Priče s ruba

Nasilje

Na pisanje ovog teksta potaknuo me komentar "beznačajnog ispod zvijezda" ostavljen ovdje i na mnogim drugim blogovima, u kojem prenosi govor dra Saše Zelenike o ubojstvima Aleksandra Abramova, Vitomira Jovičića Simkea i Luke Ritza. Taj govor je u stvari priča o nasilju, odgovornosti i neodgovornosti roditelja, nastavnika, medija. Jednom riječju, odgovornosti živih.

Govor dra Zelenike ne prenosim, nije ga teško naći (npr. tu) i vrijedi ga pročitati. Ali, kako cijelu 2009. godinu smatram godinom nasilja, rado bih je nasiljem i ispratila, zajedno s teškim mislima koje nam obično ostavlja.

No, krenut ću redom. Anićev "Rječnik hrvatskoga jezika" nasilje definira kao:

1. primjenu sile protiv volje ili prava onoga na kome se primjenjuje, i

2. postupak protiv prirode ili duha čega koji se provodi na silu.

U duhu tog pojašnjenja zar nije nasilje i:

- odnos prema djeci koju zanemarujemo, kažnjavamo, ostavljamo, ucjenjujemo, ne slušamo i tko zna što sve još

- odnos prema ženama koje teže zapošljavamo, slabije plaćamo, ponekad mlatimo, još češće silujemo, zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo i tko zna što sve još

- odnos prema starima koje poput bolesnog tkiva odstranjujemo iz domova koje smo od njih naslijedili pa ih onda zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo, ponekad i udaramo i tko zna što sve još

- odnos prema životinjama koje malo mazimo i pazimo, a onda malo mlatimo, mrcvarimo, ubijamo, zanemarujemo, ostavljamo po ulicama i parkovima i tko zna što sve još

- odnos prema narodu kojem se ulizujemo pred i za vrijeme izbora, a onda ga zanemarujemo, ostavljamo, ucjenjujemo, vrijeđamo, potcjenjujemo, ponekad mlatimo i prijetimo i tko zna što sve još

- odnos prema zemlji kojom se hvalimo kao da smo je mi stvorili, a onda je ne poštujemo, u bescjenje prodajemo, zanemarujemo, zagađujemo, ostavljamo i tko zna što sve još.

Ne da mi se više. Ružne mi priče poružnjuju dan, a to ne želim ni vama. Zato, ispratimo 2009. onako kako zaslužuje: nogom u guzicu!

Neki mudri ljudi podučili su me "...kako je i noga u guzicu korak naprijed!" Neka bude tako. Neka 2010. svima spomenutima i nespomenutima bude upravo to: ogroman korak naprijed!

U život bez nasilja.
Šaren od radosti.