Priče s ruba

srijeda, 30.12.2009.

Nasilje

Čuvam, čuvam, ne spavam...











Na pisanje ovog teksta potaknuo me komentar "beznačajnog ispod zvijezda" ostavljen ovdje i na mnogim drugim blogovima, u kojem prenosi govor dra Saše Zelenike o ubojstvima Aleksandra Abramova, Vitomira Jovičića Simkea i Luke Ritza. Taj govor je u stvari priča o nasilju, odgovornosti i neodgovornosti roditelja, nastavnika, medija. Jednom riječju, odgovornosti živih.

Govor dra Zelenike ne prenosim, nije ga teško naći (npr. tu) i vrijedi ga pročitati. Ali, kako cijelu 2009. godinu smatram godinom nasilja, rado bih je nasiljem i ispratila, zajedno s teškim mislima koje nam obično ostavlja.

No, krenut ću redom. Anićev "Rječnik hrvatskoga jezika" nasilje definira kao:

1. primjenu sile protiv volje ili prava onoga na kome se primjenjuje, i

2. postupak protiv prirode ili duha čega koji se provodi na silu.

U duhu tog pojašnjenja zar nije nasilje i:

- odnos prema djeci koju zanemarujemo, kažnjavamo, ostavljamo, ucjenjujemo, ne slušamo i tko zna što sve još

- odnos prema ženama koje teže zapošljavamo, slabije plaćamo, ponekad mlatimo, još češće silujemo, zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo i tko zna što sve još

- odnos prema starima koje poput bolesnog tkiva odstranjujemo iz domova koje smo od njih naslijedili pa ih onda zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo, ponekad i udaramo i tko zna što sve još

- odnos prema životinjama koje malo mazimo i pazimo, a onda malo mlatimo, mrcvarimo, ubijamo, zanemarujemo, ostavljamo po ulicama i parkovima i tko zna što sve još

- odnos prema narodu kojem se ulizujemo pred i za vrijeme izbora, a onda ga zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo, vrijeđamo, potcjenjujemo, ponekad mlatimo i prijetimo i tko zna što sve još

- odnos prema zemlji kojom se hvalimo kao da smo je mi stvorili, a onda je ne poštujemo, u bescjenje prodajemo, zanemarujemo, zagađujemo, ostavljamo i tko zna što sve još.

Ne da mi se više. Ružne mi priče poružnjuju dan, a to ne želim ni vama. Zato, ispratimo 2009. onako kako zaslužuje: nogom u guzicu!

Neki mudri ljudi podučili su me "...kako je i noga u guzicu korak naprijed!" Neka bude tako. Neka 2010. svima spomenutima i nespomenutima bude upravo to: ogroman korak naprijed!

U život bez nasilja.
Šaren od radosti.



- 13:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 22.12.2009.

Spam predsjednici

Kiša, kiša....











Posljednjih mi dana u mailbox stižu različiti "argumenti" zašto nekog predsjedničkog kandidata treba ili ne treba zaokružiti u nedjelju. Spam predsjednički kandidati nagovaraju me da izaberem - spam predsjednika.

Za utjehu njima, ni oni kandidati koji mi ne pristižu spamovski nekako mi se ne sviđaju. Jedan isturava svoj kažiprst svaki put kad se pojavi na ekranu i sve mislim kako bi, da ga izaberemo, sigurno narodu gurao prst u oko! Ništa novo, naravno, na ovim su prostorima to već radili.

Jedan drugi kandidat s rupicama na obrazima odašilje poruku koju mnogi još ne vide: u rupu, narode, u rupu! Treći pak, tipično za svoju profesiju, nas đake-birače podučava što nam je činiti kako bi nas on dalje mogao podučavati. Đaci-prvaci, to i jesmo, bez obzira što smo već kod trećeg predsjednika. Prethodni su nas ostavili u vrtiću.

Jedna od kandidatkinja povela bi Hrvatsku u bolje sutra. Zaboravlja koliko je sudjelovala u kreiranju "dobrog" jučer. Računa kako je i narod zaboravljiv, pogotovo jer je promijenila image pa se sad ponaša kao na nekom izboru ljepote. A ne fikusa. Iliti, kaktusa. Ne znam što mi je draže. Ma, znam, ja bih za svoj narod poželila neko drvo novca, poput zlatne krasule, recimo.

Ali, ne znaju ti kandidati ništa o biljkama, još manje o životinjama. Jedan od njih povremeno poljubi nekog retrivera nadajući se da će retriver to razglasiti svekolikom psećem pučanstvu. I razglasi. Pa, onda svi psi Hrvatske uglas zalaju: - Vau, vau, čuvajte se slinavih!

Ima ih još, teško je sve i zapamtiti. Jedan je doma u Americi, a neki bi se uskoro mogli sjetiti da im je dom u BiH. A kako nema zelenih, a oni su mi uvijek bili rješenje kad nisam znala koga bih, a nema ih jer su "mudro" stali iza prave kandidatkinje, ovog ću puta nekog zaista morati izabrati. - Ej, zeleni, zeleni, bio je to pravi alkarski pogodak u sridu!

Pa, koga? I taman kad sam odlučila zaokružiti onog kojem će to možda biti jedini glas, a dolazi iz ravnice koju su sva ostala hrvatska brda ostavila na cjedilu, pročitam kako ga sumnjiče za neku masnu prevaru. I sad, ne mogu. Ne volim lopove, varalice, one koji ne drže riječ. Ne volim one koji bi nas za siću dali kao smetlište kontinentu. Ma, ne volim ni one koji bi nas skuplje prodali, jer jednostavno - ne volim biti prodana.

A već dugo znam - da jesam.

- 13:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 19.12.2009.

Slon

O čemu ja to, prijatelju teški?











Slonovi žive na otvorenom, a umiru u zatvorenom. Kad se približe vlastitoj smrti, osjete je pod svojom debelom, zemljanom kožom, povuku se tamo gdje su toj istoj zemlji najbliži – u pećinu. Potkožnoj smrti opire se život zemlje. Ali je ne savladava.

Životinje znaju umirati. Prepoznaju dolazeći trenutak preobrazbe, poput dobrih domaćica pripreme sve za gozbu u slavu susreta dvaju svjetova. Ali čovjek nije takav domaćin. Rijetko pripremi doček svojoj kosturnoj prijateljici, jer čovjek malo zna. Na primjer, kako ući u unutrašnjost životinja, a da ih ne ubije pritom. Životinje su neslobodne, vezane prostorom u kojem obitavaju, svaka promjena prostora stvara opasnu rupu u njihovom vremenu postojanja. Za razliku od njih, čovjek je slobodan. Može se kretati, može se seliti s mjesta na mjesto pod ovim narančastim suncem. Ali, ne smije zaboraviti kako selidba vani znači selidbu unutra. Cijena ljudske slobode je gubitak intuicije. Tankoća ljudske kože pokazuje koliko duboko vanjski život može ući u naš unutrašnji. Debljina slonove kože pokazuje koliko je slon zatvoren u sebi samom. Zato se povlači kad osjeti smrt. To je posao kojeg nitko ne može obaviti za nekog drugog.

Najtvrđi i najdeblji dijelovi tijela neke životinje pripadaju zemlji: kostur, koža, zubi, nokti. I kad nas smrt rastoči, kad nas potpuno nestane za život, ostaje još samo ta tvrdoća kostiju na kojima je smrt i došla. I onda je pošteno kosti vratiti zemlji.

Ne sanjajte slonove, uplašit će vas ogromna životna snaga koju posjedujete, a da niste ni znali. Osim toga, nije svejedno sanjate li afričkog ili azijskog slona. Iako ih je lako razlikovati, to nam ne uspijeva zato što uglavnom niti ne znamo da postoje dvije temeljne vrste slonova. Afrički su veći, s većim ušima i konkavnim leđima. Uši azijskih su manje, baš kao i oni, a konveksna leđa i veliko čelo pomoći će vam da ih prepoznate. Životni vijek i jedne i druge vrste približan je ljudskom, doseže sedamdesetak godina. Ali, reprodukciju započinju ranije, azijski čak u dobi od 8 do 13 godina, dok afrički nešto duže čekaju trenutak slavljenja života – poneki od njih i do osamnaeste. I trajanje trudnoće je dugo – gotovo dvije godine. A što se tiče toliko spominjane slonovske težine: mužjaci nabace i do šest tisuća kilograma, ženke tek polovicu toga. I u slonovskom je svijetu, muški rod puno teži. U svakom pogledu, čini se.

Zašto si dopustio svemiru počivati na tvojoj kralježnici, kozmoforu, odnosno – kozmoslonu jedan? Tako osjetljiv, inteligentan, destruktivan, zadivljujuće svoj i snažan – kad bi znao koliko malo ljudi mogu omotati ovom rečenicom! Kompliciran i intenzivan, sklon ritualima u rađanju i umiranju, čedan i vjeran, ako je vjerovati Aristotelu – dok mu ženka nosi mlado, dvije duge godine - slon ne skače na nju, a još manje na koju drugu, spreman i na osvetu kad se o preljubu radi.

Prostor je slonovska mjera. Kad se rodi neka beba slon, njih dvadesetak zapjeva u zboru, a pjesmu im mogu čuti svi koji uši imaju, u promjeru od pet do deset kilometara.

Indijci štuju ovo čudo prirode, posebno štuju Ganešu, Šivinog sina, čovjeka slona. Ta mješavina lakoće i težine, koja s ogromnim trbuhom sjedi na sićušnom mišu ili tek cvijetu lopoča, Bog je svih mogućnosti. Simbol spoznaje. Može li se, uopće, biti više od toga, reci, Ganeša? Postoji li nešto što ti ne možeš?

Da, ne sanjajte slona, iako bi to mogao biti pokazatelj da vam je skladište pamćenja prekrcano i da nešto iz njega treba izbaciti. Ali, pazite da ne izbacite ono što se niti nije dogodilo, jer takve ne-događaje, najbolje pamtimo.

Slona povezujemo s mudrošću, pamćenjem, starenjem. Zašto mudrost? Jer, znanje sakupljeno iskustvom življenja, ne samo svojim već i svojih predaka, i pretvoreno u mudrost, otkriva najprije – strpljivošću. Kao da zna da je vrijeme moguće pobijediti jedino ignoriranjem. Uostalom, kao i svakog drugog neprijatelja. Jer, ono na što obratimo pažnju u svojim životima, hrani se tom pažnjom i – raste. Sve dok i nas ne nadraste. A onda više ni strpljivost ne pomaže, ugušio ju je taj pomahnitali rast uokolo gubitnikovog tijela.

Čovjek i slon stalno su u sukobu. Možda zato nitko nikad nije odgovorio na Darwinovo pitanje – da li slonovi plaču? Potvrdan bi odgovor zaustavio ubijanje zbog slonovače. U negativan, nitko ne bi povjerovao. Slona, u simboličkom smislu, povezujemo i sa duhovnošću. Biti duhovan, znači nadrasti sve panike tijela na ovom zemaljskom otoku na rubu Mliječnog mora koje, tako ružno i eufemistički, zovemo Stazom. Ali, što uopće znači duhovnost? Najjednostavniji odgovor je – vjerovanje u nevidljivo. Pa, onda je cijeli svemir duhovan! Naravno, mi ljudi, zajedno sa svim slonovima i ostalim vrstama koje ubijamo zbog neke njihove slonovače, živimo u malom dijeliću koji je vidljiv, jer tek jedna desetina svemira pripada materiji. A ona je – prljavština. Onaj koji je pravio ovaj svijet, možda ga nije pravio onako kako slonovi ili mi, prave djecu. Ali, dobro je znao da je prljavština jedini dokaz da nas je negdje nekad bilo!

Pomakni svoje teško tijelo, slone! Otvori se prostoru, otvorit će se i on tebi! Ionako ga je sve manje za tvoju raspjevanu vrstu!

A do tada ćemo sanjati klepet tvojih ogromnih ušiju, puštajući da svojom težinom otkrivaš našu snagu. I budit ćemo se zahvalni Šivi na tako mudrom sinu. I dobrostivom. Jer, ima li ičeg moćnijeg od radosne mudrosti?

Ovaj svijet nema uši, ali čuje tvoju riku, slone kozmoglasni! Ovaj svijet nema kljove, ali na prljavoj trgovini tvojima gradi svoje bogatstvo. Ovaj svijet ima srce, ali kao da su ga nagazile horde slonova na svom putu k smrti. O čemu ja to, prijatelju teški? O tebi, o sebi, o čudu postojanja između dvaju događaja kojima Bog neizostavno prisustvuje: rođenja i smrti. Zavukao si mi se pod kožu, ovako ljudski tanku, i sad mi nema druge nego živjeti s tobom u pećini vlastitog tijela. Sve dok se jednog dana ne probudimo shvativši kako je cijeli svijet tek pećina u kojoj umiru slonovi.


- 12:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.12.2009.

Priča o šećeru

...tada još uvijek nisam prestao jesti šećer.











Jednom je Mahatmi Gandhiju prišla žena sa sinom. Zamolila ga je: “Mahatma, možeš li, molim te, reći mome sinu da prestane jesti šećer. To nije dobro za njega, a ne sluša me. Tebe poštuje i znam da će te poslušati”.

Mahatma je odgovorio: “U redu. Dođi k meni za tjedan dana”.

Tjedan dana kasnije žena se vratila sa sinom, ali Mahatma je rekao: “Nisam potpuno spreman. Molim te, vrati se opet za tjedan dana”.

Prošao je još jedan tjedan i žena se vratila sa svojim sinom. Mahatma je bio spreman i rekao je: “Sine, trebao bi prestati jesti šećer. On nije dobar za tebe.”

Žena je bila zadovoljna, ali i malo zbunjena. Rekla je: “Zašto ti je trebalo toliko, Mahatma, da izgovoriš tako jednostavnu stvar?”

Mahatma je odgovorio: “Kad si prvi puta došla k meni, još uvijek nisam sam prestao jesti šećer.”



- 22:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2009.

Lanjski snijeg

Ovo je lanjski snijeg...











Ponekad se zaustavimo u nekom vremenu. U prostoru smo navikli zaustavljati se, ne iznenađujemo se više. Baš kao što nas više ne iznenađuju lopovluci, laganja, skandali, netalentirani samoproglašeni umjetnici i još k tome slavni. Ne iznenađuje nas nasilje, nedostatak novca, evropske ucjene, glupost predsjedničkih kandidata.

Odavno smo raščistili s ponosom, ne trudimo se utjecati ni na koga. Čak niti na sebe. Zemljo moja, što smo ti učinili!

Snijeg se lijeno kreće ulicom i njezinim krovovima. Promatram ga s prozora. Kažem mu: požuri malo, zabijeli ovu našu prljavštinu! Neka nas dotakne iluzija čistoće, barem dan, dva, tri.

Snijeg šuti, ali ulica se smije: - Uzalud ti trud, dovikuje mi kroz metež pahulja. Nešto ne štima, polako shvaćam.

Ovo je lanjski snijeg, da, onaj lanjski.

- 15:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2009.

Kako misliš mene nema?!

...zašto more ne bi došlo k njima?











Teatar EXIT. Dva sata energije, transformacije, smijeha koji prikriva duboko poleglu tugu dvaju života. Prepoznatljivu. Susrećemo ih svakodnevno, mlade, izgubljene, još uvijek dobre prema svima osim sebi. Tko su oni i koliko ih ima u nama i oko nas?

Filip Juričić i Amar Bukvić, dva mlada glumca potpuno nezanimljiva u hrvatskim sapunicama, ali ovdje, u kazalištu, živi i snažni na svom putu kroz likove koje predstavljaju.

Bez roditeljske potpore, škole, posla, novca, s najvećom željom - otići na more. Neostvarivo. Pa, zašto onda ne bi more došlo k njima? I došlo je. Ovo je predstava u kojoj navijate za varku, iluziju, čak i pljačku banke. Ma, čiji je novac u tim bankama? Njihov, naravno. Oduzet im još prije rođenja, a onda uredno godinama pljačkan od njihovih pedeset lipa po zalijepljenom plakatu ili autolakiranja na crno. Ovo je predstava u kojoj navijate za život. Njihov, ali i svoj, shvaćate na kraju.

Odavno sam htjela pogledati Kako misliš mene nema?!, ali uvijek nešto. Neki glupi izgovor. Sad kad se konačno poklopilo, razmišljam otići još jednom. Sigurna sam da će biti drukčiji, i glumci i predstava, čak i publika. Jer ona ja koja će tada doći već je bogatija za jedan čudesni kazališni doživljaj.

- 10:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2009.

Priča Zemlje

...moj anđeo je uvijek sa mnom.











Evo, da ti se predstavim: tvoja sam majka. Znam, znam, reći ćeš: - Ja imam svoju majku! Da, dijete, ali ja sam majka i tvoje majke. I tvoje bake. I svih majki koje su im prethodile. Ja sam Velika Majka, planet-rađaonica života.
Na žalost, malo znaš o meni. Otkad si prohodala, gaziš me, hraniš se mojim plodovima, kupaš u mojim vodama, a tako malo znaš o meni. Zato, poslušaj što ću ti reći!

