Za Zagreb, u jednom smjeru

NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.


NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.




Visoki muškarac u tamnoplavoj vjetrovci približavalo se staklenom izlogu kafića na zadarskom autobusnom kolodvoru. Otvori vrata, i prošavši minislalom kroz nekoliko zauzetih stolova, lagano joj se nasmiješi i stušti na stolac do nje.

- Ej, Mare – baci na stol kutiju crvenog Marlbora i ogleda se nervozno oko sebe – Jesi živa?
- Tak loše izgledam? - Marina i ovaj put odigra ulogu u njihovom malom uvodnom igrokazu.

Mislav se nasmije se i pokunjeno izusti: - Ža mi je zbog jučer, ali stvarno nisam moga doć.

- Nema veze, nisam ni očekivala da ćeš se pojaviti. Uostalom, navikla sam sjediti sama na klupici s dvije pive i čekati te, nije mi prvi put – Marina će sarkastično prisjetivši se jučerašnjeg popodneva.
Na njezin poziv da joj se pridruži na plaži kod hotela odgovorio je da će probati doći i da ga sačeka. Čekala ga je od četiri do pola šest. U pola šest, nakon što joj nije odgovorio na nekoliko poruka, ustala je s klupice, brzo rukom obrisala jednu slanu kap što joj je kliznula preko obraza i krenula prema hotelu, s treskom usput bacivši dvije neotvorene limenke pive u obližnji kontejner.

- Nikad više – pomislila je ljuto u dok su se limenke s treskom kotrljale prema dnu praznog kontejnera - Nema šanse. Gotovo je.

U pola sedam, u praznoj je hotelskoj sobi još jednom, valjda pedeseti put toga popodneva, krišom pogledala mobitel.
U sedam – mu je odlučila dati još jednu šansu. Kava na kolodvoru sutra ujutro. Prije nego što ode za Zagreb - predložila mu je u kratkoj sms poruci, teška srca ostavila mobitel na noćnom ormariću i uputila se u hotelsko prizemlje, na večeru.

***

- Lijepo mi izgledaš danas - Mislav će pomirljivo.
- To je sve šta mi imaš za reć?
-Ti si mene zvala na kavu.
- Jesam.
-Mare - nagne se prema njoj i zapahne ju blagi miris cigareta pomiješan s kolonjskom vodom - Ti znaš da ja...
- Nemoj mi to govorit - prekine ga Marina nervozno.

- Tija sam reć, ovaj... Ti znaš da... sam ja s Andreom.
- Sve znam, samo ne znam šta radiš sad tu - prekine ga Marina opet.
- Nešto sam ti prešutio. Andrea i ja...
- Šta je sad s tobom i Andreom, molim te? - nestrpljivo mu odvrati i posegne za cigaretom.

- Pa evo... dobit ćemo dijete - promrmlja Mislav spuštena pogleda.

- Molim? Pa rekao si da ste odustali. Da ona ne može....da ste probali sve...

- Nisi me svatila - Mislav se nagne prema njoj - Udomit ćemo dijete. Sve je već riješeno, čekali smo samo neke papire i...

Marina se trudila ostati pribrana i ne izgledati onako kako se osjećala, ali prema njegovom pogledu shvati da baš i nije uspjela, da je izgledala sasvim izbezumljeno i poprilično bedasto sjedeći okamenjeno s upaljačem u jednoj ruci, a drugom pridržavajući cigaretu koja je je skliznula s usta.

- Mare, jesi dobro?
- Zašto nisi ništa rekao? - promuca napokon.
- Bojao sam se kako ćeš reagirat.
- Kako ću reagirati? Pa to... to je najljepša stvar koja ti se mogla dogoditi - Marina se uspjela pribrati.
- A kako ćeš s poslom? - nervozno je u ruci prevrtala njegov upaljač lupkajući po stolu.
- Riješi sam to. Još misec dana sam u Zagrebu, a onda počinjem raditi u Zadru.

- Bojim se, znaš - Mislav ju odjednom grčevito uhvati za ruku.
- Čega? - Marina mu se blago nasmiješi.
- Da te više nikada neću vidit.
- Vidjet ćeš me. Mislim, nije baš da ću vam dolaziti u posjet, ali, vidjet ćeš me.
Bit ću tu negdje, kao i obično, u nekom hodniku sa strane sa strane, piti kavu s automata, čekati da se gužva oko tebe raščisti i da dođe neka naša prilika.

- Šta misliš, oće li ikad doći?
- Možda. Za nekih dvanaest godina, kad se ja zdebljam i ostarim, a ti skroz osijediš i postaneš još šarmantniji. Samo, to sad nije ni važno. Sad je važno da ćeš dobiti dijete - Marina mu se nesigurno osmjehne - Mislim, mislim da moram krenuti.

- Znam da moraš. Hoćemo na kavu koji dan u Zagrebu, dok sam još gore? - upita ju nesigurno, s nekom dječjom nadom koja mu se zrcalila u pogledu.

Nagnula se preko stola, ispružila ruku i nadlanicom prešla preko njegovog obraza, nježno i polako:
- Bolje ne. Bit ćeš super, znaš. S malim. Ili malom. Vidimo se, Mislav - Marina odlučnim pokretom odgurne stolac i ustane.
- Dama na H8 - Mislav ju pogledaravno u oči i šeretski se nasmiješi - Vidimo se, Mare.

Podigla je ručku na velikom tamnoljubičastom koferu s kotačićima, mahnula na pozdrav i krenula prema blagajnama. Trudila se ne okretati se. Ispred nje je bio neki mladi dečko na kojeg se službenica na šalteru upravo izvikala, ali on se nije dao zbuniti i otegnutim joj zadarskim naglaskom odbrusi:

- Eee a, gospođo, ja kad sam nervozan, ja popijem tabletu...

Nasmije se u sebi i pomisli kako će se Mislavu ovo svidjeti, kako mu ovo mora ispričati. Okrene se u tom trenutku i poželi vratiti i reći mu još nešto, objasniti, poželi ga zagrliti ili samo na trenutak vidjeti.
Stol za kojim su sjedili stajao je na istom mjestu kao i prije tri minute, kao i ona klupa koja i sad stoji na istom mjestu na Savskom nasipu. Samo, sada je bio prazan. Bez njih. Baš kao da ih nikada nije ni bilo. Mlada crvenokosa konobarica žutom je truleksicom brisala njihove tragove s glatke mramorne površine.

- Gospođo, izvolite, nemamo cili dan za vas – nervozna se službenica izdere na nju preko šalterskog stakla.
- Oprostite – Marina će smeteno.
- Kamo? - službenica nervozno puhne.

- Za Zagreb, u jednom smjeru, molim.

- Imate CroatiaBus u podne i Puntamika line u podne i kvarat - otresito će službenica pogleda zalijepljenog za ekran pred sobom.
- Molim? - Marina shvati da ju uopće nije čula.
- Imate CroatiaBus u podne ...
- Može, može to - odsutno se prihvati torbe i iskopa iz nje novčanik.

Procedura kupovanja karte trajala je uobičajenih nekoliko minuta. Marina pospremi kartu u džep balonera, podigne još jednom ručku na svom koferu i uputi se prema odlaznim peronima.
Okrene se još jednom. Mramorni stolić i dalje je stajao na istom mjestu. Za njim je sad sjedio neki mladi, naočigled zaljubljen par. Konobarica je upravo primala narudžbu i na stol stavljala čistu pepeljaru.




KRAJ

















13.08.2017. u 20:00 | 2 Komentara | Print | # | ^

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.

NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.




- Znači, otišla je – Ines uvuče posljednji dim cigarete koju je podijelila s prijateljicom, baci čik na pod i zgazi ga vrhom tenisice.

Sramežljivo proljetno sunce obasjavalo je dvije mlade žene na klupici nekih stotinu metara udaljenoj od glavne bolničke zgrade. Dvije tamnoplave metalne ploče na kojima je velikim bijelim slovima pisalo Kinika za neurologiju i Klinika za psihijatriju bile su poput putokaza postavljene ispred klupice na kojoj su sjedile i savršeno se uklapale u depresivno okruženje koje su sačinjavale zgrade svih boja, veličina, oblika i godina proizvodnje. Neke od njih, sa svojim oguljenim fasadama i čađavim dimnjacima izgledale su kao one stare, oronule kućice na željezničkim postajama s bijelim metalnim pločama obrubljenim plavim okvirom koje su proizvodile škripav zvuk njišući se na laganom povjetarcu. Jedina razlika je bila šo se na njima umjesto natpisa nekog sela kočeperio natpis PT/CT PREGLED ili pak Mikrobiološki zavod.
Bolničko dvorište bilo je sablasno pusto, tek tu i tamo koji pacijent u haljetku što puši pred samim ulazom u bolničku zgradu, i pokoji u svoje misli uvučen doktor u bijeloj uniformi što se vraća s pauze noseći u ruci kavu u papirnatoj čaši ili se pak cerećući u društvu medicinskih sestara. ZaLutali posjetitelji zabrinuto su bauljali oko bolničkih zgrada s plastičnim vrećicama nakrcanim bananama i narančama, uspinjući se po uzbrdicama sopčući i pušući, u potrazi za pravom zgradom.

