Hot Water Rediscovering

četvrtak, 23.04.2009.

Ja, abortus, djeca, bivši

----------------------------------



Već sam negdje prije spominjala, čini mi se, a ako ne, taj sam pasos napisala nekoć u glavi. Daklem, nikad nisam ništa posebno slinila na klince. Nikad ne skačem u bebe i ne otimam ih iz majčina naručja i ne tepam i ne gugućem s klincima, i ne pokazujem ih svima i ne vičem kako su prekrasni, niti se baš znam zabavljati s njima. Ne mislim pritom da je to nešto loše, ja naprosto nemam takve porive u sebi, i nisam ih nikad imala. Mislim i da znaju biti nevjerojatno slatki...čudan je taj ljudski sklop u glavi da je slatko sve što je malo...
Djeca su nešto što "bude jednom", i to je otprilike cijela duljina i dubina mog razmišljanja o tom "levelu" života.
Logičan slijed toga jest da nisam niti željela imati djece, a naročito ne više od jednog djeteta. Razvila sam i teoriju o tome. Naime, ja sam jedinica. Mama mi je jedinica, baka također (nevjerojatno, ne?). Mi generacijski ne znamo kako je to u kući imati više djece. Nije to u meni izazvalo suprotan efekt, sad bi ja baš troje imala. no
Nisam čak htjela ni brata ili sestru, lijepo su me pitali...

So...
Nakon cca 6 mjeseci veze s tad budućim a sad bivšim mužom/dečkom, ostadoh trudna...

Faza 1. Prvo, nisam ništa skužila (pravilo "Žena zna..." za mene očito ne vrijedi, kao i uvijek, zapitam se spadam li uopće u tu kategoriju, žena naime. Opet, trudnoća bi mogla bit potvrda ženskosti, valjda :). Najgori dio je bio da sam, stjecajem okolnosti, sretnu vijest saznala na nekoj Klinici za porodništvo, tj. onom mjestu gdje svi žele imati dijete a ne mogu, pa su mi nakon službenog priopćenja oduševljeno čestitali, a neki me i malo ljubomorno pogledavali...ajme zemljo otvori se.

Međufaza. Kad mi je došlo do mozga, mrak mi pade na oči...nee...NEEE! Pa kak? Buahaahaa...kak.

Faza 2. Panika. Kratkog vijeka.

Faza 3. Nema šanse. Ulovilo me potpuno nespremnu iako nisam više pupoljkić. Koliko god se trudila, ne vidim se...ni trudnu, ni s djetetom, ni obitelj....aiiiiii. Odlučujem otići na big ej-bi. Tak to piše poslije u povijesti bolesti: AB - 1. Nisam se niti jednom dvoumila.

Faza 4. Priopćenje njemu. Pažljivo u rukavicama. On kaže, ok, tvoja odluka, iako bi on radije da odlučim ono drugo. Ja ne bi. Vodila me i tada intuicija, no izgubih je negdje po putu.

Faza 5. Ova je interesantna. Naime, saopćila sam to bližim prijateljicama, i tada uskom radnom okruženju, točnije bivšoj šefici koja nema djece (nije nikad imala ni pretjeranu želju), tada je već imala 40 i koju. Upozorila me u jako ozbiljnom razgovoru da bih mogla zažaliti. Da bih se mogla probuditi iz narkoze i osjetiti kako sam napravila nešto zbilja glupo....i biological clock...i tak. Slušala sam dugo, pristojno i pažljivo. I ništa. Nisam odustala. Ostali me nisu pokušavali nagovoriti jer baš nitko od mojih prijatelja nije tad imao ni planove za djecu...baš smo neko čudno društvo...

Faza 6. Odlučno krenuh u ostvarenje svojeg nauma. Pritom bih željela naglasiti da sam se dosta iznenadila s tretmanom po za to predviđenim institucijama. Možda je to bio samo moj duboko zakopani unutarnji osjećaj da ipak nije prirodno to što radim. (Na mojim ramenima, baš kao u Tom&Jerry-ju, uvije sjede anđeo i vrag i stalno raspravljaju...) Ipak, doktori su se ponašali hladno i ružno. I ne mislim da to zaslužujem. Činjenica da je žena vlasnica svojeg tijela praktično se provodi poprilično neprofesionalno. Čini se da živimo u zaostaloj zemlji, iako sam se nadala suprotnome. Jedan je doktor bio čak surov. Fizički. Nakon pregleda sam se osjećala nekako - silovano. Znam da glupo zvuči, no pričam o svojim osjećajima.
I dalje ne odustajem.

Faza 7. I did it.
Dok sam se budila iz narkoze kroz svijest mi je prošao onaj ozbiljni razgovor i odmah sam počela preispitivati svoje osjećaje. Grizodušju ni traga. Ja sam donijela odluku, provela je u djelo, i sad sam se osjećala kao da mi je kamen pao sa srca, ogromno olakšanje, i - ništa više.
Jesam li bešćutna? Mislim da nisam. Takav je bio moj život, i takva sam tada bila ja, i ne zamjeram si ni dan danas.

Povremeno se zgrozim čitajući članke o "da" i "ne" za abortus i pitam se kako bih se osjećala da nisam mogla otići, da je bio zabranjen. I znam. Osjećala bih se kao građanin 2. klase. Znam i da je ovo muški svijet i da nas, žene, tako i tretiraju, ako ne javno, a onda privatno, kroz riječi i djela.
Digresija, ali dobar primjer: Živim na drugom katu. Ne pijem vodu iz slavine jer je grozna. Kuham filtriranu, a pijem Janu ili Cetinu. Pa kako mi se baš ne da svaki dan ići u trgovinu po vodu, kupim paklo. 6-pack. To je 9 litara vode. Meni je teško sve to odjednom dovuć na 2. kat. Je l ima 4-pack? Nema naravno. Onda vadim boce iz gepeka po jednu svaki dan...pa kad ostanu 3-4 dovučem i ostatak. Ili mlijeko. Hoćeš kupiti više komada odjednom? Možeš - 12-pack. 12 litara!!!! Pa moram poslije ić na rehabilitaciju kad dovučem to do gore....

Skrenuh s teme...
6 mjeseci kasnije...BAM. Opet. Sjećam se kako sam gledala u onaj test, i crticu. Pomislila - shit!, ne opet!!
Nevjerojatno, ali u tako kratkom roku, nešto se u meni promijenilo. Mozak je imao vremena provariti sve konstante i varijable dok nisam pazila. Imala sam osjećaj da mi "netko" "nešto" želi reći. Prekratak period, previše, jelte, slučajnosti, a ja sam ipak popriličan štreber i nije da se nisam brinula oko zaštite.

Nisam mogla još jednom. Nije dolazilo u obzir. Uplele su se više sile. Neko se dijete uporno želi roditi.

Kuhala sam danima. Razmišljala. Zamišljala. Teško mi je bilo. Deep down sam naravno već znala da je odlučeno, ali nisam to mogla prinijeti ni u podsvijest, a kamo li prebaciti preko usana u divlji svijet.
Stajali smo u Gjuri 2 za šankom (on i ja) te večeri kad mi je naglo došlo da zatefterim činjenicu da sam odsad pa slijedećih...8 mjeseci - trudnica. I čim riječi pređoše taj kratak put moga daha, naglo me obuze strašna mučnina. Trčim van, rukom prekrivam usta, kao iz krcatog autobusa. Uspjela sam se dokopati mraka...da ne misle svi unutra, gle jadna napila se...ni danas mi nije jasno što je to bilo, i što je tada izašlo iz mene, ali tako se dogodilo.
O, izlazilo je i dalje, ali jutrima potaknuto okusom i mirisom paste za zube...mouthwash

Zbir svega ovog jedan je paradoks. Između onog i ovog proteklo je 6 mjeseci, dakle nije se moglo roditi i ono i ovo. Da je bilo ono, ovog ne bi bilo. A zbilo se obrnuto...

Nezamislivo se zamislilo.
I evo me majke ponosne. Kćer će mi ove godine navršiti 10 godina.

Nakon onih razgovora o djeci, u rukavicama, mislila sam da smo si rekli sve o djeci...bila sam jako u krivu. Čim se rodila, počela je presija na drugo dijete. Nisam nikad pristala. U jednom od milijardu razgovora o tome rekla sam mu da sam se jedva odlučila na jedno, i stvarno mi nije jasno otkud mu sad ideja o još jednome. A on je na to rekao: "E, onda smo se mi nešto krivo razumjeli."

I ne bi vjerovali, to je bio jedan od razloga zašto je otišao.
A sad za ovo jedno jedva nekako skuca svaki drugi vikend.

Zaista, neke mi stvari u glavi vjerojatno nikad neće sjesti na pravo mjesto.




- 15:17 - Daj si oduška (38) - Ubij drvo - #

petak, 17.04.2009.

Dlakavo 2. dio

...ili

NASTAVAK POSTA O MAČKAMA

Dakle, odselivši iz kuće u stan na drugom katu gdje su se zadnji trzaji vrta pretvorili u tegle s cvijećem na nikad dovoljno velikom balkonu po ljeti i definitivno premaloj loggii po zimi, i udavši se za navodnog ljubitelja životinja za što se ispostavilo da je samo na riječima, ostadoh sušno s kućnim ljubimcima.

Moja je kćer prije svega pasoljubac (taka se rodila, otkud joj to, zaista ne znam...), pa je presija glede nabavke istog krenula vrlo rano u njezinom životu. Sto posto sam sigurna da će nabaviti psa prvom prilikom ili kad me skuha ili kad me se riješi yes.
Kad je shvatila da iz vrlo različitih razloga i otac joj, te i ja sama odbijamo pomisao na proširenje obitelji u tom smislu (a ja i šire naughty), navalila je iz svih oružja, tj. po svim životinjama po sistemu ŠPP (što prođe, prođe iliti daj šta daš).

Meni nabavka psa u glavi stvara razne konflikte.
(Semiramido, nemoj ovo čitat ako boga znaš....)

Prvo, volim mazit mačke i žnjarat ih po rukama. Znam da se i psi vole mazit, al kad mi se pas baci na pod i digne šapu, na trbuhu je nekak...nema tu dlake za uvalit ruku, nije sve mekano i fluffy. Tako da ako se mene pita, glađenje psa ispada samo u njegovu korist, iako ću ga naravno češkat dokle god mi se trpa...

Drugo, iako uviđam koristi od šetnje psa a time i sebe, one otužne scene vlasnika pasa u 10 navečer po kiši i zimi, koji sami i tulavi čekaju da im se ljubimac konačno olakša, ili još gore, u 6 ujutro (te sam sretala na povratku izvana...., inače se dižem u 6 samo i isključivo ako moram putovat prijevoznim sredstvima koja ne čekaju pristojna vremena za polazak)...odmah mi se odustaje. Mačka lijepo traži van, a kad joj otvoriš vrata ako vani vidi da pada kiša ili nedajbože snijeg, često i odustane...eee, kad bi i mi mogli tako, a?

Treće. Meni psi imaju čudan miris. Znam da ne svi, i znam da je to zato što ih treba prat češće...Moji bivši susjedi uvijek su u kući imali psa. Njihov irski seter, pokoj mu duši, naučio me hodati (u krug oko stola za rep ;). No, ulazak u njihovu kuću za kišnih dana, a naročito friško nakon povratka s šetnje s psom meni je predstavljalo izuzetnu "nosnu" torturu.
Meni mačke mirišu fino...

Četvrto. Ne znam se igrati s njima. Gade mi se slinave izgrižene loptice.
S mačkama se znam igrati.

Peto. Pseće veselje je super, ali kad ga ispoljavaju na drugome. Naskakivanje prednjim (po mogućnosti blatnim) šapama te unošenje u facu sa slinavim nosom i još gore jezikom. Bljaaa.
Mačke nemaju ni slinav nos ni slinav jezik.

Šesto. Ja volim kad mi mačka sjedi u krilu. S mnogim psima to je doslovce neizvedivo...

Sedmo.....šalim se, mislim da sam gotova :))).


Tu sad uletava fenomenalan potez našeg navodnog ljubitelja životinja. Jednog dana stigoše on i kćer mu kući s malom plastičnom vrećicom a unutra dvije "preslatke" male kornjačice...gah. Valjda si je već tad isplaniral da ne bu još dugo tu, pa nema veze burninmad. Dežurna štrebsa, tj. moi odma se bacila na proučavanje gmazova i ustanovila da za njih trebam akvarij veličine pol dnevne sobe s grijanjem i filtriranjem vode, mjestom za izlazak iz vode te lampom za grijanje kad odluče bit na zraku. Yeah, right. Da su mi bar lijepe il da sam ih htjela.
Sad su to već dva poveća čudovišta, a za smrad koji proizvode i ja bih trebala novu mjernu jedinicu. Stoput sam se već prijetila da ću ih odnijeti u Botanički vrt ili u Maksimir...ali kad one uopće ne pripadaju našim ekološkim lancima, onda mi bude bad pa odustanem.

Još sam i nasjela pa kupila akvarij za tropske ribice jer kao navodno to je puno jednostavnije za održavanje od hladnovodnih. Zlatnih tj. hladnovodnih smo imali raznijeh...to ti više dođe ko cvijeće: kad rikne, baciš pa kupiš drugu...buaahaahaa, šalim se, imali smo jedno 3 komada čini mi se :).
Dvije ove tropske se još eno čeliče u akvariju na šanku...

I tak, kad smo se riješili navodnog ljubitelja životinja, otvori se nenadano nova niša razmišljanja u mojoj glavi. Dijete naravno, navalilo k'o nikad da kupimo psa...onda joj je u posjet došla moja draga prijateljica iz nekog od prošlih postova koja se inače u životu bavi treniranjem pasa i objasnila joj par stvari o tome kako je to imati psa, i što sve treba s njim...uglavnom, u jedno 2 sata razgovora uvjerila ju je da pas još nije za nju (osim onih baterijskih, u čem definitivno ne vidim nikakav smisao osim za kupnju onih preodvratnih torbi za nošenje istog po špici rofl). No, ipak sam skoro kupila maltezera jer mi je bilo žao male.



A zašto nisam?

Pri jednom od posjeta veterinaru mene i mamine mačke (sjećate se, Marko), na ulazu nas je dočekao...jedan ogromni prekrasni dlakavi mačak. Pod ogromni mislim duplo veći od obične mačke. Toliko velik da nisam odmah potrčala da ga pomazim...onako, malo, rispekt...Pitam ja unutra da što to bijaše vani veliko dlakavo, a mačka. Rekoše mi, aaaa, to je mačak od naše vlasnice. Jeel? A koja je to vrsta? Maine coon.

Trebalo mi je tri mjeseca da zapamtim kako se zove. Progugl, prosurf...nađoh, ima u hrvatskoj uzgajivačnica. Pa kaže (da skratim), maine coon je američka vrsta mačke, pretpostavlja se da joj je predak norveška šumska mačka, koja potječe iz države Maine, a "coon" dolazi od "racoon" jer se pogrešno mislilo da je to križanac mačke i rakuna. Dolazi u svim varijetetima boja, iako je prirodno bijelo-šarena. Puno su veći, kao već rekoh, od domaćih mačaka, imaju dugu gustu dlaku zbog oštrih zimskih uvjeta u domaji, odlični su lovci, a karakterom jako podsjećaju na pse (eto meni finog argumenta za kćer...), i zato ih najčešće nabavljaju vlasnici pasa, između ostalog i zato što su po prirodi tolerantni. Vole se i mazit i igrat...ma kupilo me...što ćeš više...

I tako ja uspijem nagovoriti dijete da kupimo mačkopsa.
Evo gaaa.....

Photobucket

Zove se Lav Tolstoj, to smo odma odbacili.

Photobucket

Ovdje je još mali, ima 4 mjeseca.
Prozvali smo ga Miami (čitaj kako piše).
Nitko ga više tako ne zove. Ja ga zovem Ljubo i Čonki, mama ga zove Majki, a kćer izmišlja nova imena svaki dan. Mislim da on misli da se zove Mic.

Photobucket

Voli se maziti ujutro. Ostatak dana...ne baš :(
Hoda posvuda, spava na stolu i šanku...

Photobucket

...i općenito svugdje gdje mu se prispava. Nema neko "svoje" mjesto. Hoda svukud za mnom, a kad mu zatvorim vrata pred nosom, onda me čeka pred vratima dok se ne pojavim. Ulazi u svaki ormar koji otvorim, svaki put.

Photobucket

Ne voli baš jaako biti u krilu. Grr. Najčešće bude jako ljut, kao na ovoj slici. Uostalom, više mi skoro i ne stane u krilo. Nisam ga dugo vagala, ali mora imati preko 8 kila. Pandže su mu, naravno, opasne. Ne voli se ni češljati. Kad je ljut onda mi napada nogu. Što je po ljeti dosta bolno.
Non stop se izvlači iz svih sranja na konto toga što je zaista prekrasan.

Ono što sam saznala tek kasnije je činjenica da se maine cooni ne boje vode. Čak je vole:

Photobucket

Pije vodu u kadi, pije vodu i u sudoperu. A kad u sudoperu nema suđa:

Photobucket

A kad konačno odluči popit vode iz svoje zdjelice čemu se prbibjegava samo u slučaju krajnje nužde čitaj kad mu ne dam po peti put vodu u kadi jer me počne živcirat, onda prvo iskopa tonu imaginarnog lišća zajedno s pol litre vode iz zdjelice da bi srknuo dva guca. Tako da sam stražnju stranu zdjelice zalila gipsom da ju nonstop ne prevrće, a zdjelica stoji na pladnju da ne zalijeva okolo. Pritom još i jede ko kreten: zagrabi puna usta keksića, a kad krene žvakat svi osim jednog mu popadaju iz usta, naravno ne natrag u zdjelicu, nego padnu okolo, najčešće u onu vodu što ju je malo prije nagrabio vanka...headbang

"Ne puštaju dlake previše jer nemaju podlake, pa su zato idealne za kućne uvjete" je prokleta laž. Na svakom ćošku imam rolu onog žutog zidarskog selotejpa da bar iz stana izađem relativno uljuđena. A crne stvari sam prestala nosit sasvim. Zapravo ne kužim kako baš crne stvari primaju sve žive dlake po sebi. Dlaka ima na mjestima...ne želite znati, ali mislim da bi svaki alergičar pao mrtav još na ulazu u stan.

