Hot Water Rediscovering

--------------------------------------------

Odrastanje u stanu od 36 kvadrata s majkom, ocem i bakom (punicom) moglo bi zvučati teško. No, kad si dijete ne znaš što je 36 kvadrata jer tvoj dom je tvoje carstvo, a tvoji su ukućani njegov dio jednako kao i njegovi zidovi. Možda to ipak i nije tako malo jer je stan u prizemlju kućice u nizu. U toj kući na katu žive jedni susjedi i to je sve.
Pa smo imali i pol podruma (kojeg sam se bojala donedavno), i pol vrta pred kućom na ulicu, i pol vrta iza kuće. I pol tavana, i pol terase na tom zadnjem, 2. katu, kao i sićušnu sobicu tik do tavana u kojoj je spavala baka. Ta je sobica isto bila tekovina "sveg na pol" u polovini vlasništva kuće.

No kad iz tog prizemlja pogledaš u dvorište, pogled na cijelo je samo tvoj. Tri koraka preko terase i već si u travi, pod marelicom. Marelicu su zasadili kad sam se ja rodila. Još mi je uvijek nejasan taj čin, moja obitelj inače ne pokazuje takav sentiment, što li je.

Marelica se posušila prije par godina. Ostao je mali panj ispred kojeg svake godine uporno raste ogroman grm matičnjaka, ničim izazvan.

Danas kad više ne živim ondje marelica je za mene još uvijek posebno drvo. Znam kako izgleda list, krošnja, cvijet, kora...kako su se mačke po njoj penjale i padale s tananih grana...kako je prekrasna igra sjena koju baca njezina prhka krošnja kad je zavodi sunce.
A njezine marelice...najbogatije su berbe bez iznimke bile one koje je u ranom cvatu zakrio snijeg. Što i kako nikad nam nije bilo jasno, ali uvijek smo ih s radosti prihvaćali i pomalo se pribojavali hoće li uspjeti dozrijeti prije nego što popucaju otežale grane. Gore, s terase na 2. katu vidjele su se najgornje grane. Od tamo sam uvijek provjeravala jesu li počele žutjeti te na vrhu, jer onda još malo...mmm.
Ja ne volim jesti marelice. Otkud god došle nekako su kisele, brašnaste, neukusne. Njezine sam baš jako voljela. Bile su nekako taman. Možda čari finog voća doživimo jedino kad ih jedemo direktno sa stabla.
A mamin džem od polovina marelica koje si i iz tegle mogao razdvajati...toga nema u trgovinama. Više ne kuha džem od marelica. Nema smisla.
I svi su ih jeli, i sve mamine prijateljice su nosile doma vreće pune marelica i kuhale svoj džem...danas mi je nejasno kako je jedna jedina marelica proizvodila toliko plodova.

Miris njezinog cvijeta, prvi svakog proljeća, i zbog toga često žrtva (?!) zaostalih zimskih snijegova i ovaj mi je put zaustavio korak. Okrećem se prema rascvaloj marelici koja se trudi tu pored mog sadašnjeg parkirališta i gledam blijedoružičaste cvjetove...pomišljam - sigurno je i naša procvala! Ruka mi trzne prema mobitelu u torbi, pitat ću mamu da pogleda kroz prozor u dvorište...i osjetim se glupo, pa znam da je više nema...
I krenem dalje po putiću udišući njezin miris punim plućima, nalazeći neki blagi smiraj.

Svake godine govorim mami kako bi trebali posaditi novu...i ona se uvijek složi. I nikad je ne posadimo. Ma sigurno ne bi ni bila ista. Sad se dvorištem diči ogromna jela koju su malecku donijeli odnekud iz šume...a ti su borovi čudni. Čuče, mići, godinama u svom kutu, a onda se odjednom propnu, zakriju pogled, a nekima se i podvlače pod temelj, ako je ih neoprezno onako male i nevine posade preblizu kući. Ova je sretnica dovoljno daleko da se ne razmatra sekiranje u bližoj budućnosti. Čak odlično zaklanja pogled na susjedovu kuću preko puta.

Pogled u to dvorište se promijenio i više nije moj. I dalje se veselim prvim visibabama i ljubicama.
I dalje se nadam da ću unatoč svemu jednoga dana opet naći taj pogled. U svoje dvorište.