Priče s ruba

ponedjeljak, 23.11.2009.

Ikar

Mješanac, ničija ljubav...

Svojim pogledom šalicom u koju se ulila sva tuga ovog svijeta zaskočio me prije otprilike tri tjedna sa stranica jedne udruge za zaštitu životinja. Pretpostavljalo se da ima oko tri mjeseca, mješanac, ničija ljubav. Zdravu sestru i njega zdrobljenog kuka netko je nepoznat ostavio pored ulaza u azil. Pokupljen, operiran i smješten u jednu od dvije prostorije koje udruga koristi za zbrinjavanje bolesnih, ozlijeđenih, operiranih životinja tijekom njihova oporavka. Jedini pas u malom boksu prostorije za mačke. Toliko i velik, otprilike. Kao mačke.

Trebalo mi je gotovo tjedan dana za odluku da ponudim pomoć, odem ga posjetiti. Dogovor sa ženom koja je brinula o njemu i odlazak u životinjsku bolnicu na rubu srca, ne grada. Bio je petak, trinaesti, topao dan studenog mjeseca.Taman su mu skidali zavoj s noge, na hladnoj plastici poda odmah je legao na leđa, okrenuo mi trbuščić, s povjerenjem. O, Bože! To klupko ničije ljubavi još uvijek je vjerovalo ljudima!

Mazila sam ga petnaestak minuta nastojeći u njega uliti što više snage, ljubavi, života, radosti. Prizivala sam anđele dok je pokušavao stati na nogu na čijem vrhu više nije bilo kuka. Praznina. Rupa. Baš kao u njegovom životu.

Sljedećih pet dana razgovarala sam sa sobom: - Ne možeš ga uzeti, čak i da platiš još jednu operaciju, ne mogu mu usaditi umjetni kuk jer on će još dugo rasti, tko zna od čega je još bolestan, vidiš da ne znaju, govore o leukocitima, drhtavici, drugoj operaciji.

U srijedu sam otišla opet. Činio se puno bolje. Žena koja ga je svakodnevno jednom, dvaput izvlačila iz tog boksa, hranila, čistila, koja je palila svjetlo u njegovom malom mraku, razveselila se vitaminima i hrani. Rekla je: - Još nisam vidjela štene koje toliko može pojesti.

Kratko sam ga držala na rukama, gledao je za njom. - Ne možeš ga uzeti, govorila sam sebi, još nije zdrav, vidiš da ga ni cijepili nisu od silnih terapija koje prima.

- U redu, neću ga uzeti, odgovarala sam onoj sebi koja je pozivala na oprez, podsjećala da kad ljubav boli, boli najjače. - Neću ga uzeti doma, ali mogu mu olakšati život, donijeti mu štogod, voljeti ga iz daljine, voljeti ga ponekad iz blizine, sve dok ne ozdravi, a onda, onda ću vidjeti što dalje, bolje da je još na klinici.

U četvrtak, petak, subotu i nedjelju radila sam. Moj posao ne razlikuje radne od neradnih dana, ali nema veze, opet bih ga izabrala. Ipak, gledajući ulice okupane suncem, sjetila bih se šteneta u sobi s visokim prozorima, u malom boksu za mačke. Kad ga je sunce susrelo zadnji put? A možda bi ga izliječilo?, razmišljala sam i nastavljala raditi. I ne raditi, jer nisam otišla iznijeti ga na sunce.

Jučer ujutro, podigao je svoju malu glavu u boksu, pozdravljajući tako onu koja je brinula o njemu. Ona kaže, čekao me je. Htio se oprostiti. Ja dodajem: htio se zahvaliti.

I onda je umro. Otišao. Bolestan i bez jednog kuka uspio je pobjeći boli u svojoj kratkoj trci životom. Navečer sam doznala da ga više nema. Da ne trebam ići k njemu sutra, kako sam dogovorila, na razgovor s liječnikom koji ga je operirao. Da ne trebam više zbrajati za i protiv njegovog dolaska u moj dom. I da nemam pravo reći kako sam mu pomogla, jer nisam.

Znam da je život blagoslov i znam da bismo trebali biti zahvalni za rođenje na ovom čudesnom planetu. Za priliku da iskusimo radost, smijeh, ljubav, dodirnemo vodu, zemlju, udahnemo zrak, ugrijemo uz vatru, poslušamo pticu, zaslužimo vrtnju repa životinje koju volimo. Znam.

Ali ipak me boli.

Jer Ikar je otišao s istim onim pogledom šalicom u koju se ulila sva tuga ovog svijeta. A ja nisam znala isprazniti je.



- 06:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2009.

Zašto je letio Quetzalcoatl?

Prkosi zakonima letenja...












Znanost se još uvijek bavi izumrlim životinjama i biljkama i pod imenom paleontologije kopa po njihovim okaminama. Iako bih se radije bavila živim vrstama, ima nečeg u onome što nam je prethodilo. Čuda, ako ništa drugo. Iz dana u dan otkrivaju se nepoznati svjetovi na ovom istom planetu na kojem postojimo upravo sada. Fosili nam pričaju nevjerojatne priče na kojima im mogu pozavidjeti čak i pisci znanstvene fantastike. Tako su npr., 70-tih godina prošlog stoljeća u Teksasu otkrivene divovske kosti nekog letećeg reptila, pterosaura, kasnije počašćenog imenom Quetzalcoatl, po jednom od asteških bogova-stvoritelja. Usput, Quetzalcoatl znači doslovno pernata zmija i zaista je odgovarajući naziv. Jer leteća životinja o kojoj se radi, baš onako neobično, zmijski, prkosi svim zakonima letenja: s krilima širine oko 12 m izgleda poput manjeg aviona. Znanstveno, nijedna životinja koja se namjerava podići s tla ne može biti tako velika. Ali Quetzalcoatl je ipak postojao. I letio.

Kako? Zašto?

Zato jer mu nitko nikad nije rekao da to ne može.



(odlomak iz knjige Zemlja i ja)

- 20:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2009.

Mudrice - o ženama

kad bismo prestale pokušavati biti sretne...











Žene su vrlo iskrene kad je riječ o njima samima. Ili kako to duhovito kaže jedna od onih koje su obilježile svoje vrijeme ljepotom, privlačnošću ali najviše svojom osobnošću - Mae West: “Kad sam dobra, jako sam dobra. Ali kad sam loša - još sam bolja.”

Na upit jednog muškarca da li je lezbijka, američka feministica Florynce Kennedy hladno je odgovorila: “A jeste li vi moja alternativa?”

“Žena se ne rađa. Ona se postaje.”
Simone de Beauvoir

“Jedino zbog čega žalim u vezi s prošlošću je njezina dužina. Kad bih je opet morala proživjeti učinila bih iste greške. Samo u kraćem vremenu.”
Tallulah Bankhead

“Nevolja je u tome što ako ne riskiraš, riskiraš još više”.
Erica Jong

“Kokot klikće, ali kokoš isporučuje robu.”
Nepoznat(a)

“Žene čine polovicu svjetske populacije, rade blizu dvije trećine svjetskih radnih sati, primaju jednu desetinu svjetskih primanja i posjeduju manje od jedne stotine svjetske imovine.”
Iz Izvještaja Ujedinjenih Naroda, 1980.

“Ne stavljaj sebe na kocku. Ti si sve što imaš.”
Janis Joplin

“Svaka žena koja ima što ponuditi svijetu u velikoj je nevolji.”
Hazel Scott

“Nije žena ta koja je poljupcem izdala Isusa.”
Catherine Carswell

“Iza gotovo svake žene za koju ste ikad čuli stoji muškarac koji ju je ostavio na cjedilu.”
Naomi Blwein

“Katarina Velika vladala je sa 30 milijuna ljudi i imala 3 tisuće ljubavnika. Radim što mogu u dva sata.”
Mae West, komentirajući svoju ulogu u filmu o Katarini Velikoj

“Bila sam jako bogata, jako lijepa, puno su mi laskali, jako slavna...i jako nesretna.”
Brigitte Bardot

“Kad bismo prestale pokušavati biti sretne, mogle bismo se dobro zabaviti.”
Edith Wharton