Svako malo nešto razbije, ali za divno čudo to me uopće ne dira. Čak ni ne odem u drugu sobu kad iz daljine čujem CANGR, poslije to pokupim, malo si proguđam u bradu...a fak it.

U svakom slučaju, dosta je prgav, i nije baš san snova, ali zbilja je prekrasan.

Ma pričat ću o njemu još, al' sad se osjećam zbilja izmučeno i sve me strah kako će izgledat post pošto se prvi put usuđujem stavljat slike i sva se izmučih jer nisam nikog niš' pitala (svee moram prvo sama, a ako ne ide nikako onda pitat).
A popravljat ću kasnije :)). Par savjeta o stavljanju slika na blog mi ne bi škodilo, ipak....




- 15:52 - Daj si oduška (15) - Ubij drvo - #

ponedjeljak, 06.04.2009.

Snob

---------------------------------------

Sad bi netko mogao reći kako stalno stružem po jadnom bivšem. I ja mogu reći samo to da je dugo trajalo pa mi ga je puna glava, a moram to ostrugat e da bi jednom možda mogla krenut dalje, pa makar i sama. Ovo je super mjesto za to, i nije mi uopće žao ako sam dosadna.

Mi smo se nakon 6 mjeseci veze preselili u iznajmljeni stan. 30 kvadrata. Ako se to stanom može nazvat. Bio je lijep sunčan dan te nedjelje poslije podne kad smo ga došli pogledati. Hodnik, kuhinja desno, ormar desno, ogledalo lijevo, kupaona, druga vrata desno. I soba, ravno. Gotovo. Na dnu sobe prozori. Kroz sive zavjese probija se sunce, sramežljivo. It could be a home...

(Na ovom bi mjestu možda bilo pošteno priznat da mi se više sviđala ideja selidbe iz roditeljskog doma nego baš selidba s njim. Kako netko može biti tako glup...a valjda ću si jednom i to objasniti. Valjda zato što sam se i u 27-oj osjećala kao klinka pa mi je trebao neki dokaz da sam odrasla?!)

Prvo smo izbacili sav namještaj osim kreveta (greška! tad sam otkrila da leđa actually mogu boljeti od spavanja), ormara i komode. Donijeli svoj...donio on svoj stol, nož, televizor, malu lampu. I valjda još ponešto iz svojeg 10-godišnjeg života u podstanarstvu. Ali ne mogu se sjetiti ničega sad.
Ja donijela Sony mini-liniju, video, jednu samostojeću lampu, dva tepiha šarena :)...i ne mogu se sjetiti ničega više sad. Ostalo iz Ikee.
Kupili i mašinu za veš. Prva dva mjeseca svaki put sam plakala dok sam vješala rublje na glupu sušilicu. Ne znam zašto me baš taj čin svaki put tjerao u opaku nostalgiju za toplim domom...nije to nigdje i nikad niš baš spektakularno...

Prvi ponedjeljak ujutro shvatili smo zašto je stan bio dugo prazan. Svatko s kvocijentom malo većim od kokošjeg mogao je zaključiti da je život na prvom katu iznad jedne od najprometnijih ulica u širem centru dosta...hm...nekvalitetan? Ponedjeljak ujutro...milijarda živčanih idiota naguranih ispred semafora u svojim limenim ljubimcima + bar jedan kamion, il dostavni il smećarski, usporava ionako tromi promet i širi oko sebe divne arome ispušnih plinova kao i nezaboravnu buku kamionskih dizel motora...mmmm. Dobro jutro, samo takvo. Sva jutra, osim nedjeljnog. I sve to isto i navečer, naravno...

Posljedica toga, osim spaljenih živaca i neiscrpnih svježih porcija smoga...ma na sve se čovjek navikne s vremenom, ne?, bila je u mom životu dotad neviđena količina prašine. Prljavštine. Guste, crne, ružne. Stalno. Svugdje. Ex prašine mog života u usporedbi s ovom nisu vrijedne spomena.

Moj je bivši izuzetno uredan tip. Nije da ne cijenim. Ja sam više, onako, prema mjesečevim mijenama i godišnjim dobima i svemirskim zračenjima orijentirana. Nekad mogu sjediti u najvećem rusvaju i uopće to ne primjećivati, ali kad me primi onda izbacujem kompletne sadržaje iz ormara i ajmo sve ispočetke...