I u bolnici se osjećala ona posebna, pomalo nedefinirana, a opet tako specifična težina nedjeljnog dana. Ovoj zadnjoj skupini pripadala je i Marina. Nekih je desetak minuta provela lunjajući po otužno pustom bolničkom dvorištu. Ines joj je rekla da je Niko smješten u nekoj prljavožutoj zgradi kraj ulaza na kojoj piše Klinika za unutrašnje bolesti, i da će se naći na ulazu, ali nekako se činilo da su sve zgrade bile žute ili prljavožute ili jednostavno samo prljave. Konačno, ugleda ju kako stoji na ulazu s dvije kave iz automata, mahne i trenutak kasnije šutke krenu zajedno u potragu za klupicom.

– Da, ali samo na dva tjedna, tako nešto, dok ne odluči šta će napraviti - Marina zamišljeno kimne glavom.

- Kak to misliš šta će napravit, kao da je to njezina odluka, a šta je s Nikom? - ljutito će Ines.
- A Niko... kako je? - Marina promijeni temu.

- Loše. Ima teške ozljede glave. Nema nikakvih prognoza - Ines joj ukratko joj ispriča sve što je čula od Mate i doktora.
- Šta misliš... hoće se izvući?
- Hoće – odlučno će Ines - Mora se izvući, inače, ja neću moć... neću si moć oprostit.
- Hej, pa nisi ti kriva. To moraš znati. Nisi ti kriva. Ti nemaš veze s tim - prijateljica joj prebaci ruku preko ramena.
- Možda i jesam - Ines pogleda u pod preko ruba papirnate čaše na čijem dnu se razlijevalo noš malo smećkaste tekućine koju su se u bolnici usuđivali nazvati kavom.

Šutjele su.
- Znaš - Marina prekine tišinu - ponekad bih htjela da imam onaj FF gumb pa vidim nas za jedno desetak godina, kakvi ćemo biti, gdje ćemo završiti.
- Za deset, hmh – Ines puhne kroz nos - Ja bi gumb samo da vidim kako će završiti kraj tjedna - gorko joj odgovori.

- Ma daj di je još to – nastavi Ines - Samo se nadam da neću sjediti po klupicama kraj Psihijatrije.
- Ajmo odavde. Hladno je. Mrzim bolnice. I nedjelju, uostalom - Ines će nervozno.
- Idem gore s tobom - progovori Marina, zastane na trenutak i tišim glasom, gotovo šapne – Kaj sad?
- Molim? - Ines složi čaše jednu u drugu.
-Ma ništa, samo naslov neke predstave. Nevažno - skoči s klupe i uputi se nizbrdo, prema jednoj od prljavožutih zgrada.



13.08.2017. u 19:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2014.




NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.

Jedna od rijetkih stvari koja joj nije nedostajala bio je Trg. Neuhvatljiva, ali gotovo opipljiva praznina prožimala je glavni zagrebački trg. Na prvi pogled živahno i veselo mjesto, ispunjeno energijom zarobljenom u mnogobrojnim susretima i zagrljajima prijateljima što se dugo nisu vidjeli, poljupcima novopečenih ljubavnih parova i stiscima ruku novih poznanstava.
No drugi je pogled otkrivao da je Trg samo prolazna stanica s koje su ljudi, nakon uvodnog susreta, brzali dalje, noseći svoje priče na neko toplije, intimnije mjesto.

Tamara je stajala pokraj knjižare preko puta hotela Dubrovnik i desnom rukom pritisnula Mateja uz sebe. Mirta je već bila prestara da bi dopustila da ju mama grli ovako na javnom mjestu, radije se samotno smrzavala, sa slušalicama na ušima i rukama u džepovima. Ljudi su prolazili kraj njih po nekim svojim zamišljenim linijama, pokušavajući riješiti neke svoje stvarne ili umišljene probleme. Jedni su žurili kući, drugi su bježali od kuće, neki su žurili na poslovni, a neki pak na neki tajni sastanak.
Poneki mladi i ponosan roditeljski par šetao je moderna dječja kolica, poslovni ljudi u sivim odijelima s mobitelima zalijepljenim uz obraze mahnito su jurili uz izloge, dok su prenašminkane djevojke s izrazom nestrpljenja na licu čekale svoje dečke.

Mladi su parovi na prvom izlasku blentavo buljili jedno u drugo, a oni stariji hodali korak jedan iza drugog i sjetno buljili uokolo izbjegavajući pogled osobe kraj sebe.
Činilo joj se da se na ovoj ljudskoj pozornici, otkad je bila studentica, ništa nije promijenilo. Bili su to oni isti ljudi koji su ovuda prolazili, ovdje čekali, svađali se ili se ljubili i prije deset i prije dvadeset i prije trideset godina, samo - sada u nekim drugim ulogama.
Zaneseni su studentski parovi postali isfrustirani bračni partneri koji hodaju jedan iza drugoga i razmišljaju kako platiti još jednu ratu kredita, curice u rozim haljinicama postale su prenašminkane djevojke koje čekaju dragog, a dečkići što se otimaju iz ruku mamama što su jurile trgom kasneći na neku važnu kavu - izgubljeni tinejdžeri koji stoje pod satom s bocom jeftinog crnjaka.
Isti ljudi – druge uloge.

Bilo je nekako podmuklo hladno. Činilo se kao da zagrebački vjetar puše po prolazu sa svih strana. Ines je kasnila desetak minuta i Matej ju je već peti put pitao S kim se to nalazimo?
Odgovor S maminom dobrom prijateljicom. uopće ga nije zadovoljavao. Mirta je pak samo okretala očima i svako malo puhnula Kad ćemo kući?


Tamara više baš i nije bila sigurna što njima znači kuća. Baka ih je danas autobusom dopratila u Zagreb. Taman kad je Matej peti puta pitao koga čekaju, u gomili ljudi što se naguravala oko tramvajskih vrata spazi prijateljicu kako posrće i vuče za sobom djevojčicu od kojih pet godina. Koji trenutak kasnije veselo dođe do njih.

- Bok, društvo, ovo je Katja - progovori Ines u isto vrijeme lagano rukom prema njima gurajući smeđokosu kovrčavu djevojčicu - Katja, lijepo pozdravi.
- Matej i Mirta, ovo je teta Ines, moja prijateljica s faksa - sad će Tamara.
- Da, i kakve to ima veze s nama? - Mirta je žvakala žvakaću glave okrenute od cijele ove nesnosno dosadne situacije, s prezrivim izrazom na licu i rukama u džepovima jakne.
- Mirta! - prekori ju majka prijetećim tonom glasa.
- Ma nema veze. Ti nej dže ri – proslovka Ines prema prijateljici ispod glasa.
- Ja sam Ines – pruži joj ruku - Imaš jako lijepe oči.
- Znam. To mi svi govore. Zašto me tako gledaš? - napokon se okrene prema Ines, i dalje držeći ruke u džepovima.
- Podsjećaš me na nekoga. Na jednog mog prijatelja.
- Da? I on je imao zelene oči?
- Aha - Ines joj se nasmiješi.
- A gdje je on sad? - Mirta će nezainteresirano.
- Ne znam. Nadam se na nekom boljem mjestu.

- Radi u Njemačkoj? Moj tata je uvijek govorio da smo morali otići iz Hrvatske u neko bolje mjesto. Isto ima restoran? - uključi se Matej u razgovor.

Ines se nasmije, a osmogodišnjak će zbunjeno: - Zašto se smiješ?

- Cure i dečki, predlažem da prvo idemo na pizzu, a onda sladoled - Ines će veselo, i prebaci svoju ruku preko Tamarinog ramena.

Ne samo oči. - pomisli Ines pogledavši još jednom prema Mirti koja se smijala Mateju. I još nešto.

Taj osmijeh. Već dugo nije vidjela taj osmijeh.


***

- I jesi odlučila šta ćeš? Ostaješ u Zagrebu il se vraćaš gore? - upita Ines pola sata kasnije.

Sjedile su u podrumskom prostoru udobno uređenog restorančića u Gajevoj. Djeca su i dalje šutke sjedila jedno preko puta drugoga. Mirta je tipkala po mobitelu, a dvoje manjih je, svatko u svom kutu stola pilo colu na slamku, i gledalo se s apsolutnim nepovjerenjem.

