Priče s ruba

Tajna mjesta na Zemlji

Je li moguće kako su neka posebna mjesta na našem planetu obogaćena različitim oblicima, nekad kamenim, nekad drvenim, u stvari energetska žarišta iz kojih ključaju prilike za jačanje polja koje, poput onog magnetnog, okružuje život? I, radi li se, zapravo, o utjecaju na svijest, potpori spoznajnim promjenama, potpomaganju razvoja? Ne znam, tek pretpostavljam da je tako.

Ali, znam da su mnogi narodi prepoznali neka posebna mjesta svojih obitavališta, mjesta koja možemo zvati svetima ili moćnima. Jer, svetost je istovjetna moći.

Neka od tih mjesta su Machu Picchu u Peruu, egipatska Velika piramida, Glastonbury u Engleskoj, planina Kailash u Tibetu, austrijski gradić Halstatt, turski Ararat, Međugorje i dr.

Glastonbury Tor

Dvjestotinjak kilometara zapadno od Londona nalazi se gradić Glastonbury. Povezan je s brojnim mitovima i legendama, još iz davnih vremena. Zajedno s kamenim krugovima Stonehengea i s Aveburyjem predstavlja trokut iz kojeg izlaze velike kružnice prema mnogim svetim središtima svijeta.

U Glastonbury se hodočastilo još prije nekoliko tisuća godina, u vrijeme keltskih svećenika, druida.

Važno gradsko mjesto je Glastonbury Tor. Jedna od legendi tvrdi kako je Tor dom vilinskog kralja. Keltska legenda kaže kako je brdo sveto, a vrh Tora čuva ulaz u podzemni svijet koji je dom njegova gospodara, Gwyna ap Nudda.

Glastonbury se povezuje i s legendama o kralju Arturu, izvanbračnom djetetu koje je odgojio čarobnjak Merlin. Dok je još bio dječak, Artur je uspio osvojiti prijestolje tako što je, nakon što su mnogi jači muškarci odustali, iz kamena izvukao čarobni mač Ekskalibur. Pretpostavlja se kako je Artur bio zakopan južno od Gospine kapele, između dva golema stupa i na velikoj dubini.

Potaknuti glasinama, monasi su na tom mjestu iskopali zemlju, pronašli kovčeg s latinskim natpisom koji potvrđuje kako se radi o ostacima kralja Artura, a za manje kosti koje su našli uz one veće, Arturove, pretpostavilo se da su od kraljice Guinevere.

1278. godine kosti su prebačene u grob ispred oltara glavne crkve. Tamo su ostale sve dok vandalizam nije uništio cijelu crkvu i od onda nitko o njima ništa nije ni čuo ni vidio.

Legenda tvrdi kako je poslije Arturove smrti u ruševine crkve uhvaćen moćan duh. Pojavljuje se u liku crnog viteza, blistavih crvenih očiju koji žudi uništiti sve drevne arturijanske legende, što je ujedno i objašnjenje zašto je gotovo nemoguće ustanoviti pravu istinu.

Hrid ili Tor visok je 170 m i na njemu su vidljivi znakovi urezani ljudskom rukom još u doba neolitika. Te konture, nerazumljive nakon prolaska tisuća godina, označavaju smjer spiralnog labirinta koji okružuje hrid od dna do vrha. Stari mitovi otkrivaju kako su hodočasnici ulazili u labirint i uspinjali se slijedivši radije zamršenu liniju nego onu izravnu. Tako su se na dubljim razinama svijesti usklađivali sa zemaljskim i nebeskim energijama koncentriranim u Toru.

Iako arheolozi takve legende smatraju neutemeljenima, radiestezisti i drugi istraživači, poput Hamisha Millera i Paula Broadhursta tvrde kako je Tor zagonetno povezan sa stotinama neolitskih, keltskih i ranokršćanskih svetih mjesta uzduž južne Engleske.