Cijele smo tjedne radili od jutra do mraka...pa je vikend bio jedina opcija za pospremanje stana. Točnije, nedjelja. Bila vani kiša, snijeg, ili najljepše sunce i plavo nebo, mi doma stružemo, saugamo, dezinficiramo, preslagujemo...

Jedne tako bolno lijepe nedjelje, opet mi razbacujemo namještaj.
I, mislim ja o tome svemu, pa kažem:
- Nadam se da ću jednom u životu imati dovoljno novaca da uzmam nekog da mi ovo radi, a da ja negdje za to vrijeme mogu buljit u daljine...

A on...poludio. Da kakve su to ideje, je l meni teško posaugat i oprat pod, kao da je to neki problem, nije on imao takvo mišljenje o meni, i nije znao da sam takav snob.
Ja gledam u njega razrogačenih očiju. Branim se. Nije mi teško. I sve to znam raditi. Ali rintam kao konj cijele dane, pa kad imam malo slobodnog vremena ne da mi se još rintati. I ako imam para da platim, zašto je to nešto loše? Ma kakvi. Padalo je drvlje i kamenje po meni pola sata najmanje. Nije se završilo ni na čemu. Ja sam i dalje mislila isto, a on je valjda bio razočaran.
Nisam nikad do tad pomislila da bi to nekome moglo smetati ili da je to zbog nečega snobovski.

2 godine kasnije.
Stan - 75 kvadrata.
Nedjelja. Sunce.
Razbacivanje namještaja, etc.
I kaže ON, između dva zamaha saugerom:
- Baš bi bilo dobro da nađemo nekog da nam jednom tjedno pospremi stan, a da mi možemo nedjeljom negdje na izlet...
Jesam li mudro i ženski prešutjela s nevidljivim posprdnim smješkom na rubu usana?
Naravno da nisam. Što bi moja majka rekla, na lakat bi progovorila.

Intermezzo.
Prije nekoliko godina bili smo u Brazilu, u posjetu maminoj teti. Fenomenalna ženska. Najbolji član moje obitelji. Udaljen tisućama kilometara. Ima preko 7 banki i puna je priča.
Na aerodrom je po nas došla u svom autu, s vozačem. Taj vozač nije samo vozač, nego i obavlja neke poslove za nju...ona zna voziti, ali je prije mnogo godina došla do zaključka da je to živcira, i od tada ne vozi, nego nju voze. Dođemo kod nje doma...čeka nas Neli. Neli je kućna pomoćnica. Ujutro se digneš iz kreveta, obaviš kupaonu, i dođeš za stol, doručak je postavljen. Pojedeš, Neli ne da nosit tanjure u kuhinju. Donosi kavu na ispražnjen stol. U spavaćoj sobi tučnjava. Neli ne da pospremiti krevet. To je njezin posao. Žica prljavo rublje koje nas popodne čeka opeglano na pospremljenom krevetu.
Uz kavu, teta priča...svakojake priče o svom životu, prošlosti. Za još bar jedan post. I kaže, jer vidi da smo u nevjerici, da "ona nikad nije bila bez divojke"...ja sam u transu. Ovo je pravi truli kapitalizam. Mi smo totalni amateri. Ona sve razlaže zdravorazumski...ako si možeš to priuštiti, zaslužio si, zar ne?
Ja cvatem. Zaključujem da smo dokazano u rodu.
Ovaj put to ne komentiramo.

I da, iznajmili smo spremačicu. Dolazila je srijedom. Tad mi se bilo najljepše vraćat s posla...
Jesam li snob? Ne znam.
A što je on?!

- 23:57 - Daj si oduška (38) - Ubij drvo - #

petak, 03.04.2009.

Šarena posteljina

--------------------------------------------------------


Promjene. Volim ih na mnogim razinama u svom životu. Ovo je priča o jednoj...

Žene moje obitelji cijelo su mi djetinjstvo i mladost kupovale i spremale posteljinu za dotu. 10- ili 12- ili 15-godišnjakinji za šiznut je već i ideja spremanja dote jer u sebi nosi konotaciju neminovne udaje, a možda još i dublju i bolniju, iako sasvim nenamjernu, a više indoktriniranu - žensko si pa šta ćeš drugo nego se udat. A sastavni dio dote je između ostalog, posteljina. Zapravo ni ne znam što je to ostalo jer nisam nikad pitala...

