|
|
srijeda, 25.08.2010.
Crno-bijeli svijet
Marković će ispitivati Marića. Poligraf u Profilu. Malo je vlasnika izdavačkih kuća koji pišu knjige. Još manje ih čita. Poligraf je dobra stvar, iako jeftinije je prisjetiti se one stare: Ime je znak. Je li prezime vlasnika Profila Žderić? Pa, kako se onda njegovi radnici usuđuju i pomisliti na krađu knjiga? Kako možeš ukrasti nešto što je odavno požderano?
Marković i Marić ne počinju samo s istim slovom, već čak sa tri ista. Ali, tko to gleda. Tko mari za nogometna varanja?
Severina ide u Banjaluku. Možda im zapjeva Hrvaticu, kod nas je dobro išla. Ili barem Djevojku sa sela. I sve to prije nego ode u politiku. O, Bože, zar smo dotle došli da navijam za Jadranku? Čini se da jesmo.
Na cijevi naftovoda pored Slavonskog Broda visi pas. Mrtav. Obješen. Čovjeku dozlogrdila životinja. Što li tek radi ljudima koji mu dozlogrde?
Šerbedžija snima film s Angelinom. Izvrsno. Nadam se samo da ga hrvatski građani neće sufinancirati. Ili, možda, nije to ni loše. Uspijemo li među njezinu siročad ubaciti i malo naše. Npr. one koja kopa po kontejnerima jer ima vremena. Još ne ide u školu.
Iz rupe neke karlovačke šahte vatrogasci su tri sata spašavali štene. Bačeno. Ostavljeno. Cvililo je. Krupan muškarac u kombinezonu drži štene u naručju i smješka se. Uljepšao mi je dan.
Ionako su mi dosadili intelektualci: šute, a možda i zato što se počesto bave perverzijama. Poput Romana Polanskog koji siluje uokolo. Ili Woodija Alena koji je oženio usvojenu kćer svoje dugogodišnje supruge. I stukao ogromnu lovu na neurozama. Tuđim. Jer ih proizvodi u svima koji mu se nađu u blizini.
O hrvatskim intelektualcima ne bih. Premalo ih je, pa nema smisla uplašiti ih. Njihovo je proizvoditi maglu i vrata raznoraznih akademija držati čvrsto zatvorenima. Za sve one koji su nekom greškom krenuli u tom smjeru.
Da, volim krupne muškarce. I one u kombinezonima. Još više one s djetetom ili štencem u naručju. Zato mi je današnji dan dobar. Ima ljubavi.
Još.
Čak i ako mi ne vjerujete.
|
- 18:05 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
subota, 14.08.2010.
Jedan stari tekst
.jpg)
Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno. Smanji je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše.
Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja.
I onaj netko zbog kojeg je cijela ova priča.
Kad je moj otac prestao disati sjedila sam kraj telefona udaljena stotine kilometara i čekala. Da mi jave da je prestao disati. Kad je telefon zazvonio, podigla sam slušalicu i rekla očevoj sestri: - Šuti, ne govori ništa. Samo diši. To je sve što za njega sada možemo učiniti. I nisam plakala. Osim unutra. Moje unutra prepuno je rijeka.
Bilo je to prije puno godina. Odonda je svaka crkva postala telefonska govornica u koju, kad poželim razgovarati s ocem, uđem i - dišem. A on mi pošalje malo pismo-radost iz kuće u kojoj sada stanuje. Vjerojatno sojenice na nekoj nebeskoj vodi. Vodom smo vezani moj otac i ja.
Kad čujem kako netko kuka zbog ostavljenosti, izgubljene ljubavi, prevare, nedostatka novca ili bilo čega drugog, pošaljem mu poruku, onako mentalno: diši. Na ovom svijetu ima još toliko onih koji dišu zbog nas. I mi to moramo činiti za druge.
Dakle, zamisli Zemlju. I diši s njom.
(Objavljeno u 12. broju Plavog planeta)
|
- 20:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 08.08.2010.
Sjedili smo u mraku
_ 1.jpg)
Sjedili smo u mraku:
dva dobra druga utkana u sjetu.
I svaki od nas mislio je svoje,
i svaki od nas rugao se svijetu.
Sjedili smo u mraku:
ja na podu, on uz noge zbijen.
Oboje smo šutjeli duboko.
Pseto i ja.
I još jedan skriven.
(Iz zbirke Ova sedma kuća)
|
- 20:54 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