- Jesam. Samo, moram to još reći njima – Tamara će ispod glasa - Josipovi starci će nam prepustiti stan u Babonićevoj, a ja, pa ne znam... možda se vratim na faks i završim to napokon.
- Stvarno? Nisi povukla papire?
- Nisam. Kako sam otišla gore, nisam o tom ni razmišljala, kao da sam započela neki skroz novi život. Znaš, kad se baviš konobarenjem usred Njemačke, misli ti nekako baš i ne skreću prema Pravnom fakultetu – tužno se osmjehne - Nisam mislila da ću se ikad više vratiti u stari život.
- A klinci? Kako se oni nose s ovim?
- Mirta se skroz zatvorila u sebe i prgava je prema meni. Mislim da je u šoku, iako je već mjesecima pripremam, a mali – pogleda Mateja ko je i dalje srkao colu na slamku i zvjerao okolo – Mislim da još ništa ne shvaća. Ne znam, možda bi bilo bolje da sam ih pustila na sprovod, ali...nisam imala srca.
- A mama? Jel ti može ona doć pripomoć?
- Otkad je umra otac, mater se zavukla doli u kuću i praktički ne izlazi. Cijeli život su bili ko pas i mačka, a sad kad ga nema - ne zna izać iz kuće bez njega.
- Jesi ikad promislila šta bi bilo da si... da nisi – Ines kimne glavom prema dvanaestogodišnjakinji koja je,i dalje sa slušalicama na ušima, hipnotizirano buljila u minijaturni ekran pred sobom.
- Jesam. I... ne mogu to ni zamislit. Bio je to jedan trenutak u kojem sam donijela odluku, znaš. Bila sam na pregledu. Mater je bila sa mnom, ja sam već bila odlučila da ću pobacit, i onda sam čula zvuk – otkucaj srca. I to je bilo to. Par dana nakon toga pojavi se Josip i... ostalo znaš.

- A ti? Šta si ti odlučila? Ostajete skupa ili ne?
- Mislim da ćemo nas dvoje bit nešto ko tvoji starci - odgovori Ines tužno.
- Sigurna sam da će sve biti u redu - Tamara će utješnim glasom.


- Mama, koliko ćemo još biti u ovdje? Želim ić natrag, signal ovdje je užas!
- Mirta, jel bi htjela ostat u Zagrebu? - ubaci se Ines.
- Was? Nikako! Hamburg je puno bolji. Tamo imam prijatelje, ekipu. Ovdje je bezveze.

- Gehen wir, Mama, hier ist langweilig- nestrpljivo pogleda u majku.
- Mirta, sei geduldig! Vidiš kako su Matej i Katja dobri.
- Mama, verglaichte mich bitte nicht mit diesen Knirpsen!!! - Mirta zaokrene očima i zakima glavom lijevo – desno.
Ines ju pogleda i uputi zagonetan osmijeh.
- S ovom ti neće biti lako - ispod glasa će prijateljici.
- Das kannst du laut sagen! - Tamara uzdahne - Gehen wir, kinder, los! - Još sladoled i kući.

























04.08.2017. u 18:08 | 3 Komentara | Print | # | ^

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.







NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.


- Znači, za dva tjedna se vraćaš, ha? - Marina napokon progovori.
- Ma sto posto. Trebam samo malo vremena za odlučit - odvrati joj Tamara.

Stajale se na peronu 401, pokraj otvorenog bunkera velikog plavog autobusa i čekale da prođe vrijeme do polaska.
- Marina baci pogled prema gore.Teta Fili je već sjedila u autobusu, nalaktivši se na zatamnjeno staklo prozora rukom u kojoj je stiskala iskorištenu papirnatu maramicu, i odlučnim pogledom zurila pred sebe.

- Javi mi. I vidimo se skoro.

Obje su s nestrpljenjem čekale da se velika kazaljka na visećem satu ponad perona napokon dovuče do broja devet, ne znajući više što reći jedna drugoj. Između površnih riječi uvukla se neka slutnja i svaka je riječ postala suvišna.

- Ajde ti, dok sjedneš, dok se smjestiš - Marina pokuša ubrzati odlazak.
- Imaš pravo. Čujemo se. Nemoj mi Mislava uselit u krevet dok me nema - nasmije se Tamara.

- Ništa od toga - Marina se naglo snuždi - Pričat ću ti kad se vratiš.
- Šta? Ma daj, pa vas dva ste rođeni jedno ta drugo, pazi šta ti kažem, bit ćete vi skupa! - prodere se Tamara sa stepenica i uđe u bus.

Vozač zatvori vrata i autobus se, uz zaglušnu buku motora, lagano pokrene. Stajala je na odlaznom peronu, s rukama u džepovima, sve dok limena grdosija nije zamakla polukružno, prema izlazu na Držićevu aveniju. Okrene se na peti i krene prema tramvajskoj stanici kad joj u džepu zavibrira mobitel.

INES – slova su titrala na ekranu.
- Ej, baš sam te htjela nazvat.- javi se, pogleda još uvijek uprta prema autobusu - Moram ti nešto r... - nastavi Marina, ali ne uspije rečenicu jer ju s druge strane linije zaspe bujica nerazumljivih visokofrekventnih zvukova koje je bezuspješno pokušala povezati u suvislu misao.

- Čekaj, ništa ne razumijem. Ko je u bolnici? Zašto mi nisi javila? Smiri se, dolazim odmah. Gdje je Tamara? Reći ću ti kad dođem.

Zaklopi mobitel i još jednom pogleda nadesno. Svjetlo na semaforu Držićeve avenije pokazivalo je crveno za automobile, a pješaci su nestrpljivo, praćeni pištećim zvukom semafora, gurajući kofere na kotačićima, ili tegleći u rukama putne torbe, pakete i prenakrcane plastične vreće kariranog uzorka, jurnuli preko zebre, prema plavoj nemani što je upravo doklizala iz smjera Novog Zagreba i pohlepno otvorila usta.
Nekoliko metara dalje bijeloplavi autobus splitskih registracija upravo se uključio u gust promet i nastavio polagano kliziti prema Vukovarskoj ulici. Htjede utipkati Tamarin broj u mobitel, ali se u zadnji tren predomisli i pojuri prema tramvajskoj stanici. Iz pravca Novog Zagreba gmizala je prenatrpana šestica.

04.08.2017. u 17:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2014.





Kiša je noćas prestala padati i samo se još pokoja zalutala kapljica caklila na ulaštenim nadgrobnim pločama. Rano je jutro na Mirogoju bilo svježe i prohladno. Napredovale su polako prema grobu, šuteći.

- Nikad ga ne mogu naći – ispričavala se Marina.

Nikada nije točno znala gdje se nalazi njegov grob, pa je tako i sada zastala i zbunjeno pogledala oko sebe, ali svaki je grob bio nekako nalik onom drugom. Bespomoćno se okretala uokolo tražeći poznato prezime, kad ju prijateljica lagano povuče za jaknu i kaže:

- Tu je, blizu. Kraj ovog zlatnog kipa. Tog se sjećam - i pokaže rukom prema bogato urešenom impozantnom grobu na kojem se ponosno izdizala ogromna pozlaćena statua muškarca u zamahu veslima. Snažan muški lik u punoj snazi veslačkog zamaha izgledao je pomalo groteskno - muškarac na vrhuncu životne snage, okružen polegnutim crnim i sivim mramornim pločama, kao neki tračak života što se neprimjereno uvukao u spokojna polja smrti i sad svojim energičnim pokretom uznemirava tu smirujuću i tešku atmosferu.

Grob se nalazio nedaleko arkada. Grob koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih grobova u nizu. Od kiše posivjeli mramor i jednostavna nadgrobna ploča, ukrašena samo urezanim zlatnim križem, imenom i prezimenom pokojnika i godinom rođenja i smrti.

Nikola Marić (1982.- 2002.)


Između dvije se četveroznamenkaste brojke uvukla samo jedna obična crtica. Iz malog se pravopisnog znaka što je u sebi trebao sažeti sve pokojnikove dane, o njegovom životu nije moglo razaznati ništa. Kakva je to osoba bio pokojnik, koji mu je dan u tjednu bio najdraži, je li volio jutra, što je najradije gledao na televiziji i koliko je stranputica isprepleteno u toj minijaturnoj liniji? Samo sićušna pravocrtna linija u koju je trebao stati cijeli jedan život.

Tamara šutke uzme lampion, a plastična bijela vrećica u koju je posegnula zašušti i naruši mirogojski mir. Djelovala je nekako neprimjereno u svom tom smirenom dostojanstvu koji je čovjeka uvijek obuzimao na groblju, pa ju na brzinu spremi u torbu. Potraži upaljač u džepu i pokuša ga upaliti, ali potraje nekoliko sekundi dok plamen konačno ne zahvati fitilj.
Pažljivo položi bijeli lampion na sam rub groba, rukom otrese s njega nekoliko osušenih listova cvijeća pa stavi ruke u džepove, pogne glavu i stane tako nekoliko trenutaka.
Odjednom, kao da ju je smlavio sav umor koji se u njoj nakupljao godinama, sjede na grob do Nikinog i rukama pokrije lice.

