03

utorak

svibanj

2011

Povijest liječenja biljem

PRETRAŽI BLOG:

Custom Search

Povijest liječenja biljem


Ljekovito bilje je ostavilo duboke tragove u životu svih naroda. Poznavanje i upotreba biljnih, životinjskih i anorganskih sirovina razvijali su se, dizali do izvjesnog uspona i propadali zajedno s brojnim kulturama.
EGIPAT
Egipćani su znali za mnoge ljekovite pripravke i sastojke. U početku su se zadovoljavali sirovinama iz svoje flore oko Nila, a kasnije, ukoliko su dalje širili svoju vlast i trgovački utjecaj, sve su više tražili skupocjene biljne sastojke, začine i jake mirise s Istoka. Tako su, pored ostalog, upotrebljavali buniku, primorski luk (protiv morske bolesti), kadulju, mažuran i metvicu, gencijana, ricinus i njegovo ulje, maslinovo ulje, sjeme od hrena, bršljan, šafran, pelin, divlji pelin, ljiljan, gospinu travu , tamjan, balsame, cimet,
gumu, mirise i začine iz Indije (oko 1500. god. prije Krista).
U Eberov papirusima (1550. god. Prije Krista) spominju se ljekovite biljke. Egipćani su poznavali vještinu balzamiranja, destiliranja mirisnih voda i parfema. U drevnim egipatskim grobnicama nađeni su razni biljni sastojci. Stari Egipat je imao veliki utjecaj na razvoj vještine liječenja, izrade lijekova i na cjelokupnu kulturu raznih starih naroda i civilizacija. Ti pustinjski narodi upotrebljavali su, pored ostalog, još i opijum, galban, asofetidu, bijeli luk i druge sokove pustinjskih i stepskih biljaka.
Najnovija istraživanja dokazuju da je zahvaljujući svakodnevnoj upotrebi ljekovitog bilja uspjela gradnja povijesnih kolosa, egipatskih piramida. Da nije bilo ljekovitog bilja, zarazne bolesti bi pokosile stotine tisuća radnika koji su gradili piramide u uvjetima najtežeg primitivizma, bez osnovnih higijenskih potreba (nedostatak zahoda, zdrave vode i dr.)..
Ipak, u većini starih naroda, vladalo je vjerovanje kako je molitva još uvijek najvažnija kod liječenja, kako je njen učinak jači i pouzdaniji i od samog lijeka koji bi se eventualno dao bolesniku. Medicinsko-farmaceutskoj vještinu čuvali su svećenici po hramovima, "klasa koja se brinula i za dušu i za tijelo svoje pastve '! Vjerovali su i propovijedali da se molitvom, postom i dobrim djelima može" zao duh ", tj.. Bolest, istjerati iz ljudskog tijela.
Pored ostalih lijekova, upotrebljavali su vino, ulje, mokraću ljudi i životinja, itd..
Feniciji
Feničani su bili najbolji trgovci tog vremena. Trgovali su i biljnim priprava i raznoraznim biljkama, o njima pričali razne izmišljotine, kao naprimjer, da mjesto gdje raste papar čuvaju krilate zmije, da je do njega vrlo teško doći i da je zbog toga skup. Feničani su biljke malo upotrebljavali za sebe.
Vrijeme do Grka može se nazvati religiozno. Svećenici, leviti, vračevi i mađioničari u svojim su obredima i ritualima vještinu liječenja i spravljanja lijekova obavijali religioznim, magičnim radnjama koje su sprječavale razvoj znanstvenog i eksperimentalnog shvaćanja medicine i farmacije. Kritičnog duha nije bilo. Većina biljnih pripravaka davana je bolesnicima u vrlo jednostavnim farmaceutskim oblicima: maceracija, infuziju, dekokt, uljima, vinima, liniment i melemima.
GRČKA
Za vrijeme Grka i Rimljana farmacija se postupno oslobađa religije i misticizma, a zatim postaje sve više deskriptivna i ponekad eksperimentalna.
Herodot (500. god. Prije Krista) spominje ricinusovo ulje, ali koje služi kao gorivo, a ne za lijek. U 5. stoljeću prije Krista spominju se kukuta, sok od mliječnice, brionija, kolocintis i dr.. Orfej spominje kukurijek, bijeli luk i dr.., A Pitagora primorski luk, gorušicu i kupus.
