Priče s ruba

nedjelja, 31.01.2010.

Na kraju svijeta

Evo ti gutljaji iščekivanja...











Najbolje se osjećam na kraju svijeta. Ali gdje je to, ne pitaj jer ne znam ti reći. Najbolje se osjećam praveći kišu. I dok ona šušti i rominja i sikće i cvili i škripi i skakuće i ritmički udara sve što bi nas pokrilo, učim šutnju. Lekcija kojom su me kaznili još u prvom razredu. Dječak u klupi iza moje bio je visok i plav i poput većine ostalih sporog pamćenja. Zato sam se okretala i okretala, njegove su oči bile motor vrtuljka za kojim sam tako siromašno čeznula. Dječak u klupi iza moje: nasmijan i glup. To je ono što još uvijek želim.

Ali, vratimo se na kraj svijeta. Tamo gdje vidrina mama nije izgubila krzno i gdje su ledenjaci samo posljedice Plutonovog udubljivanja u pravo stanje. Odaberimo vrijeme koje nam ne može naškoditi. Evo ti gutljaj iščekivanja, vidiš li, tako je teško ne zagrcnuti se s kuglama u ustima. Uhvati promašaj za ručicu, zamahni jako, poruši čunjeve. Jedno od rijetkih umijeća koje sam navrijeme savladala.

Da, najbolje se osjećam. Svuda se najbolje osjećam jer kraj je svijeta svuda uokolo. A to što pokušavam nastaviti kao da nije, neka te ne zbunjuje. I uopće neka te ništa ne zbunjuje osim ljubavi. Njezino je autorsko pravo na vlagu, lošu vidljivost, magluštinu. Pa sad kad sam ti otkrila što se zbiva, zaroni. Do dna, jer možda sam se izgubila. Već.


(iz zbirke Ovo je čisto zemaljska stvar)

- 08:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 30.01.2010.

Astrološki pogled na kreativnost i depresiju

Zodijak iz Denderaha...











Kad izgovorimo ili čujemo riječ kreativnost odmah pomislimo na papir, olovku, crtež, skulpturu, melodiju, fotografiju ili nešto slično. Ne pada nam napamet cvjetnjak, gradnja kuće, dodir novorođenčeta toplim rukama ljubavi, odgoj djece, pomaganje svom narodu da naraste, a to je itekakva kreativnost. Riječ potječe od latinskog creare = dati nečemu život, stvoriti nešto tamo gdje prije nije bilo ničega. Prekrasna definicija! Kreativni se život ogleda paralelno u idejama, ali i u njihovom ostvarenju. Jedno bez drugog ostaje nekompletno, nedovršeno. Ali imati samo ideje također nije dovoljno. U svakom je kreativcu potrebno ujediniti Don Kihota i Sanča Pansu. Prvi je čovjek ideja, borac s vjetrenjačama. Drugi, mali realista, zdravorazumska osoba koja daje oblik, formu, idejama prvog.

Svi se rađamo kreativni, svi se rađamo s tom božanskom iskrom u grudima, a onda je puštamo da se ugasi. Neprekidno slušamo: Sutra ću to napraviti, Napisala sam dvije pjesme lani, krasne su, da, ali sada nemam vremena, Moram raditi i zarađivati za život, Kuća me čeka, djeca, muž, pas, mačka, mladić, svi me neodložno trebaju, Kasnije ću, Sutra ću, Treba mi vremena, Ne mogu početi slikati dok je ovakva situacija na poslu, u kući, u zemlji. Itd. itd.

A između svih tih situacija praznina, zagađenje duše, otuđenje od vlastite biti, depresija. 1970. godine u Clevelandu, država Ohio u SAD-u, rijeka CUYAHOGA je postala tako zagađena otpacima koji su u nju stalno pritjecali da je odjednom počela gorjeti. Zapalila se! Možete zamisliti vatru koja teče! Naravno, nije gorjela samo njezina površina, sav život u njoj, sve ribe, sve biljke, riječni rakovi, čitava flora i fauna u rijeci, ali i na njezinim obalama, stabla, gnijezda ptica, zmije - izgorjeli su.

Naš je život stalna rijeka koja teče. I mnogo većem broju ljudi nego što bismo uopće mogli pomisliti, barem jednom u životu dogodi se ova samouništavajuća vatra kao posljedica zagađenja duha i duše. Previše istovremenih nezadovoljstava, previše odustajanja od sebe, previše psihičkih kompleksa koje skupljamo iz dana u dan nesposobni se izboriti za vlastiti smisao, zagađuju nas uništavajući u nama svu floru i faunu: našu vrijednost, namjere, iskrenost, spontanost, talente. Naročito talente. Tjerajući nas da “zarađujući za život” istovremeno taj isti život uništavamo.

Kreativnost je sposobnost odgovaranja na vanjske podražaje, na sve izazove života, sposobnost izabrati između više stotina mogućnosti mišljenja, osjećaja, akcije i sve to izraziti na potpuno nov i potpuno osoban način. Ona uvijek ima nešto divlje u sebi, nešto nekontrolirano, jer “Sve što stvara genij, proizvod je nagona.” Koliko nagona treba kiparu da iz kamena ili drveta oslobodi stablo ili izvuče tijelo neke žene, psa ili sl. Koliko snage nagona pjesniku da stvori poetsku sliku istog onog svijeta koji nam je svima poznat, ali samo ga je on izrazio na poseban, svoj način.

Naša prava priroda, to je divlja priroda u nama, to je ono mjesto u duši svakog od nas gdje se susreću snovi, priče, poezija, umjetnost. Ali to je ujedno i srž života.

Vezu kreativnosti i depresije brzo ćemo uspostaviti, ali najprije treba reći što je to uopće depresija, koji su najčešći simptomi i tko joj je najpodložniji, odnosno tko u nju bježi nesposoban snaći se u vrtlogu života? Depresija je univerzalno iskustvo. Gotovo svatko od nas prošao je kad-tad u životu razdoblja kroničnog umora, nedostatka koncentracije, poremećaja spavanja, poremećaja u ishrani, apatije i gubitka interesa za druge, gubitka i značajnog smanjenja libida, povlačenja energije na unutra (ne isijavamo osjećaje, hladni smo fizički). Tijelo uvijek prvo pati zbog depresije: ne da nam se ujutro ustati iz kreveta, ne da nam se oprati kosu, gubitak interesa za osobnu higijenu jedan je od najčešćih vanjskih pokazatelja depresije. Itd. itd. U svom najozbiljnijem obliku depresija obogaljuje ljude tjerajući ih da žive ovisni o antidepresivima, posjetima psihijatrima, sanatorijima i sl. ustanovama. Promatranja pokazuju da razdoblja depresije u životu, liječili je ili ne liječili, obično prolaze za oko 2,5 godine (naravno, to ne znači da se ne mogu vratiti) i evo nas u astrologiji. Dva znaka najviše povezana s depresijom su Jarac i Škorpion, odnosno njihovi planeti vladaoci Saturn i Pluton. Ciklus Saturna traje 29 godina i ovaj se planet u svakom znaku Zodijaka zadržava upravo 2,5 godine.

Ljudi u čijim je natalnim horoskopima na bilo koji način naglašen znak Jarca ili znak Škorpiona (Sunce, Mjesec ili Ascendent u tim znakovima), a pogotovo ako još imaju napete aspekte (konjunkcija, kvadrat ili opozicija) prema Saturnu i/ili Plutonu skloniji su depresiji.

Depresija Jarca je oblik nestajanja iluzija, bez obzira na dob radi se o osobi koja se osjeća starom i umornom. Škorpionova depresija uvijek ima veze sa seksom, u njemu se najranije manifestira, ali kod nje postoji i ogromna opasnost razvoja u neki oblik destrukcije ili autodestrukcije. U igri su još napetosti između Marsa i Venere prema Saturnu i Plutonu i onda je onaj nedostatak libida gotovo u pravilu prvi i najvažniji simptom depresije, iako recimo loš odnos Venere i Saturna otkriva usamljeno i emocionalno gladno djetinjstvo osobe o kojoj se radi, a uz to i osjećaj da smo izolirani i nevoljeni. Što je još gore, ta nevoljenost se opravdava vlastitim nedostatkom vrijednosti jer, kao, niti ne zaslužujemo da nas se voli.

Teškoće su u odvajanju od roditelja jer su oni obično uzrok problema, pa kako se odvojiti od onoga što nikada nismo imali. Potrebno je obratiti pažnju i na 4., 8. ili 12. kuću horoskopa, to su vodene kuće, kuće završetaka, ali i kuće duše. Da, izgleda kako je jedno od mogućih rješenja, izlaza iz tunela depresije upravo u duši. Jer ovo trojstvo duše trokut je plodnosti, a kreativnost je upravo to: rađanje, stvaranje života tamo gdje ga ranije nije bilo. Ali, strah i lijenost najveći su uzroci nesreće. Na žalost, nekima su rođenjem i ranim odrastanjem, upravo kad se formira osobnost, date veće količine i straha i lijenosti nego drugima. Njima je teže snaći se, izvući iz jalovosti depresije. Zato ću ovu priču završiti lijepim pozivom američkih Indijanaca da “ne osuđujemo nikoga u čijim mokasinama nismo prohodali barem jednu milju”.

- 20:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2010.

Pazim da se ne usitniš

Zimska ljubav...











Spavam
a snijeg se proizvodi na crno

Kakva li je fizika
a kakva kemija
spavanja

I čemu ovaj strah
od davanja

U kutiji sna uvijek onaj
best before
nekog starog datuma

Razgovaramo kao u pravom braku

I baš te tako bračno pazim
da se ne usitniš u pahulje
previše
i mračno

Jer kako ću te ujutro
džepova toplih
pokupiti

Kao kovanice države
koje više nema



(iz zbirke Na nebu soba s pogledom na more)

- 20:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 23.01.2010.

Pismo otocima

Tko čeka više, barka ili more?











Kad bih iz Zagreba pisala pismo otocima ne bih ga dala poštarima. Jer oni tako nemilosrdno prebacuju iz jedne vreće u drugu nježnosti zbijene u bijelim, plavim ili šarenim omotnicama. Oni ne mare za slanost sjećanja, za ribe sastruganih ljuski. Posao je poštara udarati pečate iza kojih, kao iza svih udaraca, ostaju samo modrice.

Kad bih iz Zagreba pisala pismo otocima ne bih ga nikome dala. Jer svako moje pismo poznaje put do mora. Ja nikom drugom, uostalom, niti ne znam pisati.


(iz zbirke Ovo je čisto zemaljska stvar)

- 18:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2010.

Ponekad

...ponekad poljubiti nekog princa.











Ponekad znači rjeđe ili češće, ali ne stalno, ne unutar pravila. Tako dolaze prijatelji, odlaze ljubavnici, pa onda opet neki novi dođu, i jedni i drugi.

Ponekad znači povremeno, po jednom ili više puta. Ponekad znači ne uvijek.

I ne s tobom.

Ponekad je siječanjska žaba koja spava u nekom vodenom zelenilu čekajući kalendar. Uostalom, to i žene rade: čekaju kalendar uspijevajući ponekad, samo ponekad, poljubiti nekog princa.

No, to još ne znači da su i same postale princeze. Prinčevi ne proizvode princeze. One se moraju same proizvesti. I ako već nisu znale odabrati rođenje u kraljevskoj obitelji, trebaju se same razmaziti. U ogledalu ogledati svoju unutarnju princezu.

To je najvažnije: biti princezom sebi.

I ne samo ponekad.


- 08:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2010.

Energija

Paul Klee: Bajke











- Zašto si sjela tako daleko? pitaš, privlačeći me k sebi. A onda otvoreni dlan desne ruke uvlačiš pod moju široku majicu, ukotvljuješ ga na goloj koži trbuha, savladavaš otpor cijelog svijeta. To je energija. To savladavanje otpora.

- Daj mi tu zemaljsku ljubav, dovikujem Mu, znaš koliko sam
već sama! Ulažem snagu svojih glasnica, ubacujem vlastito meso u igru s Bogom. To je energija. Izgovorena molitva putuje brže, kažu anđeli.

A onda suhu cjepanicu spuštam u buduće ognjište. Jednu od stotina ruku umrlog drveta. Uzvraća mi posljednjom toplinom, još jednim prisjećanjem na ono što je bila. To je energija. Sila mogućnosti. Što sve drvo može biti, znaš li? - To ni drvo ne zna, odgovaraš, smijući se. I tvojim smijehom pucketa vatra. To je energija. Taj smijeh, ta vatra.

Vatra je kemijska reakcija koja oslobađa toplinu i svjetlost, poslije sunčane, najstariji oblik energije kojeg je čovjek ikad upotrijebio. Jadni Prometej! Što li mu je to trebalo! Vatra je opasna, ali neophodna. Kao i sve važne stvari u životu. Ona je jedini element koji pročišćava, a da pritom sam nikad ne ostaje prljavim. Operi ruke i zatim pogledaj vodu. Očisti ulje zemljom i zatim pogledaj zemlju. Pusti dim iz sobe na ulicu i zatim pogledaj ulični zrak. Očišćeno je onečistilo ono što ga je očistilo. Ali, vatri nečistoća ne može nauditi. Vatra je božanska energija.

Sve što radimo, na neki je način povezano s energijom. Jer, osnovno značenje ove riječi je – sposobnost za rad. Razmišljajući, čitajući, pišući, slušajući, trošimo energiju, radimo. No, što znači raditi? Rad je pomicanje nečeg, podizanje nečeg, grijanje, osvjetljavanje, voljenje. Da, i voljenje je rad. Itekako. Ali odakle dolazi energija? Iz kojeg izvora?

Sve dolazi iz istog. I svi nešto radimo na putu kojim putujemo, unutar kruga koji vodi od Izvora k Izvoru. Elektricitet, bioenergija, geotermalna energija, fosilna goriva – ulje, nafta, prirodni plin, energija vode i oceana, nuklearna, solarna, energija vjetra – različiti oblici energije koje svakodnevno susrećemo. Energija uzrokuje događaje. Ako postavim olovku na rub stola i gurnem je da padne na pod, padajuća olovka koristila je kinetičku energiju. Ako je vratim na stol snagom svoje vlastite energije i pustim odmarati na svijetloj bukovini, njezina energija postaje potencijalnom, na neki neobičan način - uskladištenom. Što je podižem više iznad stola, to bi dalje od njega mogla pasti ako je pustim.

Zato pazi koliko visoko nas podižeš. Ili – ne pazi, baš me briga za visine, nizine, “naš je život poljubac i pad”, pjevao je Jesenjin u mojoj kućnoj knjižnici.

Idem ulicom k tebi. Mokrija je od neba, ali tko to uopće primjećuje! I dok mi prilaziš i dok se čitavim tijelom priljubljujem uz tebe i dok tako stojimo na kiši koja se jednako zaustavila, jer kiše su uvijek u dosluhu s ljubavnicima, i dok tako stojimo u jednini u koju smo se tek uputili i koja nas čeka u sobi spuštenih roletni na četvrtom katu ružičaste zgrade, već smo jedno u drugom. Snaga djelovanja jedne male riječi koja voli mijenjati boju: ljubav. To je energija. Ta snaga, ta boja, ta riječ.

Zašto ljudi pogođeni nesrećom uvijek leže? Je li to pitanje izgovorila Marina Cvetajeva, pametna i tužna Marina Cvetajeva? Ili je Mandeljštamova Nadežda bila ona koja ga je postavila? Ima li koga da postavi odgovor? I dok tako leži čekajući vjetar, ugljen, plin, naftu, vodu, sunce da ih pogodi upotreba, čovjek novog tisućljeća zaboravlja kako sam mora ispružiti ruku. Sposobnost upotrebe, snaga korisnosti – to je energija. Pomicanje ruke, posezanje za predmetom želja, uh taj mračni predmet želja, ali – da, to je energija.

Jesmo li i koliko smo uopće – živi? Kakva nam je vitalnost, snaga duha, s kojim intenzitetom, kojom glađu za postojanjem, ulazimo jutrima u kupaonicu, peremo lice, češljamo kosu, u srebrnom namazu zida suprotstavljenog kadi ogledamo svoje golo, tek probuđeno tijelo? Fizika tvrdi da je razina energije upravo ona koju u nekom trenutku posjeduju elektroni, odnosno atomi. Gdje su, koje li su boje moji, tvoji atomi? I ako je elektron negativno nabijeni dio atoma, ne bi li trebao biti ženskog imena, jin kvalitete? A jezgra, taj muški, pozitivni dio biti dozivan muškim, jang načinom? Ali, tko je taj tko to kaže, tko onaj koji imenuje? Opasno je ne znati odgovor na tako važno pitanje. Jer, imenovati stvari znači posjedovati ih.

Antonimi su riječi koje ne vole druge riječi, ne vole one kojima se suprotstavljaju. Antonimi energije su inercija, letargija, slabost, sve neke riječi bez ljubavi. A riječi bez ljubavi su kao hrana bez boje: ne znaš hoćeš li se, ako je progutaš, zaplaviti, zabijeliti, zazeleniti, zacrveniti iznutra. Ne znaš ništa o boji svoje unutrašnjosti. Pa se ponašaš kao staklo: propuštaš ono što ti je najvažnije. Nisu baš hranjivi ti antonimi. Ali, neka ih. Neka ih u rječnicima.

A onda se ona zaljubila. I dok je koračala između kuća, ulične su se lampe palile i gasile, palile i gasile. Nevidljivo je upravljalo vidljivim, kao i uvijek u životu. Njezino je tijelo komuniciralo s lampama ulice, kao što je elektricitet žica razgovarao s Onim koji je nju napajao svjetlom. To je energija. To unutarnje svjetlo koje je palilo vanjsko. To vanjsko koje se gasilo zadivljeno unutarnjim.

Više ne sjedam daleko od tebe. Žurim biti blizu kad ispružiš ruku. Koža moga trbuha, koža moga tijela i svo ono meso što je hrani iznutra, čeka energiju tvoga dlana da je nahrani – izvana. I nije važno od čega brže rastem, važno je da rastem. I nije važno opiranje svijeta, snaga želje stvorila je novi.

Čitaj me. Napravi od mene dijamantna slova slična onima koje sunce ispisuje od kapljica mora. Pronađi prosinac u mom svibanjskom tijelu. Uloži sebe. Svoju snagu. Iznutra opipaj umnožak mase i kvadrata brzine svjetlosti. To je energija, tvrdi Einstein.

I uvijek kad ti je teško, pozovi tao u pomoć. Tao u kojem jin i jang žive isprepleteni i nerazdvojivi. Kao ti i ja kad se zaustavi kiša. Kao ti i ja i kao – kiša.




- 13:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2010.

Svakih sedam godina

Ja sam u nekom drugom ogledalu...











Svakih sedam godina
neku drugu ženu nađem
u ogledalu

pa onda ispočetka podižem svoj život
kao kuću

iz koje će ona jednom opet
otići




- 12:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 06.01.2010.

Svinjarije

Neka mi svinje oproste zbog ove slike...











Nedavno sam kaznu za zakašnjenje u trećoj zoni, u kojoj sat parkiranja košta 3 kune, platila 250,00 kn! Ne 30,00 kn, što bi bila kazna deset puta veća od cijene sata, niti 100,00 kn, već - 250,00 kn! Odnosno, 83 puta veća kazna od cijene parkiranja!

Trebao im je novac. Skupljaju ga od nas već godinama za svoje lopovluke. Za kampanju. Po starom oprobanom komunističkom sistemu za kupovanje društvenog ugleda tuđim novcem. Jer, još uvijek su u ovoj zemlji rijetki oni koji, kad nešto požele kupiti, zavuku ruku u vlastiti džep. Zašto i bi. Kad postoje tuđi. Džepovi, mislim.

Sad, čujem, parkiranje naglo pojeftinjuje. Tri dana prije drugog kruga izbora. U spomenutoj zoni - u njoj idem na plac - sa 3 na 2 kune. Jedan čovjek sve može. Trenutno mu je zahvalnost glupana važnija od novca. Ona donosi glasove.

Jesmo li zaista tako jeftini?

P.S. Da ne mislite kako navijam za drugog kandidata, dodajem da sam itekako ljuta na stranku koja je iznjedrila obojicu. I koja je odavno već zacrvenila Hrvatsku - sramom pred vlastitim narodom.

- 14:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 05.01.2010.

Život je smijeh

Tepih od lišća












Vrijeme i prostor. Početkom prošlog stoljeća Einstein nam je rekao da su vrijeme i prostor tijesno isprepleteni. Ako je tako, zašto simetrija lijevog i desnog ne odgovara simetriji prošlosti i budućnosti? Zašto mogu krenuti ulijevo, ali ne i u budućnost? Pitanja ove vrste neminovno me odvode k Murphyjevom zakonu i onom legendarnom: “Sve što može poći krivo, poći će krivo.” Negdje u vrijeme Big Banga stvari su pošle krivo. A danas? Kako to krivo izgleda danas?

“Da vaši roditelji nisu imali djece, vrlo je vjerojatno da ih ni vi ne biste imali”. Ne, ne rugajte se. Onaj tko je to rekao, nimalo nije bio glup.

