Hot Water Rediscovering

U raznim novinama i magazinima opetovano se pojavljuju članci o depresiji i antidepresivima, i opetovano me skoro svaki put nanerviraju.

Ovaj put mi je para izašla na uši kad sam pročitala komentar na članak iz Jutarnjeg od 04.03.2009., a tema je bila i na svim dnevnicima i vijestima tog dana - kako je prodaja antidepresiva u Hrvatskoj od početka krize porasla 30% (ne mogu naći taj Jutarnji da točno prepišem naslov). Komentar je izašao 05.03.2009. i glasi:

Ako si sam ne pomogneš, ne mogu ni antidepresivi. Ajde, ako ih tko od vas koristi, dajte mi recite kako se osjećate nakon što djelovanje tablete popusti? To je ko j.... droga, ko fol zaboraviš na probleme, ali oni ne nestaju. Bez brige budite da će vas čekati kad se "otrijeznite". Angie555


Takvi i slični komentari stalno se ponavljaju. Uporno ih ponavljaju ljudi koji, vidi se, ne znaju razlikovati kolokvijalni izraz "depresija" od znanstveno dokazanog psihičkog stanja u koje ljudsko biće može zapasti nakon velikog životnog šoka.

http://www.medicina.hr/clanci/depresija_bolest.htm

Sjećam se i ne tako davne poplave članaka u kojima se tvrdi da antidepresivi uopće nemaju dokazano farmakološko djelovanje, osim po principu placebo efekta, tj. autosugestije.

I ja sam spadala u skupinu ovih nadobudnih, kaj daj se trgni, sve je ok, bit će bolje, moraš si sam pomoći i sličnih bljezgarija.
Mamina najbolja frendica završila je u Vrapču na konjskim sredstvima za smirenje nakon ostavinske rasprave svog oca. Danima je baljezgala gluposti, čak i kad je smanjila dozu. Čak i kad je prestala piti sredstva za smirenje.
Meni je ta cijela epizoda bila skroz nejasna. Kako je moguće da ti tak pukne daska u glavi da počneš brljati gluposti i sav se toliko oduzmeš da te pošalju u bolnicu? A nemaš nigdje ni ogrebotine...? Za to se ide u bolnicu, ne?

Ne mogu tvrditi ništa više od onoga što sam sama prošla. Vidim da će po novinama i dalje izlaziti (po mom mišljenju) - gluparije. Jedino što sad mogu je opisati NEGDJE svoje iskustvo, pa možda time jednom nekome pomoći. Znam da su šanse malene, no već ako pomognem jednoj osobi, bit ću zadovoljna.

Znam također i da je svaki slučaj depresije drukčiji, i da postoje različite vrste antidepresiva, i da neki na neke djeluju, neki ne...kako psihijatar procijeni koju vrstu kome prepisati ovisi valjda o stupnju njegovog/njezinog znanja i iskustva. Dakle, nema čvrstih pravila. Koliko ljudi, toliko vrsta depresija. Nije ni onda ni čudo da u civilizaciji u kojoj živimo psihijatre doživljavamo kao hodače po rubu mumbo-jumbo svijeta. Oni zbilja teško dokažu egzaktnost svojih tvrdnji.

Prvo da raščistimo najgrublju grešku:
Antidepresiv i sredstvo za smirenje SU DVIJE RAZLIČITE STVARI.
Sredstva za smirenje, počevši od kamilice preko valerijane (Persen) do raznih tableta kao što su Apaurini, Praxiteni i sl. su upravo to što samo ime kaže, za smirenje. Dakle, u trenu kad se prejako iznerviraš (opet subjektivna procjena, ali moglo bi se možda definirati kao stanje uzrujanosti koje ometa obavljanje svakodnevnih poslova), popiješ to i nakon nekog vremena, recimo 15 minuta, vidno se primiriš. Ako si tako jako nanerviran ili stalno iznova proživljavaš uzrok nervoze, nakon par sati, sredstvo će prestati djelovati i vratit ćeš se stanju povećane uzrujanosti, pa popiti još jedan itd. Ako je nervoza bila trenutna (tipa, profesor na ispitu kojeg više nećeš vidjeti), nakon te jedne više nećeš morati popiti drugu.

Drugo, kad ti se ta druga depresija krene događati, TI NE ZNAŠ što ti se zapravo događa. Ni ne pomisliš da je to neko stanje koje bi netko tako prozvao.

Meni je bilo ovako: prvo sam imala noćne more katastrofičnih sadržaja, uvijek je propadao cijeli svijet, cijela zemaljska kugla. Od ispadanja Zemlje iz putanje, preko invazije vanzemaljaca, do pada asteroida. Nikad isti san, uvijek isti sadržaj. Pomisao: to je to. Nema više. I grozna praznina u očekivanju kraja.

Zatim sam imala par paničnih napada. Iz čista mira, lijepo sjedim na poslu za kompom i odjednom se sva unezvjerim, ruke mi se pretvore u sante leda, srce skače iz grudi, sva se prestravim, ushodam, šizim. Jednom sam uzela novine i pročitala ih od korica od korica dok se nisam smirila, samo da zabavljam mozak i samu sebe ne bacam još dublje u te krugove panike.