Svi rituali vezani za svadbu uvijek su mi bili odbojni. Nisam se k'o mala igrala s lutkama i brijala da je neka od njih moja beba, i nisam sanjala u kakvoj ću se vjenčanici udati i nikad nisam pomislila da je vjenčanje najvažniji događaj, a sam dan vjenčanja najvažniji dan u ženskom :( životu.
Štoviše, kad mi se prijateljica povjerila u 4. razredu da ne može dočekati da se uda i rodi, i to bar dvoje djece, bila sam blago zgrožena. Da se riješim te muke, u sebi sam je proglasila luđakinjom, naglas nisam rekla ništa, i nismo to više nikad spomenule. To je meni bio maltene "coming out"...otkud ti takve ideje opće s 11 godina??? (Naravno da je danas udana i ima dvoje djece.)
A o "nešto staro nešto plavo" ili kak već to ide, bacanju podvezice (hah, imala sam hlače na svadbi belj), rasporedu sjedenja za stolovima, cvijetnim aranžmanima...da ni ne pričam.

Stojim ja tako već po tko zna koji put s njima, a one preslažu te posteljine, ili su baš kupile novu (možda ih nije baš toliko bilo, al' kao da i jest, tako je bilo upečatljivo), i govorim im:
- Ne znam kome to kupujete, ali nije da imam direktnu namjeru udat se. A čak i ako se udam, sigurno neću spavati u tim bijelim čipkastim užasima.
- Ma de de, samo ti pričaj, to se treba.
- Ok, radite što hoćete, ja vam samo lijepo kažem.
- Odi tamo radi nešto, baš te briga.
Tako se to ponovilo više nekoliko puta.

Puno godina kasnije.
Sad već bivši i jedini me muž dva puta prosio. I dva puta sam ga odbila (to su one grozne situacije gdje ne želim reći ništa ružno i uključim mozak na "seriii" i poslije se uopće ne sjećam što sam satima pričala, ali uspijevalo je katkad). Jeez! Kakve ideje! Čemu se udavat? (hah, činjenica da je bivši dosta govori o slušanju vlastite intuicije).
Uselili smo zajedno bez ženidbe udaje...i otišli u Ikeu. I između ostalog kupili - posteljinu.

(Familija - freaking out!!!...pa imaš doma posteljine...ne bi fala....toldya...)

Onda su me uvatili svi na lijevu nogu i trudni trbuh, moraš se moraš se moraš se - udat!!
Zakaj????

....zbog djeteta...

????

Popušila sam razlog. Ni sad ne vidim kako je to moglo biti logično. Možda jednom shvatim.

No, bijele i čipkaste i ine posteljine nikad nisu prešle ni preko mog praga, a kamo li se približile krevetu.

A sad, malo genetike...kompulzivna potreba za kupovanjem posteljine, gdje sam familiji čini se bila dobar excuse nije se zadržala samo na njima. Oooo. Da imam samo malo veći ormar...tu upada ona priča o promjenama, na razini - posteljine. Volim boje. Volim i ne-boje. Volim uzorke. Volim prugasto. I karirano. Volim jednobojno. Volim kontraste. Volim i dosadne boje. A najviše volim svako malo gledat u nešto drugo.

Ipak, frendovi su me nedavno okarakterizirali da imam između ostalog "almodovarovski" ukus. I da, slinila kroz filmove opako...pa recimo da je kontrastno šareno eklektično neki moj stil.

I tako, udana ja, spremam se na kupnju nove posteljine (ima se u ormaru 3...jednu je poklonila svekrva...al može proć...). Trkam muža...ajmo ovu...a on kaže - Jooj ne tu. Prešarena je.
Wtf?! Gledam ga u nevjerici. A već smo odavno počeli s tim forama. Oko SVEGA smo raspravljali. Boja zida u hodniku. Boje zidova svuda. Boja vrata. Boja elemenata u kuhinji. Vrsta zastora. Vrsta stolica. Boja presvlaka.
Ma šta te boli ona stvar kakve je boje jebena posteljinaaaaa!
Je, nemre on spavat u šarenom, to ga nervira.
Možda se trebal udat za moju mamu i baku, one imaju lijepih koje ne nerviraju.
Živčeke u kanticu, pitam pristojno:
- Kak te može nervirat posteljina dok spavaš, pa mrak je, u mraku je sve iste boje?!?!
Ne može on to meni sad objasnit, nervira ga šarena posteljina. I neće.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10.
Ommmm.

Otkad je otišao nanovo sam obojila cijeli stan. Kupila nove zavjese. Novu sofu u dnevnoj sobi. Preokrenula i tu sobu i blagovaonu. Uredila balkon (stavila drveni pod, mljac). Pofarbala pločice u wc-u u bijelo i cijelog ga oblijepila makovima iz Ikee. Zamijenila se za sobe s kćeri (njoj veća...). Za ovo proljeće sam imala u planu razbucat kupaonu koju ionak nikad nismo ni preuredili. Ali odustala sam da vidim kud će ova recesija. Ipak sam ja samostalni poduzetnik. A i ne mogu nikako nać prave pločice (najgore je kad nešto točno zamisliš u glavi).

