Za Zagreb, u jednom smjeru

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2014.





Kiša je noćas prestala padati i samo se još pokoja zalutala kapljica caklila na ulaštenim nadgrobnim pločama. Rano je jutro na Mirogoju bilo svježe i prohladno. Napredovale su polako prema grobu, šuteći.

- Nikad ga ne mogu naći – ispričavala se Marina.

Nikada nije točno znala gdje se nalazi njegov grob, pa je tako i sada zastala i zbunjeno pogledala oko sebe, ali svaki je grob bio nekako nalik onom drugom. Bespomoćno se okretala uokolo tražeći poznato prezime, kad ju prijateljica lagano povuče za jaknu i kaže:

- Tu je, blizu. Kraj ovog zlatnog kipa. Tog se sjećam - i pokaže rukom prema bogato urešenom impozantnom grobu na kojem se ponosno izdizala ogromna pozlaćena statua muškarca u zamahu veslima. Snažan muški lik u punoj snazi veslačkog zamaha izgledao je pomalo groteskno - muškarac na vrhuncu životne snage, okružen polegnutim crnim i sivim mramornim pločama, kao neki tračak života što se neprimjereno uvukao u spokojna polja smrti i sad svojim energičnim pokretom uznemirava tu smirujuću i tešku atmosferu.

Grob se nalazio nedaleko arkada. Grob koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih grobova u nizu. Od kiše posivjeli mramor i jednostavna nadgrobna ploča, ukrašena samo urezanim zlatnim križem, imenom i prezimenom pokojnika i godinom rođenja i smrti.

Nikola Marić (1982.- 2002.)


Između dvije se četveroznamenkaste brojke uvukla samo jedna obična crtica. Iz malog se pravopisnog znaka što je u sebi trebao sažeti sve pokojnikove dane, o njegovom životu nije moglo razaznati ništa. Kakva je to osoba bio pokojnik, koji mu je dan u tjednu bio najdraži, je li volio jutra, što je najradije gledao na televiziji i koliko je stranputica isprepleteno u toj minijaturnoj liniji? Samo sićušna pravocrtna linija u koju je trebao stati cijeli jedan život.

Tamara šutke uzme lampion, a plastična bijela vrećica u koju je posegnula zašušti i naruši mirogojski mir. Djelovala je nekako neprimjereno u svom tom smirenom dostojanstvu koji je čovjeka uvijek obuzimao na groblju, pa ju na brzinu spremi u torbu. Potraži upaljač u džepu i pokuša ga upaliti, ali potraje nekoliko sekundi dok plamen konačno ne zahvati fitilj.
Pažljivo položi bijeli lampion na sam rub groba, rukom otrese s njega nekoliko osušenih listova cvijeća pa stavi ruke u džepove, pogne glavu i stane tako nekoliko trenutaka.
Odjednom, kao da ju je smlavio sav umor koji se u njoj nakupljao godinama, sjede na grob do Nikinog i rukama pokrije lice.

- Znaš, gledala sam nedavno na televiziji – Marina je, po svom starom običaju, pokušala razbiti tišinu - da su se u nekom rumunjskom selu dosjetili da kraj svakog groba postave nekakav ekran i kad ukucaš lozinku, pred tobom se pojavi cijeli pokojnikov život – nešto kao Facebook za umrle. Nije loše, ha?

Tamara ne odgovori ništa, pa Marina sama za sebe nastavi:

- A ja sam mislila da su svijećomati neukusni - i uputi prijeziran pogled prema jednom takvom koji je oholo stajao u neposrednoj blizini.

Tamara je, kao da ju uopće ne čuje, šutjela, sjedeći pognute glave, s rukama u kosi koja joj je u slapovima padala preko moderne bež parke. Marina se zagleda u nju i odluta u mislima.
***

Bila je srijeda. Stara je nazvala rano ujutro i rekla da je tata ustao iz kreveta. Skinuli su mu infuziju i nešto je pojeo. Razgovarale su tog jutra, s nekim nanovo probuđenim optimizmom, o tome što će s njim kad iziđe iz bolnice. Marina je cijeli taj dan bila vesela, pjevušila je nešto za sebe i pospremala stan. Oko sedam ju je sati odjednom počela boljeti glava. Popila je, kao i obično, tabletu, ali bol nije popuštala, pa odluči izaći malo na zrak.

Kad ju je mama te večeri oko devet sati opet nazvala i tihim glasom rekla da su iz bolnice javili da je tata umro, samo je sjela na kauč i zabuljila se u neku humorističnu seriju koja se upravo prikazivala na TV-u.
Znala je da je moralo proći barem dva sata od trenutka smrti do telefonskog poziva iz bolnice i pokuša se dosjetiti što je radila oko sedam sati te večeri. Prisjeti se kako je stajala u redu na blagajni i svađala se s nekom ženom koja se, s mobitelom zalijepljenim na lice, pokušala progurati ispred nje.

Život je išao dalje. Ljudi su se svađali i mirili, kupovali, čekali u redu na blagajni i vodili isprazne telefonske razgovore, Za ostatak svijeta bila je to samo još jedna srijeda u nizu.

Nije plakala. Zapravo, nije osjećala ništa, osim ogromne praznine koja se, u sve jače nadirućim valovima, poput plime širila oko nje i polagano prekrivala prostoriju.

Praznina. To je sve što je ostalo. Kao pogled kroz prozor prema mjestu gdje je donedavno bilo drvo. Gledaš u prazninu i shvaćaš da nešto nedostaje, ali nisi sposoban uočiti što, iz jednostavnog razloga što drvo nisi ni primjećivao dok je bilo tamo. Njegova je prisutnost na tom mjestu bila tako jednostavna i logična i - nekako se podrazumijevala.
Baš kao što podrazumijevamo živote ljudi koje volimo, sve dok jednog dana, bez puno najave - jednostavno - ne nestanu. I ostave te samog, bespomoćno zagledanog u prazninu.


Marina se prene začuvši šmrcanje. Htjede krenuti prema Tamari i zagrliti ju, kad joj odjednom umom proleti uznemirujuća misao.

- Čekaj malo, kako si znala gdje je Nikin grob? Ti si već bila ovdje?
- Jesam, bila sam - Tamara digne glavu, rukama se nalakti na koljena i prodornozeleni pogled uperi ravno u njezine oči:
- Bila sam na sahrani.

- Ali, mi smo te zvale i to... to nije bilo...Nismo te mogle dobiti.
- Bilo je to neka tri - četiri miseca nakon šta sam otišla doli, da je umra. Znam da ste me i vi više prestale zvati i ispitivat šta ću napravit. Ja sam već bila odlučila, a i Josip se tu pojavio i bio je predobar prema meni. U to vrijeme već smo se viđali svaki dan i... - udahne i nastavi:
- Znam da sam tih dana razmišljala da odem u bolnicu, posjetiti Niku, iako znam da ne bi ni znao da sam tamo. Htjela sam ga bar vidit. To sam jutro odlučilapitala Josipa da me odbaci do Zagreba. Popodne mi je mama javila da je Niko umro.

Duboko udahne i nastavi:

- Znaš, čudno je to. Otpočetka nije bilo šanse da preživi i svi su znali da se neće probuditi iz kome, al ipak kad je umro...

- Činilo ti se da si trebala popiti bar još jednu kavu s njim ili obaviti bar još jedan razgovor ili vidjeti ga bar nakratko. I sve bi bilo drugačije – ubaci se Marina, pomalo odsutno.

- Da. Tako nekako. I tako je ispalo da me Josip vozi na sahranu, a ne u bolnicu.
- A on, misliš da je znao?
- Josip nije bi glup, naravno da je zna. Samo je šuti.
- Zašto se nisi javila kad si došla?
- Došla sam kad je sve već počelo – Tamara će kroz dubok izdah - i otišla deset minuta prije kraja. Ne bi mogla podnijeti Inesin pogled, znala sam da mene krivi za sve. Znala sam da misli da sam ga ja uništila da bi bilo drugačije da sam mu ja nešto rekla... - glas joj je postao isprekidan, a oči se punile suzama.

- I bilo bi drugačije. Sigurna sam da bi bilo - poznati glas dopre im iza leđa.

Ines je stajala pola metra iza njih, držeći u ruci buketić proljetnog cvijeća.

- Ines prepala si me! Koliko si već tu? - Marina će iznenađeno.

- Joj, daj, kaj glumiš, znaš da sam svake subote tu u ovo vrijeme - obrecne se Ines i nastavi se ljutitim glasom obraćati Tamari.

- A zašto si ti došla? Plakati? Pa sad možeš uživat. Mlada, zgodna udovica s gomilom love - na trenutak zastane i odloži buketić na rub groba.

- Gdje si bila kad je umro? Nitko nije mogao doći do tebe, nitko nije znao što si napravila s djetetom. Moji starci su mogli imati bar to od njega, ali ti si mislila samo na sebe.
A on, da je znao, ne znam, možda je mogao imati neku nadu za život, možda... možda mi stara ne bi bila ovakva olupina kakva je sada - sipajući bujicu riječi istovremeno je čistila nadgrobnu ploču i premještala po njoj svijeće i cvijeće.

- Znao je. Onaj četvrtak kad je došao do nas... - Tamara progovori napuknutim glasom.

- Joj, da, ziher. Je, bio je kod nas i ništa mu nisi rekla - Ines je nervozno pokušavala zapaliti fitilj fenjera.
- Nije istina.... - Tamara pokuša nastaviti.

- Šta nije istina? -poviče Ines i fenjerom tresne o nadgrobnu ploču - Do tebe se nije moglo doć, jednostavno si nestala!

- Nije istina! - Tamarin glas zadrhti.
- I sad se pojaviš nakon dvanaest godina sa svojom tužnom životnom pričom i mi bi sad kao tebe trebale žalit?
- Nije istina, Ines.
- Briga me šta pričaš, znam samo da bi moj brat možda još bio živ da nisi bila tako sebična – Ines ljutito prekriži ruke na prsima i sjedne na rub Nikina groba.

- I znaš šta – nastavi napuklim glasom - Sve si zaslužila kaj ti se dogodilo, sve. Samo da si mu rekla! Samo da si mu... - Ines zastane usred rečenice i zavrti glavom lijevo - desno.

- Šta, šta bi bilo da sam mu rekla? - prekine ju Tamara.
- Možda sad ne bi bile ovdje – Ines bijesno digne pogled.
- Rekla sam mu, Ines. Zna je da sam trudna - Tamara napokon uspije prebaciti rečenicu preko usana.

- Lažeš - rezignirano će Ines, sjedne na drugi kraj groba i posegne u torbicu za kutijom cigareta. Ruka joj se, dok pokušavala pripaliti cigaretu, sasvim lagano, gotovo neprimjetno počne tresti.

- Našli smo se nakratko u subotu, u Petici - započne Tamara umornim glasom - kad ste vi bile na ručku s Goranom.

- Već sam bila odlučila da ću na Korčulu, al tila sam vidit šta on kaže - nastavi Tamara - Doša je skroz napušen. Prvo je misli da ga zezam. Onda je pita jel dijete njegovo. I reka mi da ne želi imati ništa s tim, da pobacim dijete ili da mu se više ne javljam. Da on u svakom slučaju ide na brod i da ne može još na grbači imati moje derište i...- glas joj zadrht i
-... i da uopće nije siguran jel to dijete njegovo.

- Možeš me krivit i dalje za sve, ali tako je bilo - završi Tamara i uperi pogled prema Ines koja je i dač dalje sjedila na rubu grobne ploče zamišljeno u ruci držeći cigaretu. Pepeo s cigarete lepršavo je padao na nadgrobnu ploču.

- Ma ne krivim ja tebe za sve, ja krivim sebe – Ines napokon progovori.

- Ines, nitko tu nije kriv - Tamara ustane, približi joj se i čučne ispred prijateljice obuhvativši ju oko koljena.
- Ja sam kriva - Ines će tiho, slomljenog glasa i nastavi:

- Onu subotu prije nego je završio u bolnici, nakon slastičarnice sam otišla do Jerine sobe, čisto da vidim šta je s Nikom. U sobi je bilo par ljudi, imali su neki tulum. Sjela sam popiti čašu vina i htjela ostati samo pola sata. Onda se na vratima pojavio Ante. Niko me odjednom povukao na stranu da me mora nešto pitati. Žicao me lovu. Nisam mu htjela ništa dati, znala sam za šta mu treba, ali htjela sam ga se riješiti na brzinu, jer Ante je bio tamo. Ante je bio tamo i...- glas joj počne pucati.

-... dala si mu pare samo da ga se riješiš i pričaš s Antom - Marina dovrši njezinu misao.

- Da, tako nekako. Dala sam mu zadnjih sto kuna da ga skinem s vrata i s tom lovom je kupio onaj speed. Zapravo, ja sam ga ubila - dovrši ledenim tonom glasa.

- Ines, pogledaj me – prijateljica ju lagano protrese za koljena i rukom primivši za bradu, podigne njezino lice kako bi ju pogledala ravno u oči - Mislim da ga niko nije ubio. Mislim da je on sebi sam presudio.I ti i ja to znamo.

- Valjda znam – Tamara ju zagrli, a Ines prihvati zagrljaj.
-Cure, oprostite šta prekidam, ali ja moram ići. Vi još ostajete ili? - ubaci se Marina.

- Kud ćeš ti? Mogle smo negdje sjesti na kavu - Ines se začudi.
- Pa rekla sam ti da idem na onaj seminar u Zadar, bus mi ide u jedanaest.
- Hm, Zadar. Pretpostavljam da imaš zakazanu kavu - Ines će joj, ustajući polako s groba.
- Ma ne, nemam, možda mu se javim, vidjet ću još – Marina promuca na brzinu – Vi možete dalje same?
- Ne treba nam dadilja, znaš – odbrusi joj Tamara.

Ustale su i krenule prema izlazu. Ines se još jednom okrene prema nadgrobnoj ploči, prebriše nevidljivu prašinu s imena i zamišljeno izusti:
– Bar mu se ostvarila želja.
- Koja? - Tamara će tiho, stojeći tik do nje.
-Nije završio ko jedan od onih likova s klupice.
- Kojih likova? - začuđeno će Tamara.
- Nije važno, pričat ću ti. Jednom.
- Može, imamo vremena. - Tamara primi prijateljicu pod ruku, krene ukorak s njom prema izlazu, nasmiješi se i kaže:

- Čuj, mislim da je vrijeme da te upoznam s nekim.















13.06.2017. u 12:22 | 3 Komentara | Print | # | ^

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.





Već na ulazu u stan shvatila je da je nešto drugačije, nešto neodređeno, neki drugačiji zvuk, miris, ili jednostavno samo osjećaj koji ju je prožeo dok je rukom primala kvaku. Pokuša gurnuti vrata, ali nešto ih je ometalo.

Ušavši u predsoblje shvati da se vratima na putu prepriječio ogroman kovčeg. Jučer popodne, kad se vratila sa Save, u stanu nije našla cimericu, samo njezinu šturu poruku na stolu:

Došla mi je mater. Spavan kod sestre večeras. Vidimo se sutra.

Tamarina deset godina sestra bila je razvedena i živjela je s troje djece u nevelikom stanu u Zvonimirovoj ulici. Marina je otpočetka imala dojam da je u toj priči Tamara, a ne Tereza starija sestra. Ova je, naime, vječno bila u nekim problemima, sa, sada već bivšim mužem i svako malo zvala Tamaru da joj priskoči u pomoć, Prigušeni glasovi iz dnevne sobe prekinu ju u razmišljanju.

- Book - nesigurno promoli glavu u dnevnu sobu, osjetivši da je upala u neku osjetljivu situaciju – Smetam?


- Ma di ćeš smetat, ja smetan, pa ovo je tvoj stan – visoka, krupna starija žena kratke prosijede kose krene prema njoj.

Bila je odjevena u jednostavnu crnu majicu i izlizane crne hlače, bez trunke šminke na sebi. Jedini ukras na njezinom tamnoputom i grubim borama izbrazdanom licu bile su sitne viseće starinske naušnice od žutog zlata i - oči, u nijansu iste tamnozelene boje kao i Tamarine.

- E, Marina, pa kako si mi? - nagne se ispružene ruke prema njoj pružajući obraz na poljubac, a srdačan osmijeh iscrta joj odjednom oko očiju i usta mnoštvo sitnih bora. Stisak ruke bio joj je grub, ali ne toliko kao ispucana koža na, očito, radničkim rukama.

- Pa kako ste vi? Lijepo mi izgledate – Maria brzo povuče ruku iz hrapavog i nelagodnog stiska.
- A tako, živin, po starački A ti?- upita ju zabrinuto teta Fili.
- A evo dobro. Nego, Tamara, šta je s onim koferom vani? Stvarno ideš? - Marina promijeni temu i upitno pogleda cimericu.


- Ne brini, mater sve zna – Tamara će pognuta pogleda - Idemo na Korčulu na nekih dva tjedna, dok ne odlučim šta ću napravit.

- A da vam ja napravin nešto za jest? - Fili naglo ustane, rukama s natkoljenica otrese nevidljivu prašinu, uzmuva se oko sebe i krene prema kuhinjici.

- Kako to da si joj rekla? - Marina se tihim glasom odmah okomi na prijateljicu.
- Ma nisam mislila, al jučer smo sidili kod moje sestre i samo pitala me kako sam i onda je samo puklo, krenulo iz mene ko iz špine, nisan se mogla zaustaviti. Drago mi je šta sam joj rekla. Lakše mi je sad. Iću s njom i vidit.
- Ali rekla si da to ne želiš, da ne želiš da te odvuče na otok...
- Pa poslušala sam tvoj savjet -prekine ju Tamara.
- Koji savjet? - Marina će zbunjeno.
- Malo ću promijenit perspektivu - Tamara se blago nasmije.

- Čekaj, i što da ja sad nisam došla? Otišla bi samo tako? Ne bi se ni pozdravila?
- Tila sam ti ostavit poruku na stolu. Ma, vratit ću se brzo, ne brini.
- I kad idete? - Marina će nakon kraće šutnje.
- Sutra ujutro.
- Jesi odlučila šta ćeš napravit?
- Nemam pojma, al mislim da ću to riješit u Splitu. Ne mogu ja to. Sama. Mater se ne slaže, al s njom ću još nekako uspit, samo da ne kaže ocu.

