Priče s ruba

Noćni tramvaj

Mislila sam kako sam te izgubila
Utopio se jer nije prepoznao vodu pod nogama Pretpostavila sam
Priroda se uvijek osveti na kraju I patila sam malo
Dan tri pet I deset sam patila zbog tebe mrtvog za nekim stolom
S glavom na knjizi Ekranom u oku
Bolovala sam Do ruba smrti Bolovala svojim i tvojim bolom
Ležeći istovremeno na svom i na tvom boku

Kako sam te izgubila mislila sam
Jer sva su stabla otišla iz šume Samo su putokazi
puštali korijenje Jalovi ko sve druge obrađene letve
A kornjače su ostavljale oklope kao vitezovi snove
I ptice bile ružne i mrtve kao princeze
zbog samo jedne kletve

I tako sam i dalje mislila kako sam te izgubila
Glas ti više nije zvonio Ni ruka šetala mojim licem
Čak ti ni pogled nije ronio
ispod moga Jednostavno nigdje te nije bilo
u životima mojim jednodnevnim i praznim

A onda sam noćas ležeći tako oborena Hicem
kojeg je poslalo nebo dok to još znali nismo
Hicem čija je rana sjela u moje ruke otvorivši se sama
kao najljubavnije pismo

A onda sam čekajući smrt da te konačno makne
s moga puta I mene udalji s tvoga u neki sretniji svemir
začula kako me zoveš

Odnekud iznutra Iz tame koje se bojim
ime je kao nemir
po mojoj koži tuklo
- Hajde, otvori srce, gdje drugdje da postojim -
tvoje me riječi zasjekoše ko igla
podbuhlo i muklo

I samo sam se digla
(što drugo mogla sam)
i nastavila dalje već rastvorenih grudi

K'o tramvaj noćni kojim
voze se rijetki ljudi