Zajedništvo

utorak, 17.07.2018.


Svima su ovih dana puna usta zajedništva i jedinstva, nacionalnog, dakako. Na nacionalnoj su dalekovidnici to konačno jedinstvo hrvatskog naroda neprestano ponavljali. Čak su i relativno pametni ljudi jučer bili pokleknuli pred tom, zapravo vrlo idiotskom frazom. Što bi trebalo biti to zajedništvo? Kao prvo, zajedništvo u slavlju zbog pobjede nad drugima, koji su kućama otišli tužni, zaista je usrano zajedništvo. Usranije od takvog zajedništva još je samo ono fašističko, zajedništvo u mržnji. Kao drugo, koji je stvarni sadržaj tog i takvog zajedništva? Budimo iskreni: hektolitri ispijenog piva, zapišani travnjaci, milijun tona buke, dim navijačkih raketa, promukle glasnice zbog višesatnog diluvijalnog urlikanja, prestravljene ptice na granama, stotine na hitnoj, sirove strasti. To je stvarni sadržaj, sve drugo je samo fantazmagorija, mitologija, izmišljotina, pričin. Hoće li Hrvati postati bolji kroz to i takvo zajedništvo? Dakako da neće, tek: moždane će im vijuge dobiti nove sinapse, nove moždane puteve za lakše i brže dovođenje svojih vlasnika u stanje divljačkog transa, tako da svaki put bude sve lakše i lakše. Sve lakše i lakše što? Sve lakše i lakše biti sebičan, sebi sve podrediti, sebi i svojemu užitku, svojemu divljem hedonizmu koji je sada korak do svetinje, korak do proglašenja sakralnim doživljajem. Jer: tu se ne radi o bilo kakvom divljanju, tu je riječ o svetom hrvatskom divljanju i svetom hrvatskom ponosu, o ostvarenju svetog hrvatskog sna, o svetoj hrvatskoj Emociji. Hrvatska Emocija tako je postala neka vrst Kraljice Hrvata, i ona se stoga ne smije kritizirati, dovoditi u pitanje, umanjivati ni na koji način, za tu su Emociju ginuli branitelji, tu je Emociju prepoznala naša Gospa, tu Emociju pljevi i njeguje naša dijaspora, a sad su je evo na tako veličanstven način ponovno u nama oživjeli naši Vatreni.

Naš narod vazda voli povezivati sakralno i divljačko, to je u našem nacionalnom psihičkom korpusu neki čudan i odbojan atavizam iz nekih pretpovijesnih vremena. Možda je tomu tako jer smo bili prva crta obrane Beča od Turaka, a tamo na Jadranu u vječnoj opasnosti i od Turaka i od Mletaka, potom su nas svojatali u Austrougarskom Carstvu i Kraljevini Jugoslaviji, a onda se pojavio Pavelić koji je udario temelje „moderne“ Hrvatske: uhato U s križem ponad njega. S Thompsonom kao glavnim herojem jučerašnjeg dočeka Vatrenih, herojem na kojem su insistirali sami Vatreni, Hrvatska je još jednom doživjela apoteozu hrvatske Emocije kao amalgama svetog i divljačkog. I to je, eto, naše zajedništvo i jedinstvo: da je Thompson samo imao hrabrosti i osobnog integriteta da dokraja bude ono što jest, mogao je sinoć uzviknuti put mase: „Za dom!“, jer bi mu ta masa jednoglasno, iz petnih žila svoje svete hrvatske Emocije, uzvratila: „Spremni!“ U ime Oca, i Sina, i Ustaškog Poglavnika, amen.


Dodatak: jedino pravo zajedništvo je ono zajedništvo koje je sveuključivo, koje u sebe može uključiti svakog čovjeka i svako biće na ovom svijetu. Sva ostala zajedništva samo su različiti produžeci plemenskog zajedništva, zajedništva temeljenog na opstanku, a kasnije na rodu i krvi. Sveuključivost je u ovom kontekstu jedina plemenita konstanta, jedina konstanta na koju bi pojedinac mogao biti ponosan.

Paralelni svemir

nedjelja, 15.07.2018.


