Zelena livada

četvrtak, 18.10.2007.

I ANĐELI SU VILE

Lutam prostranstvima svemira i stalno te zovem....


















U tami samoće
Dotaknuo me anđel
skriven u noći.
Nastao je dan
I sreća
I plam
Iz zimskog plašta
probije proljeće,
izraste kuća,
ispred kuće cvijeće,
crveno, vatreno,
Ruža iz nebeskog vrta.
Odletijeh u raj.
Kao demon iz najcrnije noći,
doprati me strah,
da ne izgubim Sunce,
što na mom nebu sija.
I reče mi anđel: «izgubiti nećeš»,
Ogrnut plaštom straha,
nisam povjerovao.
Povrijedih anđela, sebe iznevjerio.
Nestade raj.

O, paklena vatro, muke i boli
Pratite me u mraku u koji potonuh,
meljete, lomite, svaki dio tijela.
Bezglavo srljam i ne vidim puta,
tamnim ulicama tražim svog anđela,
tamnim prostorima tražim krilo tvoje
ili barem perce negdje odbačeno.
O ljubavi, ljubavi, ljubavi do boli.

Pružam sad ruke iz pakla u nebo,
gdje si anđele?
Nemam prava ništa više molit,
gdje si anđele?
U mraku moje Sunce se gubi,
gdje si anđele?
Gdje si čista ljubavi,
čisto cvijeće moje?


Iako dalje na mom nebu sija,
moja zvijezda mog blijeska ne vidi,
moje ruke za igru preslabe,
moje srce slomljeno od boli.
Vratih se zamrznutoj kući,
kaotične verse pišem, jer
volim te, volim, volim...

Ispred kuće ruža miriše
i bol me prati kao sjena.
Jeli za mnom negdje uzdišeš?
Gdje si od mene sakrivena?


- 00:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2007.

U tamnom kraju vile šumske čarobne tajne tkaju...

S vilom možete se pobratimiti ili postati posestrine. Tada vila pomaže vam u svemu. Jao onome tko vilu prevari i iznevjeri. Stoga pazite na obećanja koje dajete vilama, stojite iza svojih riječi i ispunjavajte data obećanja. Vilinski svijet ugovora s ljudima uvijek se pridržava. «Nije pravi onaj koji se obmiva i o kome kažu da je religijozan već je onaj kome se poklapaju i riječi i djela» - Velesova knjiga






Vila ljubovca

Sama žela ljuba Jivanova,
Sama žela, sama govorila:
«Mili bože i mila Marija!
Već je ovo devet godin dana,
Kaj ja jesam od majke udana,
Rubac nosin ka i snaha mlada,
Pod vencen san ka i divojčica!»
To začula stara svekrvica;
Kako čula, tako snahi rekla:
«O snašice, ćero nerojena,
jeli šala, al istina prava?» -
Komaj majka noći dočekala,
Nažgala je sviću i duplire,
Šetala je pred bele komore.
Bela vila uz Jivana spala,
Virna ljuba za zaglavljen plakala.
Al govori Jivanova majka:
«Biži vila od Jivana moga!
Ja nis sina s vilun oženila,
Nega san ga sirotun divojkun!»
Al govori vila prebijela:
«O, boga ti, Jivanova majka!
Zač si meni sina obećala,
Dok ti je bil maljan u povoju,
I dok si ga u nuni nunila;
Uvik si mu tako govorila:
«Brzo rasti i brzo pameti,
S belun ću te vilun oženiti!»
To se majki jako na žal zelo,
Pak izmakne nožak iz pojasa,
Da će vili kose odrizati.
Vila ju je premilo prosila:
«O, boga ti, Jivanova majka!
Nemoj meni kose odrizati,
Jer bi bila vila med vilami,
Kak je tvoja snaha med snahami!»

Iz Stativa kraj Karlovca


- 16:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 28.09.2007.

Vila i djevojka

U Bilogori postoji vjerovanje u risalke. To su duše neudanih, trudnih djevojaka koje su se od tuge i straha bacile u Dravu. Hoće li vile povratiti svoj status u duhovnom sustavu hrvatskog čovjeka? Hoće li u našem društvu doći vrijeme da ženama bude dopušteno da budu ženama, da žive bez straha od osude i uperenog prsta? Hoćemo se kladiti....?






Oklad vile i djevojke

Okladi se vila i divojka,
Koja li će prije uraniti,
Pomest dvore i doniti vode?
Vila meće krunu od bisera,
A divojka crne oči svoje.
Nasloni se vila na sokola,
A divojka na ticu slavića,
Koji do ponoć rujno vince pije,
Od ponoći piva i popiva.
Jošte nije zora zablilila,
Ni Danica lica pomolila,
Slavić budi gizdavu divojku:
»Ustan gori, mladjena divojko!
Vila će ti na vodicu doći
Prije zore i bijela danka!»
Kad to čula mladjena divojka,
Brže skače na noge lagane,
Brzi bile izmećala dvore,
Pak uzima vidro okovano,
Tere grede za goru na vodu.
Tute bilo umivala lišce
I nalila vidro vode ladne.
U ta doba planinkinja vila,
Dobro joj je jutro nazivala,
Ona joj je zdravlje odvraćala:
«Da si zdravo, bila vilo moja !»
Veli njojzi vila planinkinja:
«Da ti bora, mladjena divojko!
Evo tebi kruna od bisera,
Štono si je na oklad dobila.
Da ja budem tebe zadobila,
Crne bih ti oči izvadila,
Kuli bi ih na prozor stavila».

Iz Makarskog Primorja

- 00:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.09.2007.

VILINSKI OPUS

Olshanskiy boris_Rusalka

U mojim rukama našla se požutjela debela knjiga stara gotovo sto godina. «Hrvatske narodne pjesme», sveska prva «Ženske pjesme», skupila je i izdala Matica Hrvatska 1909 godine. Knjiga je bestseler narodnog stvaralaškog blaga. Njegov maleni dio imat ćete priliku pročitati narednih dana na zelenoj livadi.






«..Što su upravo «ženske pjesme»?..Pokatkad je težko odrediti, koja pjesma pada u žensko, a koja u muško kolo. Gdjekoje su pjesme tako na mediji izmediju ženskih i muških, da čovjek ne zna, mediju koji bi ih uzeo. Neke su ženske naličnije na junačke nego na ženske, ali bi se težko čulo da ih ljudi pjevaju uz gusle, a zbog dužine ne pjevaju se ni kao ženske, nego se samo kazuju. Ovih polumuških pjesama sačuvano nam je najviše...I za čudo, najveći dio najjedrijih i najboljih pjesama kazivale su sabiračima upravo ženske i to starije. Gotovo kod svih naroda starijega i novijega vremena upravo su se žene odlikovale time, da su starije pjesme zadržavale u izvornom obliku. Pri tome ih je pomagala jača glazbena prijemljivost i bolje pamćenje nego što je muško..Ako ste ikada stajali kraj razigranoga kola i pazili, tko vodi glavnu riječ, mogli ste se uvjeriti, da su djevojke i otvorenije i bistrije i razgovornije od muškaraca. Pa i na posijelima! Momci stoje do vrata i kraj peći sa štapom u ruci i pod šeširom na glavi, pa slušaju, kako djevojke izvijaju svoje ljubavne arije, izmjenjujući se sa starinskim pričalicama zrelih žene i starih baka. Momci stoje i – gotovo pasivno – slušaju njihove tradicijom posvećene stihove. Ženskinje uopće lakše uči i duže zadržava narodnu predaju nego li muškinje, upravo kao što se ono i teže odriče narodne nošnje...» - citat iz knjige.

Da, povijest žena je jedna nepisana strana naše povijesti. Koliko upravo ženama možemo zahvaliti na očuvanju i prenošenju duhovnog nasljeđa naših predaka začudili bi se ne samo šovinisti. Što mislite, tko mi je knjigu dao u ruke? Pa..-žena!
No, možda je to bila vila? Nikad se ne zna!
Pa, neka vilinsko kolo krene! Nek se igra, nek se svira, nek se svijet zavrti, jer u tamnim šumama i u planinama, u poljima i u kućama, u cijelom našem kraju vile čarobne tajne tkaju.

POČINJE VILINSKI OPUS!




Bolani Vid pomaže vilama igrati kolo


Poboli se gospodine Vide
U gorici, gdi su bile vile.
Bile vile Vidu govorile:
«Ustan de se, gospodine Vide!
Pomoz de nam uzigrati kolo!»
Govori njim gospodine Vide:
«Evo ima sedam godin dana,
Da bolujem u gori zelenoj;
Bit će moji dvori razdrušeni,
Moja ljubi kako udovica,
Moji sini kako sirotice;
Ne mogu vam uzigrati kolo.» -
Bile vile Vidu govorile:
«Mi smo vile, mi smo tamo bile;
Tvoji dvori lišiji neg su bili,
Tvoja ljuba mladja neg je bila,
Tvoji sinci paše i veziri;
Pomoz de nam uzigrati kolo!» -
Kad razumi gospodine Vide,
Bile vile što su govorile,
Skočio se na noge slabašne.
Da pomože uzigrati kolo.

S otoka Hvara od Nikole Vlahović-Glave

- 01:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2007.

OBREDNI TEKSTOVI U HRVATSKOM FOLKLORU











Moj božiću Svarožiću

Moj božiću Svarožiću,
ti pohodi naše dvore,
naše dvore i obore.
Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le.

Moj božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!


Pjesma zapisana 1952 godine u Cigleni. Kazivačica ističe da se ova pjesma
pjevala u Cigleni još u vrijeme njezine bake. Nije se nikada pjevala u crkvi nego u kući na Badnjak. Značenje te pjesme ne zahtijeva posebnog komentara. Sve je tu jasno:
Mladi Božić – Svarogov sin – Sunce rađa se ponovo nakon zimskog mrtvila i obasjava novim svjetlom svaki dio imanja. To je nova godina, Sunce opet dobija na snazi i dani postaju sve dužiji.


Lep nam Ivo kresa loži

Lep nam Ivo kresa loži,
kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
- Kog si, ljubo, ti ljubila?
- Ljubila sem svoga braca

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerj .


Jedna od najpoznatijih ivanjskih pjesama. Ova verzija zapisana je 1978 godine u Bukovici. Kazivači pričaju da uoči Ivanja slaže se krijes od tri hrpe granja. Zatim se pale i «lile». Negdje su to rašljaste grane «škraklje» koje se omotaju slamom i upale. Momci njima vitlaju u jednom krugu, a djevojke oko njih plešu kolo i pjevaju.
Ivo tu naravno ne predstavlja Ivana Krstitelja već vegetacijskog boga Jarilu koji krenuši iz Velesovog podzemnog svijeta, donio ljudima proljeće i stigao je u Perunove dvore (na vrh svijetskog stabla). Upoznao je tu lijepu Maru – Perunovu kćer (vlastitu sestru). Ivanje (ljetni solsticij, pobjeda Sunca nad tamom) je noć njihove svadbe (i slavenska noć ljubavi i zaljubljenih). Među ljudima zabranjena incestoidna veza, česta je među bogovima i nužna za harmoniju svijeta. Vrlo je učestali element folklora.
Ime Ivo stvorilo se pod utjecajem kršćanstva koje je nastojalo izvorna božanstva zamijeniti vlastitim svecima i tako postepeno odvući ljude od njihove tradicije. Ljetni Jarilo je tako zamijenjen sa Ivanom Krstiteljom (puk ga je preimenovao u Ivu), dok je proljetni Jarilo zamjenjen sa svetim Jurajom kojeg je tvrdoglavi narod nazvao «Zelenim Jurom».


Jaše Ivo na konjiću

Jaše Ivo na konjiću,
na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
lepa Mara progovara:
- Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
- Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
i mom konju šaka sijena, kom bi io, ja bi pio
i sa tobom divanio.



Zapisano u Grabrovnici 1979. godine. Isti tekst se izvodio u plesovima kola u V. Grđevcu, Kovačici G. i Predavcu, a pojavljuje se i u ladarskim pjesmama tih sela.
Bog Jarilo u folklornim predajama vrlo često dolazi na bijelom konju, a nerijetko poistovjećivan je sa samim konjem. Lepa Mara je već spomenuta Perunova kći Morana. Jarilo je bog koji «hoda kroz godinu», zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora proći cijelo stablo svijeta



Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na vidovsko navečerje,
to odnesu na mladinsko.
Prek tri vode negliboke,
prek tri mosta nekovana,
tri djevojke prepelajo,
tri divojke nelublene
.


Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na ivanjsko na večersko.
Lepi Ivo z vojske ide,
z vojske ide, ljube pita:
S kim si ljubo sinoć spala?
- Ja sem spala svojom majkom.
Da s ti spala svojom majkom,
ti bi bila crveneša,
crveneša, rumeneša
kano ruža u proleće.
Bješte, bješte, bilarice,
evo idu b jele vile,
b jele vile zagorkinje,
zagorkinje iz planine.
Rastepajte, bilarice,
rastepajte bilo naše.


