Hot Water Rediscovering

-----------------------------

Daaa, prošlo je dosta vremena od kad sam zadnji put upalila blog.
Opet, u odnosu na duljinu cijelog mog života, cjelokupno pisanje bloga prilično je zanemariv dio.

Isprike? Ima i nema. Tjedan Dublina bez bloga pretvorio se evo već u tri tjedna...Nije da nemam što za reći. Mozak mi i dalje više ili manje svjesno suflira...odlomci i teme se nižu.
Presija se stvorila oko tog Dublina i pametno sročenog a ne predugog reporta s fotografijama. Sad sam tek shvatila da tu treba truda, pažnje, volje i vremena....vidi kako Neverin to lijepo radi! Drugo - faking Olympus bacam u smeće definitivno, što sam tvrdila još prije godinu dana nakon povratka sa Santorinija. Mrzim nosit "top" (tj. ogromi fotić) na putovanje, pa kupih malecni džepni...i što?? Kriiivi. Nema baš niti jedne boje koja je vjerno prenesena...zelena nije zelena, plava nije plava, crvena nije crvena...sve fotke kao da su prevučene nekakvim saturacijskim filtrom koji je pakosno usmjeren ubijanju kako boja, tako i doživljaja. A tko mi je kriv - na Kubu prije nešto godina nosili smo nečiji posuđeni džepni Sony i fotke su bile mrak!

Glas savjesti ovaj put nije došao iz mojih vlastitih "dubina", nego u obliku neočekivanog maila. Tako da se mogu zahvaliti Prije braka (hvala!, hvala!) što evo sjedim, dubim tu, crvenim se, ne znam di da počnem...a tek kad odem u posjete i shvatim koliko ste bili produktivni tijekom mojeg izbivanja....uh! :)


No, što se promijenilo?
Dok me nije bilo...kasna zima pretvorila se u ljeto.
Pojačano šokom povratka u temperature oko 28, sa vjetrovitih i kišnih 13.
Bili su i izbori...
Vidjevši fotke iz Irske odlučih se hitno na strogu dijetu . Konačno prvi put u životu - zbog seeeebeeee.
I, nisam vam to još priznala, u zadnje vrijeme se nešto više igram...World of Warcraft...znaam, znaam...ma nisam ovisna, ali...


IRSKA

Nešto sjevernija pozicija i okruženost Atlantikom Irskoj čini puno različitiju klimu nego nama. Zapravo, to je jedna od stvari koja me se najviše i dojmila. Možda i zbog toga što letjesmo iz Zadra...pa poletiš iz onih maslina, crvene zemlje, tirkiznih uvalica, prozirnog i plavog mora...a sletiš u oblake, sivo more (čak i kad nema oblaka, al to je zbilja rijedak prizor), 10-tak stupnjeva manje...jedino što vidiš je zeeeleeenoooo. Mislim da je trava najsretniji stanovnik Irske. Ajde, vjerojatno su i ovce i krave sretne zbog nje.

Čitav naš boravak u Irskoj temperatura nije prelazila 13. Svaki dan je padala kiša bar jednom, s tim da se to može dogoditi recimo - uđeš u pub, sve je suho, popiješ cugu, izađeš, a vani mokro. Dakle, pao je pljusak, ali si ga ovaj put uspio izbjeći.
Vjetar puše stalno (tu bi Taft trebao radit reklame da stvarno dokaže učinkovitost svojih proizvoda, no mislim da se ne usude...). Puše jače ili slabije. Nema hodanja u preširokim suknjama...efekt merlinke posvuda, ne samo na ventilacijskim otvorima.
Potkošulja, majica (deblja), jakna, vjetrovka i kišobran u vječitom plesu. Kad pada, kao da puše jače, zakopčan do zuba glavom prema naprijed probijanje kroz sile prirode usred civilizacije. Ako se slučajno dva oblaka razmaknu, histerično otkopčavanje i čupanje robe sa sebe jer je iste sekunde prevruće...gah!
Prvi Irac - taksist s aerodroma, nakon što nas je ispitao tko smo, odakle, kamo idemo i koliko ostajemo, reče kako u Irskoj svaki dan negdje pada kiša, da u Dublinu možeš srest susjeda kojeg nisi dugo vidio jer u njemu živi 140 nacija, i konačno, da mu nije jasno što dovraga svi ovdje rade jer bi se on da ima para odmah odselio na Mauricijus .

Nismo imale baš neki pametan plan za obilazak, jer smo i frendica i ja imale zadnjih par mjeseci previše posla. Tako da se plan za Irsku od dva tjedna sveo na tjedan dana Dublina, pa što uspijemo, uspijemo...
Njezina dobra prijateljica i bivša kolegica s posla radi u Google-u u Dublinu. Javila se na natječaj, prošla - i ošla...hrabro, if you ask me. Tako smo se smjestile kod nje u stanu, što je dakako mnogo bolje u više pogleda od hotelskog smještaja.

Irska vam se možda čini mala kad gledate kartu Europe, međutoa kad kreneš iz malo bližega shvatiš da - uh, poprilično je velika, a vremena je premalo. Sve bi možda bilo i lakše da nemaju mentalitet vrlo sličan našemu. Npr. nađoh prije kretanja na internetu neko neolitsko nalazište iskopina koje se zove Ceide Fields, recimo sjevero-zapadna obala Irske. Iz Dublina - umjetnost. Prvo vlakom do nekud, onda od tamo busom koji vozi DVAPUT DNEVNO do još nekud, a onda još TAKSIJEM pol sata do tamo. Nevjerojatno. Nakon par dana smo shvatile da nema puno destinacija koje možemo obići a da usput ne ispušimo bar dva dana na transport, i spavanje u dotičnim mjestima. Što se sve može, naravno, uz brdo para i jedno mjesec dana vremena. Većina Irske je (ne)organizirana tako da treba iznajmit rent-a-car. S čim ne bih imala problema da ne voze PO KRIVOJ STRANI. Ajd po lokalnim cesticama bih možda i mogla, al kad sam spazila ona velika križanja s hrpom trokutastih otoka - par puta sam u taksiju bila ozbiljno zabrinuta gdje će on sad skrenut jer ja zaista nisam mogla ni pretpostaviti. Uglavnom, na kraju smo se složile da treba nać nekog dovoljno ludog da nas vozika okolo jer drukčije nema smisla.
(Nisam napomenula, ali ni ona ni ja nismo fanovi organiziranih izleta.)

Dublin mi se sviđa. Možda zato što donekle liči na Zagreb. Ima otprilike sličan broj stanovnika. Puno parkova i zelenja. Ne previsoke zgrade. I, za razliku od Zagreba, živi na rijeci (Liffy), što po meni svakom gradu daje posebnu draž.

U pješačkoj zoni sve je puno bandova koji odlično sviraju. I u pubovima bandovi sviraju skoro svaku večer. I ne mogu reći da sam čula nešto loše, osim u jednom u kojem se puštala muzika (glasna, centar, 8 navečer, i zamislite, susjedi ne zovu policiju svakih 10 minuta).

Parkovi podsjećaju na Maksimir :).

I vrata, vrata, svuda šarena vrata...

"Happenny" bridge - koji spaja centar s centrom preko rijeke, jeii...slatko.

S jedne strane je Temple Bar - kvart pubova i restorana koji se počne puniti već od 6 popodne (jer se sve zatvara u 6 pa valjda ne znaju kud bi sa sobom...). Do 10 navečer već su svi pijani i teturaju - što nama izgleda čudno, ali zapravo mislim da je to pametnije - imaš više vremena za rekuperiranje do slijedećeg jutra, ako ti se namjerno ili nenamjerno "omakne".

Pušenje je zabranjeno već nekoliko godina, ovako kako je sad kod nas.
U početku je neobično vidjeti ljude kako stoje na cesti i puše, ali poslije se navikneš.
Posvuda su na barovima instalirane "zidne pepeljare".

Unutra je ko na dječjem rođendanu...malo čudno...hrpa ljudi, pije se, jede (daaa, u svakom pubu možeš naručiti jelo, dovraga jel smo mi jedini idioti koji to nemaju?), a nema dima?! Što je zapravo super, ali ja sam pušač pa sam stalno imala dojam kao da upravo odlazimo...
Sve je jako skupo, pa i cigarete...ljudi idu u Belfast u shopping kad mogu jer je puno jeftiniji od Dublina.