Kapetan Ed Murphy, diplomirao je na West Pointu, bio je pilot bombardera i inženjer. Nakon sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, pridružio se radu na projektu MX981 u Zrakoplovnoj bazi kalifornijske pustinje Mojave. Zajedno sa J.P. Stappom radio je na usavršavanju opreme koja bi pomogla pilotu da preživi rušenje aviona. Naravno, Murphyjevi su zakoni djelovali i prije nego što ih je nazvao svojim imenom. “Ništa nije lako kako izgleda”, kaže jedan. Ili: “Stupanj pogreške je upravno proporcionalan stupnju uloženog napora i potrebe za uspjehom”. Ali mnogo manje poznat zakon izrekla je Murphyjeva supruga: “Sve što može poći krivo, poći će krivo kad Murphy nije kod kuće”.

Najvažnije što nam ovakvi zakoni nude nije priprema za težak ili konfuzan život, već - humor. Zdravo smijanje samom sebi. Stvari su vrlo jednostavne, upravo smiješno jednostavne.

Murphy je umro 1990. u dobi od sedamdeset i dvije godine. Znao je da “ukoliko postoji način da nešto učinimo pogrešno, pronaći ćemo ga.” Jer u ljudskoj je prirodi primjećivati pogreške, nevolje, katastrofe. Jeste li ikad napravili popis dobra što vam se dogodilo? Jeste li ikad zahvalili životu što vas je posjetio uopće? Jeste li, na primjer, ikada pomislili koliko vam hrane neophodne preživljavanju, koliko vam ljubavi neophodne preživljavanju, koliko vam znanja neophodnog preživljavanju priskrbljuju vaše ruke? Obične, dvije ljudske ruke? Znam da niste, jer nisam ni ja.

Što je pošlo krivo s Big Bangom? Stvaranje univerzuma samo je po sebi čudo. Iz ničega - nešto. I to tako veliko. Znanstvenici kažu da je materija “prljavština univerzuma”. Sve je, baš sve, tek energija. Porijeklo života na Zemlji staro je više od 3,5 milijarde godina. Ali tek prije nekoliko stotina tisuća godina čudo se umnožilo: život se uzdigao do uma, univerzum je počeo misliti. Sve brže i brže um se razvijao u civilizaciju, civilizacija u učenje. Globalni je um preuzeo kontrolu. Da li planeta? Ne. Um čovječanstva tek je alat kojim Zemlja razmišlja o samoj sebi. Pa, čemu onda tuga nakon stvaranja? Tako duboka, neljudska? Postporođajna je depresija uobičajena kod žena. Je li Bog, onaj prvi, onaj iz Big Banga, bio Božica, u stvari?

Lijenost je najjača ljudska osobina. Lijenost je toliko prirodna da većina ljudi nikad ne uspije savladati poriv za nestvaranjem, zadržavanjem u sebi one božanske iskre kojom smo svi obdareni rođenjem. Lijenost je i izvor većine zala na ovom, najboljem od svih svjetova. Ali Bog, ili Božica, očito nisu bili lijeni. Izgovorili su riječ imenujući budućnost u koju ni Einstein nema pristupa. Poput nadarenog djeteta poigrali se maštom.

Ako se na nekoj livadi susretnu tri krave bit će ih točno tri unatoč tome što se same neće znati prebrojati. Nisam slikar, ali meni je boja prostora - crna. Plavo je boja vremena. A budućnost, kad naučimo krenuti u nju, bit će - žuta. Sunčeva boja, zvjezdana. Jer žuto je i boja života samog. Kada danju gledamo u prostor mi ne vidimo njega, već zrak, plavi zrak na crnoj podlozi. I nemojte misliti da je zrak nestvaran zato što kroz sebe propušta vaše tijelo. On je itekako stvaran, sjetite se vjetra. Da, ako imate dva ljubavnika, bit će ih točno dva unatoč tome što se sami neće htjeti (ni smjeti) izbrojati. Ali ako nemate nijednog, ne pomaže vam ni profesura iz matematike.

I zapamtite još nešto: “Onog dana kad ne stavite šminku na lice, naletjet ćete na svog bivšeg”. Eto, život je ovo što upravo radite: smijeh.


(odlomak iz knjige Zemlja i ja)

- 13:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se