utorak, 24.02.2009.
Strah
|
Znam. Kužim.
Gdje leži nezadovoljstvo. U strahu. Cijeli život živim pod staklenim zvonom. Unutra je tijesno, dosadno i "sigurno". Vani je prostrano, zanimljivo i previše strašno. Vani žive Drugi. Svi ostali. Što je najhrabrija stvar koju sam učinila u životu? ........... Gdje uopće počinje hrabrost, a završava...slabost? Strašljivost? Kako se to mjeri? Jesu li na istoj ljestvici, ili su to dvije različite? Kako počinje moj strah? Tko ga je posadio? Kako se tako dobro primio? Kako mu je korijen tako duboko, a lišće tako gusto kožnato i debelo? On je tako dio mene i ja dio njega, da ga više ne prepoznajem kao nešto što bi trebalo biti strano. On je ja, i ja sam on. Ja sam strah, strah je grč, grč sam ja. Ne sjećam se da sam išta napravila u životu što bih mogla proglasiti hrabrim. Ako je štogod i izgledalo hrabro, bez zavaravanja, svakako nisam osjećala tako. Pa ja osjećam nelagodu i u kratkoj noćnoj šetnji po kvartu. Spavam s upaljenim svjetlom. U društvu nepoznatih šutim. Nikad nisam prišla nepoznatim ljudima i počela s njima pričati zato što su mi se učinili zanimljivima. Što zanimljiviji, jače šutim. Nikad nisam pogledavala nekog preko gomile jer mi je baš zgodan. Kontakt očima? Što je to? Ja sam podni buljač. ......... Ovo je... ........ Porazno otkriće. Hahaha...nisam pogriješila u nazivu bloga! ........ Mislim da mi je muka u želucu. ........ Uvijek sam se pitala po čemu sam tako različita od, od, od tih što mi se sviđaju! Kako to njihov život izgleda stvarnije od mog? Pa ne živim njihov! Što oni to imaju a ja nemam! Nemaju! Ja imam! STRAH. Grč. Usiljeni smješak. Pogled u stranu. Adrenalin u nogama. I misao u glavi - bjež'! Prije nego... ........ Mislim da mi je muka u želucu. Možda malo imaju veze....dve pive poslije posla za predjelo, pohanac, blitva, pohanac, tri čaše soka od naranče i banana skamenjena u čokoladi, specijal desert kuharskog čarobnjaka, moje kćeri. Pojela sam je cijelu, jedino nisam čokoladu koja se nije dala otući sa stijenki šalice. ........ I sutra se nalazim s advokatom. Ok, prijateljica je. Ali advokat. Jer se moram rastati. Što nije veliki bed s obzirom da ne znam ni zašto sam se udala. Veći je bed to što moram odlučiti kako se želim postaviti pri Podjeli Imovine. A ja samo želim staviti ruke na oči i praviti se da me nema. ........ I Vicky Christina Barcelona, upravo odgledala. Ja sam ona ukočena, Vicky, koja se opire cijeli film. S tim da ja nikad ne bih ušla u taj avion. Luzerica. No, bar nešto dobro - Woody Allen me još nije razočarao. |