“Zavidim ti što me u svakom trenutku možeš ostaviti. Jer ja ne mogu ostaviti sebe”.
Anna Swirszczynska

“Postoje samo dvije vrste žena: one koje žele vladati svijetom i one koje žele vladati u krevetu.”
Jacqueline Kennedy Onassis

“Dade baba groš da uđe u kolo, a dva da iz njega izađe.”
Narodna poslovica

“Žena koja je dovoljno pametna da nekog muškarca zapita za savjet, nije dovoljno glupa da se tog istog savjeta pridržava.”
Grafit

“Kako žene dođu do krzna kune zlatice (nerca)? Na isti način na koji i kune zlatice.”
Grafit

“Kad ti se svijet smije, nasmij se i ti njemu. On nije ništa manje smiješan od tebe”.
Thomasina Horton

“Bolje je biti lavom samo jedan dan, nego ovcom čitavog života”.
Sestra Elizabeth Kenny

“Između dva zla uvijek biram ono koje još nisam kušala”.
Mae West

“Kad se nađeš u škripcu i učiniti ti se da je sve protiv tebe i da više ni minute ne možeš izdržati, ne odustaj - jer upravo je to i mjesto i vrijeme preokreta.”
Harriet Stowe

“Život je ono što ti se događa dok praviš druge planove”.
Betty Talmadge

“Cijela naša zapadna misao zasnivala se na toj mrskoj izmišljotini da je bol prava cijena svega što je dobro.”
Rebecca West

“Učini mjesta ljubavi i ona će doći. Učini joj gnijezdo i smjestit će se. Napravi dom za voljenog i on će naći put do njega.”
Marianne Williamson

“I zato, da bismo se međusobno razumjeli, trebamo koračati ili ležati jedno pored drugog.”
Marina Cvetajeva

“Život je, zapravo, vrlo jednostavan: koliko dajemo, toliko i dobivamo.”
Louise L. Hay

Ili, kako to mudro, najmudrije kaže mala Tereza iz Lisieuxa:
“Dragi Bog ne udjeljuje neispunjivih želja.”

Pa, što nam drugo preostaje nego - željeti.



- 07:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2009.

Molitva

...danas sam dobro...












Dragi Bože,

moram reći da sam danas dobro. Nisam se ni na koga naljutila, nikoga ogovarala. Nisam bila zločesta niti pohlepna niti sebična. Nisam psovala niti proklinjala nekoga. Nikome se nisam žalila, nikoga gnjavila. Čak nisam niti jela čokoladu. Nisam koristila kreditnu karticu.

Ali, spremam se ustati iz kreveta i za pet minuta će mi tvoja pomoć biti itekako potrebna!


(netko nepoznat, ali rado bih potpisala:))

- 10:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2009.

Danas je dobar dan za pjesmu

Danas je dobar dan za pjesmu...











Navala predsjedničkih kandidata s jedne strane, dok s druge knjige s Interlibera kreću u tople stanove pune briga, strahova, samoće. U vijestima naslovi otkrivaju strašne tajne nekih groznih susjeda za koje se samo nadamo da nisu naši. Jesen. Ostavljene ljubavi, djeca, psi, parkovi. A nalaznika je - premalo.

Cijelog života učim razlikovati važno od nevažnoga, no još uvijek se povremeno ljutim na glupost i zloću pojedinaca, uglavnom jadnih nazovi moćnika. A znam, odavno znam da je ljutnja kazna koju plaćamo za tuđe greške.

Evo, prestajem lošim stvarima, ljudima, situacijama davati pažnju, snagu, energiju. Okrećem stranice ovog šarenog života s radošću i ljubavlju. Pjevam. Danas je dobar dan za pjesmu.

I ako me susretnete negdje, pridružite mi se. Glasom, smijehom, korakom. Svaki je prilog - dobrodošao:))

- 07:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2009.

Noćni tramvaj

K'o tramvaj noćni kojim
voze se rijetki ljudi











Mislila sam kako sam te izgubila
Utopio se jer nije prepoznao vodu pod nogama Pretpostavila sam
Priroda se uvijek osveti na kraju I patila sam malo
Dan tri pet I deset sam patila zbog tebe mrtvog za nekim stolom
S glavom na knjizi Ekranom u oku
Bolovala sam Do ruba smrti Bolovala svojim i tvojim bolom
Ležeći istovremeno na svom i na tvom boku

Kako sam te izgubila mislila sam
Jer sva su stabla otišla iz šume Samo su putokazi
puštali korijenje Jalovi ko sve druge obrađene letve
A kornjače su ostavljale oklope kao vitezovi snove
I ptice bile ružne i mrtve kao princeze
zbog samo jedne kletve

I tako sam i dalje mislila kako sam te izgubila
Glas ti više nije zvonio Ni ruka šetala mojim licem
Čak ti ni pogled nije ronio
ispod moga Jednostavno nigdje te nije bilo
u životima mojim jednodnevnim i praznim

A onda sam noćas ležeći tako oborena Hicem
kojeg je poslalo nebo dok to još znali nismo
Hicem čija je rana sjela u moje ruke otvorivši se sama
kao najljubavnije pismo

A onda sam čekajući smrt da te konačno makne
s moga puta I mene udalji s tvoga u neki sretniji svemir
začula kako me zoveš

Odnekud iznutra Iz tame koje se bojim
ime je kao nemir
po mojoj koži tuklo
- Hajde, otvori srce, gdje drugdje da postojim -
tvoje me riječi zasjekoše ko igla
podbuhlo i muklo

I samo sam se digla
(što drugo mogla sam)
i nastavila dalje već rastvorenih grudi

K'o tramvaj noćni kojim
voze se rijetki ljudi



- 19:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2009.

Jednom sam imala crnog zeca

...jer nisam znala kako se voli











Jednom sam imala crnog zeca
na uskom balkonu
bijele kuće

Shvaćala nisam da se mrtav
rodio još
da izbjegne boli

Jednom sam plakala crnog zeca
jer nisam znala kako se voli

I tek bih danas
mudra ovako
shvatila kako
i zec je plak'o

Al’ na balkonu bijele kuće
još samo srce ograde tuče


- 09:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2009.

Priča o čovjeku i psu

...prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti









Prepričavam (ne znam autora):

Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta. Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Čovjek i pas upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.

- Oprostite, gdje smo ja i moj pas? upita umrli došljak.
- Ovo je raj, gospodine, odgovori čovjek na vratima.
- Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
- Naravno, gospodine. Samo uđite.

Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi. – Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra. Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati na cestu. On i njegov pas nastave hodati.

Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio neki čovjek čitajući knjigu.

- Oprostite, imate li vode? upita umrli došljak.
- Da, evo ovdje, gospodine. – Poslužite se.
- A, može li i moj pas ući napiti se vode? nastavi zapitkivati došljak.
- Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
- Kako raj? Pa, raj je bilo ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
- A, ne gospodine, reče čovjek koji je čitao knjigu. Ono nije raj, nego pakao.
- Pa, ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
- Zašto bismo se ljutili, pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.

- 14:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 03.11.2009.

Krvava priča

krv je uvijek iste boje - crvene...












Legenda kaže da je Atila, strašni vojskovođa koji je prije petnaestak stoljeća pokorio cijelu Aziju, uništavajući sve što mu se našlo na putu i ostavljajući za sobom krvavi crveni trag, umro od krvarenja iz nosa (vlastitog, naravno), u samoj noći svoga vjenčanja. Toliko se napio slaveći svoju sreću, da nije ni primijetio krvarenje koje ga je, napokon, pijanog i zaspalog (da li blizu mladenke, poslije ili prije nje, to legenda ne kaže) - dotuklo. I ne znam kolika li je tek radost uslijedila u različitim plemenima nakon te vijesti, ali ima nešto gotovo mistično u činjenici da se radilo o čovjeku koji je cijelog svog života žeđao krv. Tuđu. Znači li to da je znao kako će ga tek nedostatak vlastite, jednom koštati glave?

A kad smo već kod te crvene tekućine kojom se spajamo s drugima, ali koja nas itekako i odvaja od njih, podsjetit ću kako je banku krvi, prvu medicinsku instituciju koja je spasila milijune života, izmislio dr Richard Charles Drew. On je 1940. godine otvorio prvu takvu “krvnu štedionicu”. Ovaj je podatak važan posebno stoga što njemu, dru Richardu Charlesu Drewu, nije bilo dopušteno dati krv i njegova je “banka” poslovala bez njegove crvene tekućine. Pitate se, zašto? Jednostavno: bio je crnac.

Ispod žute, bijele, crvene i crne kože krv je uvijek iste boje - crvene. Ali boja krvi očito nije mjera njezine vrijednosti. Ma koliko apsurdno bilo, boja kože je mjera vrijednosti krvi.

Tako to uvijek biva s mjerama, one su mišolovke za dušu. I kao što kaže jedna mudra španjolska poslovica: “Ne želim sir! Samo hoću izaći iz mišolovke!”

- 10:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2009.

Jedina moja i putnici za svemir

putnici za svemir...

Kažu da je svemir rođen prije nekih 15 do 20 milijardi godina. Male li razlike, tek nekoliko milijardi! Vrijeme je bilo pomiješano s prostorom i prasak rođenja odjeknuo je gluhim postojanjem. Tako je sve počelo. Pa se od sila svemira odvojila sila gravitacije, svemir su preplavili kvarkovi, leptoni, protoni i neutrina. Pojavila se i elektromagnetska sila. Milijun godina poslije Velikog praska svemir je postao proziran, a za još nekoliko stotina milijuna godina počele su se stvarati galaksije i zvijezde. I to rade još i danas.

Otprilike prije četiri i pol milijarde godina iz oblaka praha i plina oblikovan je sustav u kojem živimo (gotovo sam rekla: stanujemo, a možda bi i bilo točnije) sa Suncem u središtu. I tako dalje, milijarda za milijardom, milijun za milijunom, godine su prolazile i nestajale u dubinama zvjezdanog neba. Sve dok, samo trideset i pet tisuća godina prije današnjeg dana, da – svega trideset i pet tisuća godina – homo sapiens nije izjavio: - Zemlja je moja!

Za svog kratkotrajnog boravka na planetu, čovjek je uspio uzurpirati prava svih drugih živih bića. I sad se čudi što ona izumiru.

Lekcija je više nego očita: ne možemo preživjeti sami. Uostalom, sedamdesetak godina prosječnog ljudskog vijeka na Zemlji, pogotovo kad se uzme u obzir fizičko i intelektualno slabljenje koje ostavlja taj brzi protok vremena, nedovoljno je poticajno za osobni razvoj. Ukoliko nema drugih oblika života, ogledala u kojima možemo dobro promotriti vlastitu vrstu.

Prethodna svemirsko-zemaljska povijest zabilježila je i mnogo ranije pojavljivanje npr. kolutičavaca, bodljikaša, kralježnjaka i dinosaura. Ali, tek je čovjek podigao glavu prema nebu i uputio se k zvijezdama. Je li baš tako? Ne, najprije su u svemir krenule – životinje.

Lajka ili lajavica kako joj kaže ime, postala je prvim Zemljaninom koji je kružio uokolo ovog prekrasnog plavog planeta. Pravo joj je ime bilo Kudrjavka ili u prijevodu, rudljava. S još dva psa prošla je trening, bila je izabrana (sretnog li izbora!) i 3. studenog 1957. godine u Sputnjiku 2 otputovala je na nebo. Bila sam dijete i bila sam očajna, iako nisam znala kako je mala rudljavica umrla svega nekoliko sati nakon lansiranja od stresa i prevelike vrućine. Čini se kako je zakazao sustav kontrole temperature, no pravi uzrok njezine smrti objavljen je tek nekoliko desetljeća kasnije.

A ja sam često pogledavala na nebo tražeći psa koji kruži uokolo i ne zna se zaustaviti. Srećom, nikad je nisam ugledala.

Između 1957. i 1961. godine Rusi su u orbitu lansirali, osim Lajke, još najmanje desetak pasa: Panteru, Lisičicu, Vjevericu, Strelicu, Pčelicu, Mušicu, Damicu, Ljepoticu, Crnku, Zvjezdicu, Vjetrić i Ugljenčić. Ovo su moji slobodni prijevodi njihovih imena. Za petero od nih sigurno se zna kako su umrli tijekom leta: Lajka, Pantera, Lisičica, Pčelica i Mušica.