- Znaš, gledala sam nedavno na televiziji – Marina je, po svom starom običaju, pokušala razbiti tišinu - da su se u nekom rumunjskom selu dosjetili da kraj svakog groba postave nekakav ekran i kad ukucaš lozinku, pred tobom se pojavi cijeli pokojnikov život – nešto kao Facebook za umrle. Nije loše, ha?

Tamara ne odgovori ništa, pa Marina sama za sebe nastavi:

- A ja sam mislila da su svijećomati neukusni - i uputi prijeziran pogled prema jednom takvom koji je oholo stajao u neposrednoj blizini.

Tamara je, kao da ju uopće ne čuje, šutjela, sjedeći pognute glave, s rukama u kosi koja joj je u slapovima padala preko moderne bež parke. Marina se zagleda u nju i odluta u mislima.
***

Bila je srijeda. Stara je nazvala rano ujutro i rekla da je tata ustao iz kreveta. Skinuli su mu infuziju i nešto je pojeo. Razgovarale su tog jutra, s nekim nanovo probuđenim optimizmom, o tome što će s njim kad iziđe iz bolnice. Marina je cijeli taj dan bila vesela, pjevušila je nešto za sebe i pospremala stan. Oko sedam ju je sati odjednom počela boljeti glava. Popila je, kao i obično, tabletu, ali bol nije popuštala, pa odluči izaći malo na zrak.

Kad ju je mama te večeri oko devet sati opet nazvala i tihim glasom rekla da su iz bolnice javili da je tata umro, samo je sjela na kauč i zabuljila se u neku humorističnu seriju koja se upravo prikazivala na TV-u.
Znala je da je moralo proći barem dva sata od trenutka smrti do telefonskog poziva iz bolnice i pokuša se dosjetiti što je radila oko sedam sati te večeri. Prisjeti se kako je stajala u redu na blagajni i svađala se s nekom ženom koja se, s mobitelom zalijepljenim na lice, pokušala progurati ispred nje.

Život je išao dalje. Ljudi su se svađali i mirili, kupovali, čekali u redu na blagajni i vodili isprazne telefonske razgovore, Za ostatak svijeta bila je to samo još jedna srijeda u nizu.

Nije plakala. Zapravo, nije osjećala ništa, osim ogromne praznine koja se, u sve jače nadirućim valovima, poput plime širila oko nje i polagano prekrivala prostoriju.

Praznina. To je sve što je ostalo. Kao pogled kroz prozor prema mjestu gdje je donedavno bilo drvo. Gledaš u prazninu i shvaćaš da nešto nedostaje, ali nisi sposoban uočiti što, iz jednostavnog razloga što drvo nisi ni primjećivao dok je bilo tamo. Njegova je prisutnost na tom mjestu bila tako jednostavna i logična i - nekako se podrazumijevala.
Baš kao što podrazumijevamo živote ljudi koje volimo, sve dok jednog dana, bez puno najave - jednostavno - ne nestanu. I ostave te samog, bespomoćno zagledanog u prazninu.


Marina se prene začuvši šmrcanje. Htjede krenuti prema Tamari i zagrliti ju, kad joj odjednom umom proleti uznemirujuća misao.

- Čekaj malo, kako si znala gdje je Nikin grob? Ti si već bila ovdje?
- Jesam, bila sam - Tamara digne glavu, rukama se nalakti na koljena i prodornozeleni pogled uperi ravno u njezine oči:
- Bila sam na sahrani.

- Ali, mi smo te zvale i to... to nije bilo...Nismo te mogle dobiti.
- Bilo je to neka tri - četiri miseca nakon šta sam otišla doli, da je umra. Znam da ste me i vi više prestale zvati i ispitivat šta ću napravit. Ja sam već bila odlučila, a i Josip se tu pojavio i bio je predobar prema meni. U to vrijeme već smo se viđali svaki dan i... - udahne i nastavi:
- Znam da sam tih dana razmišljala da odem u bolnicu, posjetiti Niku, iako znam da ne bi ni znao da sam tamo. Htjela sam ga bar vidit. To sam jutro odlučilapitala Josipa da me odbaci do Zagreba. Popodne mi je mama javila da je Niko umro.

Duboko udahne i nastavi:

- Znaš, čudno je to. Otpočetka nije bilo šanse da preživi i svi su znali da se neće probuditi iz kome, al ipak kad je umro...

- Činilo ti se da si trebala popiti bar još jednu kavu s njim ili obaviti bar još jedan razgovor ili vidjeti ga bar nakratko. I sve bi bilo drugačije – ubaci se Marina, pomalo odsutno.

- Da. Tako nekako. I tako je ispalo da me Josip vozi na sahranu, a ne u bolnicu.
- A on, misliš da je znao?
- Josip nije bi glup, naravno da je zna. Samo je šuti.
- Zašto se nisi javila kad si došla?
- Došla sam kad je sve već počelo – Tamara će kroz dubok izdah - i otišla deset minuta prije kraja. Ne bi mogla podnijeti Inesin pogled, znala sam da mene krivi za sve. Znala sam da misli da sam ga ja uništila da bi bilo drugačije da sam mu ja nešto rekla... - glas joj je postao isprekidan, a oči se punile suzama.

- I bilo bi drugačije. Sigurna sam da bi bilo - poznati glas dopre im iza leđa.

Ines je stajala pola metra iza njih, držeći u ruci buketić proljetnog cvijeća.

- Ines prepala si me! Koliko si već tu? - Marina će iznenađeno.

- Joj, daj, kaj glumiš, znaš da sam svake subote tu u ovo vrijeme - obrecne se Ines i nastavi se ljutitim glasom obraćati Tamari.

- A zašto si ti došla? Plakati? Pa sad možeš uživat. Mlada, zgodna udovica s gomilom love - na trenutak zastane i odloži buketić na rub groba.

- Gdje si bila kad je umro? Nitko nije mogao doći do tebe, nitko nije znao što si napravila s djetetom. Moji starci su mogli imati bar to od njega, ali ti si mislila samo na sebe.
A on, da je znao, ne znam, možda je mogao imati neku nadu za život, možda... možda mi stara ne bi bila ovakva olupina kakva je sada - sipajući bujicu riječi istovremeno je čistila nadgrobnu ploču i premještala po njoj svijeće i cvijeće.

- Znao je. Onaj četvrtak kad je došao do nas... - Tamara progovori napuknutim glasom.

- Joj, da, ziher. Je, bio je kod nas i ništa mu nisi rekla - Ines je nervozno pokušavala zapaliti fitilj fenjera.
- Nije istina.... - Tamara pokuša nastaviti.

- Šta nije istina? -poviče Ines i fenjerom tresne o nadgrobnu ploču - Do tebe se nije moglo doć, jednostavno si nestala!

- Nije istina! - Tamarin glas zadrhti.
- I sad se pojaviš nakon dvanaest godina sa svojom tužnom životnom pričom i mi bi sad kao tebe trebale žalit?
- Nije istina, Ines.
- Briga me šta pričaš, znam samo da bi moj brat možda još bio živ da nisi bila tako sebična – Ines ljutito prekriži ruke na prsima i sjedne na rub Nikina groba.

- I znaš šta – nastavi napuklim glasom - Sve si zaslužila kaj ti se dogodilo, sve. Samo da si mu rekla! Samo da si mu... - Ines zastane usred rečenice i zavrti glavom lijevo - desno.

- Šta, šta bi bilo da sam mu rekla? - prekine ju Tamara.
- Možda sad ne bi bile ovdje – Ines bijesno digne pogled.
- Rekla sam mu, Ines. Zna je da sam trudna - Tamara napokon uspije prebaciti rečenicu preko usana.

- Lažeš - rezignirano će Ines, sjedne na drugi kraj groba i posegne u torbicu za kutijom cigareta. Ruka joj se, dok pokušavala pripaliti cigaretu, sasvim lagano, gotovo neprimjetno počne tresti.

- Našli smo se nakratko u subotu, u Petici - započne Tamara umornim glasom - kad ste vi bile na ručku s Goranom.

- Već sam bila odlučila da ću na Korčulu, al tila sam vidit šta on kaže - nastavi Tamara - Doša je skroz napušen. Prvo je misli da ga zezam. Onda je pita jel dijete njegovo. I reka mi da ne želi imati ništa s tim, da pobacim dijete ili da mu se više ne javljam. Da on u svakom slučaju ide na brod i da ne može još na grbači imati moje derište i...- glas joj zadrht i
-... i da uopće nije siguran jel to dijete njegovo.

- Možeš me krivit i dalje za sve, ali tako je bilo - završi Tamara i uperi pogled prema Ines koja je i dač dalje sjedila na rubu grobne ploče zamišljeno u ruci držeći cigaretu. Pepeo s cigarete lepršavo je padao na nadgrobnu ploču.

- Ma ne krivim ja tebe za sve, ja krivim sebe – Ines napokon progovori.

- Ines, nitko tu nije kriv - Tamara ustane, približi joj se i čučne ispred prijateljice obuhvativši ju oko koljena.
- Ja sam kriva - Ines će tiho, slomljenog glasa i nastavi:

- Onu subotu prije nego je završio u bolnici, nakon slastičarnice sam otišla do Jerine sobe, čisto da vidim šta je s Nikom. U sobi je bilo par ljudi, imali su neki tulum. Sjela sam popiti čašu vina i htjela ostati samo pola sata. Onda se na vratima pojavio Ante. Niko me odjednom povukao na stranu da me mora nešto pitati. Žicao me lovu. Nisam mu htjela ništa dati, znala sam za šta mu treba, ali htjela sam ga se riješiti na brzinu, jer Ante je bio tamo. Ante je bio tamo i...- glas joj počne pucati.

-... dala si mu pare samo da ga se riješiš i pričaš s Antom - Marina dovrši njezinu misao.

- Da, tako nekako. Dala sam mu zadnjih sto kuna da ga skinem s vrata i s tom lovom je kupio onaj speed. Zapravo, ja sam ga ubila - dovrši ledenim tonom glasa.

- Ines, pogledaj me – prijateljica ju lagano protrese za koljena i rukom primivši za bradu, podigne njezino lice kako bi ju pogledala ravno u oči - Mislim da ga niko nije ubio. Mislim da je on sebi sam presudio.I ti i ja to znamo.

- Valjda znam – Tamara ju zagrli, a Ines prihvati zagrljaj.
-Cure, oprostite šta prekidam, ali ja moram ići. Vi još ostajete ili? - ubaci se Marina.

- Kud ćeš ti? Mogle smo negdje sjesti na kavu - Ines se začudi.
- Pa rekla sam ti da idem na onaj seminar u Zadar, bus mi ide u jedanaest.
- Hm, Zadar. Pretpostavljam da imaš zakazanu kavu - Ines će joj, ustajući polako s groba.
- Ma ne, nemam, možda mu se javim, vidjet ću još – Marina promuca na brzinu – Vi možete dalje same?
- Ne treba nam dadilja, znaš – odbrusi joj Tamara.

Ustale su i krenule prema izlazu. Ines se još jednom okrene prema nadgrobnoj ploči, prebriše nevidljivu prašinu s imena i zamišljeno izusti:
– Bar mu se ostvarila želja.
- Koja? - Tamara će tiho, stojeći tik do nje.
-Nije završio ko jedan od onih likova s klupice.
- Kojih likova? - začuđeno će Tamara.
- Nije važno, pričat ću ti. Jednom.
- Može, imamo vremena. - Tamara primi prijateljicu pod ruku, krene ukorak s njom prema izlazu, nasmiješi se i kaže:

- Čuj, mislim da je vrijeme da te upoznam s nekim.















13.06.2017. u 12:22 | 7 Komentara | Print | # | ^

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.





Već na ulazu u stan shvatila je da je nešto drugačije, nešto neodređeno, neki drugačiji zvuk, miris, ili jednostavno samo osjećaj koji ju je prožeo dok je rukom primala kvaku. Pokuša gurnuti vrata, ali nešto ih je ometalo.

Ušavši u predsoblje shvati da se vratima na putu prepriječio ogroman kovčeg. Jučer popodne, kad se vratila sa Save, u stanu nije našla cimericu, samo njezinu šturu poruku na stolu:

Došla mi je mater. Spavan kod sestre večeras. Vidimo se sutra.

Tamarina deset godina sestra bila je razvedena i živjela je s troje djece u nevelikom stanu u Zvonimirovoj ulici. Marina je otpočetka imala dojam da je u toj priči Tamara, a ne Tereza starija sestra. Ova je, naime, vječno bila u nekim problemima, sa, sada već bivšim mužem i svako malo zvala Tamaru da joj priskoči u pomoć, Prigušeni glasovi iz dnevne sobe prekinu ju u razmišljanju.

- Book - nesigurno promoli glavu u dnevnu sobu, osjetivši da je upala u neku osjetljivu situaciju – Smetam?


- Ma di ćeš smetat, ja smetan, pa ovo je tvoj stan – visoka, krupna starija žena kratke prosijede kose krene prema njoj.

Bila je odjevena u jednostavnu crnu majicu i izlizane crne hlače, bez trunke šminke na sebi. Jedini ukras na njezinom tamnoputom i grubim borama izbrazdanom licu bile su sitne viseće starinske naušnice od žutog zlata i - oči, u nijansu iste tamnozelene boje kao i Tamarine.

- E, Marina, pa kako si mi? - nagne se ispružene ruke prema njoj pružajući obraz na poljubac, a srdačan osmijeh iscrta joj odjednom oko očiju i usta mnoštvo sitnih bora. Stisak ruke bio joj je grub, ali ne toliko kao ispucana koža na, očito, radničkim rukama.

- Pa kako ste vi? Lijepo mi izgledate – Maria brzo povuče ruku iz hrapavog i nelagodnog stiska.
- A tako, živin, po starački A ti?- upita ju zabrinuto teta Fili.
- A evo dobro. Nego, Tamara, šta je s onim koferom vani? Stvarno ideš? - Marina promijeni temu i upitno pogleda cimericu.


- Ne brini, mater sve zna – Tamara će pognuta pogleda - Idemo na Korčulu na nekih dva tjedna, dok ne odlučim šta ću napravit.

- A da vam ja napravin nešto za jest? - Fili naglo ustane, rukama s natkoljenica otrese nevidljivu prašinu, uzmuva se oko sebe i krene prema kuhinjici.

- Kako to da si joj rekla? - Marina se tihim glasom odmah okomi na prijateljicu.
- Ma nisam mislila, al jučer smo sidili kod moje sestre i samo pitala me kako sam i onda je samo puklo, krenulo iz mene ko iz špine, nisan se mogla zaustaviti. Drago mi je šta sam joj rekla. Lakše mi je sad. Iću s njom i vidit.
- Ali rekla si da to ne želiš, da ne želiš da te odvuče na otok...
- Pa poslušala sam tvoj savjet -prekine ju Tamara.
- Koji savjet? - Marina će zbunjeno.
- Malo ću promijenit perspektivu - Tamara se blago nasmije.

- Čekaj, i što da ja sad nisam došla? Otišla bi samo tako? Ne bi se ni pozdravila?
- Tila sam ti ostavit poruku na stolu. Ma, vratit ću se brzo, ne brini.
- I kad idete? - Marina će nakon kraće šutnje.
- Sutra ujutro.
- Jesi odlučila šta ćeš napravit?
- Nemam pojma, al mislim da ću to riješit u Splitu. Ne mogu ja to. Sama. Mater se ne slaže, al s njom ću još nekako uspit, samo da ne kaže ocu.

- Cure, ajde za stol nešto pojist - začuju pjevan Filin glas. Iz kuhinjic, po prvi puta otkad su uselile, dopre primamljiv miris nečeg jestivog U kombinaciji s majčinim glasom, miris je hrane djelovao nekako mekano, utješno i toplo.





















13.06.2017. u 11:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.


Mobitel nije prestajao zvoniti negdje u njezinoj neposrednoj blizini, ali iz ovog položaja Ines nikako nije mogla shvatiti gdje bi ta blizina mogla biti. Podigne glavu, jedva otvori oči, napipa u torbi bačenoj na podu mobitel i na ekranu ugleda: MAMA. Okrene očima, gurne mobitel pod jastuk i okrene se na drugu stranu.

Stara je imala iritantan običaj zvati ju rano ujutro i pitati neke nesnosne gluposti. Zapne jedan trenutak u potpunoj jutarnjoj vremensko-prostornoj dezorijentaciji. Na trenutak joj se učini da sanja, ugledavši Antino zgužvano uspavano lice na deset centimetara od sebe, ali onda se prisjeti jučerašnje večeri, odlaska do Jerine sobe i kratkog susreta s Nikom.

Potajno se nadala da bi se tamo mogao pojaviti i Ante, krijući sama od sebe pravi motiv posjeta zadimljenoj i zamračenoj studentskoj sobi trećeg paviljona. Popila je par čaša vina i taman kad je, razočarana, htjela otići, na vratima sobe se pojavi Ante. Na tulumu su proveli neko vrijeme, a onda su tulum nastavili ovdje, s bocom vina, u njegovoj sobi.