Katedrala Sv.Patrika - kao što nam reče prijatelj - why do you want to see St.Patrick's? It's just - gray...
Upad u katedralu - 6 i pol eura. Okrenuh se na peti i izađoh. Ne dam. Iz principa. Pa što si oni misle???


U nedjelju smo sve tri sjele na lokalni vlak i odvezle se na obalu u bivše ribarsko, sad ribičko, a posebice (navodno) mjesto za izlaženje i noćne provode - Howth.


U luci - iznenađenje:

5-6 morskih lavova lijeno pliva uz dokove i bulje u turiste s jednakim zanimanjem kao i oni (mi) u njih. Žicaju da im se baci nešto, slutim.
Na brdašcu iznad mjesta koje uživo izgleda doista idilično, smjestile se mondene vile.

Svud uokolo mjesta - "plaže" - nepregledne gomile pijeska (jer bijaše oseka) po kojima možeš šetat ili puštat zmajeve. Nema igranja badmintona, hehe. I samo bi se lud čo'ek išao kupati! Ladno ko led, a vani puše (jesam li to već spomenula?).

Dvorac Howth koji smo jedva našle:

U njemu žive četiri obitelji. Irska ima, čini mi se dobru politiku održavanja starina: rasprodaju dvorce koji baš nisu pretvoreni u muzeje bogatim ljudima uz uvjet da ih rekonstruiraju bez devastacije. U Dublinu je npr. zabranjeno rušenje starih zgrada i tvornica...zainteresirani mogu otkupiti dotičnu, te unutra sve razrušiti i napraviti ponovno, ali moraju očuvati stanje fasade tj. vanjskih zidova. Što je dvosjekli mač jer se to investitorima često ne isplati pa mnoge stare hale i tvornice stoje u derutnom stanju, napuštene i čekaju bolje dane.
No, nakon što obiđosmo cijelo mjesto triput, noge nam otpale pa nismo potegnule do još nekog neolitskog spomenika (a ima ih tamo posvuda, očito). Sjele na neke stupiće...bolee nogeee....

Primjećujete sunce? E da, to je ujedno bio i najljepši dan tijekom našeg posjeta.

U Dublinu još bijasmo na turi po njihovom Trinity College-u.

Tamo se između ostalog čuva neka stara i poznata knjiga iluminacija (Book of Kells) koja se ne smije slikati jer je stara i fragilna, a popraćena je simpatičnom izložbom. U sklopu kampusa nalazi se i stara knjižnica (Trinity College Library Dublin) na koju su osobito ponosni. Pogađate - ne smije se slikati ;). Inače su oni u nekom rivalstvu s Trinity College Cambridge, i ako se dobro sjećam osobito su ponosni da je njihova knjižnica veća, bolja (a možda i starija) od njihove. Također, mislim da je to jedina knjižnica na svijetu s osobitim pristupom slaganju knjiga, a to nije niti po razdobljima, ni po abecedi, ni po tematici nego po - veličini! Pri stropu su "male knjige", a što niže, to veće. Tako da naći pravu knjigu uopće nije lako...no, ipak je to "stara" knjižnica koja se vjerujem upotrebljava nešto rijeđe od nove (Berkeley Libray), nemam sliku, al je neko ogavno betonsko zdanje koje interno zovu "velika fotokopirka" vezano za izgled. Kipar Henry Moore bio je pozvan da napravi skulpturu koja bi stajala ispred tog zdanja, i kad je to vidio rekao je da mu trebaju platiti neku enormnu cifru ako je žele staviti baš ondje, a ako je stave bilo gdje u području kampusa pod jedinim uvjetom da se s tog mjesta ne vidi knjižnica, dat će im skulpturu besplatno. (i tako je i bilo....).

Uh, ovo se otelo kontroli...sad mi se ne da više. Ali imam još toga, i fotki i priče, i neeeeću opet tri tjedna pauzirati do slijedeće, obećajem!

Budite svi dobro ;)).