Život je došao iz svemira. Najprije je ispunio moje vode. A onda su nastala tla i stijene i stabla i nebo se zaplavilo. Vjetrovi su raznosili sjemenke i ptice su cvrkutale ljubav. A čovjek i žena podigli su glavu i odonda im se u očima igraju zvijezde.

Dupini su otvorili školu. Sjeli u klupe s jedinim ciljem: naučiti život. Još uvijek jure dubinama i pličinama, kidaju mreže ribara-ubojica, plešu po modrim povšrinama moje kože. I sve to pjevajući o ljubavi.

Pođi na moje obale, dijete, zamoli dupine da te poduče. I čut ćeš najljepše priče, vidjeti iskrenu radost i osjetiti najnježniji dodir. Dupini znaju sve o meni i tebi. I zašto smo ovdje, zajedno.

Pođi u moje šume, poslušaj što govore svojim šuškavim krošnjama. Od njih ćeš naučiti kako ti treba snažno korijenje, uporište u mojim dubinama. I kako je to jedini način da se nahrani krošnja, sve viša i viša, nastanjena pticama. Jer samo ćeš se tako, utemeljena u meni, jednog dana moći otputiti u zajedničku nam domovinu - svemir.

Zar nije prekrasna ta riječ: SVEMIR? Ona je pjesma o miru, simfonija koju izvodimo svi zajedno. Pogledaj kako svjetluca život na peraji kita, u očima psa, na veselom vrtuljku kozlićevog repa!

Dijete, sve je živo. Zapamti: i kamen i trava i stablo i planina i leptir i oblak i tigar i potok i more. Sve je živo i sve ti nešto govori. Nađi vremena, zastani, poslušaj. U svakoj im je riječi ljubav, u svakoj kretnji ljepota. Da, i stijena se kreće. Vidjet ćeš kad prestaneš vjerovati samo u vidljivo.
Kad si bila mala učili su te: “Čuvaj mamu da ti duže traje!” Pomisli i na mene, ponekad. Rekoh ti, ja sam tvoja prva mama.

Kad me zagrliš u mislima, čvrsto i najljepše, proplačem. Ali to su suze radosti, mali gorski kristali mojih očiju. I onda ti uzvratim zagrljajem svih svojih voda i svih svojih korita. Zagrljajem života.

Hajde, dijete, pričat ću ti o čudima. Običnim, svakodnevnim. Kao što je preobrazba gusjenice u prekrasnog, šarenog leptira. I o smrti koje nema. Jer, ono što je gusjenici smrt, leptiru je rođenje.

Pričat ću ti i o strahovima. Nikad nemoj dopustiti da te osvoje. Bog pomaže hrabrima. Evo, npr. morski pas. Toliko su te njime plašili. Ali, jesi li znala da i on, starenjem, gubi zube? Tijelo je samo košulja koju život, kad se istroši, zamijeni novom, još ljepšom.

Ili o slonovima: oni plaču. Ili o pjesmi kitova, o muhama čija se čula okusa nalaze na nogama, o bubama koje prenose svjetlost, o medvjedima po šumama i jednom Velikom Medvjedu na nebu, o dugi koja je krug iako ga ne možeš vidjeti cijeloga.

Tužne ti priče neću pričati. Jednom ćeš sama vidjeti kako mi buše utrobu vadeći naftu iz mojih dubina, sijeku mi šume i zagađuju vode. I kad ponekad noću začuješ plač, to sam ja.

Ali, ne boj se, moj anđeo je uvijek sa mnom. On me podržava svojim ogromnim zlatnim krilima i toplim mi dahom iscjeljuje rane. I ti imaš svog anđela, s krilima od ljubavi i zlata. Evo, upravo sada, grli te i smije se. Kao i ja, dijete, kao i ja.


(Iz knjige Priče iz dubine: Zvjezdovnica)

- 12:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2009.

Jedno od pisama

Idem spavati. Ti si već tamo.












“Smotaj dušu u ružu i kupit ću je na placu!”, bila je poruka koju sam neki dan poslala. Smotao si. Kupila sam je. A onda nisam znala kuda s njom, u visoku usku čašu ili, rasutu u latice, pod svijeću koju palim s molitvom za tvoje ozdravljenje. Tvoja je duša sama riješila sve moje dvojbe: bacila se na krevet.

U vezi između dvoje ljudi tišina je gotovo najvažnija. Oduvijek sam znala da su opasni samo oni muškarci s kojima je moguće šutjeti. Hoćemo li ti i ja preživjeti ovu šutnju koju dijelimo kao neki sutrašnji ručak? Zar ovo pitanje ne sliči onom kako ću “...otići u Ameriku, kad jedno od nas dvoje umre”?

Zavjetujem se. Otkad te poznajem stalno to radim. Trgujem s Njim, najvećim trgovcem univerzuma. Govorim Mu: - Osam ću dana za redom mesti lišće na stazi. Pit ću litru i po vode dnevno. Ustajat ću u svanuće i pozdravljati sunce. Pisat ću stranicu (njegove) proze dnevno.
Sva četiri elementa u samo jednom zavjetu: zemlja, voda, vatra i zrak. I još dodatno nešto zemlje u činjenici da ću radnje preobraćati u svakodnevnost zemljane, materijalne rutine. Evo, obećajem Ti, bit će tako.

Idem spavati. Ti si već tamo.



(Iz knjige Kamo odlazi ljubav nakon što nas ubije)

- 20:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2009.

Predizborna

Možda mi je zato tako posve jasno posve čisto











NACIONALISTIČKA

Moj je otac bio Hrvat i to mu je bilo važno
I majci je bilo važno Hrvaticom krasnom biti
A meni je uvijek isto: gledam nebo
zovem zvijezde
U svemir se hoću skriti

Moj je otac bio Hrvat, sad mu više važno nije
I majci je posve isto odakle je bila prije
Dok je bila
Dok su bili
na zemljici s granicama

Ipak starim Možda zato ne mislim o Bogu isto
Možda mi je zato tako
posve jasno posve čisto
da je narod poput trave: lijep i zelen
i pregažen svako malo

Ipak starim Možda zato sve mi više Bog Hrvatu mojem sliči
Prevaren, rasprodan, tužan
u zemaljskoj ovoj priči



- 07:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2009.

Vrijeme

Iskoristimo svoj dan!











Zamislite da postoji banka koja svakoga jutra iznova na vaš račun stavlja 86.400 kuna, dolara, eura, svejedno.

Ali, svake večeri, sve što niste uspjeli potrošiti tijekom dana banka skida s računa, ne dopuštajući nikakvu akumulaciju novca.

Što biste, kad bi tako bilo, učinili sa svojim novcem? Naravno, trošili ga svakodnevno – do kraja!

Svatko od nas ima takvu banku. Njezino je ime VRIJEME.

Svakoga jutra, ta nas banka kreditira sa 86.400 sekundi. Svake noći briše s našeg računa nepotrošeno, smatrajući ga izgubljenim.

Nema prijenosa na sljedeći dan, nema mogućnosti odlaska u crveno. Svaki je dan novi račun. Ako ne potrošimo dnevni depozit, izgubili smo novac koji je preostao. Nema kretanja unatrag, nema štednje «za sutra».

Moramo živjeti danas, investirati to što imamo danas u današnje zdravlje, sreću, uspjeh. Sat juri. Iskoristimo svoj dan!

O vrijednosti jedne GODINE mogao bi nam pričati student koji ju je izgubio.

O vrijednosti jednog MJESECA puno zna majka koja je rodila nedonošće.

O vrijednosti jednog TJEDNA sve zna urednik svakog tjednika.

O vrijednosti jednog SATA najviše znaju ljubavnici koji čekaju susret.

O vrijednosti jedne MINUTE porazgovarajmo s osobom koja je zakasnila na vlak.

O vrijednosti jedne SEKUNDE znat će nam svašta ispričati onaj tko je sretno izbjegao nesreću.

Svaki naš trenutak je pravo blago. Posebno ako ga podijelimo s nekim – posebnim.

Zapamtite, vrijeme nikoga ne čeka. Jučer je povijest. Sutra je tajna. Danas je dar!


(netko nepoznat, ali vrijedilo bi ga poznavati:)


- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2009.

Snaga imenovanja

Imenujem te...











Imenujem te
glasno izgovaram moć koju ti dadoh
dok nisam ni znala da je
za tebe ovog budućeg
spremam

Imenujem te
bez vode i bez hrama
Ni svećenika nemam
Ipak u dosluhu s Bogom
čak i kad izgledam sama
i protiv sviju

Ali s imenom tek ti datim
na koži ispod koje
drhture oceani neispijenog vina
i pliva jedna riba neutvrđene boje
Nitko mi ne može ništa

Ni svijet
ni domovina


(iz knjige Na nebu soba s pogledom na more)



- 21:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se