Mobitel je i dalje prigušeno zvonio pod jastukom.

- Ajme, kako je dosadna. - promrmlja kroz san, okrene se na drugu stranu i zabije glavu u jastuk.







SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.

Tišinu je u bolničkom hodniku na četvrtom katu Klinike za unutarnje bolesti Vinogradske bolnice prekidalo samo ritmično zujanje pokvarene flourescentne stropne svjetiljke.

Slabašno isprekidano svjetlo nije nimalo pridonosilo otužnom ozračju polumračnog hodnika Jedinice za intenzivnu skrb. Oskudno je osvjetljavalo narančaste plastične stolce prislonjene uz zaprljani zid , jedan drveni oveći drveni stol i aparat za kavu koji se povremeno oglašavao tihim zujećim zvukom.

Medicinske sestre u svjetloplavim odorama bešumno su se i samouvjereno kretale bolničkim hodnikom.
Velika staklena vrata na dnu hodnika na kojima je tamnoplavim slovima pisalo INTENZIVNA SKRB odjednom se otvore i naglo prekinu uspavljujuću atmosferu čekaonice. U hodnik uleti raščupana crvenokosa djevojka. Na trenutak zastane i zbunjeno se okrene oko sebe, ali na vidiku ne uoči nikoga tko bi joj mogao pružiti ikakvu infomaciju. Napokon, na dnu hodnika ugleda mlađeg muškarca u kožnoj jakni kako sjedi na jednom od onih narančastih stolaca. Glavu je pognuo gotovo u potpunosti je spuštajući u dlanove, a ruke su mu bile podbočene na koljenima.

- Oprostite, jel znate možda... - obrati mu se Ines.

Mladić podigne glavu i nasmiješi se kad pred sobom ugleda dobro poznato lice.
– Mate? Šta ti tu radiš?
- Tu sam od jutra.Ja sam ga doveza.
-Ti?
-Gdje je on sad? Šta se događa? Tražim nekoga da mi nešto kaže, al nikog nigdje nema. Di mi je stara?- obaspe ga bujicom pitanja.
- Sjedni, polako. Poslao sam je da sjedne dolje u kantinu i pojede nešto i popije kavu, od jutra je tu.
- Reci mi šta se dogodilo! - Ines sjedne do njega, ali samo napola, okrenuta profilom prema Mati, jednom se rukom pridržavajući za plastičnu sjedalicu, kao da je u svakom trenutku, prema potrebi, spremna iskočiti sa stolca.
- Ne znam, ne znam – Mate započne priču rukama se još uvijek držeći za glavu nagnutu nad koljena.
- Banuli su u sobu ujutro u pet, on i Jere. Jere je bio skroz razvaljen, ali ne ko Niko. Niko je bio naslonjen na njega, nije uopće mogao hodat. Jere ga je bacio na krevet, vidio sam da
teško diš - duboko uzdahne i nastavi - Stalno je govorio da mu je vruće i da nema zraka.

Digao se da otvori prozor, al je posrnuo i pao. Dohvatio je bocu vode sa stola i počeo ju polijevati po rukama. Odjednom je počeo plakat da zovemo hitnu, da će umrijet.

- I jeste zvali hitnu?
- Ma ja sam tijo, al mi Jere nije da. Rekao je da će nas izbacit iz doma, da ima hrpu svega u sobi .

- Odnijeli smo ga do tuša - Mate nastavi tišim glasom - Ruke su mu se počele grčit - bile su skroz izokrenute i mijenjale boju u iz crvene u plavoljubičastu. Teško je disao i stalno vikao da mu treba zraka. Vratili smo ga nekako na krevet. Jere je otiša po nešto u sobu, a ja sam nazvao hitnu. Tražio je zraka, stalno je tražio zraka i vode.

Otiša sam u WC po još vode, minutu nisam bio u sobi, kad sam se vratio – tu zastane i rukom se uhvati za čelo - Kad sam se vratio, nije ga bilo. Pomisli sam prvo da je iziša van, a onda sam pogledo kroz prozor i ... - zario je lice u ruke i pognuo pogled - Ne mogu to...slika mi se stalno vrti u glavi, on kako leži na podu...

-Počeo sam vikati i otišao dolje. Ljudi su se već skupili, neko je nazvao hitnu. Oni su valjda nazvali tvoju staru. Ona te nije mogla dobit cijeli dan.

Umjesto da iskoči s onog stolca, Ines odjednom osjeti kako tone, kako svaki djelić njezinog tijela jednostavno nestaje, upada u narančastu sjedalicu i stapa se s njom u neku bezobličnu ljepljivu plastičnu masu. Kad je napokon uspjela progovoriti, bio je to prigušen, jedva čujan glas.

- Kad je to bilo? Mislim – kad su ga dovezli?
- Oko šest je bio tu. Ja sam doša tramvajem, nisu mi dali da idem s njima. Bio je u groznom stanju.

Pokušala se sjetiti što je radila oko 5:30 dok je njezin mali braco bespomoćno ležao na betonu ispred trećeg paviljona, nekoliko desetaka metara udaljen od nje, razbijene glave, obliven krvlju.
Sjetivši se, rumenilo joj oblije lice. Mahne glavom ne bi li odagnala nelagodnu misao i u dnu hodnika ugleda krupnog, visokog sjedokosog muškarca. Približavao se prema njima pognute glave, prtljajući nešto po kemijskama u prednjem džepu svoje bijele uniforme.
- Oprostite, doktore, Niko, ovaj, Nikola Marić, kako je? - Ines ga zaskoči čim se približio.
- A vi ste mu? - doktor ju jednim nepovjerljivim pogledom ispod naočala odmjeri od glave do pete.
- Sestra.

- Već sam sve rekao majci - počne vrtjeti po neki papirima koje držao u ruci, zakačene za plastificirani podložak - Vaš je brat rano jutros primljen u bolnicu u vrlo teškom stanju. CT je pokazao da je pad s visine uzrokovao težak prijelom lubanje, i nažalost, pokazao je da ispod frakture postoje teže povrede - utisnuti dijelovi kosti vršili su velik pritisak na mozak. Hitno je operiran, ali nažalost, i dalje je kritično. Stavljen je u induciranu komu i sad možemo samo čekati.

- I. šta sad, mislim, kakve su prognoze?
- Nažalost, prognoza nema. Narednih dana ga možemo samo pratiti. Aparatima potpomažemo osnovne životne funkcije i pratimo interkranijalni pritisak, kako bismo, prema potrebi, lijekovima ili operativno što više smanjili otok mozga, ali, nažalost klinička slika...
- Doktore, molim Vas, na hrvatskom – Ines se tužno i preplašeno osmjehne - Kakve su mu šanse?

- Gospođice Marić, pretpostavljam da ste gospođica... - Nažalost, moram vam reći da je sve otvoreno. Od potpunog oporavka, što se najčešće dogodi u prvih šest mjeseci, preko vegetiranja do smrti. Šećerna bolest je svakako otežavajuća okolnost - hladnokrvno će doktor, s rukama u džepovima, kao da diktira popis namirnica koje treba kupiti u dućanu.

- Oprostite, moram ići dalje.- okrene se na peti i zakorači prema izlazu. ali Ines ga dozove - Doktore, oprostite, samo još nešto...
Ovaj se nevoljko okreno, a ona nastavi: -Samo još nešto – znači, ako se i probudi i narednih šest mjeseci, može ostatak života provesti kao biljka?

Doktor samo slegne ramenima, popravi kemijsku koja se nakrivila na zamrljanom džepu izgužvane prljavobijele uniforme i požuri drugim krajem hodnika.
Taman kad je htjela krenuti za njim i postaviti mu još neko pitanje, ili ga jednostavno uhvatiti za rukav, i moliti ga da učini sve što je u njegovoj moći, staklena vrata se opet otvoriše i u hodnik propuste ispijenu visoku ženu nabite konstitucije. Kratka joj je crvena kosa uokvirivala nekad očito lijepo, ali sada blijedo i izmučeno četvrtasto lice stroga, ukočenog izraza. Polako se vukla kroz bolnički hodnik, odjevena u traperice staromodnog kroja i jednostavnu crnu majicu, prebacivši preko ruke zimsku jaknu. Lice joj je bilo crveno i uplakano.

- Mama ... - Ines joj s olakšanjem krene u zagrljaj, ali ova stane ispred nje i ledenim glasom prozbori:
- Gdje si ti dosad? Pet je sati popodne. Brat ti tu leži sam cijeli dan, polumrtav.
-Mama, ja sam, nisam vidj... - bezuspješno se pokuša opravdati.
- Zvala sam te valjda dvadeset puta, ali šta sam drugo od tebe mogla i očekivati...

