zbog komentara

Karte su kupljene 10ak dana prije koncerta, ispilo se nekoliko kavica na kojima je nezaobolazna tema bio, za nas, "koncet godine". Istina, imao je Hari poneki koncert i nastup u lijepoj našoj posljednjih godina (jedan na danima piva u Karlovcu 2006., gdje smo ekipa, ja i moj bebać u trbuhu đuskali na stare i nove hitove), ali ništa se ne može usporediti sa lijepom velikom pozornicom, 10ak glazbenika + gosti na njoj i nekoliko tisuća ljudi, doslovno od 7g. do 77g. Takva atmosfera, takvo isčekivanje i oduševljenje ne viđa se često. Malo je takvih svevremenih izvđača, na čije koncerte dolaze baka, majka i unuka zajedno. Taj čovjek kao da je stopljen sa pozornicom, predivno ga je gledati i slušati onako prirodnog i opuštenog. Bio je tu red laganica, red bržih pjesama, red sevdalinki, red gostiju..ma svega je bilo. Tekle su suze, redali se osmjesi, boljele su noge, ali sve se to isplatilo za predivan trosatni provod i bis od 5 pjesama. Svaka mu čast, sav je tako lijep, šarmantan i privlačan - samo je jedan HARI MARA HARI!

Bok....evo baš sam vesela, jučer se furam po gradu, ugledam plakat za koncert Hari Mata Haria 7.3. i odluka je pala u sekundi. Ovaj koncerat je "must ići" ;)). Sve sam iskontaktirala, karte su u prodaji, još ih za vikend nabavim i briga me...karta mi je v žepu i ja bum opet vidla Haria.

Nego, vozim se i svako malo pogledavam u retrovizor, a tip u autu iza mene ko da ima tikove. I tak zadržim ja pogled malo dulje ne njemu i skužim da tip zapravo pjeva. Ok, aj nije to tak čudno, pa i ja si dam oduška kad mi je dobra stvar na radiju i zapjevam. No, vozimo se i dalje, on još uvijek iza mene. Stali smo na semaforu, a tip nabaci neki rad rukama, kao pleše. I tak smo se vozili brat-bratu 10 min, stalno kreni-stani, semafor, pa nekaj. I svaki put kad bi se zaustavili on pjeva i pleše u autu...bio mi je full presmješan, ali nisam se baš mogla puknut smijat, bi ljudi mislili sa sam i ja malo "skrenula" kao dotični mladić!

Nego, pjevušite li i plešete li vi dok vozite...

Posljednjih dana često se može čuti, čitati, komentirati na temu "nasilni policajci", štoviše bila je to tema i u prošloj Piramidi.
Slučaj 1:
Potaknuta maloprije pročitanim člankom o smrti čovjeka u Kanadi izazvanoj pretjeranom silom koju su primjenili policajci. Kažu da je pokojnik bio poznat kao nasilnik, umirovljeni je vojnik itd. I sad su ga zbog nekog incidenta tak zamlatili da su mu ruku potrgali i suzavcem ga malo "osvježili", pa je od tih posljedica preminuo u bolnici. Direktor kanadskog SIUa kaže da je reakcija policajaca bila sasvim razumna obzirom na okolnosti.
Slučaj 2:
Hrvatska. Nasilni policajac, otprije poznat po sličnim reakcijama i nepriličnom ponašanju za vrijeme nošenja službene odore, nasmrt zatukao mladića koji mu se "navodno" protivio i izazivao. Navodno kažem jer svi imaju samo riječi pohvale za dotičnog, pa je onda vrlo upitno koliko je policajčeva izjava istinita!

Nalazim više poveznica u ovim slučajevima. Krenuvši od nasilnih policajaca, vojnika i ostale uniformirane ekipe. U Kanadi su u prvom slučaju umirovili nasilnog vojnika (ne znam nakon koliko izgreda), što svakako podupirem, jer ako ne možeš svojoj zemlji služiti časno, bolje nemoj nikako. No, u Hrvatskoj to nije slučaj, jer ovaj više puta u nedozvoljenim radnjama uhvaćeni policajac (a zasigurno nije jedini) nije lišen službene odore i dužnosti.
Nadalje, bezvlast koja vlada u pojedinim institucijama stvarno prečesto prelazi sve granice, kao što je vidljivo u oba primjera, na dva različita kraja svijeta.

Imam osjećaj da su se ovi u uniformama počeli ponašati, malo je reći, kao Bogovi, jer kaj je danas potrgati, osakatiti, pa čak i ubiti čovjeka, kad iza tebe stoje glavešine i samo kimaju glavom jer to je opravdana upotreba sile.

Samo čekam da stanem na krivu prugu zebre dok prelazim cestu, pa da me šusne tam neki plavac, jer ak ne plešeš kak se njemu sviđa, bolje ti je da ne plešeš.

Kako je to nakon 15 mjeseci ponovo sjesti na radno mjesto? Meni, malo je reći, FENOMENALNO. Kad se čovjek ponovo osjeća koristan društvu, jer sebi i obitelji sam bila maksimalno korisna prethodnih 15 mjeseci. Ovo je ono što me ispunjava. Ma koliko lijepo bilo provoditi dane sa djetetom, koje svaki dan ima nove fore i smjehove, osjećaj povratka u realnost je neopisiv. Prije nekoliko dana moj sin je slavio PRVI roćkas, a jedan od poklona je bio plišani pas. Na prvu ga je oduševio, maleni ga je odmah zagrlio i ne ispušta ga iz ruku. Isto tako sam ja oduševljena povratkom u radnu okolinu.

Kad sam pogledala datum posljednjeg bloga, shvatila sam koliko dugo nisam pisala. Nije mi žao, ali nekako sam se poželila svog "imaginarnog" društva. Puno se toga promijenilo od posljednjeg posta i zaista ne bi imalo smisla sad naširoko i nagugačko o tome. Najvažnije i najljepše što se dogodilo trentno spava u kolicima pokraj mene, to je moj šestomjesečni sin, na kojeg sam izninmno ponosna. Veslim se što ću pročitati neke vaše nove postove i nadam se da me niste u potpunosti zaboravili. Obećajem sama sebi da ću češće tipkati kad počnem raditi (za 6 mj ;)), prvenstveno jer mi je to zadovoljstvo, a i volim osjećaj napetosti kada šef uđe u moj ured i pogledati što mi je na zaslonu kompa...do tada, a možda i prije šaljem vam veliki pozdrav i veseli osmijeh ;))

Ne znam koji ste vi motiv imali za početak pisanja bloga, ali moj je bio svojevrstan zaokret životu, bolje rečeno okretanje života naopačke. Hm, ma zapravo je to bio svjevrstan hir, koji je obzirom na sve i prilično dugo potrajao. No, ne želim sada biti nostalgična i vraćati se u neka "tužna, prošla" vremena. Sad sam u jednoj posebno lijepoj fazi života, koju ni svakodnevni problemi, razmirice i ostale turbulencije ne mogu pokvariti. Jednostavno sretna sam i zadovoljna, odlučna prekinuti neke stare navike i započeti sa novima. Imala bih vam još mnogo toga za reći, puno stvari za prodiskutirati, dosta komentara za podijeliti. Možda i dođe vrijeme da to napravim, ali jedno znam, da ovo vrijeme nije vrijeme za to. Ne bi to bilo ono pravo, iskreno, ponekad sarkastično i britko, ponekad patetično i svakodnevno. Gledam vas i čitam jer me to još uvijek ispunjava, i činit ću to sve dok budem imala potrebu za tim. Pozdrav i veliki do nekog drugog hira.

P.S. Ova djelomično otvorena usta nikada se neće do kraja zatvoriti...

Obzirom na prezauzetost, čak i razmišljanja o "gašenju" bloga, nije me bilo...vjerojatno me opet neće biti, neko vrijeme, ali evo u par sličica glavna događanja i pokretači u mom životu....čitam vas, povremeno ;))

Dan žena. Sjećanje na obilježavanje tog dana seže još u vrtićko doba, kada smo majkama i dragim ženama koje nas okružuju čestitali taj «poseban» dan i za njih izrađivali čestitke, brali cijeće i sl. No, u poslijeratnom razdoblju nakako je taj dan potisnut, vezao se za onaj «loš» socijalizam itd, itd. Ali, posljednjih godina, kada se komercijalizira sve moguće i nemoguće, ponovo se počeo obilježavati dan žena. Meni, kao ženi, tu opće ne smeta, jer sam već jutros dobila nekoliko poklona na taj račun i naravno da se ne bunim. Ali po čemu je taj dan poseban za žene, ja ne znam. Nije li normalno da se voljeni muškarac svoje žene/ djevojke/ ljubavnice... sjeti svaki dan i pokloni joj osmijeh, lijepu riječ, cvijet. Barem ja držim da bi tako trebalo biti. Dalje, jesu li žene taj dan drugačije nego neki drugi?? Mislim da nisu, zapravo, baš sam o tome razmišljala jutros dok sam se spremala na posao...obukla sam istu (manje ili više poslovnu) odjeću koju nosim i inače, napravila sam frizuru koja mi je u tom trenutku pala na pamet, našmikala se kako mi pristaje uz današnju odjeću, opet ništa posebno. Eto, za mene je to dan kao i svaki drugi, sa bombonjerom i buketom cvijeća više, ali ništa značajno ne pridonosi i ne mijenja u mom životu, nemam neki naročiti poriv «slaviti» taj dan. A kako vi? Što za vas znači dan žena? Obilježavate li ga? Zapravo mislim da bi meni trebao odgovor na pitanje «otkuda uopće dan žena»?
A sad se bacam na bombonjeru ;))

Svojevremeno se digla prašina oko novog hrvatskog filma «Što je muškarac bez brkova?». Kako zbog nedostatka vremena ali i smanjenog interesa za hrvatski film nisam išla pogledati dotični film u kino, štoviše uopće ga nisam imala namjeru pogledati. No, igrom slučaja gledala sam ga prije par dana i tak, niš naročito, red smjeha, red ironije, pa tak do kraja. Nego, što se mene dojmilo u cijelom filmu. Mladić (vrlo simpatičan, ali nisam sigurna da sam mu ime zapamtila, mislim Stanislav...) koji je malo «šenuo», po mišljenju svojih suseljana obzirom da je ljubitelj poezije te i sam piše haiku. I onda su navrla sjećanja na vrlo šturo učenje o haiku poeziji u školi (nažalost). Razmišljanje je potaknuo i mail, koji se nalazi na kraju posta.