No, u svemir su prije ljudi ili čak s njima, odlazile i druge životinje: majmuni, mačke, miševi, muhe, crvi, pa čak i žabe. Ove posljednje, kažu neki, još uvijek svojim satelitima kruže oko Zemlje. Ponekad, kad se nešto zazeleni na nebu, uplašim se da će pred mene pasti mrtvi žablji astronaut. Ipak, to se još nikad nije dogodilo. A u međuvremenu sam doznala zašto su žabe uopće krenule u svemir – zato što pate od bolesti vožnje, pa je vrlo korisno doznati kako podnose letove u beztežinskom stanju.

O, moj Bože! Prestajem pričati o životinjama, jer sve mi više nadiru slike onih koje nisu poletjele, već ih držimo zatvorene po razno-raznim tzv. znanstvenim kavezima, ispitujući reakcije njihovih tijela pričvršćenih na elektrode ili neke slične žice koje su im zabodene u otvoreno meso. Rođene da bi patile. Znanost je postala religijom 20. stoljeća. U ime znanosti, sve je dopušteno. Da li je baš tako? I – koliko će nas to koštati?

No, vratimo se priči o Zemlji. Jednoj, jedinoj u poznatom nam dijelu svemira. No, po čemu je Zemlja tako posebna? Po plesu tektonskih ploča zbog kojeg se kontinenti još uvijek razmiču, sve dok Crno more jednog dana ne postane veliko poput Atlantika. Po tekućoj vodi koja prekriva oko tri četvrtine planeta i koje nema nigdje drugdje u ovom Sunčevom sustavu. Po položaju, ni preblizu ni predaleko od Sunca. Po atmosferi koja je omogućila nastajanje i nastavak onog što zovemo – život.

Sve prihvaćenije teorije kako je Zemlja živi organizam koji sam regulira slanost svojih voda, održava stalnima temperaturu svog tijela (da li još uvijek, a što je sa zatopljenjem?) i drugi argumenti u prilog tome, tjeraju nas doznati što smo mi Zemlji? Jesmo li joj uopće potrebni? I, hoće li nešto poduzeti kad sama odgovori na ta pitanja?

Potresi, poplave, plimni valovi, nestanci vrsta, bježanje pčela – loše su vijesti s ovog planeta. Ako nas nadziru neki mali zeleni ili žuti ili crveni, tako mi je svejedno, hoće li se umiješati kad prepoznaju samoubilačke nagone vrste koja nije znala i još uvijek ne zna cijeniti biljku koja tako rijetko uspijeva – život? Hoće li nas Zemlja stresti jednog dana sa svojih livada i proplanaka, izbaciti naša stopala iz svojih voda, oduzeti nam zrak bez kojeg tako brzo odlazimo u svemir?

Sve češće odustajem od traganja za odgovorima. Jer, sve više razumijem kako smo mi, ljudi, najbešćutnija svemirska vrsta, ona koja krade budućnost vlastitom potomstvu.

Ili smo, što mi se čini puno pravednijim, lajke nečijih pokusa, posijane ovim planetom poput životinja posijanih satelitima koje smo poslali, i još ih šaljemo, u vlastitu orbitu?

Ne volim tužne krajeve priča. Zato polažem nadu u - stisak. Jer to, stisak, upravo radi svemir. Galaksije putuju jedna drugoj u susret. Počet će se stapati i na Zemlji više neće biti noći, samo dan, beskrajan dan. Temperature će se popeti na milijune stupnjeva, materija raspasti, zakona fizike i same fizike više neće biti. U Velikom stisku prostor i vrijeme prestaju postojati. Je li to kraj?

Ne, to je početak. Ali, početak na kojeg treba čekati još koju milijardu godina! A do tada bismo morali naučiti najvažniju lekciju: privilegirani smo rođenjem na Zemlji. Dopustimo i svima drugima uživati u istoj privilegiji!

- 18:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se