Prva pjesma je zapisana 1952 godine u Cigleni, druga u Petrički Gornjoj 1961. godine. Sadržaj običaja «bilarice» sastoji se u tome da na Ivanje, Vidovo i Petrovo obilazi nekoliko djevojaka usjeve po poljima i baca po njima biljku «bilo» (Alectrolophus crista galli) za koju se smatra da može uništiti sav korov. Veći broj stanovnika sela Gornja Petrička prati ih u polje i sluša njihove pjesme koje se tom prigodom moraju pjevati. Mladinsko je predio sjeveroistočno od Ciglene pokriven vinogradima. U tim pjesmama javljaju se i upleteni elementi slavenskog trojstvenog svijeta, Jarilove i Moranine ljubavi te vile u koje do današnjih dana vrlo snažno vjeruju mnogi Južni Slaveni.



Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Držite se vujna, evo vama Đurđa.
Donio vam klas žita i od Boga dobar glas.
Ide Đuro s gaja, da mu date jaja.
Ide Đuro s mosta da mu date dosta.



Ovo je jurjevska pjesma zapisana 1976 godine u V. Grđevcu od kazivača koji je kao mladić išao u đurđare (maškare, koledare). Ovdje se Jarilo javlja pod imenom Đuro (Jura). Jarilo je u istočnoslavenskom folkloru prkazivan sa klasijem žita u ruci. On je taj koji donosi novu snagu, plodnost i «kuda stane, tamo žito raste». Mladi Bog dolazi iz Velesova svijeta i seljacima donosi bogatstvo, obilje (dosta). U ovoj pjesmi Bog odnosi se na boga Velesa – zaštitnika seljaka i rogate stoke.


Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Rosan kano rosica, zelen kano travica
Đuro ide s planine, da dobije slanine.
Đuro se valja da mu date jaja.
Đuro se tresa da mu date mesa.
Dajte Đuri rakije da se malo napije.
Dajte Đuri vina, bu vam kuća mirna.


Kazivač ove verzije pjesme govori da u njegovoj mladosti išli su u đurđare obično dva dječaka koji su pjevali, a treći je bio pod zelenim košem i šutio.



Dobro jutro ujna, evo tebi Đurđa

Dobro jutro ujna,
evo tebi Đurđa na bijelom konju u zelenom dvoru.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.



Zapisano 1962. godine u Botinovcu. Sada i ova pjesma je nama posve jasna. Treba samo napomenuti da ophodnici obučeni u ovčije runo i maske za svoje pjevanje traže jaja koja su prastari simbol rađanja života (prema drevnim mitovima svijet nastao je iz prajajeta). Oni u cijeloj priči predstavljaju zapravo velesove «poslanike» koji su došli oteti Perunu novorođenoga sina da taj, kad za to stigne vrijeme, može krenuti na svoj put duž cijelog svjetskog stabla.
«Kad nam jaja ne bu dali mi vam bumo sinka krali, rođenoga, maloga Božića.»
kaže jedna druga prigodna narodna pjesma.


Dobro jutro, gazda i gazdarica

Dobro jutro, gazda i gazdarica,
evo vam Đurđa.
Zelen ko travica,
rosan ko rosica
mokar ko vodica.


Zapisano 1954. godine u Nevincu. Kako Jarilo dolazi iz vlažnog podzemnog Velesovog svijet, jasno je zašto je «mokar ko vodica». Voda je atributom Velesa.


Ladarice

Zaspo Ivo u livadi
u livadi na konjari.
Njega budi stara majka:
- Ustaj, ustaj, mladi Ivo,
došle su ti djevojčice da te vide i pohode.
- Idem, idem, stara majka
da ja vidim ladarice,
ladarice djevojčice.

- Darujte nas, ne dršte nas.
Mi moramo dalje ići, dalje ići, putovati.
Fala, fala, staroj majci,
Ja vam falim Bog vam plati.

Golub guče u konoplji
pa ispukne tri konoplje.
Prva meni, druga tebi,
treća kumu vjenčanome.

Ljuljala se Katarina
u livadi pod javorom.
Ljuljala se braca zvala:
- Odi bratac brzo kući
došle su ti djevojčice,
djevojčice ladarice
da te vide i pohode
i za tebe Boga mole.

Oj, Ivane Livadare,
kakve su ti livadice?
Oko kraja pokošene,
u sredini ostavljene,
u sredini trandovilo.
Trandovilo govorilo:
Ko bi mene pokosio
ja bi njegva ljuba bila.
Al se javi mladi Ivo:
- Ja bi tebe pokorio
kad bi tebe obljubio,
obljubio, ostavio.
Al govori trandovilo:
- Kad bi mene obljubio,
, obljubio, ostavio,
sjajni mjesec te kaznio,
sjajni mjesec i zvjezdice.


Zapisano 1954. u Ćurlovcu. Ono što je tu zanimljivo, da se Mara u ovoj pjesmi javlja u obliku trendovila (biljke iz porodice sljezova).
U ladarskim pjesmama tekstovi nisu cjeloviti, tj. jedan motiv nije gotovo nikada pjesnički do kraja izražen. Naime, ladarice obično pjevaju toliko stihova koliko same smatraju da je potrebno ili ih rasporede prema raspoloživom vremenu. Ponekad tekstovi se posuđuju iz kakve romance ili ballade, no takvi «posuđeni» tekstovi u većini slučajeva nemaju neke naročite veze s obredom. Ipak, bitni dijelovi teksta, koji čine srž obreda, ne smiju se nikada ni izostavljati, ni mjenjati.

Prema staroslavenskom mitu o bogu Jarilu i o njegovoj ljubavnoj priči s božicom Moranom znamo da on, ubrzo nakon njihove svadbe, prevari Maru. Bjesan Perun gromom tada ubija vegetacijskog boga. Mara od tuge pretvara se u bijelu staricu – zimu i odlazi u Velesovu krajinu mrtvih kao zločesta Morana. Ljudima dolazi mrazno, hladno vrijeme. Jarilo se ponovo preporađa (Uskrs), a Mara opet postaje mladom, zanosnom djevojkom. I tako se sve vrti u krug, iza ljeta dolazi zima, iza zime opet proljeće.
Ljubav Jarila i Morane je ta koja održava godišnje cikluse i koja nama donosi hranu u obliku plodova zemlje.
Sveti slavenski tekstovi, očuvani u folkloru tvrdoglavog puka, uz multidisciplinarna istraživanja, danas daju neprocjenivo vrijedan izvor za uspješnu rekonstrukciju cijelog religijskog sustava naših predaka. Kroz stoljeća demoniziran, iskrivljavan i uništavan svim raspoloživim sredstvima od strane Rimske Crkve, prikazivan kao primitivan sistem vjerovanja «divljaka» izranja visoko razvijeni religijski sustav koji u mnogoćemu nadvisuje krsćanski koji ga je trebao «pokopati».
Razumljivo je i sada zbog čega toliko je napora uloženo (i ulaže se dalje) da ga se uništi bez traga. Ipak, unatoć naporima, iza njega nije ostao samo trag nego i puno više od toga. Vrijeme u kojem se u hrvatskim kućama pjevala još novogodišnja pjesma: «Naš Božiću Svarožiću» govori samo za sebe.
Motive navedenih (zapise je prikupio Zvonko Lovrenčić) bilogorskih narodnih pjesama i običaja pronađemo u svim hrvatskim krajevima kao i u svim drugim slavenskim zemljama.
Neosporivo govori to o tome da Hrvati cijelim svojim bićem i mentalitetom pripadaju slavenskom kulturnom krugu. Naravno, postoje i oni koji bi Hrvatsku radije vidijeli u talijanskom ili germanskom krugu ili oni «Veliki hrvati» koji bi je rado, badava predali Vatikanu ili pak neakvoj trećoj oblasti s novokomponiranom kulturom. U genetskom kodu postoje zapisi o fizičkim precima, postoje u tom istom kodu i duhovni zapisi i ono što je srcu drago, a ne znamo zašto.

