Priče s ruba

Priča o čovjeku i psu

Prepričavam (ne znam autora):

Hodali cestom čovjek i njegov pas. Uživali oni u svom druženju, kao i ljepoti prirode, sve dok čovjek odjednom ne shvati kako su mrtvi. Sjeti se vlastitog umiranja, ali i toga da je i njegov vjerni pas odmah nakon toga umro od tuge. Pitao se kuda li ih vodi ta cesta. Nakon nekog vremena dođu do prekrasnog kamenog ulaza u dvorište kuće koja je bila od čistog zlata. Čovjek i pas upute se k vratima, ali odjednom se pojavi neki čovjek ispred njih.

- Oprostite, gdje smo ja i moj pas? upita umrli došljak.
- Ovo je raj, gospodine, odgovori čovjek na vratima.
- Oh, baš dobro! Imate li malo vode, dugo već hodamo.
- Naravno, gospodine. Samo uđite.

Čovjek krene u dvorište, kad ga vratar zaustavi. – Žao mi je, gospodine, ali psi ne mogu unutra. Došljak se zamisli trenutak, prisjeti se svih onih godina pseće vjernosti i vrati na cestu. On i njegov pas nastave hodati.

Nakon nekog vremena ugledaju ponovno ulaz u dvorište, ovog puta bez ograde i vrata. Odmah pored kuće sjedio neki čovjek čitajući knjigu.

- Oprostite, imate li vode? upita umrli došljak.
- Da, evo ovdje, gospodine. – Poslužite se.
- A, može li i moj pas ući napiti se vode? nastavi zapitkivati došljak.
- Naravno, sva žedna bića ovdje su dobrodošla. Ovo je raj, gospodine.
- Kako raj? Pa, raj je bilo ono zlatno mjesto malo prije, u koje nije životinjama dopušteno ulaziti.
- A, ne gospodine, reče čovjek koji je čitao knjigu. Ono nije raj, nego pakao.
- Pa, ako je pakao, kako to da se ne ljutite što se lažno predstavljaju vašim imenom?
- Zašto bismo se ljutili, pa to je dobar način da kod njih završe oni koji su sposobni svoje najbolje prijatelje ostaviti žedne na cesti.