Igor Premužić
13. srpnja 2018. 11:44h

Paralelni svemir/Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti Zlatka Dalića, izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije

Dragi svi,

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji je pokazalo da u svijetu nogometa svi imamo jednake šanse. Talentirana generacija sjajnih pojedinaca, koji su spremni predano raditi, mogu uspjeti. Mogu uspjeti, kada imaju svu pomoć, kada ih se usmjerava, vodi i gura prema uspjehu. Ova je generacija nogometaša to ostvarila, pokazala da skup sjajnih pojedinaca u nogometu mogu stići na sami svjetski vrh. Tu nije bitna brojnost nacije, veličina proračuna, nisu bitni stadioni, nije bitno čak niti okruženje jer da jest ova generacija hrvatskih nogometaša ne bi uspjela stići u finale svjetskog prvenstva.

Ipak, ove retke ne pišem zbog ekipe koju vodim. Ovo pišem zbog teške situacije u Hrvatskoj. Hrvatska je danas najsiromašnija država Evropske unije. U Hrvatskoj se živi, nikad teže, od svršetka posljednjeg svjetskog sukoba. Hrvatska je zemlja koju vode loši ljudi, pripadnici organizacije koja je proglašena zločinačkom. Hrvatsku su ti ljudi odveli u ponor bijede, Hrvatska je zemlja iz koje je u posljednjih dvadeset godina izbjeglo milijun ljudi. Danas u Hrvatskoj naši stari, umirovljenici, svojim mirovinama nisu u stanju podmiriti niti osnovne životne potrebe, školstvo si mladost ne može priuštiti, zdravstvo je u kolapsu, sudstvo štiti krupni kapital i korumpirano je. Stanje u državi je takvo da je pitanje vremena kada će se sustav urušiti i kada će takva situacija postati neizdrživa.

Zato, ovim putem, tražim od svih političara i svih predstavnika vlasti, koji su odveli moj narod u pakao bijede, beznađa i siromaštva, da se maknu od nogometne reprezentacije Hrvatske. Niste dobrodošli u našu svlačionicu, ne želimo se s vama fotografirati i ne želimo se s vama rukovati. Vi ste upravo oni koji su, od nama najvažnijih, a to su ljudi Hrvatske, napravili najsiromašniji i najbjedniji narod Evrope. Upravo ste vi, bogateći se i stvarajući uvjete da "vaši" budu nositelji poslova, stvorili nemoguće uvjete za život u Hrvatskoj. Najviši dužnosnici Hrvatske posljednjih su godina od Hrvatske napravili mjesto nepogodno za život, pa tako imamo djecu koja nikada nisu vidjela more - a Hrvatska ima više od tisuću kilometara obale. Imamo djecu koja idu gladna u krevet jer im nezaposleni roditelji nemaju što dati za obrok. Imamo zemlju koja je pusta, imamo cijele regije u kojima je nekoliko stanovnika na kilometar kvadratni. Ljudi koji su to napravili iz naše zemlje nisu dobrodošli u naše redove, mi takve ljude ne smatramo poželjnima u našem društvu. Molimo da našu odluku poštujete, da ne oblačite dresove nogometne reprezentacije, da ne koristite naše uspjehe za svoju promociju. Koristeći naše uspjehe umanjujete vrijednost našeg rada, našeg postignuća i bacate ljagu na sport. Vaša su djela vidljiva svaki dan kada po kantama za otpatke ljudi Hrvatske prekapaju za korom kruha, to su dosezi vašeg djelovanja i mi, sportaši, ne želimo da nas ljudi Hrvatske povezuju s vama.

Svi nogometaši, kao i nogometni stožer, ovim putem obavještavaju javnost da će sav prihod od novčanih nagrada sa Svjetskog prvenstva u Rusiji uplatiti u poseban fond za djecu Hrvatske. Taj fond će financirati ljetovanja djece Hrvatske, djece koja nikada nisu vidjela Jadransko more. Hrvatski nogometni reprezentativci su uz ljude Hrvatske i napravit će ono što je u njihovoj moći da ljudima, osim svojim pobjedama, na svaki drugi način olakšaju život koji je u Hrvatskoj izuzetno težak. Neka sva djeca Hrvatske imaju mogućnost da barem sedam dana provedu na hrvatskoj obali. To je najmanje što nogometaši mogu učiniti za naše najranjivije i najdraže.

Ovim putem još jednom pozdravljamo sve ljude Hrvatske, uz obećanje da ćemo dati sve od sebe da naslov svjetskih prvaka donesemo u Hrvatsku, uz vašu pomoć, uz vaše bodrenje.

Živjeli ljudi Hrvatske, živjela Hrvatska!