- Cure, ajde za stol nešto pojist - začuju pjevan Filin glas. Iz kuhinjic, po prvi puta otkad su uselile, dopre primamljiv miris nečeg jestivog U kombinaciji s majčinim glasom, miris je hrane djelovao nekako mekano, utješno i toplo.





















13.06.2017. u 11:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.


Mobitel nije prestajao zvoniti negdje u njezinoj neposrednoj blizini, ali iz ovog položaja Ines nikako nije mogla shvatiti gdje bi ta blizina mogla biti. Podigne glavu, jedva otvori oči, napipa u torbi bačenoj na podu mobitel i na ekranu ugleda: MAMA. Okrene očima, gurne mobitel pod jastuk i okrene se na drugu stranu.

Stara je imala iritantan običaj zvati ju rano ujutro i pitati neke nesnosne gluposti. Zapne jedan trenutak u potpunoj jutarnjoj vremensko-prostornoj dezorijentaciji. Na trenutak joj se učini da sanja, ugledavši Antino zgužvano uspavano lice na deset centimetara od sebe, ali onda se prisjeti jučerašnje večeri, odlaska do Jerine sobe i kratkog susreta s Nikom.

Potajno se nadala da bi se tamo mogao pojaviti i Ante, krijući sama od sebe pravi motiv posjeta zadimljenoj i zamračenoj studentskoj sobi trećeg paviljona. Popila je par čaša vina i taman kad je, razočarana, htjela otići, na vratima sobe se pojavi Ante. Na tulumu su proveli neko vrijeme, a onda su tulum nastavili ovdje, s bocom vina, u njegovoj sobi.

Mobitel je i dalje prigušeno zvonio pod jastukom.

- Ajme, kako je dosadna. - promrmlja kroz san, okrene se na drugu stranu i zabije glavu u jastuk.







SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.

Tišinu je u bolničkom hodniku na četvrtom katu Klinike za unutarnje bolesti Vinogradske bolnice prekidalo samo ritmično zujanje pokvarene flourescentne stropne svjetiljke.

Slabašno isprekidano svjetlo nije nimalo pridonosilo otužnom ozračju polumračnog hodnika Jedinice za intenzivnu skrb. Oskudno je osvjetljavalo narančaste plastične stolce prislonjene uz zaprljani zid , jedan drveni oveći drveni stol i aparat za kavu koji se povremeno oglašavao tihim zujećim zvukom.

Medicinske sestre u svjetloplavim odorama bešumno su se i samouvjereno kretale bolničkim hodnikom.
Velika staklena vrata na dnu hodnika na kojima je tamnoplavim slovima pisalo INTENZIVNA SKRB odjednom se otvore i naglo prekinu uspavljujuću atmosferu čekaonice. U hodnik uleti raščupana crvenokosa djevojka. Na trenutak zastane i zbunjeno se okrene oko sebe, ali na vidiku ne uoči nikoga tko bi joj mogao pružiti ikakvu infomaciju. Napokon, na dnu hodnika ugleda mlađeg muškarca u kožnoj jakni kako sjedi na jednom od onih narančastih stolaca. Glavu je pognuo gotovo u potpunosti je spuštajući u dlanove, a ruke su mu bile podbočene na koljenima.

- Oprostite, jel znate možda... - obrati mu se Ines.

Mladić podigne glavu i nasmiješi se kad pred sobom ugleda dobro poznato lice.
– Mate? Šta ti tu radiš?
- Tu sam od jutra.Ja sam ga doveza.
-Ti?
-Gdje je on sad? Šta se događa? Tražim nekoga da mi nešto kaže, al nikog nigdje nema. Di mi je stara?- obaspe ga bujicom pitanja.
- Sjedni, polako. Poslao sam je da sjedne dolje u kantinu i pojede nešto i popije kavu, od jutra je tu.
- Reci mi šta se dogodilo! - Ines sjedne do njega, ali samo napola, okrenuta profilom prema Mati, jednom se rukom pridržavajući za plastičnu sjedalicu, kao da je u svakom trenutku, prema potrebi, spremna iskočiti sa stolca.
- Ne znam, ne znam – Mate započne priču rukama se još uvijek držeći za glavu nagnutu nad koljena.
- Banuli su u sobu ujutro u pet, on i Jere. Jere je bio skroz razvaljen, ali ne ko Niko. Niko je bio naslonjen na njega, nije uopće mogao hodat. Jere ga je bacio na krevet, vidio sam da
teško diš - duboko uzdahne i nastavi - Stalno je govorio da mu je vruće i da nema zraka.

Digao se da otvori prozor, al je posrnuo i pao. Dohvatio je bocu vode sa stola i počeo ju polijevati po rukama. Odjednom je počeo plakat da zovemo hitnu, da će umrijet.

- I jeste zvali hitnu?
- Ma ja sam tijo, al mi Jere nije da. Rekao je da će nas izbacit iz doma, da ima hrpu svega u sobi .

- Odnijeli smo ga do tuša - Mate nastavi tišim glasom - Ruke su mu se počele grčit - bile su skroz izokrenute i mijenjale boju u iz crvene u plavoljubičastu. Teško je disao i stalno vikao da mu treba zraka. Vratili smo ga nekako na krevet. Jere je otiša po nešto u sobu, a ja sam nazvao hitnu. Tražio je zraka, stalno je tražio zraka i vode.

Otiša sam u WC po još vode, minutu nisam bio u sobi, kad sam se vratio – tu zastane i rukom se uhvati za čelo - Kad sam se vratio, nije ga bilo. Pomisli sam prvo da je iziša van, a onda sam pogledo kroz prozor i ... - zario je lice u ruke i pognuo pogled - Ne mogu to...slika mi se stalno vrti u glavi, on kako leži na podu...

-Počeo sam vikati i otišao dolje. Ljudi su se već skupili, neko je nazvao hitnu. Oni su valjda nazvali tvoju staru. Ona te nije mogla dobit cijeli dan.

Umjesto da iskoči s onog stolca, Ines odjednom osjeti kako tone, kako svaki djelić njezinog tijela jednostavno nestaje, upada u narančastu sjedalicu i stapa se s njom u neku bezobličnu ljepljivu plastičnu masu. Kad je napokon uspjela progovoriti, bio je to prigušen, jedva čujan glas.

- Kad je to bilo? Mislim – kad su ga dovezli?
- Oko šest je bio tu. Ja sam doša tramvajem, nisu mi dali da idem s njima. Bio je u groznom stanju.

Pokušala se sjetiti što je radila oko 5:30 dok je njezin mali braco bespomoćno ležao na betonu ispred trećeg paviljona, nekoliko desetaka metara udaljen od nje, razbijene glave, obliven krvlju.
Sjetivši se, rumenilo joj oblije lice. Mahne glavom ne bi li odagnala nelagodnu misao i u dnu hodnika ugleda krupnog, visokog sjedokosog muškarca. Približavao se prema njima pognute glave, prtljajući nešto po kemijskama u prednjem džepu svoje bijele uniforme.
- Oprostite, doktore, Niko, ovaj, Nikola Marić, kako je? - Ines ga zaskoči čim se približio.
- A vi ste mu? - doktor ju jednim nepovjerljivim pogledom ispod naočala odmjeri od glave do pete.
- Sestra.

- Već sam sve rekao majci - počne vrtjeti po neki papirima koje držao u ruci, zakačene za plastificirani podložak - Vaš je brat rano jutros primljen u bolnicu u vrlo teškom stanju. CT je pokazao da je pad s visine uzrokovao težak prijelom lubanje, i nažalost, pokazao je da ispod frakture postoje teže povrede - utisnuti dijelovi kosti vršili su velik pritisak na mozak. Hitno je operiran, ali nažalost, i dalje je kritično. Stavljen je u induciranu komu i sad možemo samo čekati.

- I. šta sad, mislim, kakve su prognoze?
- Nažalost, prognoza nema. Narednih dana ga možemo samo pratiti. Aparatima potpomažemo osnovne životne funkcije i pratimo interkranijalni pritisak, kako bismo, prema potrebi, lijekovima ili operativno što više smanjili otok mozga, ali, nažalost klinička slika...
- Doktore, molim Vas, na hrvatskom – Ines se tužno i preplašeno osmjehne - Kakve su mu šanse?

- Gospođice Marić, pretpostavljam da ste gospođica... - Nažalost, moram vam reći da je sve otvoreno. Od potpunog oporavka, što se najčešće dogodi u prvih šest mjeseci, preko vegetiranja do smrti. Šećerna bolest je svakako otežavajuća okolnost - hladnokrvno će doktor, s rukama u džepovima, kao da diktira popis namirnica koje treba kupiti u dućanu.

- Oprostite, moram ići dalje.- okrene se na peti i zakorači prema izlazu. ali Ines ga dozove - Doktore, oprostite, samo još nešto...
Ovaj se nevoljko okreno, a ona nastavi: -Samo još nešto – znači, ako se i probudi i narednih šest mjeseci, može ostatak života provesti kao biljka?

