Priče s ruba

četvrtak, 29.10.2009.

Priča plavog kita

poznajem sve oceane ovog svijeta...












(iz knjige Priče iz dubine: Srce plavog kita)

Pogledaj me: ja sam najveći na Zemlji! I najglasniji! Balaenoptera musculus piše u mojim knjigama rođenja, ali ti me možeš zvati onako kako me svi prijatelji zovu – plavim kitom.

Znaš li koliko je dugo nešto što je dugo 25 metara, koliko je teško ono što teži više od 100 tona? Možeš li, uopće, zamisliti te mjere? Možeš li zamisliti težinu krvi koja kruži mojim velikim tijelom, težinu koja prelazi šest, sedam tisuća kilograma?

Ali, mjere ionako malo čemu služe. Kad zazviždim, glasniji od zrakoplova, zviždukom rasparam ovo plavo nebo svoje vodene domovine. Kad ti vičeš, kad vičeš najjače što možeš, to je, kažu, vika od oko 70 decibela. Kad ja zavičem, ona se udvostruči!

Svakoga dana pojedem najmanje tisuću kilograma planktona. Moram. Pa, kako bih inače plivao brzo, ronio duboko? Kako bih imao snage za prelijepu pjesmu koja mi ispunja dušu?

Poznajem sve oceane ovog svijeta. Rano u proljeće pronaći ćeš me blizu površine toplih voda. Ako čekam bebu, čekanje će potrajati i do godine dana, a onda ćeš prvo ugledati njezin – rep. Još jednu godinu beba će ostati sa mnom, u morima nema dućana s mlijekom, sam proizvodim hranu svojoj djeci.

Nema nas puno na ovom svijetu, nas plavih kitova, desetak tisuća otprilike. Zamisli koliko je to malo u odnosu na milijarde ljudi! I ne živimo dugo, tek negdje polovicu vaših života. Zato, sjeti me se ponekad, dijete. Učini nešto za moju djecu, neka punoću svojih života otplivaju u radosti vode. Budi spremno prihvatiti i druge vrste kao domaćine ovog svijeta, nema važnijih i nevažnijih života, život je uvijek svet i važan! I pomozi da nas prestanu ubijati lovci-trgovci nesvjesni da, ubijajući kitove, ubijaju i ljude. Život je u svemu međusobno povezan. Pomozi da svi zajedno prestanemo biti ugroženom vrstom!

- 06:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 28.10.2009.

Očevina (i materina)

...imenovala taj dodir: ljubav, ljubav.











(odlomak)

I mada Oca već duže nije bilo s njima, viđala ga je. Viđala ga je ponekad u gostionici na uglu, prljavog i zapuštenog, pijanog i pričljivog. Dijete je i samo nekad odlazilo u tu prostoriju na ćošku dviju ulica, dviju prometnih ulica u srcu velegrada, prostoriju u koju se spuštalo kao u dno tamne bačve preko nekoliko visokih stepenica kojima su se spoticali njegovi novi prijatelji. Tu ga je viđala, gledala stojeći satima šutke kraj njega u zadimljenom vinskom podrumu, a On bi je s vremena na vrijeme prstima požutjelim od dima cigareta dotakao po crnoj, sjajnoj kosi. Kasnije je tek, mnogo, mnogo godina kasnije prepoznala, imenovala taj dodir: ljubav, ljubav.

- 11:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2009.

Ptice

Dođi na prozor zovu me ptice












Dođi na prozor
zovu me ptice
Da ti vidimo lice
poslije sna o njemu
Da nam baciš malo sjemenki želja
iz obilja dlana

Dođi na prozor
Pjevaj Jer kad on iskorači iz sna
na ovu stazu pored kuće
ni govoriti ni plakati
nećeš
niti znati više tko si ili što si

Samo ćeš stajati i gledati
kako nas žive u srce unosi

- 08:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2009.

Krimić

I čak da nisam gola...











Krimić je kad netko nekog ubije
a treći netko pokušava doznati
koji je od njih bio živ prije

Krimić je kad podigneš pokrivač
a tamo nema one čije tijelo leži

Ili otvoriš knjigu iz koje na tebe reži
bez maske lice
pa ti iz rupe u prsima izjure klice
veselja

Krimić je kad ostaneš bez spola
Pa ustanoviš da nisam tamo gdje si htio
i čak da nisam gola
kako obično u krimiću biva

I ni ti sam uopće nisi gdje si mislio da jesi
pa ova ljubavna zbrka
odjednom postane i previše živa

I krimić su sve te zamršene
mračnožudne priče
Sve što nas se svakodnevno tiče
i izravno kao metak u glavu

Nakon kojeg mirni i mrtvi
odlazimo u književnost
ili u slavu

Ali jedino što bi vrijedilo znati
u cijeloj toj kriminalno-policijskoj stvari

to je - da li mrtvac za istražitelja mari




- 10:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2009.

Putnica

Putovanje u paru...

Iako je putnica isprava koja nam dopušta mijenjati države kao haljine, neologizam – putovnica – već se udomaćio. Stoga je ovdje riječ o putnici koja putuje životom, jer svijet joj je premali za tako veliko kretanje.

Dakle, žena koja putuje, žena putnik, kao što bi rekli mnogi. A neki bi dodali: usamljena žena.

Kad je prije puno godina, u vlaku od Sarajeva k Pločama, jedan putnik prepoznao jednu putnicu, zamalo su nastavili zajedno. Čak i jesu, ako bih bila precizna, ali – samo do Ploča. Do mjesta na kojem je vlak zaustavljen jer su tračnice davno odlučile tako.

Putovanje u paru nije lakše od putovanja u jednini. Čak mi se često učini mnogo zahtjevnijim, težim, opasnijim po život. Putovanje u paru podrazumijeva sklad koraka, poput sklada vlaka i tračnica ili neba i zrakoplova koji mu rastvara ono opasno plavilo u grudima. Ali, putnica ne bi bila putnica kad bi ostala zaustavljena. Nastaviti ispunjavati zadaću svoje duše – nastaviti putovati – bilo je jedino moguće. I tako su i Ploče ostale iza nje, a brodu je bura bijelila put morskom površinom. Do otoka. Otoci ne idu nikud. Svaki je otok samo točka koja vapi neku drugu.

Otok po otok, točka po točka i putnica se probudila u velikoj kamenoj kući koja je, osim ponude ugode i hlada, nudila i zatvor. Kao zaštitu od života. A zaštite ne postoje, nijedna nas kuća ne može zadržati pred unutarnjim kretanjem. Ubiti čuvara zatvora, razbiti bravu, razlomiti prozorsko staklo ili – podići krov? pitala se žena čija je jedina nadarenost bila – putovati.

Podigla je krov. Gusto otočko nebo prelijevalo se zvijezdama, kao što se cvjetovima lavande prelijevaju plava otočka polja. Ali, zvijezde su bile žute, čak pomalo zlatne, nebeske putnice vole nakit.

“Dadoh ti razum i ruke, ljubav i sve što sam znala, na put te ispraćam s nadom da nikad nećeš pasti...” napisala je svome prvorođenome. To je pjesma koju i dalje pjevuši kad god pomisli na svoju djecu. Ali – i djeca su tek putnici, doznala je s bolom. Istim onim kojim se modri more jer ga otok boli.

Jezici i kulture mijenjaju se s vremenom i prostorom, ali unutarnje putovanje svatko od nas nastavlja svojim jedinstvenim, neponovljivim i nepromjenljivim načinom. To je putovanje k ljubavi, odnosno – putovanje s ljubavlju. Ljubavno putovanje, mogli bismo pojednostaviti. Takvih putovanja u ovom Božjem vrtu nema onoliko koliko ima ljudi, već onoliko koliko je udisaja. Zato, putujmo. Ne zaustavljajmo se, čak ni pod zvijezdama kojima se, kičasto poput nezrele djevojke, nakitilo nebo.

Unutarnje putovanje je putovanje duše, životna misija svakog onog koji zna da je živ. Vanjsko je putovanje samo zbog tragova stopala, oni ostaju čak i onda kad mi padnemo. Jer, Bog kaže: “Ovo su moji tragovi, dijete, kad ti je najteže bilo – Ja sam te nosio!”

Žena koja putuje, žena putnica, jednako je podložna padovima kao i muškarac, putnik. Spol je samo ovozemaljski znak raspoznavanja: nisam cijela, nisi cijeli. I to je sve. Na putu disanja srest ćemo se jednom.

Tako je vlak ostao u Pločama. Putnik je otputovao k Splitu, putnica k otoku. Nedugo potom, tek koju godinu iza putovanja, on je pošao Gore k nebeskim cestama. Uvala iz koje je poletio k nebu još uvijek čuva njegove tragove. Ona je nastavila sama, kao i ranije, uostalom. Susret na raskršću dvaju puteva svakom od susrelih zauvijek je važan. Ali znakovi na putu nisu drveni. Oni su uvijek ljudski. Kao da smo se, jesmo li?, dogovorili prije dolaska na ovu modru kuglicu: - Znaš, kad negdje sretneš prekrasan osmijeh na širokim usnama i zubima isturenim zbog davnog držanja dječjeg palca među njima, skreni ulijevo! To sam ja, tvoj živi znak na putu ljubavi!

Tako je i bilo. Putnica je skrenula, putnik je skrenuo. Raskršća su najstrpljivija mjesta na svijetu: nitko kao oni ne zna čekati.
“Jaki ljudi i vodopadi uvijek probiju svoj put u životu”, možda je najbolje ovom rečenicom završiti priču o putnici. Jer, ona je jaka. Ona je vodopad. Žena koja putuje prosipa svijetom vodu svoje duše, vodu svoga tijela, vodu donijetu s izvora-ishodišta: još iz maternice. I neka joj je sretan ovaj zemaljski tok i nijedna brana neka je ne zaustavi! Voda uvijek teče k drugoj vodi. Nepogrešivo. A graditelji brana ionako su postali oni koji su zaboravili da im je zadaća teći, putovati. Pa, što se onda čude kad se jednog dana probude – pod vodom!

Da, “jaki ljudi i vodopadi...” Putujem već puno godina. Najprije sam promatrala put kojim sam išla. O njemu nisam doznala ništa. Pa sam nastavila promatrati sebe – onu koja putuje. Ni o njoj nisam doznala više. Sada znam da je nemoguće išta znati o putu i o putnicama. Preostaje mi ponekad napisati nešto smušeno i daleko od istine, poput ovog teksta, na primjer.



- 17:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2009.

Afrička ljubica

afrička ljubica

- Kako ću te opet dozvati kad poželim razgovarati s tobom? upitala je djevojčica Zadkiela, ogromnog ljubičastog arkanđela, onog koji joj je pričao o oprostu, slobodi, radosti, da – upravo tim redom rastemo svojim životom. – Stavi cvijet afričke ljubice u prozor i ja ću ga vidjeti bilo gdje da se nalazim, afrička je ljubica vidljiva iz svakog kutka svemira, odgovorio je arkanđeo.

Tako je započela ljubavna priča afričke ljubice i male Zemljanke koja i dalje traje.

Afrička ljubica pripada rodu Saintpaulia i odlikuje se mesnatim lišćem i sitnim svjetlo ili tamno plavim ili ljubičastim cvjetovima. Ovi zadnji su Zadkielovi, shvatila je djevojčica i tu ljubičastu ljubicu, odraslu ovdje a ne u Africi, stavila u prozor. I dok ona raste, ljubica, ali i djevojčica, razgovori se nastavljaju i Zadkiel se samo smješi, smješi, smješi. Poput svih ostalih anđela, naravno.

Anđeoski smijeh nije nikada ništa drugo osim radosti. Nema tu one ljudske dimenzije smijeha koji često u sebi sadrži i porugu i pokušaj izbjegavanja odgovora i laganje i izvještačenost i koješta još. Anđeoski smijeh je jezik ljubavi. Zadkielov je ljubičast. Ovaj moćni arkanđeo čisti svojim ljubičastim plamenom ne samo puteljke već i široke svemirske ceste svima koji žele putovati jedinim putem kojim život i može putovati: od Boga k Bogu. Ljubičasta je boja boja praktične spiritualnosti. – Želiš učiti? – Evo, ovako ćeš, kaže anđeo i preplavi te nadahnuće, snovi ti projure tijelom, suknu van kroz prste kojima dodiruješ one koje voliš i svi se začude, i ti zajedno s njima, što plamen kojeg si osjetila u rukama nije spržio nikog, svi su odjednom tako živi, tako čisti, tako cijeli. Točnije: iscjeljeni.

Ljubičasto je boja krunske čakre, one koja okreće energetski kotač višeg uma, unutarnjeg Boga. Ta boja utječe na nervni sustav tijela, pročišćavajuća je i na fizičkim i na duhovnim razinama. Posebno povoljno djeluje na razne oblike bolesti čije ime nitko ne voli izgovarati. Pa ga zato ni ja neću spomenuti, neću mu dati snagu izgovorene riječi.

Jer, kad smo već kod riječi, one su alat svake molitve. A upravo anđeli podučavaju kako molitvu treba izgovoriti naglas. Jer, izgovorena putuje brže. K Onom kome se je i uputila snagom ljudskih glasnica.

Priča kaže kako je Leonardo da Vinci podučavao da je moguće deset puta pojačati moć meditacije ukoliko meditiramo u nekom tihom crkvenom kutu dok na nas pada dnevna svjetlost propuštena kroz ljubičasti prozor crkve. Ljubičasta je boja boja iscjeljivanja. Potpomaže koštani rast, olakšava probleme s bubrezima, reumatizmom, epilepsijom, išijasom, smanjuje nervozu, djeluje na neuralgije i jedina joj je mana što potiskuje emocije, naročito ljutnju. A potiskivati nešto, zatrpavati pod onaj unutarnji tepih, nikad nije zdravo.

Jednom sam u središnjoj knjižnici gradića na sjeveru Hrvatske naišla na prozor prepun afričkih ljubica. A upozorili su me ranije kako je ravnatelj dobar čovjek, ali nije duhovan, on neće razumjeti to što vi pričate. Međutim, odobrio je predavanje, dođite, rekla je knjižničarka. Jedino što sam uspjela, glupo i neumjesno, upitati ravnatelja, čiji je uredski prozor nudio takvo obilje afričkih ljubica, bilo je: - Odakle vama toliko afričkih ljubica? Čovjek se nije zbunio, samo je odgovorio: - Pa, u ovoj sobi ništa drugo od cvijeća ne uspijeva, osim – afričkih ljubica! Nije duhovan? O, itekako su anđeli dotakli ovog čovjeka, uopće nije važno što to oni uokolo njega slabo ili nikako primjećuju. Njegova dnevna svjetlost dolazi kroz ljubičastu boju afričkih ljubica. One su njegov crkveni prozor.

Tako su afričke ljubice uvijek na putu kojim idem. Svejedno je o kojem se putu radi: onom unutarnjem ili vanjskom. Zadkiel svako malo navrati k nekoj od tih ljubica blagoslovivši sve koji se nađu u blizini svojim ljubičastim blagoslovom. Ponekad mi se učini da me je prelio kantom ljubičaste boje, pa onda opet budem djevojčica koja želi biti sigurna kako ga je moguće dozvati. Sve djevojčice ovog svijeta trebaju ljubičasti blagoslov. I svi dječaci, naravno. A možda se jednom netko od te blagoslovljene djece dosjeti kako bi afričku ljubicu trebalo preimenovati u – Zadkielovu ljubicu.

Čuda se događaju onima koji u njih vjeruju. Ja vjerujem da afričke ljubice znaju govoriti. Samo čekam da im dosadi šutjeti pa da ih čujem. Koliko li mi toga imaju reći!

«Čuda su prirodna. Nije prirodno da se ne događaju», tvrdi jedna od najmudrijih knjiga koje sam ikada susrela na svom ljubičastom putu. I tako se čuda nastavljaju događati. Možda me jednom i samu učine mudrom?

Barem onoliko koliko je mudar cvijet afričke ljubice koji je izabrao živjeti život ljubičaste boje.



- 15:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2009.

Prostor

Krave znaju puno o prostoru

Dugo sam vjerovala kako je prostor, u stvari, vrijeme koje nam se pokazalo. To sam čak i napisala, toliko sam bila sigurna. Više nisam. Možda zato što sam prepoznala osobinu zajedničku i prostoru i vremenu, ali opasniju kod ovog prvog: nevjernost. Da, prostor je toliko nevjeran da ga uporno, cijeloga života, nastojimo posjedovati. A vrijeme nas vara nekako drukčije – s nama samima. Jesmo li mu stoga skloniji oprostiti?

Različite odrednice prostora, filozofske, matematičke, astronomske, psihološke, nimalo nam ne olakšavaju život s njim. Prostor je dio temeljne strukture svemira, skup dimenzija u kojima su predmeti smješteni i odvojeni istovremeno, mogu se pomicati, posjeduju oblik, veličinu i drugo. Prostor obično nazivamo trodimenzionalnim, vjerojatno zato što nam je jedino taj poznat. Točnije, još nismo sposobni poznavati neki drugi, npr. četverodimenzionalni, peterodimenzionalni itd. Da bismo odredili prostor koristimo samo tri broja, zamislite, od tolikog broja brojeva – samo tri! Bog ili svemir ili Kakogodhoćete oduvijek je prema čovjeku bio bolji od njega samoga. Mi sami sebe ograničavamo, nitko izvan nas to nam ne čini. To radimo i sa dimenzijama. No, natrag k prostoru: onom u sebi.

Da bismo se sprijateljili s prostorom najprije se trebamo osloboditi fobija: klaustrofobije (od zatvorenog prostora), agorafobije (od otvorenog prostora), astrofobije (od svemirskog prostranstva), kenofobije (od praznih prostora). Kako to učiniti? Netko je rekao da je fobija pokušaj samoizlječenja. Sve više mi se sviđa ta definicija fobije. Naprosto, sve svoje probleme sabereš, matematički precizno, u jedan jedini – strah od nekog prostora. Može i od nečeg drugog, ali ovdje je o prostoru riječ i držimo se njega. Neka prostor bude kriv!

Iako moderni fizičari odbijaju dijeliti vrijeme i prostor, filozofi se pitaju: “Može li sam prostor biti izmjeren ili je on tek dio sustava mjerenja?” U matematici postoji mnoštvo prostora: prostor vjerojatnosti, metrički prostor, topološki prostor, Euklidov prostor, Hilbertov prostor, vektorski prostor itd. Astronomija smatra prostor praznim dijelom svemira. Svako područje izvan atmosfere nekog nebeskog tijela naziva se prostorom. Ali sve te znanosti bave se promatranjem, mjerenjem, objašnjavanjem prostora, ne živeći unutar njega. Osim, ako bismo prostor uma prihvatili kao njihovo mjesto stanovanja. U tom bi slučaju astronomija imala pravo – um je zaista prazan dio svemira.

Kod mene je nebeski prostor prvi od svih prostora dobio izuzetnu upotrebnu vrijednost. Zurenje u zvijezde i traganje za planetima pomoću knjiga i teleskopskih prstiju uperenih u nebo, pomoglo mi je dobiti barem približno točnu mjeru vlastite vrijednosti. Činjenica, na primjer, kako je cijeli ljudski vijek neophodan da bi se neka daleka zvijezda pomakla na nebu svega jedan jedini stupanj gledano sa Zemlje, natjerala me povjerovati u tvrdnju australskih domorodaca koji kažu: mi ne posjedujemo zemlju, zemlja posjeduje nas.

Da, čovjek je jednodnevni leptir u golemom prostoru svemira. Između udaha i izdaha Boga obletio je svoj svijet. Pa, zašto onda, ako je tako, a sve više ljudi na ovom planetu shvaća da je tako, uništavamo svoje i tuđe živote borbom za posjedovanjem onog što nas posjeduje?

Zato što se ne volimo, barem ne dovoljno da bismo živjeli skladno unutar svoje skučene tri dimenzije. To je moj odgovor. Pa, ako ne volimo sebe, kako možemo voljeti bilo koga drugog? Pticu, stablo, psa, kravu?

Ali, kako naučiti voljeti sebe i druge? Postoji li negdje u ovim ogromnim prazninama svijeta neka brza škola ljubavi? Možda negdje, ne tako daleko od Zemlje, ima neki planet s malim ružičastim zaljubljivcima koji bi nas tome mogli podučiti?

Krave i bikovi – životinje od kojih bismo svašta mogli naučiti - znaju puno o prostoru. Svojim teškim i sporim korakom savladavaju ga svakodnevno tjerani prazninom trbuha, u potrazi za hranom. Jednom sam, davno, s palube trgovačkog broda u luci Ploče promatrala ukrcaj goveda na neki arapski brod. Pamtim i kako se brod zvao: Siba Geru. Pamtim, napisala sam priču o tome, čak je i objavila. Uglavnom, bilo je ljetno poslijepodne, užareno i smrdljivo, kakva su obično ljetna lučka poslijepodneva. Kamioni su počeli pristizati, neka željezna konstrukcija na rivi stvorila je prolaz za jedno po jedno govedo, grubo istjerivano iz kamiona. Dva prljava muškarca štapovima su gurkala još prljaviju stoku prema ne baš širokim daskama koje su vodile u potpalublje. Jedno, dva, tri, četiri i više goveda ulazilo je u brod ne mareći za udarce, ne osvrćući se uopće. Desetak, dvadesetak, tridesetak, prestala sam brojiti koliko ih je ušlo. A onda – pobuna! Jedna je krava odbila ući u brod! Vrlo jasno, tvrdoglavo. Udario ju je najprije jedan, pa drugi muškarac. Još jednom. Pa, opet i opet. Tukli su je, ona je stajala. Gledala sam užasnuta s visine od nekoliko metara. Počela sam vikati: - Pustite je, pustite je! Ludost, kako će je pustiti, kamo da ode jedna osviještena krava u luci neosviještenih ljudi? I krava se odlučila, okrenula se i nasrnula na svoje gonitelje. Da, ljudski priznajem: navijala sam za kravu.

Ne znam što je dalje bilo, priču objavljenu u pomorskom časopisu završila sam nešto ljepše. Priče su zato da svijet bude ljepši. Ovo što pišem je istina. Plakala sam na brodu. Plakala sam sve dok Siba Geru nije isplovio.

Ponekad – još uvijek plačem zbog pobunjene krave. Puno više zbog nje nego zbog onih koje se nisu pobunile. Iako su sve završile na istom mjestu.

No, glavna tema ove priče nisu životinje, već prostor. I to je dokaz kako konačno trebam razmisliti o kupovini zemlje. Malog komadića kojeg ću puno platiti. Jer, cijena prostora raste. Unatoč tome što ga ne možemo ponijeti sobom tamo kamo mi, jednodnevni svemirski leptiri, obično odlazimo. Nakon što se prostor koji nas posjeduje dogovori s datim nam vremenom.


- 20:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2009.

Na nebu soba s pogledom na more

O, more...











Na nebu nema ništa novo
Tek jedna soba s pogledom na more
Tek jedan hotel i zvijezde kraj vrata
Na nebu nema nema ništa novo

Pa ipak nebo odvuklo te gore
K’o svjetlost kukca ili miša tama
I umrijet ću ovako puna djece
Ovako sama

No čemu teške riječi u lakoj ljetnoj noći
Spustimo sobu na Zemlju

i sve će brzo proći



- 21:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #