Priče s ruba

četvrtak, 25.03.2010.

Buđenje

Dođe vrijeme u životu...(photo: A. Ayiomamitis, Svanuće)











Dođe vrijeme u životu kad se konačno, usred magle svih strahova i ludila, zaustavimo začuvši povik unutarnjeg glasa: DOSTA!
Dosta borbe, plakanja, pokušavanja da se ostane na mjestu. Kao dijete umireno nakon dugotrajnog plakanja, obrišemo suze i novim očima pogledamo svijet oko sebe.

To je – buđenje.

Shvaćamo kako je došlo vrijeme prestanka nadanja i očekivanja kako će se nešto promijeniti i kako će se sreća i sigurnost galopirajući pojaviti na horizontu. Počinjemo shvaćati kako ni mi, ni princ na bijelom konju, ni uplakana ljepotica nismo oni čije priče u ovom svijetu završavaju poput bajki (ili započinju poput njih).

Budimo se shvaćajući kako nismo savršeni i kako nas nikad nitko neće voljeti, cijeniti ili poštivati zbog onoga što smo i tko smo i – to je u redu. Drugi su ograničeni vlastitim pogledima i mišljenjima, a naše je naučiti voljeti i priznavati sebe, a tijekom tog novopronađenog samopouzdanja rodit će se i podrška samom sebi.

Prestajemo se žaliti kriveći druge za ono što su nam učinili (ili što nam nisu učinili), shvaćajući kako je jedino na što sa sigurnošću možemo računati – neočekivanost. Doznali smo kako ljudi ne govore uvijek ono što misle, niti ne misle ono što kažu i kako nitko nikad neće biti ovdje samo zbog nas i kako se, u stvari, ne radi o nama. Stoga, naučimo se zauzeti za sebe, brinuti o sebi...a tijekom tog procesa rodit će se i osjećaj sigurnosti.

Prestajemo prosuđivati druge i upirati prste u njih, počinjemo ih prihvaćati kakvi jesu, ne obazirući se na njihove ljudske slabosti...i tijekom tog procesa rađa se osjećaj mira i zadovoljstva.

Shvaćamo kako je način na koji sagledavamo sebe i svijet uokolo nas rezultat poruka i mišljenja usađenih u našu psihu. I počinjemo pregledavati svo to smeće kojim su nas hranili govoreći nam kako bismo se trebali ponašati, kako izgledati, koliko biti teški, što odijevati, što voziti, kako i gdje živjeti, koga oženiti, koliko je važno imati i podizati djecu, što dugujemo roditeljima, obitelji, prijateljima.

Učimo se otvoriti novim svjetovima i različitim gledištima. Počinjemo preispitivati tko smo i za što se zalažemo.

Učimo razliku između onoga što želimo i onoga što trebamo, otpuštamo prerasle doktrine i vrednovanja, učimo slušati svoje instinkte.

Doznajemo kako je točno da dajući primamo. I kako načela poštenja i integriteta nisu zastarjeli ideali, već temelji na kojima moramo graditi svoj život.

Shvaćamo kako ne znamo sve i kako nije naš posao spasiti svijet ili svinju naučiti pjevati. Između krivnje i odgovornosti postoji razlika i počinjemo shvaćati važnost postavljanja granica i riječi NE.

Učimo kako je jedini križ kojeg trebamo nositi upravo onaj kojeg smo izabrali nositi i kako mučenici gore na lomačama.

A onda, onda učimo o ljubavi.

Kako voljeti, koliko se davati u ljubavi, kad se prestati davati i otšetati dalje.

Učimo vidjeti veze onakvima kakve zaista jesu, a ne kakve bismo htjeli da budu. Prestajemo pokušavati kontrolirati ljude, situacije i rezultate. Doznajemo kako biti sam ne znači biti usamljen.

Prestajemo puno raditi zapostavljajući svoje osjećaje i ignorirajući svoje potrebe. Konačno dolazimo do zaključka kako zaslužujemo da se prema nama odnose s ljubavlju, osjećajnošću, poštovanjem i ljubaznošću...i ne pristajemo na manje od toga.

Doznajemo kako je naše tijelo naš hram i počinjemo se brinuti o njemu i odnositi se s poštovanjem. Jedemo uravnoteženo, pijemo više vode i više vježbamo.

Učimo kako umor hrani sumnje, strahove i nesigurnosti pa se više odmaramo. I baš kao što hrana postaje gorivom tijela, smijeh je gorivo duše. Zato se sve više smijemo i igramo.

Doznajemo kako uglavnom u životu dobivamo ono što vjerujemo da zaslužujemo i kako je veći dio života samoispunjavajuće proročanstvo.

Shvaćamo da, ukoliko želimo postići uspjeh, trebamo smjer, disciplinu i upornost. Ali shvaćamo i da nitko to ne može postići sam i da je u redu riskirati tražiti pomoć. I jedino čega se zaista trebamo bojati je onaj najveći pljačkaš: strah sam.

Postajemo zahvalni za male jednostavne stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, stvari o kojima na ovom planetu još uvijek sanjaju milijuni ljudi: pun hladnjak, čista tekuća voda, topla postelja, vrući tuš.

Polako počinjemo preuzimati odgovornost za sebe i obećajemo kako sebe nikad nećemo izdati i nikad, nikad nećemo pristati na manje od onoga što nam srce želi.

