dolazi proljeće – snaga i radost novoprobuđenoga života. Tjeranje Mare “preko vode” radilo se najčešće uz buku, lupanje bičeva, klackalica, pjev te sviranje na svakojakim glazbalima. Kao I sve ostale I taj običaj kršćanstvo je nastojalo iskorijeniti, no narodna tradicija pokazala se jačom. U 18 stoljeću Crkva je pokušala paljenje Mare zamjeniti bacanjem slamnate lutke, predstavljajuće Judu, iz crkvenog tornja. Također neuspješno. Do dan danas u raznim oblicima taj običaj je prisutan u svim folklorima slavenskih naroda.
- Loženje proljetnih kriesova. Nakon protjeranja zime dolazi red na dolazak i pozdrav proljeća. Već od drevnih vremena vatra ima pročišćavajuću I društvenu funkciju. Kroz vatru mladići skaču da dobiju snagu, pokažu svoju hrabrost djevojkama, uz vatru skupljaju se sela, priča se priče, pjevaju pjesme, oko vatre plešu se kola…Svi Slaveni su bili štovatelji vatre. Vatra je bila sveta I predstavljala je vatreni aspekt Svaroga – njegova sina Svarožića. I ta tradicija je očuvana kod svih slavenskih zemalja do današnjih dana. U Međimuriju svake godine održava se natjecanje u loženju najvećeg proljetnog kriesa.
- Oslikavanje jaja pisanica. Ovo je možda najupečatljivi običaj tog praznika očuvan do današnjih dana. Jaje je praslavenski simbol života, plodnosti i magične vitalne snage. Pisanica je bila posebno važnim elementom obreda koji može osigurati zdravlje, plodnost te sreću kako ljudima tako i životinjama. Za tu svrhu znalo se trljati pisanicom bolesno mjesto ili kotrljati jaje po leđima domaće životinje. U toku kristijanizacije zbog nemogućnosti iskorijenjenja, pisanicu zajedno sa staro judejskim ovnićem priključeno elementima kršćanskog Uskrsa. Sam običaj oslikavanja jaja prema nekim teorijama potiće iz Perzije.
- Šibanje, poljevanje, obhodnja. Nakon završetka višednevnih priprema za praznik, čišćenja, spremanja..u predvečerje Jarog goda obilazilo se cjelo domačinstvo a povorke su obilazile selo, pjevajući mitološke narodne pjesme. Tokom obilazaka palilo se ljekovite trave, nosilo se zelene grane. Obredom tim čistilo se i tjeralo se zle sile iz svakoga kutka. Nakon Velike Noći, vatre, veselice (na kojoj postojao je običaj darivanja pisanica) a priređivane najčešće na vrhu brda ili na nekoj uzvisini, sutradan bio je običaj uzajamnog udaranja procvalim vrbovim grančicama. Radilo se to kroz igru i zabavu. Značenje tog obreda također je čišćenje i tjeranje onoga što je nepovoljno za samu osobu. Sljedeći dan poljevano se hladnom vodom što je trebalo čovjeku dodati životne snage analogne onoj koju dobivaju biljke od kiše. Rituali šibanja I poljevanja očuvali su se u pučkim običajima u Poljskoj, no s vremenom spojili su se u isti dan (tzv. Smingus-Dyngus). U Poljskoj drugog dana proljeća postoje prave poplave vode po gradovima i selima (vrlo često sveopćoj zabavi prikljućuju se I vatrogasci sa motoriziranim pumpama poljevajući prolaznike po gradu) jer samo u tom danu u godini svatko može svakoga politi vodom bez posljedica, i uglavnom bez ljutnje s bilo čije strane. Mladeži (ali I mnogima starima da se opuste a da njima to nitko ne zamjeri) je to poziv na opći urnebes I zabavu. U nekim gradovima postoje “vodene borbe” između kvartova u kojima sudjeluje po stotine ljudi. Dakle, ako netko ne podnosi vlage, a sprema se ići u Poljsku neka ju tada zaobilazi u velikom krugu jer voda curi i u susjedne države. Tko voli zabavu I veselje – ovo je pravi dan za posjet!
