Priče s ruba

Živo i mrtvo

U londonskom zoološkom vrtu nalazi se više od 4.000 sisavaca, gmazova i vodozemaca. Nakon uspješno prebrođenog razdoblja krize, u kojem se upravno vijeće čak jednom izjasnilo za zatvaranje ZOO-a, Britanija je dočekala i rođenje prve medvjeđe bebe. Broj posjetitelja opet raste, godišnje za otprilike 6%. Zaposleno je 50 znanstvenika, a država izdvaja 1,6 milijardi funti. Uprava je ipak nezadovoljna. Prvo, jer državni novac iznosi tek trećinu potrebne količine novca. Drugo, jer The Natural History Museum, na primjer, prima dvadeset puta toliko. Očito, život vrijedi manje od smrti. Ili, rečeno drugačije: mrtvi troše puno više od živih.

Početkom nedavnih ratnih godina u sarajevskom je zoološkom vrtu medvjed udarao glavom u zid. Zašto? Da li zbog straha, gladi, mržnje - svega što je pristizalo iz ljudskog okoliša? Ne znam. Ali znam da je u jednom zagrebačkom dnevniku te iste godine u listopadu objavljena kratka crtica: “U Zoološkom vrtu umro tuljan. Uzrok: prevelika količina kovanica u želucu.” Očito, umjesto ribom, netko ili neki tuljana nahraniše metalnim novčićima. I opet se novac pokazao pravom mjerom vrijednosti. Ljudske, naravno.

Ali, odakle mi pravo čuditi se ili zgražati nad sudbinom životinja u vrijeme kad je ljudska sudbina vrlo često još i gora? Postoji jedna riječ koja daje to pravo: svijest. Ljudska je svijest stvorila oružje, ljudska je svijest ono što uništava život uokolo. Životinje to ne rade. Nijedan vam medvjed neće napuniti trbuh novčićima niti će vam samo zato što ste neka plemenska kraljica u Ruandi otkinuti ruke i noge ostavljajući vas da iskrvarite u pustari. To rade ljudi. Životinje ubijaju kako bi se prehranile. Ne da bi nanosile bol. Ne da bi preuzele vlast. Ne da bi dobile novac.

Kažu da je jedina zemaljska građevina vidljiva s Mjeseca - zid. Kineski zid. Uostalom, zar je važno čiji? Ono što je strašno je da svaki oblik života koji baci pogled na Zemlju može steći dojam da je ovo planet odvajanja, ograđivanja, nesusretanja i nekomuniciranja. Ukratko, planet prepreka. Ali zašto se zavaravati kad tako i jest. Može li se išta učiniti? Može li se, na primjer, posaditi drvo čija bi krošnja nadrasla zidove i ne bi li korijenje takvog drveta možda izašlo na drugu stranu ove blistave kuglice? Hajde, zamislite sliku: Zemlja-stablo, planet omotan oko divovskog stabla čija krošnja i dalje raste, a prepuna je ptica i vjeverica. A korijenje joj izviruje boso, odbačenih cipela. I svuda uokolo ori se pjev krilatog života valovito se šireći u svemir. I dodajte još samo - disanje. U ritmu pravilnom i opuštajućem: četiri-dva-četiri-dva-četiri-dva, ekvator trbuha uvlači se i izvlači. I Bog je, barem na trenutak, prasnuo u smijeh. Može On i to. Može On i ne plakati.

(iz knjige Zemlja i ja)