Slijedeće što mi se dogodilo je da sam izgubila osjet u licu i nogama. Hodala sam normalno, ali kad bih se dodirnula, kao da ne diram sebe nego nešto tuđe. Naravno, popraćeno paničnim napadima, jer kad mi se tak nešto počne događati, dodatno se userem. Bila sam kod neurologa. Prekrasna žena. Svu me ispregledala i prepipala. I preispitala. Na kraju mi reče da to nisu fizički simptomi, i da se moram pozabaviti sa sobom i svojim životom.

A nakon što su krenule stvarne spike o rastavi braka (jer o tome se radilo), to je to, gotovo, nema više, prvo sam prestala spavati. Umorna kao pas, izmoždena, rušim se navečer u krevet, i umjesto da zaspem, ležim širom otvorenih očiju, i ni da bi. A umjesto da se smirim, uslijedi još jedan napad lupanja srca, treskanja cijelog tijela, unezvjerenosti i sveopćeg straha. I dok se tako tresem u mraku, razmatram da li je sad pametno popit pol Praxitena jer sam malo prije popila čašu vina. Trkam mamlaza, uskoro bivšeg, koji me upravo ostavio, koji spava kao klada, snom pravednika, i govorim mu da mi nije dobro, možda da zovemo hitnu? A on jedva da se pomakne, i odgovara u polu-snu da šta pričam gluposti, nek samo ugasim svjetlo (jer ga upaljeno svjetlo nervira, ne da bi meni pomogao) i nek spavam.
Dižem se i pijem Praxiten.

Nakon par dana, to se pretvorilo u sveopće stanje. Spavanje bez tableta nema šanse, a cijeli dan ako skupim 5 minuta na hrpu gdje mi je relativno ok, osjećam svaki dio tijela, ne gubim se sebi iza očiju, zvukovi se ne udaljavaju, srce mi ne lupa, i dlanovi se ne znoje, slavim.

Sad već očajna jer to nikako ne slabi i ne prolazi, a najmanje što sad želim pokazati jest da sam se raspala, odlazim liječniku opće prakse.
Žena me pomno preispita i zaključi da je možda ipak u pitanju kakva bračna kriza, da nije to još otišlo tako daleko, prepiše mi dvije vrste tableta za smirenje - Helex po danu, Praxiten po noći. (Pojma nemam zašto.) Dođem iz apoteke na posao, mrknem Helex kak mi je rekla, i nadrogiram se tako da se doduše ne tresem, ali to je otprilike i sve što sam u stanju raditi. Nakon par pokušaja četvrtina tablete ipak je bila dovoljna. I razmišljam - što sad? Pa kolko ću sad pit te tablete? Još da postanem ovisna o njima? Glupo. Mora postojati neki drugi način.

Igrom slučaja frendici preporuče neku navodno ok psihijatricu. Nekako istovremeno i njoj i meni padne na pamet - a zašto se i ja ne bih naručila kod nje? Pa nije baš da sam najbolje...
Usput, nemam problema s traženjem stručne pomoći. Dapače, htjela sam ići i na zajedničko bračno savjetovanje kad sam shvatila da smo zaglibili...pogodi tko je rekao - ma koji kurac će meni neki glupan govoriti kaj s mojim brakom nije u redu?!?!

Sad sam već u fazi gdje sam ozbiljno zabrinuta za svoje fizičko zdravlje, svakodnevno na internetu pretražujem Pliva zdravlje i slične stranice u potrazi za svojim simptomima. Osjećam se kao da sam se sasula u sebe, ruina plačnih očiju i crnih podočnjaka. Da bi sve bilo ljepše, moram se pravit kul pred djetetom, a samozadovoljni kreten mi večerima maše pred nosom s nekim papirima na kojima su neke cifre u eurima.
Najgore od svega jest što mi alkohol ne pomaže. Prvo, moram se odlučit hoću li pit alkohol ili tablete. (Prevelik sam hipohondar za isprobavanje kombinacije.) Odem navečer van s frendicama, uopće ne uživam u izlasku, ispijam pive u nadi da ću ugodno obnevidjeti. Rezultat je porazan. Skoro apsolutna rezistencija na alkohol. Vraćam se kući očajna jer sad nemrem popit tabletu za spavanje. Ujutro sam još iznurenija od svega skupa.

Tako, odo ja kod tete Psihijatrice. Teta P. je svjetlo na kraju tunela. Pričala sam i pričala. Rekla mi je da nastavim piti tablete. I naručila me za 15 dana. I ona razmatra mogućnost da nije to kraj. Ja je ispitujem kako da se ponašam s djetetom.