I kada shvatimo da smo si svi braća, i ljudi i crvi, nastali od Sunca i od Majke Zemlje, ono što nas razlikuje postaje našim bogatstvom.

Naš Božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Naš božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!

- 17:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 01.06.2007.

PUČKO STVARALAŠTVO - odraz životne svakodnevnice

Udri brigu na veselje!

Da su naši stari imali smisao za humor i da njihova duhovnost nije bila otužna, dosadna i zatvorena već usko vezana sa najstvarnijim životom i svakodnevnicom, jednostavno životom i istinom kakva je svjedoće i ovi zapisani u Bilogori biseri narodnog stvaralaštva.





Bog pomaže ovaj dvor

«Bog pomaže ovaj dvor
I u dvoru gospodar.
Popadijo popova
Imaš kruva gotova.
S onu strane Morave
vidi komad ponjave.
Za ponjavom dvoje mlad
Što s imaju jako rad.
Jebite se, jebite se.
Iz tog dvora gubite s.»


Zapisano 1957.



Lezi baba pod djeda

«Lezi baba pod djeda
Da te glede godpoda.

Popadijo popova
Imaš kruva gotova.

Oj, ti gazda gizdavi,
Pokrij kuću pizdami»


Zapisano na petrovo 1948.



Grana javora cvala kraj mora

«Grana javora cvala kraj mora.
Na njoj sjedila ptica malena.
Ptica malena pjesmu pjevala,
pjesmu pjevala da se ženim ja,
da se ženim ja s l jepom djevojkom,
s l jepom djevojkom,, curom malenom,
curom malenom oka garava,
oka garava, lica rumena,
da mi donese lađane vodice
da ja zalijem vrtne ružice.»


zapisano 1951.


U ovoj pjesmi lađana vodica nije voda, a vrtna ružica je svojevrsnim cvijetom ali naravno ne onim koji raste u običnom vrtu :- )

Tako to naše bake i djedovi vjekovima su se zabavljali nemajuć pojma ni o internetu ni o televiziji. Veselili su se životu, zbijali su šale na vlastiti račun, njihova duhovnost, vjera, religija bio je sastavni dio svakodnevnice i njihovih života. Njihova drevna vjera nije se sukobljavala sa stvarnim životom, niti umanjivala njegovu vrijednost i ljepotu, ona je izrasla iz tog života, podržavala ga i bila je njegovim sastavnim dijelom.
Ove narodne bisere neka budu veseli prethodnici postovima u kojima ćemo malo bolje pogledati onaj «velikopostotni germanski» duh hrvatskog narodnog bića (vidi komentare prethodnog posta).

- 18:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

VELES - TRIGLAV - SLAVENSKI ATLAS

Gospodar Navi na rukama tri svijeta drži.
Vječna mu slava!

Triglav je bogom kojeg imena ne treba tumačiti. To je svakako bog koji ima tri glave, no ime Triglav ne može biti nikako njegovim pravim prvobitnim imenom već jedino opisnim epitetom, nadimkom stvorenim od njegovih vanjskih obilježa ili izgleda njegova kipa. Pojavilo se ono sukladno s učestalim u tradicijskim kulturama tabu koje je zabranjivalo često izgovaranje imena bogova.
Bila su ona zamjenjivana raznim nadimcima ( “Ne izgovaraj imena Boga svoga uzalud” – odraz toga u kršćanskim zapovjedima).
Poznati su opisi Triglava I njegova kulta iz tekstova “Životi sv. Ottona iz Bamberga” iz XII stoljeća. Iz tekstova proizlazi da je Triglav bio bogom slavljenim od pomorskih I polabskih plemena, a kao centri njegova kulta navodi se:

SZCZECIN (Poljska),
BRENNA (današnji Brandenburg) te
Wolin (Poljska)
.

Kroničar Ebbo piše:
“Szczecin, vrlo veliki grad, veći od Wolina, u okviru grada nalaze se tri brda, od kojih najviša je posvećena najvećemu poganskome bogu Triglavu. Na brdu se nalazio troglavi kip koji zlatnim pokrivalom prekriva usta I oči …svećenici toga boga su tvrdili da ima tri glave jer odgovaran je za tri svijeta: nebo, zemlju I podzemlje, a lice prekriva kako ne bi ljudskih grijehova primjetio..”.

Ova zadnja tvrdnja je tipičan prijevod kršćanske interpretacije korištene kod kršćanskih kroničara. Žreci hrama naravno nisu mogli takvo što reči jer nije u skladu sa slavenskim duhovnim sustavom. No, sadržaj koji se odnosi na tri sfere je vrlo domaći I arhaičan jer slavenski model svijeta (kao I mnoge indoeuropske sisteme) sastoji se od 3 kozmičke sfere:

- PRAV - Bogovi
- JAV - Ljudi I životinje
- NAV - Podzemni svijet umrlih


Prikazuje to I legendarni kip iz Zbruča na kojemu su jasno vidljive tri tri razine svijeta, kao I poznati križić iz X st. pronađen u Slovačkoj na kojem siluete su smještene u tri nivoa. Svjedoči to o preplitavanju vrlo drevnih poganskih vjerovanja s novom nametnutom kršćanskom religijom (sveto trojstvo).
Jedan drugi kroničar opisuje:
” ..bila su Szczecinu četri hrama, ali jedan od njih, glavni, izgrađen je bio sa iznimnim, predivnim umjećem I vještinom. Izvana I iznutra su bile skulpture, izlazeće iz zidova slike ljudi I životinja toliko vjerno I umjetnički usavršene da su ostavljale dojam da su žive I dišu. U hramu tom čuvano veliko bogatstvo ukrasa, oružija, predmeta od zlata I srebra koje se koristilo kod zajedničkih slavlja (vrlo snažan poticaj za “duhovno navraćanje” I primjer izvora današnjeg bogatstva Rimske Crkve). Triglavu posvećen je bio I jedan crni konj čijeg sedlo također srebrom I zlatom bilo je ukrašeno . Konj taj, uglavnom uživao radost ljenjčarenja kroz cijelu godinu, a korišten je bio samo povremeno za proročanstva. Konj smatran je bio tolikom svetošću da nikome nije bilo dozvoljeno na njemu jahati…”.

XVIII vjekovni autor Christian Knauthe tvrdio da I Lužički Srbi u Mišnji su štovali Triglava.
Sljedeći poznati veliki kultni centar Triglava bila je Brenna, prijestolnica zapadnoslavenskog plemena Stodorana/Havelana gdje na brdu Harlung (danas Marienberg) stajao je hram njemu posvećen. Devastiran u prvoj polovici XII stoljeća. Jezikoslovci ukazuju na porijeklo imena Stodoran od iranske riječi označavajuće mrak, tamu, dakle karakteristike odgovarajuće vladaru podzemnoga svijeta.

KOZMIČKA GORA

Na vrlo zanimljiv način povezano je to sa Slovenijom gdje najvećim vrhom je gora Triglav (2863m) u Julijskim Alpama. Jedna od verzija slavenskog mita o stvaranju svijeta govori da iz provobitnog oceana prvo je izronila gora Triglav. Ona je dijelom kozmičke osovine, a njene vrhove odgovaraju trima sferama. U neposrednoj blizini Triglava nalazi se mjesto Stodor! U BiH također najveći vrh Dinare zove se Troglav. Ove činjenice ukazuju na vrlo rasprostranjen kult Triglava. Neki znanstvenici smatraju da kult Triglava je postepenom antropomorfizacijom takve kozmične gore. Tragova kulta Triglava u svim slavenski zemljama je vrlo mnogo.
Kako Triglav ne može biti njegovim pravim imenom, tko je bog sa tri glave? Crna boja konja ukazuje na htonski karakter, a kod Slavena htonsko božanstvo povezano sa crnim konjom I brojem tri je Veles. Triglav je dakle regionalnim nadimkom općeslavenskog mnogo starijeg Velesa koji je prihvaćen kao formalni kult tog mjesta.
Veles je pak jednim od najvažnijih slavenskih bogova. Njegovo ime povezano je sa slavenskim veletem, velikim snagatorom, divom I potiće od riječi veliko, mnogo..
Jedan od staroruskih tekstova opisuje ga kao “skotiji bog”, dakle bog rogate stoke, odatle predpostavka da je I zaštitnikom svih životinja. No vrlo je moguće da je to zadnje uplit kroničara.
Zašto ? Zato jer ime Volos vrlo sliči Vlasu, slavenskoj verziji imena sv. Blažeja koji je bio patronom stoke I životinja.
Poznati je mehanizam koji u vremenu prodiranja kršćanstva među šire mase zamjenjivao poganske Bogove sa pojedinim svecima. Sveci su bili tako često smišljeno prilagođavani da popune prazninu odgovarajuću pojedinim aspektima života I kulture nakon razaranja izvornog kulta te preuzmu na sebe narodne navike kultiviziranja određenog Boga ili praznika.

Poznat je i stari svadbeni običaj kada mladoženja I mladenka za vrijeme vjenjčanja stoje na kosmatom ćupavom, vunenom kožuhu. Dlaka trebala bi tu osigurati plodnost I bogatstvo te dobrobit novog zajedničkog života.
U Poljskoj postoji legenda o blagoslavljenom Bogumilu (patron konja I rogate stoke) koji hranio je ribama siromašan narod hvatajući je tako da su ribe izranjale na površinu po njegovoj želji. Legenda kaže da je prolazio suhom nogom kroz rijeku Vartu. On štiti životinje od zaraze, zna izlječiti od bolesti, čak I uskrsnuti životinju…obilazi sa stokom tri puta oko crkve. Takav ritual održavan je bio ne samo na dan smrti Bogumila, tj 12 lipnja, već kroz cijelu oktavu sv, Trojstva i ovo je svakako poganski ritual. Vidljivi su tu svi aspekti Velesa. Velesovu ostavštinu Bogumil djeli tako još sa sv. Nikolom i bradatim Djedom Mrazom kao onima koji posjeduju aspekt davaoca bogatstva.

U XIX stoljeću na dan sv. Blažeja (dakle Velesa) istočnoslavenski pastiri u sumrak izlazili su ispred kuće, stajali su na položenoj na zemlji ovčijoj vuni I zanosili su se pjevom usmjerenim prema zvijezdama.
Ostatkom Velesovog kulta u obliku bika je također folklorni obred nošenja rogate lutke-bika te preoblačenje se koledara u vunene kožuhe. Vrlo lijepi primjer toga imamo u Hrvatskoj u očuvanoj tradiciji “Halubajskih zvončara” kojih možemo gledati svake godine na poznatoj riječkoj maškaradi.
Ovako visoki rang Velesa I rasprostranjenost njegova kulta možemo shvatiti znajući koliko je stoka značila tadašnjem slavenskom čovjeku. Ona je označavalo bogatstvo.

KULT MRTVIH

Kult predaka karakteristična crta svih indoeuropskih religija, očuvan je do današnjih dana (Dan Mrtvih, paljenje svijeća..) Postoji vrlo mnogo dokaza da za vrijeme održavanja obreda za predke žrec ili sudionici tog obreda oslikavali su lice ili nosili su prekrivajuće lice maske. Maske takve su arheološki potvrđene i kao što je to bilo kod prvobitnog kazališta povezanog s kultom Umrlih - glumci razlikovali su se time od ostalih. Oslikati se, ukrasiti, staviti masku označavalo istovremeno biti i živ i simbolično predstavljati umrlu osobu.
Poznata maska iz Novogroda prikazuje nasmiješeno lice. Iz predaje Ibrahima Ibn Jakuba znamo o Slavenima da:
« Glasno odaju radost i vesele se prilikom paljenja tjela umrlog..».
U staro-crkveno-slavenskom jeziku postoji riječ «natrizniti» - nasmijati se. Dakle, opet broj tri povezan sa Velesom.
Praslavenska riječ za vješta je «volhv», a Volos kao gospodar svijeta mrtvih bio je zaštitnikom i magije. Slovo o polci Igorevoj naziva vještog pjesnika i guslara «unukom Velesovim». Dakle, ukazuje se sljedeća funkciju Velesa kao patrona žreca, umjetnika i svih tadašnjih «znanstvenika».
Staroruska «Povijest prošlih vremena» kaže da prilikom važnih dogovora cijela Rusija klela se Velesom, dok ratnici Perunom. Kako je Veles bogom stoke on je ujedno i zaštitnikom seljaka.
Prema nekim mitovima slavenska krajina mrtvih Nav smještena je negdje daleko na zapadu za vodom (morem ili velikom rijekom) što ima svoju refleksiju u češkom «Idi Velesu iza mora» (idi k vragu) ili psovki primjećenih kod nekih starih žena na šibenskom područiju u Hrvatskoj «Idi k Vlasu».
Ruske tradicije predstavljaju Velesa prebivajućeg u svijetu umrlih, usred Navii u korijenima Kozmičkog Stabla. Kult Velesa sažima u sebi dva elementa:

1. kult prirodnih sila (kult bika)
2. kult socijalnih sila (kult predaka)


koje su ujedinjene i s vremenom oblikovane u kult antropomorfnog božanstva, često prikazivanog s životinjskom glavom, što je reliktom drevnih totemističkih vjerovanja.

PARTNER I PROTIVNIK

Veles je vladarom jedne od kozmičkih sfera. On je sa Perunom suverenim vladarom svijeta (kao Mitra i Varuna). Ravnoteža tog svijeta je moguća zahvaljujući vječnom nadmetanju i svojevrsnoj suradnji tih dvaju božanstava (Vatre i Vode). U mitovima i legendama vrlo često prikazivan je Veles u obliku zmaja ili zmije kako se bori ili nadmeće sa Perunom. Ovaj prividni dualizam nije ipak dualizmom borećih se između sebe suprotnosti Dobra i Zla (kao što je to kod kršćanskog Boga i Vraga). To su dva suverena vladara svijeta predstavljajuća pojedine aspekte prirode i života međusobno se nadopunjavajuća. Uravnoteženjem tih dvaju elemenata harmonija svijeta je moguća. Slavenski dualizam NEMA VEZE sa tipičnim dualizmom. Ne postoji nijedno božanstvo u slavenskoj religiji koje je oličenjem samoga Zla.

SLAVENSKI ATLAS I TROJSTVENI SVEMIR

Na svim mjestima kulta Triglava i Velesa nalazili su se stupovi ili kipovi u obliku stupova. Triglav, naime kako su rekli sami slavenski žreci, odgovoran je za tri kozmičke sfere: Prav, Jav i Nav. Stup predstavlja tu svojevrsnu osovinu svijeta koja drži njegovu konstrukciju. Na kipu iz Zbruča u najdonijem trečijem dijelu nalazi se snagator koji drži ruke gore, kao da podupire ostatak kipa. Ima ni manje ni više nego tri glave. Veles je dakle slavenskim Atlasom koji drži svijet na svojim rukama.

Veles – zvani Triglavom, bog rogate stoke, vladar svijeta mrtvih, zaštitnik seljaka, žreca I umjetnika, čuvar bogatstva I obilja, suvereni vladar svijeta koji u vlažnim korijenima svjetskoga stabla poput Atlasa na svojim leđima drži tri kozmičke sfere.

Znajući da osnovna baza materije na zemlji je voda (75%) koja je atributom Velesa, a za koju je dokazano da je glavni “čuvar” memorije, tada nije težko povući I ostale znanstvene paralele I shvatiti simboliku slavenske mitologije te njenu povezanost sa stvarnim svijetom I prirodnim zakonitostima.
U etničkom slavenskom duhovnom sustavu vidimo tako slikovito prikazan odraz Prirode.

Sada možemo potpuno razumjeti važnost Velesa za slavenskog čovjeka i rasprostranjenost njegova kulta kao i jasnije vidjeti poganska vjerovanja prihvaćena u kršćanstvu i nakane zbog kojih su ona bila prihvaćana. Nije dakle bila važna vjera i njeno propovjedanje već sustav pomoću kojeg bi se moglo upregnuti što više podanika, različitih kultura u ralo Rimske Crkve, otimajući pri tome njihovo materijalno bogatstvo te postepeno razarajući njihovu kulturnu i duhovnu baštinu.

Cijela priča o Velesu postaje još jasnija kada slavensku mitologiju usporedimo sa Hinduizmom i Vedama. Hinduizam je etnička religija zajedničkih korijenja sa slavenskim duhovnim sistemom koja je sačuvala svoj identitet, prirodan razvoj te postala je jednom od najvažnijih velikih religiji svijeta i do dan danas uspješno odupire se «Rimskom troglavom Zmaju».

- 10:58 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

TKO JE ONAJ PRAVI?

«Nije mužom pravim onaj koji se obmiva i o kome govore da je religijozan već je onaj pravi kod koga su iste i riječi i djela...»

- Velesova knjiga, dašćica 2a (II 2a)

- 02:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 12.05.2007.

SUNCE - VATRA - GROM

Saznaj više o Onome koji ti život daje i koji ga može uzeti.

Slavenima, kao I mnogim drugim kulturama jasna je bila uvjetovanost zemaljskog života od postojanja I aktivnosti Sunca. Njegovo putovanje određuje cikluse prirode I vezanu uz nje ljudsku privredu. Zbog toga Sunce zauzima najvažnije mjesto u modelu svijeta, zatim u mitologiji I religiji koja prikazuje svjetonazor zajednice. Sunce bilo je promatrano kao velika, nebeska vatra, a njegov tvorac kao najvažniji među Bogovima. Najvjerojatnije samo Sunce smatrano je bilo Bogom. Sukladno je to sa uvjerenjem da je ono prapočetkom svekolikog života (što je uostalom I znanstveno potvrđeno). Govoriti o Suncu – nebeskoj vatri - ne može se nevezano uz zemaljsku vatru I povezanog s njom Svarožića. Za dobivanje, koliko se može, kompletne slike ovome tandemu treba još dodati Dažboga I Radogosta.

Svarog
Slavenski Bog Sunce je Svarog. Njegovo ime dolazi od sanskritskog korijenja svar -
blijesak, nebo, sunce. Slično kao I iransko hvar – svijetlo sjajnog neba. Tako daleke veze govore o starini pojma Svaroga nasljeđenog još od praindoeuropskih vremena. Ime Svaroga javlja se u u tzv Kronici Hipatskoj – ruskom odpisu bugarskog tumačenja kronike bizantijskog povjesničara iz VI stoljeća Jana Malalasa. Taj zadnji pisao je o egipatskim bogovima, dok slavenski već pisar, prepisivajući tekst upotpunjavao ga vlastitim objašnjenjima, ubacivajući imena poznatih sebi slavenskih bogova. Tamo je Svarog uspoređen sa Hefajstosem, božanskim kovačom koji je iskovao Sunce I smatran je njegovim ocom. Shvaćanje Svaroga kao kovača nastalo je najvjerojatnije u željezno doba, kada vještina kovanja smatrana je bila magičnom, darovanom ljudima od bogova jer željezo obrađivalo se pomoću vatre koja je sama po sebi sveta.
Ponegdje Svarog shvaćan je bio kao cijeli panteon zodijakalni – objedinjavajući u sebi sve bogove, koji su uspoređivani s pojedinim konstelacijama – znakovima zodijaka (bio bi to dokaz visokog astronomskog znanja Slavena), dok godina sunčevog kalendara zove se Svarožije Kolo (točak). Upravo to ciklično putovanje Sunca određuje godišnje dobi I godine.
Kao I Svarog tako I samo Sunce (često istovjetno) bili su iznimno štovani od strane Slavena, a njihov kult nije se ograničavao samo na obredno vrijeme već bio je vidljiv u svakodnevnom životu. Staroruski zapisi iz XI/XII stoljeća govore o ljudima koji štuju “podne” klanjajući se okrenuti u južnom smjeru. Još do nedavna u Polesiu u Poljskoj I u Ukrajini postojao je običaj pozdravljanja izlaska Sunca sa obnaženom glavom I molitvom. Mnogi toponimi u svim slavenskim zemljama do današnjih dana govore o kultu Svaroga, kultu Sunca – Oca Bogova I Oca svakolikog života na Zemlji.

Svarožić

Nije moguće shvatiti puno značenje Svaroga bez Svarožića, isto kao I razumjeti kult Sunca bez osvrta na zemaljsku vatru. Korištenje vatre bila je vrlo važna vještina kojom je čovjek ovladao i koja je drastično utjecala na tokove njegove evolucije. Značenje vatre shvaćali su naravno I Slaveni, o kojima iz izvora arapskih putnika znamo da: “ Svi su štovatelji vatre”. Zapisi kroničara iz XIV stoljeća o Slavenima kažu: “mole se vatri I zovu ju Svarožićom”. Poznata je I slavenska molitva vatri:
“Ognjičku sveti, skarbičku božiji, ne daj nas nikad osiromašiti”Samo ime Svarožić je tipičnim patronimičnim imenom koje potjeće od Svaroga s dodanim karakterističnim za Slavene završetkom – ić (ycz, yc) I označava Svarogovog sina.
U mitologiji indoeuropskoj kult vatre se javlja u trostrukom obliku:

SUNCE - VATRA ZEMALJSKA - MUNJA

Pojedini oblici vatre s razvojom religije postali su zasebna božanstva. Kršćanska ideja svetog trojstva nije nova već je preuzeta iz puno starijih kultova prirode I njenih pojava (Otac – Svarog, Sin – Svarožić, Duh Sveti - Perun).
Iz zapisa raznih kroničara znamo da je Svarožić općeslavenskim Bogom. U istim kronikama imamo I zorne prikaze barbarskog uništavanja njegovih hramova te razaranja kulturne I duhovne baštine od strane kršćanskih biskupa, a koji su I sami revno sudjelovali u divljaštvu, razbijanju, paljenju tuđih svetosti.

U panteon solarnih bogova ulaze još Dažbog I Radogost.
Kult Dažboga potvrđen je kod Istočnih Slavena. Njegovo ime potiče od riječi dati – u imperativu, te riječi – bog, prvobitnog značenja – sreća, blagostanje, a potiće iz sanskrita: –bhagas – udio, sreća. Značenje to očuvalo se u današnjoj riječi –bogatstvo, ubogi. Isto tako riječ –zbože (koja nekad nije označavala samo žitaricu) I pobožan.
Dažbog je dakle taj koji daje bogatstvo, blagostanje..Arapski kroničari u opisu slavenskih običaja (napomenuto kod Svarožića) zapisali:
“Nakon košnje podižu žito k nebu govoreći: O Gospodine, ti koji sin nam dao hranu, daj nam je I danas u obilju”
(izvori nekih kršćanskih molitvi jasno se vide u arapskim kronikama).
Slavenima izvor svakolikog blagostanja bilo je Sunce. Dažbog mora dakle imati vezu sa Suncem. Dokaz tome je u spomenutoj već kronici Jana Malalasa u kojoj Dažboga zove “sinom Svarogovim”. Dakle Dažbog je općeslavenskim Svarožićem – Sunčevim sinom ili sinom onoga koji je stvorio Sunce, dakle – samim Suncem. Narodne fraze tipa:
“O, daj Bože”, “Daj Bože, daj”, “kruha našeg svagdašnjeg daj nam..”
su lingvističke forme vezane uz kult Dažboga-Svarožića. Isto tako je s “Radogostom” – Bog plemena Redara iz zajednice Vijeleta-Lučića, koji najvjerojatnije greškom kroničara nazvan je imenom grada. Radi se isto o Svarožiću.

Kult Sunca snažno karakterizira slavensku religiju kao I mnoge druge etničke religije koje su posjedovale (Ili posjeduju) vezu sa ostatkom svijeta - one duhovne niti za kojima čovjek današnje tzv. "civilizacije", otuđen od Prirode, božanskog I samoga sebe ponovo traga, a bez kojih živjeti ne može.


Naš Božiću Svarožiću, ognjičku božiji,
Ne daj nas nikada osiromašiti.
Daj nam kruha, daj nam snage, zdravlja, sreće I veselja

- 04:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2007.

JURJEVO - slavljenje proljeća

Hrvatski jurijevski obredi

Prvi dan proljeća (Jari god, jar-staroslavenski: snaga, proljeće, hrvatsko Jurjevo, Uskrs, Velika Noć) – etnički praznik Slavena, dolazi u proljetni ekvinocij (21 ožujka). Praznik posvećen prije svega vegetacijskom bogu Jarilu I Majci Zemlji. Proljetni obredi za vrijeme tog praznika trebaju unjeti u kuće energiju, životnu radost te osigurati dobre plodove I uspjeh za cijelu godinu koja počinje sa proljećem. Najpoznatijii običaji tog praznika su:

- paljenje i topljenje Mare (Mažanne, Morane), slamnate lutke koja predstavlja zimu. S njezinim odlaskom odlazi hladna zima, s njom sve stare brige, a dolazi proljeće – snaga i radost novoprobuđenoga života. Tjeranje Mare “preko vode” radilo se najčešće uz buku, lupanje bičeva, klackalica, pjev te sviranje na svakojakim glazbalima. Kao I sve ostale I taj običaj kršćanstvo je nastojalo iskorijeniti, no narodna tradicija pokazala se jačom. U 18 stoljeću Crkva je pokušala paljenje Mare zamjeniti bacanjem slamnate lutke, predstavljajuće Judu, iz crkvenog tornja. Također neuspješno. Do dan danas u raznim oblicima taj običaj je prisutan u svim folklorima slavenskih naroda.

- Loženje proljetnih kriesova. Nakon protjeranja zime dolazi red na dolazak i pozdrav proljeća. Već od drevnih vremena vatra ima pročišćavajuću I društvenu funkciju. Kroz vatru mladići skaču da dobiju snagu, pokažu svoju hrabrost djevojkama, uz vatru skupljaju se sela, priča se priče, pjevaju pjesme, oko vatre plešu se kola…Svi Slaveni su bili štovatelji vatre. Vatra je bila sveta I predstavljala je vatreni aspekt Svaroga – njegova sina Svarožića. I ta tradicija je očuvana kod svih slavenskih zemalja do današnjih dana. U Međimuriju svake godine održava se natjecanje u loženju najvećeg proljetnog kriesa.