Doktor samo slegne ramenima, popravi kemijsku koja se nakrivila na zamrljanom džepu izgužvane prljavobijele uniforme i požuri drugim krajem hodnika.
Taman kad je htjela krenuti za njim i postaviti mu još neko pitanje, ili ga jednostavno uhvatiti za rukav, i moliti ga da učini sve što je u njegovoj moći, staklena vrata se opet otvoriše i u hodnik propuste ispijenu visoku ženu nabite konstitucije. Kratka joj je crvena kosa uokvirivala nekad očito lijepo, ali sada blijedo i izmučeno četvrtasto lice stroga, ukočenog izraza. Polako se vukla kroz bolnički hodnik, odjevena u traperice staromodnog kroja i jednostavnu crnu majicu, prebacivši preko ruke zimsku jaknu. Lice joj je bilo crveno i uplakano.

- Mama ... - Ines joj s olakšanjem krene u zagrljaj, ali ova stane ispred nje i ledenim glasom prozbori:
- Gdje si ti dosad? Pet je sati popodne. Brat ti tu leži sam cijeli dan, polumrtav.
-Mama, ja sam, nisam vidj... - bezuspješno se pokuša opravdati.
- Zvala sam te valjda dvadeset puta, ali šta sam drugo od tebe mogla i očekivati...

- Mama... ja... nisam ni gledala na mobitel - odjednom osjeti kako svo njezino samopouzdanje nestaje, topi se, baš kao ona bezoblična ljepljiva gusta tekućina što je curila s korneta dok ona uplakano stoji i sluša mamu kako s visine urla na nju, ne znajući što je pogriješila: Osjeti u trenutku da postaje dijete, da opet ima šest godina, a mama viče na nju jer je Niko prolio sok po kauču, ili je razbio koljeno dok je skakao s ljuljačke, ili je pao s bicikla, a ona ga nije dobro čuvala.

- Jesi javila starom? - Ines suha grla pokuša promijeniti temu i biti bar od neke koristi.
- Ne mogu ga dobiti, kaže da je nedostupan, mislim da je negdje vani. - Stara će, i dalje ledeno.

- Sad možete ući. Ali samo nakratko i jedna po jedna osoba. - zgodna plavokosa sestra bešumno se došuljala do njih.

- Hvala, hvala, sestro- majčino lice nakratko poprimi umiljat, gotovo blag izraz, ali u trenutku, okrenuvši se prema kćeri, poprimi onu istu ukočenost pomiješanu s trunkom prijezira, a ton glasa u hipu postane leden - Šta ti nije hladno u toj jakni, šta nisi obukla nešto deblje?

Sestra se nalagodno uzvrpolji i potapavšaši nježno Ines po ramenu upita:

– Ko će prvi?






06.06.2017. u 23:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.






PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Večer je na Savi bila vjetrovita i mirisala na kišu. Ostavila je prije nekoliko trenutaka Marinu i Gorana da sjede u slastičarnici.
U svakoj drugoj prilici Marina bi, ostavljena nasamo s Goranom,pobjegla glavom bez obzira, ali sada je jednostavno bila preutučena ovim zadarsko-splitskim ljubavnim prizorom pa joj je bilo svejedno. Odsutno je vilicom grebala posljednje ostatke baklave po tanjuru dok je Goran očajnički pokušavao zapodjenuti neki razgovor. Kao da nije ni čula Ines kad je rekla da mora ići nakratko do brata i da će se vratit za najviše pola sata.

Kako vjetar u nenatkrivenom prolaz glavnog kompleksa zapuše jače, uvuče se u svoju tanku jaknu i požuri prema ulazu u treći paviljon. Jedan zaljubljeni par ljubio se na radijatoru na prvom katu, nekoliko je djevojka u prizemlju čekalo na red za telefonsku govornicu. Pokoji je student u trenirci prošao kraj nje, vukući se lijeno papučama stepeništem sa skriptama u jednoj i kavom u drugoj ruci, ali sve u svemu, dom je bio gotovo prazan. Uspne se brzo do trećeg kata i bešumno se krećući prašnjavim tamnoplavim, mjestimično potpunom izlizanim tepihom, dođe pred vrata sobe 305.

Pokuca i bojažljivo odškrine pohabana vrata. Zagušljivi i opori miris trave pomiješan sa zvucima Azre i obavijen prigušenim crvenim osvjetljenjem što je dolazilo iz ženskom maramom obavijene stolne svjetiljke zapahne ju kako je zastala na pragu sobe. Kroz polumrak i dim naziralo se desetak muških lica naguranih jedan do drugih po krevetima odvojenim minijaturnim prolazom.
- E, sister, ajde, upadaj .- Niko je, blentavo se smiješeći, sjedio na radijatoru ispred prozora zagrljen s nekom nepoznatom plavušom.
- Ako ne smetam, samo sam te došla vidjeti... al vidim da je tulum pa neću - započne Ines zbunjeno.

- Ooo kako slatko, došla je vidit bracu! - plavuša se počne cerekati, ali Ines ju bijesno pogleda i progovori: – Zapravo, popit ću čašu vina, ako imate - i zalupi vratima za sobom.

















06.06.2017. u 23:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.





PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


- Hoćeš mi reći napokon zašto si me odvukla ovamo i nismo mogle sjedit vani na klupici? – brundala je Ines nekoliko sati kasnije sjedajući za mali stol kraj ogromnog kružnog stakla koje je zatvaralo slastičarnicu studentskog doma na Savi i pružalo pogled na prilaz trećem paviljonu.
- Znaš tko će sad proći lijepo smo ga mogle čekat na klupici. Ah ... - Ines se taetralno baci na stol, žaleći za mogućim susretom s Antom.

- Čekaj malo, zakaj ti tak sliniš za tim likom? Ne kužim – Goran se napokon oglasi.

Goran, Inesin prijatelj, sjedio je s njima već dvadeset minuta, što je Marinu neizmjerno živciralo, jer nije s prijateljicom mogla zapodjenuti nikakav normalan razgovor, a on ili je šutio ili je bacao neke nesnosno glupe fore.
Visok i zbunjen ferovac kojeg je Ines upoznala na nekom od onih studentskih tečajeva u SC-u. Marini nikako nije joj bilo jasno zašto ga je Ines stalno vucarala sa sobom, a bilo je očito da ni on nije zaljubljen u nju ni ona u njega. Uostalo, iz aviona je bilo vidljivo da mu se sviđa Marina. Možda ju je stoga toliko i živcirao.

- Nego, pričala sam s Tamarom kasnije – Marina promijeni temu.
- Nemoj mi ju spominjati, uopće ne mogu shvatiti njeno ponašanje i zašto još nije rekla Niki. Ako mu ona ne kaže, ja ću.

- Pa njih dvoje će se dvoje na...
- Nemoj gledati sad! Nemoj gledat! - prekine ju odjednom prijateljica povišenim tonom glasa.

- Šta, šta je bilo? Daj makni se da vidim! –Marina ustane i lagano odgurne Ines koja je cijelim tijelom bezuspješno pokušala zakloniti dio stakla koji je pružao pogled prema drugom paviljonu i krajičkom oka ispod prolistalih lipa uoči - Mislava i Andreu – stajali su, čvrsto zagrljeni ispred ulaza u slastičarnicu.


Snuždeno sjedne natrag u stolac i prihvati se šutke svog sladoleda.
- Daj, pa možda ju je zagrlio prijateljski - Ines nije još ni dovršila rečenicu, a par se, trenutak kasnije, zaputi prema ulazu u slastičarnicu.

Vidjevši to, Marina odjednom ustane kao da će otići i rukom sruši plastičnu čašu ispunjenu sladoledom. Čaša se još nije uspjela ni zakotrljati po podu, a Ines ju uhvati za rukav i povuče natrag za stol.

-Čekaj, čekaj, naletit ćeš taman na njih, vidiš da ulaze u slastu. Goran, odmah tamo da si sjeo do Marine i zagrli ju!

- Kaj ti je, kaj si luda?- Goran razjapi usta puna sladoleda.
- Brzo, dolaze! - Ines se nije dala smesti.
- Pusti me da pojedem sladoled, otopit će mi se – Goran je i dalje grebao po dnu čašice.
- Zgurat ću ti taj sladoled u nos, brzo tamo! – Ines je mogla biti žestoka kad je htjela, a ovaj, uplašen prijetnjama, sjedne kraj Marine i nespretno ju zagrli. Kako se par približavao, Ines je
bacala neke nedefinirane znakove rukama, ali kad je uočila da Goran uopće ne shvaća pantomimu, prosikće mu ispod glasa:

- Sad, sad, glupane, sad!

Par se približi stolu, a Goran joj, držeći ruku nehajno prebačenu oko ramena, nespretno utisne poljubac u vrat. Marija se gotovo neprimjetno trzne, i odmakne od njega. Krajičkom oka uhvati Mislavov pogled, ali ne uočivši u njemu ništa nalik na ljubomoru, skroz odmakne Goranovu ruku.

- Bok - nasmiješi se Mislavu.
- E, bok.
-Goran, Mislav.
-Mislav, Goran.
-Si živa – izvali Mislav nakon rituala upoznavanja i spusti svoju ruku s Andree, kao da mu je neugodno.
- Zašto, kaj tak loše izgledam? – Marina se pokuša našaliti i usput kimne na pozdrav Andrei.

Ova joj odvrati kiselim osmijehom i zagleda se odsutno negdje u daljinu, šaljući Mislavu signale da ju ovi ljudi ne zanimaju i da želi otići.
- A kaj vas dvoje, malo šetnjica, a? - uključi se Ines potpuno nepotrebno. -Pozvali bi vas da sjednemo, al dosta mi je ljubavnih parova. Sve sami ljubavni parovi oko mene, šta ću jadna.

- Idemo malo napravit đir pa učit, ono, ništa posebno – Mislav odjednom zaštitnički prebaci svoju ruku preko Andree. U tom trenutku Ines ispod stola ljupi Gorana nogom dajući mu signal da uspostavi neki kontakt s Marinom, a on ju zgrabi oko vrata, privuče sebi i pokuša joj utisnuti jedan francuski poljubac.

- Ajde vidimo se – bilo je očito da je Mislavu bilo malo nelagodno.
-- Uh, makni ruku, ne trebaš više glumiti. - Marina s olakšanjem makne ogromnu ruku sa svoga vrata čim je primijetila da je ljubavni par zamakao tamo negdje iza hladnjaka s kolačima - I još jednom me tako poljubiš, slomit ću ti ruke.
-Misliš da je povjerovao? - obrati se prijateljici.
- Da povjerovao, gledao je za tobom ko tužni psić.
- Samo ne znam zašto je onda s njom - odvrati joj Marina.
- Ne znam ni ja. Daj mi iksicu, treba nam još sladoleda - uzdahne Ines.

06.06.2017. u 23:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Gornji Grad stajao je ponad Zagreba poput nekog starog napuštenog broda ili se barem tako činilo, gledajući ovako, preko zidića, kao s brodske ograde broda, u centar Zagreba koji se, poput mora uznemireno prelijevao i talasao ispod njihovih pogleda.

Sa zidića u neposrednoj blizini Matoševe klupe pucao je savršen pogled na cijelo to zamršeno klupko oguljenih žutih, bijelih i sivih fasada na koje su bili nasađeni izblijedjeli i ocvali rasklimani krovovi, a na njih nehajno nabacani crijepovi, poput tipki starog rasklimanog klavira.
Neravnotežu je u taj razbarušen i pohaban prizor unosio tek pokoji sivi neboder, nezgrapno iskačući iz te šarene slike uokvirene nepreglednim nizom modernih zgrada u daljini, što su se gubile, tamo negdje u izmaglici Novog Zagreba.
Sitne šarene figurice djelovale su tako smiješno i beznačajno krečući se po toj slici nekim svojim, samo njima znanim, linijama. Čudno je iz ove perspektive bilo zamisliti da je u svakoj od tih malih šarenih točkica cijeli jedan život koji treba isplanirati, ispuniti i odživjeti.

- Čekaj, i to je to, tu si me htjela dovest? - Tamara će razočaranim glasom spuštajući se na klupicu tik do Matoša, usput razmatajući ogroman rozi šal.

Sustigla je Tamaru na tramvajskoj stanici, nakon što je istrčala iz dvorišta Studentskog centra. Pričekale su tramvaj i uputile se prema centru. Lunjale su besciljno po sajmu knjiga na glavnom trgu, a zatim Marina povuče Tamaru za rukav i krenu prema Gornjem Gradu.

Marina je već sjedila s druge strane, obujmila Matoša jednom rukom i tetralno rekla - Da, to je to.


- Dobro, i šta bi ja sad iz tog trebala zaključit? - rezignirano će Tamara, sad već sjedeći na klupici, s rukama duboko uvučenim u džepove sivog kaputića, i blijedo pogleda u svoju prijateljicu koja je i dalje, strijumfalnim smiješkom na licu, rukom pokazivala prema onom uskovitlanom klupku koje se svejednako migoljilo pred njima.

-Gledaj... i sve ćeš vidjeti.
Tamara se zabulji prema smjeru Marinine ruke, pogleda desno, pogleda lijevo – Gle, ja tu stvarno ne vidim ništa - izvuče ruku iz džepa i na glavu navuče kapuljaču.

Jugo je sve jače pritiskalo sivobijele oblake na one nehrene krovove kuća i lagano njihalo antene na krovovima, u ritmu zvuka zvonca jednog od onih hvatača snova koje je dolazilo odnekud iz blizine.
- Hoćeš mi reći o čemu se radi? - Tamara se nestrpljivo okrene prema Marini.
- Ma ništa posebno zapravo, samo, ponekad, kad mi je teško, dođem ovdje, kod Matoša.
- Šta, sad slijedi neka Matoševa pjesma? -Misliš da će to riješiti stvar? - iznervirano će Tamara.

- Ne, nije pjesma i nije stvar u Matošu, samo u promjeni perspektive – duboko uzdahne i nastavi - Kad sam tek došla u Zagreb i imala neki problem, došla bih i sjela ovdje i, ne znam, sagledala stvari iz drugog ugla. Nekako se sve čini beznačajnije, manje, s ove visine – Marina se okrene prema prijateljici i zapazi dvije suze koje su, sustižući jedna drugu, gotovo istovremeno kapnule na visoki ovratnik njezinog kaputića.
- Da, samo ovaj problem nije izvan mene, ne mogu ga baš sagledati.- osmjehne se tužno.
- Bar ne još – Marina se pokuša našaliti i pruži svoju ruku da ju zagrli- Jesi razmišljala šta ćeš napraviti?
- A šta mogu napravit? Izgubljena studentica, dečko narkoman koji je pobjega iz komune i zadrti starci na otoku - luda ekipa za odgajat dijete.
- A starci, hoćeš im reć?
- Ma daj, Marina - Tamara će ljutito i izmakne se iz njezina zagrljaja – Pa nisu svi ko tvoji starci. Uopće ne znam šta bi mi napravili. Zapravo znam. Otac bi me se odreka, a mater bi me zatvorila doli u neki samostan ili, još gore, u onu zadrtu selendru na otoku, skupa s djetetom.i... – glas joj počne zapinjati, a one dvije suze od prije nekoliko minuta pretvore su se u nezaustavljiv slap, a Tamarina uska ramena, sada su se, u ritmu podrhtavanja tijela, činila još užima, manjima, kao u malog djeteta.
- Znaš, Tamara, što god ti odlučiš, mi ćemo te podržati, samo, nemoj zaboraviti, to unutra je tvoje dijete. - blago će Marina i nastavi -A Niko, kad ćeš njemu reći?

- Stvarno izgledaju smiješno iz ove perspektive - Tamara prečuje pitanje i zapilji se preko zidića, prema šarenim točkicama što su se muvale po donjogradskoj slici - Kao mravi u mravinjaku. - ušuti na trenutak, pa nastavi. - Znaš šta je jednom reka jedan moj bivši?
- Nemam pojma, al pusti sad bivšeg, šta ćeš s N...
- Rekao je – Tamara ju prekine - kako bi bilo dobro kad bi na svakom mjestu gdje smo bili u životu mogao postojati otisak naših stopa, pa da onda, na kraju svega, sagledamo kuda smo sve prolazili.
-Šta misliš, hoćemo mi ostaviti neki trag da smo bile ovdje? - Marina je odustala od razgovora o Niki.
-Misliš da se potpišemo na klupu? - Tamara okrene glavu prema njoj.
- Ma ne - Marina nježno potapše Matoša po glavi.
- Šta ti je? Pa to mi je najdraži frajer u Zagrebu. Uvijek je tu, nikad te ne iznevjeri.
- Šta si ti kupila? Daj da vidim – Tamara iz prijateljičine ruke iščupa vrećicu i izvadi primjerak Koka u Parizu.
- Evo, ostavit ćemo trag - iz torbe izvuče kemijsku, našvrlja nešto na prvu stranicu i zaklopi knjigu. Sad ti meni – iz ruksaka izvuče knjigu, nagne se preko Matoša i pruži ju prijateljici.
- Čekaj, moram smisliti nešto.
- Nemoj smišljati, samo napiši. Kiša će. I puše sve jače. Hladno mi je. Ne volim ovo zagrebačko vrime – Tamara se odjednom strese i podvuče dlanove pod noge.
- Oblačno pred kišu – najljepše vrijeme koje može postojati.- Marina s treskom i osjećajem trenutnog zadovoljstva zaklopi knjigu jer je bacivši oko lijevo i desno, pronašla inspiraciju za posvetu.
-Ines ustane s klupe i cimerici pruži knjigu koju ova odmah otvori.
- Kaj sad? Na klupi s Matošem, ožujak 2002. - pisalo je sitnim rukopisom na požutjeloj stranici. - Idemo, stvarno je počelo puhat.
- Nisi pogledala svoju posvetu. - Tamara će razočarano, zamatajući rozi šal oko sebe, jer je puhalo sve jače.
Marina otvori prvu stranicu Koka u Parizu, pročita tekst i sa smiješkom zaklopi knjigu.
- Ajmo ča. Stvarno mi je hladno.
- Ajmo ča? - Tamara ju podozrivo pogleda - Previše se družiš s Mislavom.
Marina se cinično nasmiješi i nogom odgurne prozirnu plastičnu vrećicu koju vjetar dalje u kovitlacima nastavi kotrljati i konačno, zaustavi pred malim plakatom naslonjenim na cigleni zidić što je odvajao Gornji grad, koji kao da je lebdio u nekom nadrealnom vakuumu, od ostatka svakodnevnog svijeta. Kaj sad ? - nova predstava u Kerempuhu - velika slova crvenjela su se na bijeloj podlozi plakata .








04.06.2017. u 17:34 | 5 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.







PETAK, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

- Čekaj malo, stvarno si mu bacila rječnik u glavu? - Marina se već tri minute smijala pokušavajući kroz suze obrisati tragove crne olovke što joj se ocrtavala oko očiju. U jednoj joj je ruci poskakivala čaša s pivom, a u drugoj gotovo potpuno izgorjela cigareta.
- Klaić ili Anić? - ubaci se Tamara.
- Anić – Ines će hladnokrvno i srkne gutljaj Staropramena naginjući se glavom prema čaši.

Sjedile su na svojoj uobičajenoj pivi petkom navečer. Dogovor je bio – na pola puta, a to je bio Kvatrić, točnije pivnica u Heinzelovoj. Samo što, ovog petka ništa nije bilo uobičajeno. Marina ju je pitala može li doći i Tamara, ova je nevoljko pristala i petak navečer odjednom je postao sve samo ne opuštajućE. Kao i toliko puta do sada, Marina se opet našla kao tampon zona između njih dvije. Tamara je gotovo cijelu večer provela bojažljivo sjedeći u kutu stola, srčući svoju pivu i povremeno mašući rukama kako bi rastjerala dim cigarete, osjećajući se i izgledajući u toj priči u kao strano tijelo. Inesina priča o rječniku – projektilu malo je opustila situaciju.

- Hoćeš reći da se on uopće nije ni okreni kad mu je rječnik prozuja kraj glave?- upita Tamara bojažljivo, uhvativši priliku da se ubaci u razgovor.
- Ne. ma gle nije ovo prvi puta da ga gađam - i dalje ju nije gledala.
- Ma daj? – Marina će glumeći iznenađenje – Možda misliš na ono kad si mu bacila onaj keramički ukras sa zida u glavu?
- Gle, to mu je poklonila bivša cura, uostalom, ne znam kaj je oko toga složio tolku frku, bilo je dobar centimetar od sljepoočnice - Ines okrene očima i lagano zatrese glavom lijevo desno.

- Žao mi je samo šta sam ga promašila, da sam ga bar pogodila u glavu.
-Ti to nikad nećeš napraviti – nikad ga nećeš ostaviti - Marina se odjednom uozbilji.
- Ovaj put je gotovo, znaš. Dosta mi je. Spakirala sam mu kofer. Ovo dijete mu je bila zadnja prilika.

- A šta ćemo s tobom? – Ines znakovito uperi kažiprstom prema njezinom mobitelu koji je svako malo zapištao i zaplesao vibrirajući ples na mramornom stoliću - vikend u Zadru. Smrdi na romansu – Ines ju konspirativno pogleda preko stola.
- Ma ne, pa to je totalna slučajnost, znam za taj seminar već par mjeseci, uostalom, neće ništa biti, ja volim Gorana i...
- U jebote, Mostovi okruga Madison, drugi dio - Ines okrene očima.

Razgovor je počinjao zapinjati. Ines je u rukama vrtjela kutiju cigareta opirući se istovremeno dvjema željama – da zapali cigaretu i da s Tamarom počne pričati o onome što ju je mučilo.
- Zašto ne zapališ? Prestala si pušiti? - Tamara će.
- Ne mogu, ovo bi mi bila šesta.
- Sedma – ispravi ju MariNa.
- Otkad ti pušiš manje od kutiju dnevno? - iznenađeno će Tamara.
- Čekaj, nisi joj rekla?
- Šta? Šta mi nije rekla?
- Pa trudna sam.
- Molim?! Čestitam! Ne djeluješ mi baš sretno.
- Duga je to priča.
- Vidiš kako je život čudan, nađemo se nakon sto godina, samo sad je situacija obrnuta - Tamara će zamišljeno.
- Tamara, ovo stvarno nije ni slično.
- Pa, nije, ja sam bila puno mlađa, i nisam imala nikakvu podršku i...-
- Nisi imala podršku? Ti? Kako možeš biti tako sebična? - Ines će ljutito -Jesi ikad pomislila na Niku, na moju staru, na mene, nakon svega, ha?- zajapurila se Ines.
- Cure, nemojte, idemo razgovarati...
- Joj, daj, Marina prestani, stalno pokušavaš stajati između nas. Možda je to jednostavno nemoguće! - Ines će uzrujano, bijesno ustane od stola i drhtavim rukama počne kopati po torbi tražeći u njoj novčanik.

- Ines, sjedni - molećivo će Marina.
- Neću sjesti. Idem. Ovo je bila loša ideja.

- Molim te sjedni. Mislim da je vrijeme da vas dvije normalno popričat.- Bacila je molećiv pogled prema prijateljicama, Ines je sjela ruku demonstrativno prekriženih na prsima i napadno okrenula pogled od Tamare, koja je pak sjedila u svom kutu i u ruci nervozno okretala čašu zagledajući se besmisleno u žutu tekućinu koja se prelijevala po njezinom dnu.

- Cure, hoćemo naručit još nešto? - Marina će veselo.






04.06.2017. u 17:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.

- Može mi netko reći zašto ručamo u SC-u? Opet će mi bit slabo tri dana – Ines je demonstrativno domarširala do dvorišta SC -a.
- Mislim da ti je onda bilo slabo od pola boce votke koju si strusila noć prije, a ne od SC -a. Ajmo u red. Pizza? - predloži Marina.
- Ne! – poviču obje u isti glas, uhvatE Ines pod ruku i počNU je vući prema ogromoj hali iz koje se širio miris zagorjele masti pomiješan s aromom prženog luka i nečeg nedefiniranog, skuhanog prekjučer, kad ih Ines obje počne povlačiti za rukav.

- Cure, cure - počela je skakati u zrak lijevo – desno, a ogromni srebrni kolutovi na ušima poskakivali su u njezinom ritmu – Princ iz Menze, Princ iz Menze!
-Gdje? – Tamara će odsutno.

Princ iz Menze, misteriozna pojava zagrebačkih studentskih krugova, dugim se i odmjerenim koracima približavao prema njima - visok i mršav crnokosi muškarac, uvijek elegantno odjeven, ovaj puta u svjetlosmeđi kratki kaputić preko kojeg je bio prebačen lagan svileni šal s uzorkom i svečane cipele – bio je pojava koja je jednostavno odudarala od ostatka muške studentske klateži u zgužvanim tankericama, ispranim i izvješenim hlačama s džepovima, raščupanih i prištičavih studenata koji su mahom izgledali kao da su tek ustali iz kreveta.
Njegova prisutnost u menzi bila je potpuno nestvarna, a uvijek su ga viđale isključivo na ovakvim lokacijama - u menzi, u studentskoj slastičarni, u pizzeriji kraj menze, na klupici ispred nekog studentskog paviljona - uvijek samog i predivnog - poput neke fatamorgane u zagrebačkoj studentskoj pustinji.
Prošao je kraj njih i napravio pokret glavom kao da će ih pozdraviti, a onda naglo produžio prema menzi, zapahnuvši ih elegantnim muškim mirisom.

- Mmmmmm – Paco Rabanne XS - obožavam taj parfem. – Ines će tetralno i uhvati Tamaru za ruku - Pogledao te, Tamara, pogledao te!
- Šta, ko? - Tamara će odsutno, spremi ogledalce i prekriži ruke na prsima, djelujući potpuno izgubljeno.

- Kaj je tebi, Tamara? - jesi ti vidla Princa? - Halo, jesi tu? – Ines ju zafrkantski protrese za ramena.

- Ma, jesam, super je – Tamara će zamišljeno - Ajmo jesti.
- Jesti, otkad ti jedeš? - Ines u šali napravi zabezeknuti izraz lica.
- Pa mogu valjda i ja jednom bit gladna – Tamara se nervozno otrese na nju.
- Dobro, dobro, ne grizi.- Ines okrene očima i zatrese lagano glavom lijevo-desno.

Veći dio ručka u zagušljivoj zelenoj hali Studentskog centra ispunjenoj pravilno raspoređenim plastičnim stolovima i studentima koji su se, poput nekih poluzgotovljnih proizvoda na tvorničkoj traci u pravilnim vremenskim razmacima pomicali i kretali prema cilju – teti na blagajni - ispadali s trake i smještali se na svoja mjesta, tekao je bez razgovora. Napetost za stolom mogla se rezati nožem.

- Hladno je vani, jel da? –Marina je pokušavala zapodjenuti nekakav razgovor za stolom jer se jelo oteglo, a ni jedna ni druga nisu otvarale usta, osim da vilicom ubace u njih nekakvu nedefiniranu masu koju su u SC -u nazivali večerom.
- Ajme, mrzim ovo zagrebačko sivo vrime, smrzajem se sve do petog miseca - Tamara je polako nabadala grašak na vilicu, drugo se rukom lijeno pridržavajući za bradu.

- A kaj si onda došla u Zagreb? – ispali Ines preko stola i nehajno ubaci zalogaj u usta.
- Molim? - vilica s graškom zaustavi se na pola puta relacije tanjur – usta.
- Pa kad ti u Zagrebu ništ ne valja, mogla si lipo ostat na Korčuli i bavit se lipo turizmom, znaš, neki od nas vole sivi Zagreb, mislim, nisu svi s mora.
- Ma nisam ni rekla...
- Joj, daj, molim te, svi ste u Zagrebu, a niko ga ne može smislit, idite lipo doli na more i uživaj, ako ti tu ne valja.
- Ines,mislim da pretje... - Marina je, kao i obično, pokušala smiriti situaciju, ali bilo je prekasno, ova se već toliko zajapurila da su joj obrazi počeli dobivati boju kovrča, a nekoliko ljudi sa susjednih stolova počelo se okretati prema njima.
- O, a ti si kao prava purgerica. Stvarno si fina, nema šta. Ti i tvoj brat, prava zagrebačka obitelj, razmažena princeza i princ narkoman -Tamara vilicu s treskom spusti na tanjur.
- Ja bar kažem kaj mislim, za razliku od nekih – Ines će, kao nehajno, strpavši u usta žličicu čokoladnog pudinga.
- Molim? Šta bi to trebalo značit? - Tamara će uvrijeđeno.
- Cure, daj, nemojt e– Marina se očajnički pokuša ubaciti.

- Trebalo bi značit da se već tjedan dana duriš na mene! Niku ne bi ni nazvala da ti ga ja nisam dovela pred nos jučer. Ko da da mu nije dosta šta si ga htjela ostaviti dan prije odlaska u komunu, a sad kad je tu, ne možeš se udostojit nazvat ga i pružit mu podršku - Ines je vikala sve jače - Ja moram namjestit da se vidite i popričate, kaj nije zaslužio bar to, nakon svega... samo se povlačiš po stanu s nadurenom facom, mislim, reci već jednom šta ti je...

- Cure, molim vas - Marina molećivim tonom glasa još jednom pokuša zaustaviti rafalnu paljbu.
- Trudna sam, eto, trudna sam, to mi je! - Tamara se prodere na sav glas i bijesno digne od stola.
Malo je bilo trenutaka u životu u kojima je Ines ostala bez teksta. Ovo je bio jedan od njih.

- Tamara, ja, ovaj...- pokuša nešto reći, ali ova pokupi torbu s naslona stolca, usput ga prevrnuvši, i istrči van.
- Svaka čast, nadmašila si samu sebe - Marina će i potrči za Tamarom, izleti je u vjetrovitu zagrebačko popodne i zaviče:
- Tamara!
Baci jedan pogled preko cijelog oronulog dvorišta Studentskog centra, i vidjevši da je nema, potrči van, prema zaglušnoj vrevi Savske ceste.



















04.06.2017. u 17:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.





PETAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Sat je zazvonio u pola šest, pa u šest, i napokon u šest i trideset, kao i svakog jutra. Ines je izbauljala iz kreveta i stavila vodu za kavu. Kad je kava u džezvi zamirisala, neodoljivo ju privuče pomisao da zapali jednu cigaretu. Ogrne se starom isfucanom dekom, otvori prozor, gotovo kriomice pripali cigaretu i zagleda se van.

Pogled s prozora potkrovlja obiteljske kuće nije bio famozan – oronule načičkane kućice u daljini zasjenjivala je novoizgrađena maksimirska mamutica – moderna bordo-siva zgradurina pompozno se raširila se na uglu Bukovačke i Kišpatićeve i gotovo potpuno zasjenila bolnički kompleks. Ipak, impozantan cigleni dimnjak bolnice i natpis REBRO još je uvijek dominirao cijelim pogledom, poput onog okomito postavljenog svijetlećeg natpisa HOTEL koji crvenim žmirkavim svjetlom razbija noć u dobrim starim noir filmovima kakve više nisu snimali.
Zureći tako u daljinu obavijena mirisom kave i jutra, donese odluku. Danas će mu reći. Nema više odgađanja. Uto začuje neko šuškanje iz spavaće sobe. Nabrzinu ugasi cigaretu na vanjskoj klupici prozora, okrene se i zatvori prozor. Ugleda ga i veselo mu pruži usne na poljubac.

- Smrdiš po cigaretama – izmakne glavu od nje i produži prema sudoperu prema prvoj jutarnjoj čaši vode.
- Dobro jutro i tebi, mužiću - Ines mu sarkastično odvrati, priđe s leđa i pokuša zabaciti ruke oko vrata - ali on se opet izmakne.
- Šta je tebi? - sad je već bila iznervirana.
- Opet navijaš sat bezveze i onda se ja zbog toga budim. Čovječe, tri puta sam ustajao isključiti glupi alarm, a ne digneš se ni jednom - stajao je, samo u prugastim boksericama, sad leđima naslonjen na sudoper, i gledao ju optuživačkim pogledom.
- Kaj ćemo mi ovako svako jutro? Mislim, meni se to stvarno ne da.- Ines uključi obrambene
mehanizme.
- Treba oprat suđe - baci znakovit pogled na gomilu neopranog suđa koja je zakrčavala sudoper i veći dio kuhinjskog šanka.

Znao je točno koje gumbiće treba pogoditi da bi poludjela i ni ovaj puta nije promašio - obrazi su joj opet počeli dosizati boja kovrča .- Znaš kaj, nemoj mi počinjati s tim sranjima – ako ti smeta, operi ga...

- Šta je tebi, mijenjaš raspoloženja gore nego kad si bila trudna?
- Možda i jesam - promrmlja i pogleda ga ispod oka.
- Joj daj, Ines, nemoj me, još bi nam samo to falilo.
- Kako to misliš?
- Nisam baš siguran da nam treba još i ta briga za vratom. S obzirom kako se slažemo u zadnje vrijeme.

- Kava ti ja na šanku- smirenijim glasom nastavi Ines, dohvati kutiju cigareta, i demonstrativno zapali i drugu jutarnju cigaretu, ne otvorivši prozor. Krajičkom oka, kroz prvi dim, ugleda njegov izbezumljen izraz lica, a kroz drugi dim opazi nešto nalik kolutanju očima.
- Ponekad se pitam jel me još uopće voliš - Ines ga pokuša dokrajčiti plačnim glasom, okrenuvši se profilom ne bi li ugledao suzu koja samo što se nije prelila preko desnog kapka. Bio je slab na suze i to je bila karta na koju je uvijek mogla odigrati.
- Znaš da jesam - nježnijim će glasom, priđe joj s leđa i obujmi za ramena, nježno ju odmakne od prozora i otvori ga.
- Čuj, mislim da moramo pričati – Ines ugasi čik na vanjskoj klupici prozora, okrene se prema prema njemu – Znam da u zadnje vrijeme imamo problema, ali moram ti nešto reći.

- Nemamo mi problema, nego si ti malo neurotična.
- Molim?
- Nemamo...
- Čula sam te, Mate. I to je tvoj razgovor?
- A šta da ti kažem - mirno je srknuo kavu naslonjen na kuhinjski šank.
- To je sve što si primijetio u ovih osam godina, da sam neurotična?
Ines se okrene, zaleti se prema njemu, istrgne mu šalicu iz ruke i pljusne kavu u sudoper – E, nećeš pit kavu, kuhaj si ju sam!

Bio je vidno iznenađen, ali se pribrao i krenuo prema vratima koja su vodila prema predsoblju - Javi se kad se skuliraš.
- Neću se skulirati, ja sam neurotična, mi neurotičari se ne možemo skulirati! – sad je već vikala i doista izgledala poprilično neurotično, prateći ga po stanu zamotana u crno – bijelu tigrastu deku s nogama u krznenim papučama, nekontrolirano rukama mašući lijevo – desno. - A ako sad odeš, nemoj se ni vraćati. Kofer će ti biti spakiran. Ne šalim se, Mate!


- Ne moraš se truditi, spakirat ću ga sam – odgovori joj s vrata, jer Ines dohvati prvu knjigu koja se nalazila na polici kraj njezine glave, i uputi projektil prema vratima, no bilo je kasno. Meta je već prošla kroz vrata koja vode prema predsoblju i za jedan centimetar i pola sekunde izbjegla pogodak.
- Mama i tata, prestanite se svađati, ne mogu spavat od vas! - petogodišnjakinja raščupane kose, odjevena samo u prugastu bijelo-rozu pidžamu s koje je veselo gledao lik HelloKity, stajala je bosa i ljuta nasred sobe.
- Oprosti, Katja, oprosti, nismo se svađali, samo smo malo pričali. Ajde se obuci pa ćemo nešto pojesti - Ines će brzo.
- Mama, zašto je ova knjiga na podu? Di je tata?
- Otišo je u dućan - odvrati joj ljutito.

Veliki Anićev rječnik hrvatskoga jezika ležao je na podu kraj vrata rastvoren na slovu K.



04.06.2017. u 16:16 | 0 Komentara | Print | # | ^

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.




ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Kiša je beskrajno padala, ili joj se tako barem činilo gledajući prema Držićevoj aveniji kroz prozor desetog kata nebodera u Folnegovićevom naselju. Pratila je pogledom kapljice koje su dostizale jedna drugu loveći se po prozoru iza kojeg su se nazirale sitne sive figurice koje bi svako toliko progutala i u sebe usisala jedna od ogromnih plavih nemani što se vukla po pravocrtno zadanim linijama.
Tamara se nije mogla sjetiti kad se u životu osjećala ovako jadno. Činilo joj se – nikad. Stajala je u tuđem stanu, remeteći tuđe jutro, u gradu koji joj postao tuđ, zabrinuto rukom pratila kapljice kiše na tuđem prozoru i, sve u svemu, osjećala se kao da se nalazi u nečijem tuđem životu. Nije imala pojma što dalje, kako završiti ovaj dan, a kamoli kako započeti sve ostale dane u svom životu.

Jučer se popodne njezina ideja o pospremanju stana u kojem je Josip proveo zadnje mjesece svoga života činila sasvim logičnom i ostvarivom, ali kako je sunce zalazilo, a pogled s balkona trećeg kata luksuzne zgrade u Babonićevoj ulici, obavijen udaljenim zvucima razdraganih dječjih glasova s obližnjeg igrališta postajao sve osamljeniji i sve narančastiji, što od sunca koje je padalo tamo negdje ponad Šalate, što od odsjaja prvih gradskih svjetiljki, postajala je sve tužnija i žalila što nije prihvatila njihov poziv za izlazak. Pokušaj spavanja završio je ležanjem na kauču i zurenjem u strop. Oko ponoći se, pritisnuta sve težim i tjeskobnijim mislima, sjetila Marininih riječi koje joj je uputila nakon pogreba:

Ako išta zatrebaš, u bilo koje doba... i panično ju nazvala. Odustala je nakon šest neodgovorenih poziva, ali zato je njezin ranojutarnji poziv na kavu prihvatila bez trunke razmišljanja. Pričekala je devet sati, obukla se i izjurila iz stana bez trunke šminke na sebi.

- Znaš čega sam se sad sjetila? - Marina joj se prišulja noseći u rukama tacnu s omanjom posrebrenom džezvom i dvije šalice.
- Uh, prepala si m e- Ana se okrene prema prijateljici.

- Sjetila sam se kad si me pitala hoćemo se s trideset i pet mazati s kremicama, a ti si mi odbrusila: Ma di je još to!

- Ne sjećam se toga – Ana stavi ruke u džepove, kao da joj je hladno i okrene se od prozora.
- E, a sjećaš e onda kad smo...
- Marina – prekine ju - Ne trebaš me pokušavati razveseliti.
- Pa ne pokušavam ...
- Stvarno. Sve je u redu. Jučer me uvatilo nešto i oprosti što sam ti onako uletila u ponoć.
- Ne moraš se ispričavati.

- Znala sam već dugo da će se ovo dogoditi i... nije da se nisam pripremila. - Tamara privuče jedan od četiri drvena stolca privučena uz masivni drveni stol i sjedne, odloživši šalicu.
- Zapravo, zadnjih mjesec dana samo smo čekali poziv iz bolnice. Čudan je to osjećaj. U isto vrijeme strepiš od njega i priželjkuješ da se dogodi pa da agonija već jednom završi.
- Gdje je bio? - Marina se približi malom drvenom stoliću na sredini dnevnog boravka, uzme šalicu s kavom i sjedne na svjetlozeleni kauč.
- Prvo smo bili gore, u Njemačkoj, ali kad je shvati da nema pomoći, navalio je da se vrati u Hrvatsku. Htio je umrit kod kuće. On i ja smo bili tu u Zagrebu dva mjeseca. Znaš da su mu starci tu kupili stan.
- Ti se sama brinula za njega?
- Dolazila je patronažna svaki dan. A onda... zadnjih mjesec dana je bio na Jordanovcu, tamo smo imali neku vezu pa su ga pustilili da bude do kraja. Ja se kod kuće više nisam mogla brinut za njega.
- Zašto se nisi javila? Mogla sam ti pomoći nekako.
- Kako da ti se javim, nakon svega, nakon svih tih godina?
- A klinci?
- Klinci su ostali u Njemačkoj, sa starcima. Poneki vikend bi dolazili tu, i za praznike, ali i onda su uglavnom bili na selu. Nisam htjela da ga vide takvog - zastane na trenutak, kao da se koleba, ali odmah zamišljeno nastavi - Mislila sam jučer da ću danas uspjet sve pobacati, spremiti po stanu. Ostalo je puno lijekova, pelena.... znaš već.



Marina ju je šutke promatrala. Još uvijek je bila lijepa, na onaj svoj pomalo nedefiniran način. Desnom je rukom vrtjela malu srebrnu, fligranski izrađenu naušnicu – kao i uvijek kad ju je nešto mučilo - a lijevom prolazila kroz kosu, nešto kraću nego prije dvanaest godina. Gusti kesetnjastosmeđi pramenovi u slapovima su uokvirivali njezino blijedo, starinski isklesano lice i padali prateći nježnu liniju vrata diskretno naglašenog tankim kratkim lančićem od bijelog zlata sa sitnim križićem od cirkona.

Da nije bilo ono ono malo bora koje se uspjelo probiti oko bademasti oblikovanih tamnozelenih očiju kroz sve skupe kreme koje je ovih godina očito koristila, mirne biste duše mogli zaključiti da je vrijeme na njezinom licu - jednostavno stalo. Uostalom, one su samo dodavale nekakav šarm porculanski bijelom tenu i zamišljenom pogledu - kao da je život napokon uspio iscrtati neke odgovore na to fino, čisto bijelo platno, koje je prije djelovalo nedovršeno, nedorečeno.

No, još je nešto na tom ljepuškastom licu odavalo breme života koje ju je pritislo. Umor, u svakoj drugoj prilici pažljivo prekriven stručno nanesenim slojevima sjenila na kapcima, izbijao je jutros iz kuteva očiju, zapinjao na sitnim boricama i prelijevao se preko obraza umjesto uobičajenog temeljito nanesenog rumenila.
- Znaš, mi smo već dugo bili samo prijatelji – progovori napokon i dalje desnom rukom vrteći naušnicu - Josip i ja. Zapravo, tako smo i počeli. Kad me mama dovezla na Korčulu one nedilje... ne znam, to je bilo grozno, ja sam stvarno tila pobacit, nisam tila rodit.

Otac i mater čak i nisu bili tako grozni. Ona je skrivala sve od oca koliko god dugo je mogla i po cile Božje dana sa mnom vodila razgovore tipa Šta će reć ova strina i Šta će mislit ona susjeda, a ja sam samo smišljala kako ću pobjeć u Split i pobacit, kako ću sve organizirat, ali - duboko udahne – s vremenom sam se jednostavno prepustila.
Bila sam opet ko malo dijete, sjedila sam opet u svojoj dječjoj sobi, ko da imam devet godina. pustila sam da se stvari odvijaju same od sebe. Mater mi je kuhala ručak, a ja sam samo šetala i šetala uz more. Dani su prolazili. Nikako nisam mogla donit odluku, a onda se jednog dana pojavio Josip.– uzdahnula je i cinično se nasmiješila.

- Kako si ga upoznala? - upita ju Marina i privuče šalicu ustima.
- Znali smo se mi već otprije. On je godinama sa svojom obitelji dolazio kod nas u apartmane. Bi je zaljubljen u mene još otkad sam bila klinka. Uvijek se provlačila neka fora kako će

me on oženit, al onda sam ja otišla na faks i nekoliko se godina nismo ni vidjeli- zastala je i zamišljeno srknula gutljaj iz šalice.

- Sad, kad je doša, naravno, shvati je odmah, na meni se već vidjelo, a i priča je pukla po selu, i...
Ja sam ga izbjegavala, al on me jedno veče pozvao na piće. I tako su stvari nekako krenule između nas. Podrazumijevalo se da ćemo se svaki dan vidit. Nije me puno ispitiva, samo me nekako prihvati, a i ja njega. On je treba mene, a ja sam trebala prijatelja. Na kraju ljeta pitao me hoću ić s njim u Njemačku. Otišli smo tamo i.... on me spasoi, bila sam mu zahvalna.

- A Niko? Jesi mu ikad rekla? Jesi mu rekla one subote?

Prodoran zvuk telefona koji je zazvonio negdje u predsoblju prekine razgovor.

- Idem se javit. Zapamti gdj si stala - Marina ustane s kauča i odloži šalicu na drveni stolić.
Tamara pogledom isprati prijateljicu do predsoblja, ustane, i dalje sa šalicom u ruci, i krene prema visokoj bijeloj polici s knjigama i počne pregledavati naslove.
Jedan joj se naslov učini poznatim. Dohvati rukom Koka u Parizu, okrene prvu stranicu i pročita izblijedjelim ženskim rukopisom napisanu rečenicu
Tamara i Marina na vrhu Zagreba, ožujak 2002.

Na trenutak se nije mogla prisjetiti o čemu se radi, a onda joj sjećanja navru. Baš kao suze onog davnog proljetnog dana na Gornjem Gradu.

- Zvala je Ines – prijateljica ju prekine u razmišljanju.
- Jesi joj rekla da sam ja tu?
- Jesam. Jednom morate sjesti za isti stol. Imam ideju - sutra bi mogla s nama na piće. Petkom obično idemo na pivu u jednu pivnicu u Heinzelovoj.
- Ne znam, ja bi, ali nisam baš sigurna da ona mene želi vidit.
- Prepusti to meni.
- Sjećaš se ovog? - Tamara joj pokaže knjigu.
- Marina se nasmije – Uf, koji dan...

Kiša je jenjavala. Tamo dolje, na sivom zagrebačkom betonu, sivi pijuni počeli su sklapati svoje crne kišobrane. Plava neman zastala je i usisala u sebe još nekoliko sivih točkica.





31.05.2017. u 18:52 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se