Nakon 15 noći bez snova, opet sam kod nje. I nakon nekog vremena, pita ona mene bih li ja popila kuru antidepresiva. A ja kažem - nemam pojma, a što je to? Vadi teta knjige, i priča...kad čovjek doživi veliki psihički šok, poput smrti bliskog člana obitelji, rastave, nesreće itd. u mozgu jako padne razina serotonina. Serotonin je neurotransmiter koji regulira funkcije poput fine mišićne kontrakcije, regulacije temperature, apetita, osjećaja boli, ponašanja, krvnog tlaka i disanja. Kada je u ravnoteži, daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti. Previše ili premalo seratonina dovodi do abnormalnih mentalnih stanja, poput depresije (vidi npr.: http://hr.wikipedia.org/wiki/Serotonin). Pa kaže: kad razina serotonina u mozgu odjednom tako jako padne, tijelo ga ne može tako lako ili uopće nadoknaditi.
Najbolji prirodni način za podizanje serotonina je seks, koji je meni tim trenutcima out of question. Drugi, ne loš, ali nedovoljan, čokolada. I rekreacija, vježbanje. Te razne namirnice...ne da mi se surfat sad.
A najbrži za ovakva loša stanja su - antidepresivi. Oni su inhibitori pohrane serotonina u mozgu. To jest, kad je sve u redu, mozak višak serotonina negdje pohranjuje. Kad se dogodi nagli manjak, on to ne skuži pa ga svejedno pohranjuje. A mi to ne želimo, jer hoćemo jesti, spavati i biti normalni. Pa mu ne damo da ga spremi. I to radi antidepresiv.
Pokazala mi je čak snimke mozga s normalnim i spuštenim razinama serotonina, i rekla da vani postoje aparati s kojima se to mjeri tj. snima, ali kod nas ih nema...

Naravno da ja sad to jako skraćeno prepričavam ono o čemu mi je ona pričala pola sata. Ali ljudi, prepun je internet članaka! I zbilja ne razumijem kako se SVAKI PUT nađe neka šuša koja izvali ono s početka?!?!

Pristala sam. Kaže, pije se minimum 6 mjeseci, prva dva tjedna bi mi moglo biti još gore, al nek se i dalje pomažem s tabletama za smirenje, dok ne počnu djelovati. Pila sam Portal, sastav je isti kao poznatiji Prozac.

I sad, možda je placebo? Nakon ovog svega, ja sam sklona tvrditi da nije. I djeluje! Nakon 2 tjedna počela sam spavati normalno. Nevjerojatno kako se čovjek može veseliti malim stvarima. Jeiii, spavala sam bez tableta. Jeiii, prošao je cijeli dan, a nisam se tresla! Nije se dogodilo odmah, ali za 2 mjeseca sam već bila puuno bolje. Helex tu i tamo po danu, po noći - ništa.

Ipak, kužiš da nije sve normalno. Jesi bolje, spavaš, jedeš, ideš na posao, komuniciraš. Ali to nisi ti. Stvari koje su me prije veselile, sad su mi glupe i dosadne. Teško mi je bilo komunicirati s ljudima. S dobrim prijateljima neka polu-nervoza. Izlasci, neobavezna druženja i lupetanja - ni slučajno. Ne vidim čemu to.
I sva sam nekako...otupjela, neosjetljiva kako na svoje probleme (što je dobro, ne nerviraju me), tako i na tuđe (niije dobro).
Obuzela me sveopća neugoda od druženja s ljudima, lagana socijalna fobija. Mislim da to čak možda i nije imalo veze sa antidepresivima. Rekoše mi starije i pametnije razvedenice da je to normalno. Jedna je čak razvila fobiju od visine, a inače obožava planinariti. Tako to valjda mora biti, ubije ti jedino što te još veseli u životu, i to u trenutku kad ti zaista treba :)).

Dakle, antidepresivima treba dva tjedna (dva tjedna svaki dan piješ po dvije ili već koliko ti kažu) da uopće počnu djelovati. A nakon toga ih moraš piti svaki dan 6 mjeseci da bi postigao razinu u mozgu koja je minimalna za normalno funkcioniranje. I obično se piju bar godinu dana.
Otkud izjave "kad popusti" zbilja ne kužim.

Ja sam ih pila godinu dana, drugih 6 mjeseci pola doze. Htjela je teta da još pijem, ali ja sam htjela biti ja pa smo se dogovorile da prestanem. Sad već godinu dana ne pijem, i ok sam. Još posjećujem tetu P., rjeđe no prije i skroz mi je to dobro. Zapravo, čini mi se kao da više imam koristi od zamišljenih konverzacija s njom na dnevnoj bazi nego od stvarnog posjeta, ali wtf. Da nema stvarnih, možda ne bi bilo ni zamišljenih? Ići ću sigurno još neko vrijeme jer nismo još ni iz daleka gotovi. Štoviše, prije dva dana ponovo se zakompliciralo. O tome nekom drugom prilikom, možda.

Vidim, malo sam odužila...valjda nije previše.
Nadam se da sam nekome pomogla.
Imajte se dobro. Zapravo, svima toplo želim da nikad ni ne dođu u situaciju da razmišljaju o tome hoće li ili neće piti ikakve tablete.