- Oslikavanje jaja pisanica. Ovo je možda najupečatljivi običaj tog praznika očuvan do današnjih dana. Jaje je praslavenski simbol života, plodnosti i magične vitalne snage. Pisanica je bila posebno važnim elementom obreda koji može osigurati zdravlje, plodnost te sreću kako ljudima tako i životinjama. Za tu svrhu znalo se trljati pisanicom bolesno mjesto ili kotrljati jaje po leđima domaće životinje. U toku kristijanizacije zbog nemogućnosti iskorijenjenja, pisanicu zajedno sa staro judejskim ovnićem priključeno elementima kršćanskog Uskrsa. Sam običaj oslikavanja jaja prema nekim teorijama potiće iz Perzije.

- Šibanje, poljevanje, obhodnja. Nakon završetka višednevnih priprema za praznik, čišćenja, spremanja..u predvečerje Jarog goda obilazilo se cjelo domačinstvo a povorke su obilazile selo, pjevajući mitološke narodne pjesme. Tokom obilazaka palilo se ljekovite trave, nosilo se zelene grane. Obredom tim čistilo se i tjeralo se zle sile iz svakoga kutka. Nakon Velike Noći, vatre, veselice (na kojoj postojao je običaj darivanja pisanica) a priređivane najčešće na vrhu brda ili na nekoj uzvisini, sutradan bio je običaj uzajamnog udaranja procvalim vrbovim grančicama. Radilo se to kroz igru i zabavu. Značenje tog obreda također je čišćenje i tjeranje onoga što je nepovoljno za samu osobu. Sljedeći dan poljevano se hladnom vodom što je trebalo čovjeku dodati životne snage analogne onoj koju dobivaju biljke od kiše. Rituali šibanja I poljevanja očuvali su se u pučkim običajima u Poljskoj, no s vremenom spojili su se u isti dan (tzv. Smingus-Dyngus). U Poljskoj drugog dana proljeća postoje prave poplave vode po gradovima i selima (vrlo često sveopćoj zabavi prikljućuju se I vatrogasci sa motoriziranim pumpama poljevajući prolaznike po gradu) jer samo u tom danu u godini svatko može svakoga politi vodom bez posljedica, i uglavnom bez ljutnje s bilo čije strane. Mladeži (ali I mnogima starima da se opuste a da njima to nitko ne zamjeri) je to poziv na opći urnebes I zabavu. U nekim gradovima postoje “vodene borbe” između kvartova u kojima sudjeluje po stotine ljudi. Dakle, ako netko ne podnosi vlage, a sprema se ići u Poljsku neka ju tada zaobilazi u velikom krugu jer voda curi i u susjedne države. Tko voli zabavu I veselje – ovo je pravi dan za posjet!

- Sadnja stabala. U korijenjima posađenih mladih stabala ostavljano komadiće svečanih kolača. Ponegdje komadiće hrane preostale od svećane večeri zakopavano u njivi. Trebalo je to osigurati njenu plodnost.

- Šarene povorke i dozivanje kiše. U nekim prostorima organizirano šarene povorke životinja I ljudi maskiranih u životinje. Djevojke su hodale sa brezovim vjenjčićima na glavi a mladići obučeni u zeleno lišće. Povorku zatvarali muzikanti sa glasnom svirkom I bukom. Trebalo je to izazvati kišu (od presudne važnosti za sjetvu), grmljainu I munje. Prva proljetne grmljavina shvaćana je bila kao ljubavni čin između Peruna (boga groma) I Majke Zemlje. Tek nakon prve grmljavine I kiše moglo se početi s radovima u polju. U Hrvatskom folkloru u jurjevskim obredima jasno se vide korijeni tog praznika. Vrlo često muškarac je tu obučen u koš od zelenih grana – zovu ga Zeleni Jura, a žene pjevaju narodne, pučke, prigodne pjesme (zapravo svete, obredne slavenske tekstove). Zeleni Jura predstavlja samoga vegetacijskog boga Jarilu. Crkva želeći promjeniti mitološku pozadinu I cjelo značenje te priče forsirala je na taj datum sveca Sv.Juraja (uglavnom uspješno), no tradicije samih proljetnih obreda iskorijeniti nije uspjela. A seljak kao seljak, uvijek tvrdoglavi, stranom "bogu" dao nadimak “Zeleni”.



Mitološka pozadina:
Jarilo je Perunov sin, otet od Velesa (bog mrtvih, podzemlja, zaštitnik domačih životinja I seljaka) čim se rodio I odveden u podzemnu krajinu gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnoga mladića napušta Velesovu krajinu u vlažnim korijenjima stabla svijeta (arbus mundi) I kreće na put prema Perunovim dvorima na suhom vrhu svetog stabla. Da dođe do svoga oca mora proći kroz cijelo stablo svijeta. Dakle I kroz svijet ljudi I životinja smješten u krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće – novu snagu preporođene vegetacije I radost života.

“Iza mora crvenoga, iza gore zelene
ravno u to polje…cipele mu blatne(Velesova vlaga) a resice zlatne (Perunova vatra)”

“Kuda Jura stane tamo trava raste,
Kuda Jura skokom tamo trava kopom!”


Dan dolaska Jarile “iza mora” je prvi dan proljeća – hrvatsko Jurjevo. Jarilo kreće dalje, penje se Perunu, upoznaje svoju sestru, predivnu Perunovu kći Vesnu (Maru, Moranu, božicu proljeća, ljubavi), zaljubljuju se jedno u drugo. Skoro će nebeska svadba, Noć Ljubavi – Ivanje. O, prevrtljivog li ljubavnika! Prevari on svoju Maru, bjesan Perun gromom ubije Jarilu, Mara od tuge ostari, pobjeli joj kosa, pretvori se u zimu, kod Velesa ode……

…I .jednoga dana .Perunu, bogu groma, rodi se sin Jarilo.. sve počinje ispočetka. Jarilo je bog koji umire i iznova se rađa. Mara je božica koja ostari I opet se pomladi. Baš onako kako je to u svijetu: iza ljeta dolazi zima, a iza zime opet se sve zazeleni. A mi smo živi dok se taj kotač vrti..i sretni sve dok slavimo život, veselje, ljubav I sreću.

Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao,
iz zelene gore u to ravno polje,
po širokom putu, po debelom gruđu.
Kud vam Jura 'odi, tud vam polje rodi…


Slava Jarilu! Slava Vesni! Slava proljeću!

I nek Vam žito rodi, dragi naši seljaci!

- 09:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se