- Sadnja stabala. U korijenjima posađenih mladih stabala ostavljano komadiće svečanih kolača. Ponegdje komadiće hrane preostale od svećane večeri zakopavano u njivi. Trebalo je to osigurati njenu plodnost.
- Šarene povorke i dozivanje kiše. U nekim prostorima organizirano šarene povorke životinja I ljudi maskiranih u životinje. Djevojke su hodale sa brezovim vjenjčićima na glavi a mladići obučeni u zeleno lišće. Povorku zatvarali muzikanti sa glasnom svirkom I bukom. Trebalo je to izazvati kišu (od presudne važnosti za sjetvu), grmljainu I munje. Prva proljetne grmljavina shvaćana je bila kao ljubavni čin između Peruna (boga groma) I Majke Zemlje. Tek nakon prve grmljavine I kiše moglo se početi s radovima u polju. U Hrvatskom folkloru u jurjevskim obredima jasno se vide korijeni tog praznika. Vrlo često muškarac je tu obučen u koš od zelenih grana – zovu ga Zeleni Jura, a žene pjevaju narodne, pučke, prigodne pjesme (zapravo svete, obredne slavenske tekstove). Zeleni Jura predstavlja samoga vegetacijskog boga Jarilu. Crkva želeći promjeniti mitološku pozadinu I cjelo značenje te priče forsirala je na taj datum sveca Sv.Juraja (uglavnom uspješno), no tradicije samih proljetnih obreda iskorijeniti nije uspjela. A seljak kao seljak, uvijek tvrdoglavi, stranom "bogu" dao nadimak “Zeleni”.
Mitološka pozadina:
Jarilo je Perunov sin, otet od Velesa (bog mrtvih, podzemlja, zaštitnik domačih životinja I seljaka) čim se rodio I odveden u podzemnu krajinu gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnoga mladića napušta Velesovu krajinu u vlažnim korijenjima stabla svijeta (arbus mundi) I kreće na put prema Perunovim dvorima na suhom vrhu svetog stabla. Da dođe do svoga oca mora proći kroz cijelo stablo svijeta. Dakle I kroz svijet ljudi I životinja smješten u krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće – novu snagu preporođene vegetacije I radost života.
“Iza mora crvenoga, iza gore zelene
ravno u to polje…cipele mu blatne(Velesova vlaga) a resice zlatne (Perunova vatra)”
“Kuda Jura stane tamo trava raste,
Kuda Jura skokom tamo trava kopom!”
Dan dolaska Jarile “iza mora” je prvi dan proljeća – hrvatsko Jurjevo. Jarilo kreće dalje, penje se Perunu, upoznaje svoju sestru, predivnu Perunovu kći Vesnu (Maru, Moranu, božicu proljeća, ljubavi), zaljubljuju se jedno u drugo. Skoro će nebeska svadba, Noć Ljubavi – Ivanje. O, prevrtljivog li ljubavnika! Prevari on svoju Maru, bjesan Perun gromom ubije Jarilu, Mara od tuge ostari, pobjeli joj kosa, pretvori se u zimu, kod Velesa ode……
…I .jednoga dana .Perunu, bogu groma, rodi se sin Jarilo.. sve počinje ispočetka. Jarilo je bog koji umire i iznova se rađa. Mara je božica koja ostari I opet se pomladi. Baš onako kako je to u svijetu: iza ljeta dolazi zima, a iza zime opet se sve zazeleni. A mi smo živi dok se taj kotač vrti..i sretni sve dok slavimo život, veselje, ljubav I sreću.
Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao,
iz zelene gore u to ravno polje,
po širokom putu, po debelom gruđu.
Kud vam Jura 'odi, tud vam polje rodi…
Slava Jarilu! Slava Vesni! Slava proljeću!
I nek Vam žito rodi, dragi naši seljaci!