Miller i Broadhurst ustanovili su kako, u stvari, postoje dvije odvojene i gotovo paralelne energetske linije, dugačke petstotinjak kilometara. Kako većina crkvi smještenih na njima nosi imena Sv. Mihaela ili Sv. Marije, te su energetske staze nazvane Mihaelovim i Marijinim stazama.

Energetske linije starije su od kršćanstva i stoga ih kršćanska imena nedovoljno opisuju. Kod Mihaela se vjerojatno radi o arkanđelu Mihaelu koji se tradicionalno smatra anđelom svjetla, otkrivateljem tajni i vodičem u drugi svijet. Često prikazivan u borbi sa zmajem, arkanđeo Mihael nastavlja mitološku priču o bogovima prije kršćanstva, poput egipatskog Tota, grčkog Hermesa, rimskog Merkura i keltskog Bela. I Merkur i Hermes smatrani su zaštitnicima elementarnih sila duha zemlje, koje se ponekad predstavljaju zmijskim ili zmajevim linijama. Uzduž zmajevih linija nalaze se visoko energizirana mjesta moći – zmijske jame i nastambe zmajeva – iz predpovijesnih mitova. Tisućama godina kasnije, širenjem kršćanstva Evropom, arkanđeo koji mačem ubija zmaja – Mihael – postaje simbolom kršćanskog potiskivanja starih religija.

Slijedivši radiestezijskim istraživanjem linije Mihaela i Marije, Miller i Broadhurst su otkrili kako one odražavaju labirint na svom zavojitom putu k vrhu Tora. Na samom vrhu međusobno se isprepliću ženska, jin ili Marijina energija sa muškom, jang, Mihaelovom energijom u obliku vrča s dvije usne ili kljuna. Tako izgleda kako konfiguracija Marijine energetske linije sadrži falusni Mihaelov toranj, simbolizirajući alkemijsko spajanje univerzalnih suprotnosti.

Tako dolazimo do Svetog Grala. Prema starim vjerovanjima Josip iz Arimateje, Isusov ujak, trgovao je s rudarima britanske zapadne obale. Na jedno od svojih trgovačkih putovanja poveo je dječaka Isusa i zajedno s njim hodočastio u Glastonbury. Godinama kasnije, nakon Raspeća, Josip se u Englesku vratio sam. Iz štapa kojeg je zabo u zemlju, izašlo je korijenje i procvalo u Sveti trn čiji potomci tamo i dalje danas rastu. Na mjestu ispod brda Josip je sagradio malu crkvu za koju se vjeruje kako je prvi temelj kršćanstva u Britaniji.

Iz Svete zemlje donio je sa sobom vrč korišten na Posljednjoj večeri u kojeg je sakupio Isusovu krv koja je kapala s križa. Taj nasvetiji predmet, nazvan Svetim Gralom, zakopan je zajedno s Josipovim tijelom na brdu Kalež, koje se nalazi između Tora i samostana.

Kuglice obojanog svjetla

Još jedna od tajni Glastonburyja su neobične kuglice obojenog svjetla, koje često viđaju u spiralnom kruženju oko Tora. 1970. godine mjesni policajac izvijestio je kako je vidio osam jajolikih predmeta “boje tamnog kestena, lebdeći u formaciji iznad brda”, a 1980. godine viđeno je “nekoliko zelenih i svijetloljubičastih svjetala kako lebde iznad tornja, neke manje, neke veće, do veličine lopti za plažu ili nogometnih lopti”.

Na kraju, razmišljajući o Glastonburyju, teško je sa sigurnošću reći da li je najsvetija krv ovog svijeta zaista zakopana tamo ili se radi tek o legendi. Ali, ono u što sam sve sigurnija to je da su legende, mitovi i folklor jedina prava povijest ljudskog roda. Pogađate – zato što ih nisu pisali pojedinci, još manje – pobjednici.

(Objavljeno u 1. broju Plavog planeta - magazina svjesnosti, 2005. godine)