- Mama... ja... nisam ni gledala na mobitel - odjednom osjeti kako svo njezino samopouzdanje nestaje, topi se, baš kao ona bezoblična ljepljiva gusta tekućina što je curila s korneta dok ona uplakano stoji i sluša mamu kako s visine urla na nju, ne znajući što je pogriješila: Osjeti u trenutku da postaje dijete, da opet ima šest godina, a mama viče na nju jer je Niko prolio sok po kauču, ili je razbio koljeno dok je skakao s ljuljačke, ili je pao s bicikla, a ona ga nije dobro čuvala.

- Jesi javila starom? - Ines suha grla pokuša promijeniti temu i biti bar od neke koristi.
- Ne mogu ga dobiti, kaže da je nedostupan, mislim da je negdje vani. - Stara će, i dalje ledeno.

- Sad možete ući. Ali samo nakratko i jedna po jedna osoba. - zgodna plavokosa sestra bešumno se došuljala do njih.

- Hvala, hvala, sestro- majčino lice nakratko poprimi umiljat, gotovo blag izraz, ali u trenutku, okrenuvši se prema kćeri, poprimi onu istu ukočenost pomiješanu s trunkom prijezira, a ton glasa u hipu postane leden - Šta ti nije hladno u toj jakni, šta nisi obukla nešto deblje?

Sestra se nalagodno uzvrpolji i potapavšaši nježno Ines po ramenu upita:

– Ko će prvi?






06.06.2017. u 23:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.






PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Večer je na Savi bila vjetrovita i mirisala na kišu. Ostavila je prije nekoliko trenutaka Marinu i Gorana da sjede u slastičarnici.
U svakoj drugoj prilici Marina bi, ostavljena nasamo s Goranom,pobjegla glavom bez obzira, ali sada je jednostavno bila preutučena ovim zadarsko-splitskim ljubavnim prizorom pa joj je bilo svejedno. Odsutno je vilicom grebala posljednje ostatke baklave po tanjuru dok je Goran očajnički pokušavao zapodjenuti neki razgovor. Kao da nije ni čula Ines kad je rekla da mora ići nakratko do brata i da će se vratit za najviše pola sata.

Kako vjetar u nenatkrivenom prolaz glavnog kompleksa zapuše jače, uvuče se u svoju tanku jaknu i požuri prema ulazu u treći paviljon. Jedan zaljubljeni par ljubio se na radijatoru na prvom katu, nekoliko je djevojka u prizemlju čekalo na red za telefonsku govornicu. Pokoji je student u trenirci prošao kraj nje, vukući se lijeno papučama stepeništem sa skriptama u jednoj i kavom u drugoj ruci, ali sve u svemu, dom je bio gotovo prazan. Uspne se brzo do trećeg kata i bešumno se krećući prašnjavim tamnoplavim, mjestimično potpunom izlizanim tepihom, dođe pred vrata sobe 305.

Pokuca i bojažljivo odškrine pohabana vrata. Zagušljivi i opori miris trave pomiješan sa zvucima Azre i obavijen prigušenim crvenim osvjetljenjem što je dolazilo iz ženskom maramom obavijene stolne svjetiljke zapahne ju kako je zastala na pragu sobe. Kroz polumrak i dim naziralo se desetak muških lica naguranih jedan do drugih po krevetima odvojenim minijaturnim prolazom.
- E, sister, ajde, upadaj .- Niko je, blentavo se smiješeći, sjedio na radijatoru ispred prozora zagrljen s nekom nepoznatom plavušom.
- Ako ne smetam, samo sam te došla vidjeti... al vidim da je tulum pa neću - započne Ines zbunjeno.

- Ooo kako slatko, došla je vidit bracu! - plavuša se počne cerekati, ali Ines ju bijesno pogleda i progovori: – Zapravo, popit ću čašu vina, ako imate - i zalupi vratima za sobom.

















06.06.2017. u 23:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.





PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


- Hoćeš mi reći napokon zašto si me odvukla ovamo i nismo mogle sjedit vani na klupici? – brundala je Ines nekoliko sati kasnije sjedajući za mali stol kraj ogromnog kružnog stakla koje je zatvaralo slastičarnicu studentskog doma na Savi i pružalo pogled na prilaz trećem paviljonu.
- Znaš tko će sad proći lijepo smo ga mogle čekat na klupici. Ah ... - Ines se taetralno baci na stol, žaleći za mogućim susretom s Antom.

- Čekaj malo, zakaj ti tak sliniš za tim likom? Ne kužim – Goran se napokon oglasi.

Goran, Inesin prijatelj, sjedio je s njima već dvadeset minuta, što je Marinu neizmjerno živciralo, jer nije s prijateljicom mogla zapodjenuti nikakav normalan razgovor, a on ili je šutio ili je bacao neke nesnosno glupe fore.
Visok i zbunjen ferovac kojeg je Ines upoznala na nekom od onih studentskih tečajeva u SC-u. Marini nikako nije joj bilo jasno zašto ga je Ines stalno vucarala sa sobom, a bilo je očito da ni on nije zaljubljen u nju ni ona u njega. Uostalo, iz aviona je bilo vidljivo da mu se sviđa Marina. Možda ju je stoga toliko i živcirao.

- Nego, pričala sam s Tamarom kasnije – Marina promijeni temu.
- Nemoj mi ju spominjati, uopće ne mogu shvatiti njeno ponašanje i zašto još nije rekla Niki. Ako mu ona ne kaže, ja ću.

- Pa njih dvoje će se dvoje na...
- Nemoj gledati sad! Nemoj gledat! - prekine ju odjednom prijateljica povišenim tonom glasa.

- Šta, šta je bilo? Daj makni se da vidim! –Marina ustane i lagano odgurne Ines koja je cijelim tijelom bezuspješno pokušala zakloniti dio stakla koji je pružao pogled prema drugom paviljonu i krajičkom oka ispod prolistalih lipa uoči - Mislava i Andreu – stajali su, čvrsto zagrljeni ispred ulaza u slastičarnicu.


Snuždeno sjedne natrag u stolac i prihvati se šutke svog sladoleda.
- Daj, pa možda ju je zagrlio prijateljski - Ines nije još ni dovršila rečenicu, a par se, trenutak kasnije, zaputi prema ulazu u slastičarnicu.

Vidjevši to, Marina odjednom ustane kao da će otići i rukom sruši plastičnu čašu ispunjenu sladoledom. Čaša se još nije uspjela ni zakotrljati po podu, a Ines ju uhvati za rukav i povuče natrag za stol.

-Čekaj, čekaj, naletit ćeš taman na njih, vidiš da ulaze u slastu. Goran, odmah tamo da si sjeo do Marine i zagrli ju!

- Kaj ti je, kaj si luda?- Goran razjapi usta puna sladoleda.
- Brzo, dolaze! - Ines se nije dala smesti.
- Pusti me da pojedem sladoled, otopit će mi se – Goran je i dalje grebao po dnu čašice.
- Zgurat ću ti taj sladoled u nos, brzo tamo! – Ines je mogla biti žestoka kad je htjela, a ovaj, uplašen prijetnjama, sjedne kraj Marine i nespretno ju zagrli. Kako se par približavao, Ines je
bacala neke nedefinirane znakove rukama, ali kad je uočila da Goran uopće ne shvaća pantomimu, prosikće mu ispod glasa:

- Sad, sad, glupane, sad!

Par se približi stolu, a Goran joj, držeći ruku nehajno prebačenu oko ramena, nespretno utisne poljubac u vrat. Marija se gotovo neprimjetno trzne, i odmakne od njega. Krajičkom oka uhvati Mislavov pogled, ali ne uočivši u njemu ništa nalik na ljubomoru, skroz odmakne Goranovu ruku.

- Bok - nasmiješi se Mislavu.
- E, bok.
-Goran, Mislav.
-Mislav, Goran.
-Si živa – izvali Mislav nakon rituala upoznavanja i spusti svoju ruku s Andree, kao da mu je neugodno.
- Zašto, kaj tak loše izgledam? – Marina se pokuša našaliti i usput kimne na pozdrav Andrei.

Ova joj odvrati kiselim osmijehom i zagleda se odsutno negdje u daljinu, šaljući Mislavu signale da ju ovi ljudi ne zanimaju i da želi otići.
- A kaj vas dvoje, malo šetnjica, a? - uključi se Ines potpuno nepotrebno. -Pozvali bi vas da sjednemo, al dosta mi je ljubavnih parova. Sve sami ljubavni parovi oko mene, šta ću jadna.

- Idemo malo napravit đir pa učit, ono, ništa posebno – Mislav odjednom zaštitnički prebaci svoju ruku preko Andree. U tom trenutku Ines ispod stola ljupi Gorana nogom dajući mu signal da uspostavi neki kontakt s Marinom, a on ju zgrabi oko vrata, privuče sebi i pokuša joj utisnuti jedan francuski poljubac.