A onda vješamo vjetrena zvona na vanjsku stranu prozora kako bismo mogli slušati vjetar. I to nam pomaže smješiti se, vjerovati, ostati otvorenima za svaku divnu mogućnost.

I konačno, s hrabrošću u srcu i s Velikim Duhom uz nas, podižemo se, duboko uzdahnemo i počnemo oblikovati život kakav želimo živjeti, život najbolji mogući.

(Netko nepoznat, ali rado supotpisujem. I - sretno buđenje!)

- 06:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 16.03.2010.

Razglednica

Korčula...











Evo, javljam se
kao što sam obećala
da ti pišem kako dišem
da ti kažem kako lažem
da sam sretna
što sam sama

Evo, tebi neću reći
kako mir je ovdje veći
kako san je bez značenja
Tumačenja, dušo, sva su,
uvijek ista – uzaludna
(jer su budna, jer su budna)

Opisujem more, cestu, kuće, kamen
opisujem zvonik, nebo, jecaj ptice,
sunce, djecu, ribarice.
A o sebi – neću ništa
Dovoljno je što se javljam iz nestvarnog pristaništa
Tvoje danas što zamišljam
što podijelih tvoje jučer
Dalje neću jer i nema sutra više ceste, mora
zvonika ni plačnih ptica

I jedino što će ostat, bit će ova – razglednica


(Iz zbirke Ova sedma kuća)

- 11:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 12.03.2010.

Ti si moja kuća

...kuća mi samoća...











Ima kuća, uvijek ima kuća
Kad si sa mnom – ti si moja kuća
Kad te nema – kuća mi samoća


(Iz zbirke Ova sedma kuća)

- 11:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.03.2010.

Neka bude tako

Fernando Botero: Ples u Kolumbiji...











Stigao bi ponedjeljak, proljetni. Tko zna koji u sretnoj godini naših života. Umiven i mirišljav baš kao ljudi u tramvajima i autobusima, oni isti koji s radošću odlaze na posao. I ne samo zato što ga imaju. Zato što ga vole obavljati. I baš zato ga obavljaju najbolje moguće. Pa onda za ono što vole obavljati i što obavljaju najbolje moguće, budu i najbolje plaćeni.

Nitko nije zabrinut. Ulica je vesela, glasna, šarena od cvijeća po prozorima i djevojačkih haljina. Bolnice su prazne. Ljudi zdravi. Djeca žive u svojim ljubavlju osvijetljenim domovima. Onaj u Nazorovoj čuva stare crteže koji bole još samo one koji nisu naučili kako život mora biti željen.

Posvuda glazba. Knjige. Livade. Starci i djeca. Priče. Igra. Smijeh. Ljubavnici isprepliću prste. U kosi stabala ptice čavrljaju s nebom. Svijet je plav i razgovorljiv.

Žena koja je našla pet još slijepih štenaca otvorila im je vrata svoga doma. Nije ih zalupila treskom koji im razbija bubnjiće. Nije ih usmrtila hladnoćom noći. Žena koja je našla štence zna da ih je privukla svojom potrebom da pomaže slabijima. I sad im je zahvalna što su joj to omogućili. Azili, utočišta za napuštene životinje, prazni su. Naši su domovi njihova utočišta. Više ne znamo ostavljati, naučili smo voljeti.

Traktori su na njivama. Cestama sigurno prolaze automobili. Seljaci i tlo, sretna ljubavna priča male zemlje velikih prevaranata. Ali, i zemlja je naučila lekciju: kad si mali, svi su problemi veliki. Pa je - narasla.

Otoci više ne bole more. Oni su otisci planetarnog stopala. Više od tisuću hrvatskih otisaka smije se glasno. Ribe opet pričaju viceve.

A ja? Blagoslovljena životom u ovom čudesnom kutku svemira, pišem sretne pjesme. Ljubavne i sretne. Jer, nema nesretne ljubavi, ako je nešto ljubav onda je i sreća istovremeno.

A ti? Nastavi ovu priču. Dodaj sve što te veseli, nastavi izgovarati čudo, stvarati čudo. Ne vjeruj lažima prošlosti. Imamo život kojeg zaslužujemo. Točnije, život kakav mislimo da zaslužujemo.

Zato, prihvatimo kako zaslužujemo bolje. Učinimo to. Neka bude tako. Neka bude čudo.

- 19:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 05.03.2010.

Poštenje je vrlina, siromaštvo nije

Sretno dijete na sretnom planetu...











Evo jednog od anđeoskih savjeta o novcu, melema na hrvatsku recesijsku ranu:

Rekli smo ti već: poštenje je vrlina, siromaštvo nije. Koračaš najbogatijim od planeta, a bojiš se uzeti svoj dio bogatstva. Svoj dio, ponavljamo, ne ničiji tuđi. O, dijete, kad bi znalo koliko je ogroman dio koji ti pripada!

Ostali savjeti, još njih 59, nalaze se u kutiji i moguće ih je pronaći u knjižarama.

- 07:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 03.03.2010.

Ima dana

A pod prozorom more: grize jabuku











Prolazi sunce: mali bog
Drhturi ptica na grani Po deblu
mravi žure i lažu
Prolazi sunce: nebo sjedi
Puževi sline Život klizak
A pod prozorom more: grize jabuku

Ima dana
Ima dana kada teško starim


(iz zbirke Ovo je čisto zemaljska stvar)

- 11:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se