Hipokratova djela (459-370) pružaju nam prve pouzdane znanstvene podatke o medicinsko-farmaceutskim vještinama starih Grka. U njima se spominje do 300 ljekovitih biljaka razvrstanih prema fiziološkom učinku: protiv groznice Grci upotrebljavaju pelin i kičicu, protiv crijevnih parazita luk; narkotici su opijum, bunika, velebilje i mandragora; drastika su ricinus, kukurijek, kolocintis, debela tikva i skamonijum; emetic su kukurijek i Kopitnjak; diuretici su primorski luk, celer, peršin, šparoga, bijeli luk; adstringent su hrast, šipak, itd.. Biljni se sastojci daju bolesnicima u znatno većem broju farmaceutskih preparata, što predstavlja znatan napredak u farmaciji. Hipokrat je najslavniji antički grčki liječnik. Njegova djela imaju veliku povijesnu vrijednost.
Kukuta je bila sudski otrov. Travari su imali trgovine u kojima su prodavali biljke koje su sami brali. Uz ostale, i slavni se filozof Aristotel bavio biljem.
Teofrast (371-287) je napisao "Povijest bilja" iu njoj predstavio sve što se u to vrijeme znalo o ljekovitom bilju. Pored drugih biljnih sastojaka on spominje cimet i podanak perunike i čemerika.
Najvažniji pisac o poznavanju biljnih sastojaka starog vijeka je Grk, Pedanije Dioskorides, ili Dioskorid, rođen u 1. stoljeću u Maloj Aziji. Njegovo klasično djelo, "De Materia Medica" pisano 77. god. 1. stoljeća, služilo je za ugled i uzor Rimljanima i Arapima. To se djelo može smatrati prvom materijom medikacije. Više od 15 stoljeća, pa čak i kroz cijeli srednji vijek, bilo je to djelo od ogromnog utjecaja na sve liječnike. Nedvojbeno, svim kasnijim medicinskim piscima ovo je djelo bilo uzor i izvor, pa ne čudi što se pored svakog biljnog sastojka obavezno i na prvom mjestu citiralo mišljenje Dioskorida. On je puno putovao i upoznao medicinu i lijekove cijelog Rimskog carstva, prateći kao vojni liječnik rimske legije po Europi, Aziji i Africi, širom ogromne prostrane rimske države. Pokraj dotle poznatih biljnih sastojaka, Dioskorid predočava terapeutsku uporabu, način branja i čuvanja, crteže i preslike odoljena, hrastove kore, din-dera, primorskog luka, lavande, kamilice, metvice, matičnjaka, kadulje, mažurana, korijandra, koromača, bademovog, sezamovog i orahovog ulja, mrazovci i drugog bilja. Opisao je više od 500 biljnih, životinjskih i mineralnih biljnih sastojaka. Biljke je razvrstao prema njihovim terapeutskim osobinama. Djelo je prevedeno na arapski, talijanski, francuski i španjolski, a kasnije i na druge jezike. Njegova pojava je od povijesnog značaja za znanost o ljekovitom bilju, ljekovitim sastojcima biljnog, životinjskog i mineralnog podrijetla i lijekovima uopće.
Snažan i blagotvoran utjecaj Dioskorida i Hipokrata osjeća se kroz stoljeća.
U "Ilijadi" (8. stoljeće prije Krista) se spominje neki gorak korijen koji, zdrobljen i stavljen na ranjenu nogu, treba ublažiti bol junaka. Pred Pitije (starogrčka proročica) neprekidno se puše i gore trave i lebde mirisi od kojih se ona zanosi iu transu, izvan sebe, proriče sudbinu ljudi. Zasigurno je tu bilo i otrovnog bilja, jer je i sama slavna proročica na kraju podlegla nakon jedne takve burne seanse. Uopće, čini se da medicina primitivnih naroda cijeni u prvom redu drastične, "jake lijekove", tj.. one čiji se učinak brzo i vrlo očigledno opaža i ističe nezadrživom silinom na sve organe bolesnika.
U Aleksandrijskoj školi osjećao se veliki napredak u medicini od 4. stoljeća do dolaska Rimljana, zatim nastupa stagnacija, ali nakon izvjesnog vremena znanosti su opet počele cvjetati do 7. stoljeća kada su Arapi osvojili Egipat. Ogromna biblioteka s više od 2.000.000 knjiga spaljena je i najljekovitiju buniku, Hyoscyamus muticus, koja ima gotovo deset puta više alkaloida od europske bunike.
Pod utjecajem Heraklita opijum se dodaje svim složenim lijekovima, koji su tada bili u trendu. Šećer iz šećerne trske počinje potiskivati med kod izrade mnogih lijekova. Iz Indije i Etiopije dolaze razni začini, mirisi i ljekoviti biljni sastojci. Upotrebljavaju se i mnogi čudni lijekovi: krokodilski izmet, kornjačina krv, devin mozak i dr..

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se