- Ajde vidimo se – bilo je očito da je Mislavu bilo malo nelagodno.
-- Uh, makni ruku, ne trebaš više glumiti. - Marina s olakšanjem makne ogromnu ruku sa svoga vrata čim je primijetila da je ljubavni par zamakao tamo negdje iza hladnjaka s kolačima - I još jednom me tako poljubiš, slomit ću ti ruke.
-Misliš da je povjerovao? - obrati se prijateljici.
- Da povjerovao, gledao je za tobom ko tužni psić.
- Samo ne znam zašto je onda s njom - odvrati joj Marina.
- Ne znam ni ja. Daj mi iksicu, treba nam još sladoleda - uzdahne Ines.

06.06.2017. u 23:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Gornji Grad stajao je ponad Zagreba poput nekog starog napuštenog broda ili se barem tako činilo, gledajući ovako, preko zidića, kao s brodske ograde broda, u centar Zagreba koji se, poput mora uznemireno prelijevao i talasao ispod njihovih pogleda.

Sa zidića u neposrednoj blizini Matoševe klupe pucao je savršen pogled na cijelo to zamršeno klupko oguljenih žutih, bijelih i sivih fasada na koje su bili nasađeni izblijedjeli i ocvali rasklimani krovovi, a na njih nehajno nabacani crijepovi, poput tipki starog rasklimanog klavira.
Neravnotežu je u taj razbarušen i pohaban prizor unosio tek pokoji sivi neboder, nezgrapno iskačući iz te šarene slike uokvirene nepreglednim nizom modernih zgrada u daljini, što su se gubile, tamo negdje u izmaglici Novog Zagreba.
Sitne šarene figurice djelovale su tako smiješno i beznačajno krečući se po toj slici nekim svojim, samo njima znanim, linijama. Čudno je iz ove perspektive bilo zamisliti da je u svakoj od tih malih šarenih točkica cijeli jedan život koji treba isplanirati, ispuniti i odživjeti.

- Čekaj, i to je to, tu si me htjela dovest? - Tamara će razočaranim glasom spuštajući se na klupicu tik do Matoša, usput razmatajući ogroman rozi šal.

Sustigla je Tamaru na tramvajskoj stanici, nakon što je istrčala iz dvorišta Studentskog centra. Pričekale su tramvaj i uputile se prema centru. Lunjale su besciljno po sajmu knjiga na glavnom trgu, a zatim Marina povuče Tamaru za rukav i krenu prema Gornjem Gradu.

Marina je već sjedila s druge strane, obujmila Matoša jednom rukom i tetralno rekla - Da, to je to.


- Dobro, i šta bi ja sad iz tog trebala zaključit? - rezignirano će Tamara, sad već sjedeći na klupici, s rukama duboko uvučenim u džepove sivog kaputića, i blijedo pogleda u svoju prijateljicu koja je i dalje, strijumfalnim smiješkom na licu, rukom pokazivala prema onom uskovitlanom klupku koje se svejednako migoljilo pred njima.

-Gledaj... i sve ćeš vidjeti.
Tamara se zabulji prema smjeru Marinine ruke, pogleda desno, pogleda lijevo – Gle, ja tu stvarno ne vidim ništa - izvuče ruku iz džepa i na glavu navuče kapuljaču.

Jugo je sve jače pritiskalo sivobijele oblake na one nehrene krovove kuća i lagano njihalo antene na krovovima, u ritmu zvuka zvonca jednog od onih hvatača snova koje je dolazilo odnekud iz blizine.
- Hoćeš mi reći o čemu se radi? - Tamara se nestrpljivo okrene prema Marini.
- Ma ništa posebno zapravo, samo, ponekad, kad mi je teško, dođem ovdje, kod Matoša.
- Šta, sad slijedi neka Matoševa pjesma? -Misliš da će to riješiti stvar? - iznervirano će Tamara.

- Ne, nije pjesma i nije stvar u Matošu, samo u promjeni perspektive – duboko uzdahne i nastavi - Kad sam tek došla u Zagreb i imala neki problem, došla bih i sjela ovdje i, ne znam, sagledala stvari iz drugog ugla. Nekako se sve čini beznačajnije, manje, s ove visine – Marina se okrene prema prijateljici i zapazi dvije suze koje su, sustižući jedna drugu, gotovo istovremeno kapnule na visoki ovratnik njezinog kaputića.
- Da, samo ovaj problem nije izvan mene, ne mogu ga baš sagledati.- osmjehne se tužno.
- Bar ne još – Marina se pokuša našaliti i pruži svoju ruku da ju zagrli- Jesi razmišljala šta ćeš napraviti?
- A šta mogu napravit? Izgubljena studentica, dečko narkoman koji je pobjega iz komune i zadrti starci na otoku - luda ekipa za odgajat dijete.
- A starci, hoćeš im reć?
- Ma daj, Marina - Tamara će ljutito i izmakne se iz njezina zagrljaja – Pa nisu svi ko tvoji starci. Uopće ne znam šta bi mi napravili. Zapravo znam. Otac bi me se odreka, a mater bi me zatvorila doli u neki samostan ili, još gore, u onu zadrtu selendru na otoku, skupa s djetetom.i... – glas joj počne zapinjati, a one dvije suze od prije nekoliko minuta pretvore su se u nezaustavljiv slap, a Tamarina uska ramena, sada su se, u ritmu podrhtavanja tijela, činila još užima, manjima, kao u malog djeteta.
- Znaš, Tamara, što god ti odlučiš, mi ćemo te podržati, samo, nemoj zaboraviti, to unutra je tvoje dijete. - blago će Marina i nastavi -A Niko, kad ćeš njemu reći?

- Stvarno izgledaju smiješno iz ove perspektive - Tamara prečuje pitanje i zapilji se preko zidića, prema šarenim točkicama što su se muvale po donjogradskoj slici - Kao mravi u mravinjaku. - ušuti na trenutak, pa nastavi. - Znaš šta je jednom reka jedan moj bivši?
- Nemam pojma, al pusti sad bivšeg, šta ćeš s N...
- Rekao je – Tamara ju prekine - kako bi bilo dobro kad bi na svakom mjestu gdje smo bili u životu mogao postojati otisak naših stopa, pa da onda, na kraju svega, sagledamo kuda smo sve prolazili.
-Šta misliš, hoćemo mi ostaviti neki trag da smo bile ovdje? - Marina je odustala od razgovora o Niki.
-Misliš da se potpišemo na klupu? - Tamara okrene glavu prema njoj.
- Ma ne - Marina nježno potapše Matoša po glavi.
- Šta ti je? Pa to mi je najdraži frajer u Zagrebu. Uvijek je tu, nikad te ne iznevjeri.
- Šta si ti kupila? Daj da vidim – Tamara iz prijateljičine ruke iščupa vrećicu i izvadi primjerak Koka u Parizu.
- Evo, ostavit ćemo trag - iz torbe izvuče kemijsku, našvrlja nešto na prvu stranicu i zaklopi knjigu. Sad ti meni – iz ruksaka izvuče knjigu, nagne se preko Matoša i pruži ju prijateljici.
- Čekaj, moram smisliti nešto.
- Nemoj smišljati, samo napiši. Kiša će. I puše sve jače. Hladno mi je. Ne volim ovo zagrebačko vrime – Tamara se odjednom strese i podvuče dlanove pod noge.
- Oblačno pred kišu – najljepše vrijeme koje može postojati.- Marina s treskom i osjećajem trenutnog zadovoljstva zaklopi knjigu jer je bacivši oko lijevo i desno, pronašla inspiraciju za posvetu.
-Ines ustane s klupe i cimerici pruži knjigu koju ova odmah otvori.
- Kaj sad? Na klupi s Matošem, ožujak 2002. - pisalo je sitnim rukopisom na požutjeloj stranici. - Idemo, stvarno je počelo puhat.
- Nisi pogledala svoju posvetu. - Tamara će razočarano, zamatajući rozi šal oko sebe, jer je puhalo sve jače.
Marina otvori prvu stranicu Koka u Parizu, pročita tekst i sa smiješkom zaklopi knjigu.
- Ajmo ča. Stvarno mi je hladno.
- Ajmo ča? - Tamara ju podozrivo pogleda - Previše se družiš s Mislavom.
Marina se cinično nasmiješi i nogom odgurne prozirnu plastičnu vrećicu koju vjetar dalje u kovitlacima nastavi kotrljati i konačno, zaustavi pred malim plakatom naslonjenim na cigleni zidić što je odvajao Gornji grad, koji kao da je lebdio u nekom nadrealnom vakuumu, od ostatka svakodnevnog svijeta. Kaj sad ? - nova predstava u Kerempuhu - velika slova crvenjela su se na bijeloj podlozi plakata .








04.06.2017. u 17:34 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se