Priče s ruba

utorak, 03.11.2009.

Krvava priča

krv je uvijek iste boje - crvene...












Legenda kaže da je Atila, strašni vojskovođa koji je prije petnaestak stoljeća pokorio cijelu Aziju, uništavajući sve što mu se našlo na putu i ostavljajući za sobom krvavi crveni trag, umro od krvarenja iz nosa (vlastitog, naravno), u samoj noći svoga vjenčanja. Toliko se napio slaveći svoju sreću, da nije ni primijetio krvarenje koje ga je, napokon, pijanog i zaspalog (da li blizu mladenke, poslije ili prije nje, to legenda ne kaže) - dotuklo. I ne znam kolika li je tek radost uslijedila u različitim plemenima nakon te vijesti, ali ima nešto gotovo mistično u činjenici da se radilo o čovjeku koji je cijelog svog života žeđao krv. Tuđu. Znači li to da je znao kako će ga tek nedostatak vlastite, jednom koštati glave?

A kad smo već kod te crvene tekućine kojom se spajamo s drugima, ali koja nas itekako i odvaja od njih, podsjetit ću kako je banku krvi, prvu medicinsku instituciju koja je spasila milijune života, izmislio dr Richard Charles Drew. On je 1940. godine otvorio prvu takvu “krvnu štedionicu”. Ovaj je podatak važan posebno stoga što njemu, dru Richardu Charlesu Drewu, nije bilo dopušteno dati krv i njegova je “banka” poslovala bez njegove crvene tekućine. Pitate se, zašto? Jednostavno: bio je crnac.

Ispod žute, bijele, crvene i crne kože krv je uvijek iste boje - crvene. Ali boja krvi očito nije mjera njezine vrijednosti. Ma koliko apsurdno bilo, boja kože je mjera vrijednosti krvi.

Tako to uvijek biva s mjerama, one su mišolovke za dušu. I kao što kaže jedna mudra španjolska poslovica: “Ne želim sir! Samo hoću izaći iz mišolovke!”

- 10:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #