Priče s ruba

srijeda, 26.06.2013.

Tijelo



Tijelo zauzima prostor i posjeduje masu – ovo bi bila tek kratka definicija tijela. Ipak, čim ga imenujemo, u misli nam ne dolazi neko geometrijsko tijelo već živo tijelo, najčešće tijelo koje nam se sviđa, muško ili žensko. Dakle, tijelo na koje reagiramo.

Inkarnacija doslovno znači utjelovljenje. Duša dolazi na Zemlju upravo zato što kroz utjelovljenje ima priliku doživjeti iskustva koja je pomiču u razvoju, iskustva kroz koja uči o sebi, Bogu, svemiru i jedinstvu svega spomenutog, iskustva koja su omeđena upravo granicama tijela.

No, krenimo od početka, od stanice do tijela. Oplođeno jajašce čiji geni dolaze pola od jednog, a pola od drugog roditelja, naziva se zigotom. Kad se jednom oblikuje zigot može biti zaštićen, ali i ne mora. Kod školjaka npr. prepušten je samo sebi, roditelji ne ulažu nikakav napor da bi ga zaštitili, jer je njihova reproduktivna strategija oploditi što više jajašaca kako bi bili sigurni da će neko od njih preživjeti. Kod viših životinja, drukčiji su načini zaštite organizma u razvoju: jaje dobiva kruti oklop zaštite ili potpuno izrasta unutar majčinog tijela, kao što je slučaj s nama, ljudima. Ili, kako to rade klokani, rađa se ranije, a onda nosi i čuva u tobolcu. I tako zigot kreće od jedne jedine stanice razvijajući se u organizam koji na kraju može sadržavati milijarde različitih stanica. Kad dođe do takvog razvoja, zigot mijenja ime u embrij. Radi se o najneobičnijem, ali i najviše nadahnjujućem procesu u prirodi. Gdje se nalazi uputstvo za takav postupak? Dolazimo li, uopće, na ovaj svijet s nekim priručnikom za upotrebu života?

Vjerojatno se smijete. Onaj Proizvođač Gore očekuje da se snađemo, pa zar onda ne bismo i mi ovdje na Zemlji smjeli očekivati Njegovu pomoć?

No, da se vratim tijelu: neka vrsta uputstva nalazi se u DNK, ali ono što često zaboravljamo je kako stanični razvoj ne prestaje rođenjem. Ako promatrate djecu ili životinjske bebe shvatit ćete na što mislim.

I tako, nakon nekog vremena rast i razvoj počinjemo nazivati starenjem. Uh, baš nam je teško! Jedna znanstvena škola tvrdi kako je starenje posljedica zlostavljanja vlastitog tijela, akumulirane patnje tijekom života. Druga se poziva na programiranost, kaže kako je starenje sadržano već u genima. I mada će se većina složiti s ovom drugom teorijom, ja se priklanjam prvoj. Ne brinemo o svom tijelu, mučimo ga, izgladnjujemo, pa onda pogrešno hranimo, ne napajamo ga ili ga iscrpljujemo poslom kojeg ne volimo itd. itd. Što li mu sve radimo u tih sedamdesetak, osamdesetak ili dao Bog, devedesetak godina života! Pa, zašto se onda čudimo što mu jednog dana bude dosta, odustane, skine se s naše duše poput košulje koja ostane, a kome bi drugom tijelo i ostalo nego – Zemlji.

Jer, sva četiri elementa su u nama: vatri pripada duh, vodi duša i osjećaji, zraku um, a zemlji tijelo. I tako, vratimo joj ga jednog dana, nezadovoljnog, umornog, bolesnog. Treba li biti tako?

Ne. Sigurna sam, ma koliko vam to čudno zvučalo. Pa, kad sam tako sigurna, što je to što nas može sačuvati od boli, umora, nezadovoljstva? Znate i bez mene, znate i kad ne priznajete: ljubav. Samo ljubav. Ljubav prema sebi, prema drugima, prema vidljivom i nevidljivom svijetu u kojem živimo. Ljubav nas čuva od boli, ljubav nas podučava najvažnijim lekcijama. Baš kao što govori ona pjesma: “Tvoje tijelo – moja kuća...” Kad ste je zadnji put zapjevali, onako iskreno?


- 22:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se