Imam dvije nove posteljine.
I poželjela sam još jednu - bijelu. smijeh
Ne čipkastu.
Ma onako, za promjenu!


- 00:14 - Daj si oduška (11) - Ubij drvo - #

srijeda, 01.04.2009.

Marelica

--------------------------------------------

Odrastanje u stanu od 36 kvadrata s majkom, ocem i bakom (punicom) moglo bi zvučati teško. No, kad si dijete ne znaš što je 36 kvadrata jer tvoj dom je tvoje carstvo, a tvoji su ukućani njegov dio jednako kao i njegovi zidovi. Možda to ipak i nije tako malo jer je stan u prizemlju kućice u nizu. U toj kući na katu žive jedni susjedi i to je sve.
Pa smo imali i pol podruma (kojeg sam se bojala donedavno), i pol vrta pred kućom na ulicu, i pol vrta iza kuće. I pol tavana, i pol terase na tom zadnjem, 2. katu, kao i sićušnu sobicu tik do tavana u kojoj je spavala baka. Ta je sobica isto bila tekovina "sveg na pol" u polovini vlasništva kuće.

No kad iz tog prizemlja pogledaš u dvorište, pogled na cijelo je samo tvoj. Tri koraka preko terase i već si u travi, pod marelicom. Marelicu su zasadili kad sam se ja rodila. Još mi je uvijek nejasan taj čin, moja obitelj inače ne pokazuje takav sentiment, što li je.

Marelica se posušila prije par godina. Ostao je mali panj ispred kojeg svake godine uporno raste ogroman grm matičnjaka, ničim izazvan.

Danas kad više ne živim ondje marelica je za mene još uvijek posebno drvo. Znam kako izgleda list, krošnja, cvijet, kora...kako su se mačke po njoj penjale i padale s tananih grana...kako je prekrasna igra sjena koju baca njezina prhka krošnja kad je zavodi sunce.
A njezine marelice...najbogatije su berbe bez iznimke bile one koje je u ranom cvatu zakrio snijeg. Što i kako nikad nam nije bilo jasno, ali uvijek smo ih s radosti prihvaćali i pomalo se pribojavali hoće li uspjeti dozrijeti prije nego što popucaju otežale grane. Gore, s terase na 2. katu vidjele su se najgornje grane. Od tamo sam uvijek provjeravala jesu li počele žutjeti te na vrhu, jer onda još malo...mmm.
Ja ne volim jesti marelice. Otkud god došle nekako su kisele, brašnaste, neukusne. Njezine sam baš jako voljela. Bile su nekako taman. Možda čari finog voća doživimo jedino kad ih jedemo direktno sa stabla.
A mamin džem od polovina marelica koje si i iz tegle mogao razdvajati...toga nema u trgovinama. Više ne kuha džem od marelica. Nema smisla.
I svi su ih jeli, i sve mamine prijateljice su nosile doma vreće pune marelica i kuhale svoj džem...danas mi je nejasno kako je jedna jedina marelica proizvodila toliko plodova.

Miris njezinog cvijeta, prvi svakog proljeća, i zbog toga često žrtva (?!) zaostalih zimskih snijegova i ovaj mi je put zaustavio korak. Okrećem se prema rascvaloj marelici koja se trudi tu pored mog sadašnjeg parkirališta i gledam blijedoružičaste cvjetove...pomišljam - sigurno je i naša procvala! Ruka mi trzne prema mobitelu u torbi, pitat ću mamu da pogleda kroz prozor u dvorište...i osjetim se glupo, pa znam da je više nema...
I krenem dalje po putiću udišući njezin miris punim plućima, nalazeći neki blagi smiraj.

Svake godine govorim mami kako bi trebali posaditi novu...i ona se uvijek složi. I nikad je ne posadimo. Ma sigurno ne bi ni bila ista. Sad se dvorištem diči ogromna jela koju su malecku donijeli odnekud iz šume...a ti su borovi čudni. Čuče, mići, godinama u svom kutu, a onda se odjednom propnu, zakriju pogled, a nekima se i podvlače pod temelj, ako je ih neoprezno onako male i nevine posade preblizu kući. Ova je sretnica dovoljno daleko da se ne razmatra sekiranje u bližoj budućnosti. Čak odlično zaklanja pogled na susjedovu kuću preko puta.

Pogled u to dvorište se promijenio i više nije moj. I dalje se veselim prvim visibabama i ljubicama.
I dalje se nadam da ću unatoč svemu jednoga dana opet naći taj pogled. U svoje dvorište.
- 23:50 - Daj si oduška (2) - Ubij drvo - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se