Zlatko Dalić, nogometaši nogometne reprezentacije Hrvatske i nogometni stožer

Napisao - Igor Premužić, nije Zlatko Dalić



Igor Premužić
14. srpnja 2018. 22h

Jučer sam napisao tekst iz "paralelnog svemira" u kojem se Zlatko Dalić, sa svim igračima i stožerom, ograđuje od političkih elita Hrvatske. U tom imaginarnom pismu on postupa onako, kako smatram da bi pravi sportaš i rodoljub postupio. Moja je to vizija nogometaša i sportaša koji su svjesni situacije u kojem se nalazi njihov narod, ljudi Hrvatske. Ne kanim sada elaborirati o stanju u zemlji, to sam već učinio bezbroj puta.

Tekst je, u prvoj rečenici, jasno deklariran kao imaginaran. Kao tekst iz neke druge dimenzije, drugog svemira - ne iz našeg svijeta. Na kraju sam tekst potpisao kao autor i vrlo jasno napisao, i istaknuo, da to nije napisao Zlatko Dalić. Na sam tekst, i na plastičan opis stanja - što bi trebalo učiniti i kako postupiti -nije bilo prigovora. Ljudi su, imaginaran postupak Dalića i ekipe, prihvatili s oduševljenjem, riječima podrške i divljenja. Učinili su to ljudi svih političkih usmjerenja i preferencija, vjernici i ateisti, bogati i siromašni, stari i mladi. Takav bi imaginaran postupak Zlatka Dalića izazvao oduševljenje.

U tom trenutku dolazimo do srži problema, kako u ovom tekstu, tako i u društvu općenito. Tekst je podijeljen (u 24 sata koliko je na Facebook-u) više od 1500 puta uz veliki broj lajkova i komentara. Ti komentari, kao i komentari dijeljenja, dobrim su dijelom pokazali da ljudi tekst nisu pročitali s razumijevanjem, da nisu pažljivo pogledali tko je tekst objavio, nisu pratili ikonografiju na mojem profilu, pa na kraju krajeva - to što su podržavali Dalića i iskreno mu se divili na tako hrabrom potezu - da nisu tekst pročitali do kraja (gdje stoji potpis autora i jasno upozorenje da tekst nije napisao izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije).

Eksperiment, i ubacivanje teme u javnost, pokazao je zanimljive rezultate. Tekstom iz paralelnog svemira pokazao sam da velika većina ljudi taj tekst nije čak niti pročitala. Napisani tekst čitan je bez razumijevanja, letimično i površno, bez obzira na to što je u formi jedva A4 formata. Pokazao sam da je, većina ljudi, nespremna odvojiti i 5 minuta za čitanje da, i to što pročitaju, ne procesuiraju prilikom čitanja - da su ljudi izuzetno površni i da je pozicija osobnog konformiteta nešto čega se prosječna osoba ne odriče, niti na toliko vremena, koliko je potrebno da se kratak tekst pročita s razumijevanjem. Posljedica te spoznaje savršeno jasno pokazuje da se ljudi na isti način ponašaju i prilikom odabira političke opcije koja vlada Hrvatskom. Upravo je ovaj tekst pokazao da se biračko tijelo, zbog vlastite površnosti i konformizma, priklanjaju političkim opcijama koje uništavaju ovu zemlju već više od 27 godina. Upravo sam tim tekstom pokazao kako na vlast može doći kriminalna organizacija, ali i kako bi ljudi vrlo površno odabrali opciju koja se nudi kao alternativa takvoj kriminalnoj skupini koja je trenutno na vlasti.

Izostanak kritične mase, koja je spremna izaći, pa makar i na pet minuta iz vlastitog svemira te pogledati objektivne pokazatelje i podatke realnosti, uzrok je stanja u Hrvatskoj. Ključni problem Hrvatske je nedostatak ljudi koji bi o temeljitim promjenama razmislili tek kratko, i uvidjeli da ovo nije zemlja kakva bi trebala biti.

Nisu krivi ti pripadnici političke kaste ogrezle u nepotizmu i kriminalu, krivi su ljudi koji nisu u stanju kratak tekst pročitati s razumijevanjem, od prve do zadnje rečenice. Kratak i jednostavan eksperiment pokazuje samu srž problema. Kako to promijeniti? Kako iz Hrvatske napraviti pogodno mjesto za život?

Igor Premužić

Na na na naaaaa

subota, 14.07.2018.






Dodaci za ambiciozne i iznadprosječne, koji žele saznati nešto više i postići uspjeh u životu:



LABUĐE JEZERO i DJEČJA SJENA. Evo kako se rađaju HOBOTNICE. A evo i djeteta ISPRED OGLEDALA. Dragi gledatelji, za kraj ovog javljanja TRUMP BABY. :))

Ekstra dodatak: NIJE U ŠOLDIMA SVE.

Super dodatak:


Paul, Carpool, Liverpool

srijeda, 11.07.2018.




Dodatak: OVAJ je majmun tjednima bio odvojen od svoje obitelji zbog liječenja od ozljede. Njegova ga je obitelj čekala cijelo vrijeme.

Dašak Milne

subota, 07.07.2018.




Dodatak:



Dodatak 2:


Šminkanje

petak, 06.07.2018.



Nogometne teme

četvrtak, 05.07.2018.


Za početak, NEREDI U DANSKOJ nakon ispadanja Danaca sa Svjetskog prvenstva u nogometu.

A onda dvije slike:





Misao

nedjelja, 01.07.2018.


O misli ovisi sve. Što je misao? Ona je, ni manje ni više, gradbena jedinica stvarnosti, dakle ona kreira stvarnost koju doživljavamo umom, misleći i vjerujući da je doživljavamo čulima. Misao kontrolira, oblikuje i umnaža emociju. Čovjek je vrlo slabo svjestan činjenice, u kojoj mjeri njegove misli oblikuju njegov život, jer misli smatra četvrtorazrednom pojavom u svijesti. Na prvo mjesto stavlja tzv. vanjsku zbilju, na drugo mjesto stavlja čula kojima percipira tu zbilju, na treće mjesto stavlja emocije, a tek na četvrto mjesto svoje misli, tretirajući ih kao da su samo usputne, prolazne, jedva zamjetne, treptajne pojavice u mozgu. Trebao bi postupiti obrnuto: misli smatrati prvorazrednima, emocije drugorazrednima, čulne percepcije trećerazrednima, a vanjsku zbilju završetkom tog procesa.

Budite se ujutro i prvo je što vidite zavjesa na prozoru, koju lagano njiše vjetar. Izvana dopire cvrkut ptica. Osjećate spokoj bez misli. Sedam sekundi kasnije na scenu stupa misao, u formi sjećanja: jučer sam se grdno posvađao s partnericom i ona se odselila svojoj majci. Ili: jučer sam pokopao dijete. Ili: jučer sam saznao da imam rak. Ta misao dalje preuzima vaš život i ostatak dana vi provodite pod njezinom totalnom dominacijom, dakako u emotivnom kaosu i očajanju. Jedna jedina misao! Ta pišljiva, usputna, prolazna, jedva zamjetna, treptajna pojavica u mozgu!

Misao je prvorazredna u gore pomenutom slijedu, ali samo iz jednoga razloga: da bismo shvatili da ona izgrađuje našu stvarnost, a ne pravu stvarnost. Misao kreira iluziju, ona odvaja subjekt od objekta, uvodi fundamentalni rascjep. Njezina kreativna moć je totalna, ali ipak mračna, dijalektička. Što je, onda, prava kreativnost? Prava kreativnost nikada ne dolazi iz „ja“ osjećaja ili kroz „ja“ osjećaj. Može se reći da je „ja“ prva ili inicijalna misao oko koje se formiraju sve druge misli. Tko nam je, kada i kako usadio tu prvu misao? O tome se može spekulirati, ali je bitno reći da je ta prva misao, poznata kao „ja“, svakako nastala uslijed pada napona ili rastakanja energetskog zida koji „dijeli“ statični od dijalektičkog svijeta. Svijet slobode je istovremeno i svijet čiste dinamike, energije impregnirane stopostotnim učinkom Kretanja. Kretanje je Bog, Bog je Kretanje. Tamo gdje je energija „prokrvljena“ ili potpuno „natopljena“ neporecivim i ultimativnim Kretanjem, tamo je prisutan napon koji ne dopušta stvaranje misli. Čim u Kretanju nastane energetski čvor ili zastoj, ma i najblaže usporavanje ili kolebanje, trenutno se događa ispadanje ili Pad iz Stanja Milosti, pad iz napona. Na tom mjestu Pada stvara se prva misao, misao o odvojenom sebi, „ja“ misao. U tom smislu, prava je kreativnost ono stvaralaštvo koje ima nužan napon za svoje impersonalno djelovanje. Impersonalnost u ovom kontekstu nije puka opreka personalnom, dakle nije ono što Katolička Crkva pronalazi kao glavni argument protiv istočnjačkih spoznaja: nešto hladno, slijepo, diluvijalno, mehaničko, robotičko, fizikalno i t. sl. Impersonalnost Milosti ipak nije Osoba, ni trojedna ni bilo kakva. Jer da je Osoba, nužno bi bila ograničena, kao Osoba spram drugih osoba ili bića, spram Svoje Kreacije itd. Ne postoji Bog koji se može razlučiti od bilo čega unutar Sebe, u kojem se može vidjeti bilo kakva razlika, stoga istočnjačko učenje o apsolutu nužno ustvrđuje: stvarnost je Jedno-Bez-Drugog, advaita, nedvojstvo.

Pad iz Stanja Milosti ili napona čiste dinamike (koja se u Rozenkrojcera ispravno imenuje Statikom) stvara mučnu disperziju svijesti u beskrajnu množinu različitih misli, pa emocija, pa opažaja. Opažaji povratnom spregom proizvode reakciju, za koju je potrebno tijelo s instrumentima djelovanja. Tijelo proizvodi karmu ili događaj drugog reda, nesveti ili demonski događaj, a karma potom ulazi u instinktivnu bazu podataka poznatu kao podsvijest. Svijest današnjeg čovjeka opterećena je silnom količinom podsvjesnih sadržaja koji ga tjeraju na nove i nove, sve kompliciranije, sve nesuvislije, sve udaljenije od istine i sve otuđenije nesvete reakcije. Cijela čovjekova religioznost danas je zapravo proizvedena ili izlučena iz njegove podsvijesti, dakle pojmovi poput istine, ljubavi, Boga, ljepote itd. u potpunosti su formirani unutar dijalektičke, nesvete ili demonske polarizacije. Opreka dobrog i lošeg, razumnog i nerazumnog, nenasilnog i nasilnog, lijepog i ružnog itd. zapravo se nalazi isključivo unutar lošeg, nerazumnog, nasilnog i ružnog, ali velika većina ljudi toga uopće nije svjesna. Unutar jednog pola stvorila se nova, dakako nužno lažna polarizacija, pa unutar jednog pola te nove, lažne polarizacije stvorila se nova superlažna polarizacija, i tako tko zna do kojeg stupnja nesvetog usložnjavanja.

Društvo, obrazovanje, zarađivanje za život, razonoda i kreativnost – sve se to nalazi unutar onoga što nam je poznato kao država. Država u sprezi ili jedinstvu sa subjektima krupnog kapitala zapravo ljude drži u zarobljeništvu, na bazi energetskog vampirizma, a putem neprestane automatske samooptimalizacije svojih performansi. Svaki pokušaj probijanja opne tog zatvora, svaki pokušaj naoko zrelog ili kreativnog udružujućeg anarhizma skončava kao vid ili aspekt poboljšanja, tj. samooptimalizacije tog mračnog sustava. Taj sustav koristi apsolutno sve da ojača svoje opcije, mogućnosti, lance, stisak. Kako je to moguće? Kroz misao. Misao pokušava pobijediti samu sebe, a time cijelo vrijeme samo jača, osnažuje samu sebe. Pojednostavimo li cijelu ovu priču do razine jedne jedine misli, lako ćemo sagledati, o čemu se tu zapravo radi. Misao je, kao što smo rekli, gradbena jedinica stvarnosti. Ona je pritom jedno živo biće s određenim energetskim kvantumom. To živo biće baš kao i sva druga živa bića želi živjeti i preživjeti. No, za razliku od svih drugih bića, misao ima gradbenu moć unutar našeg uma. Ona ima moć iluzije. Za razliku od napona čiste dinamike koji stvara Vrijednosti i time um trajno ostavlja u stanju prozirnosti ili čistog i objektivnog zrcaljenja vanjske ili prave stvarnosti, misao stvara Značenja koja um malo pomalo čine neprozirnim, zamračenim unutar svojega vlastitoga subjektivnog obzorja događaja. Tako um postaje samozrcaleći, umjesto zrcaleći. Prava je namjena uma da zrcali stvarnost, a ne samoga sebe. Ali to s nama i našim životima već odavno, već milijunima godina više nije slučaj.

Čemu služe molitva i post, krunica i odricanje? Čemu služe jednolična pojanja na Istoku, meditacije i mantranja? Čemu služe sva isposništva svijeta? Smirivanju misli, smirivanju misaonog toka, oslabljivanju stiska samozrcaljenja. Upravo to je krajnje odbojno čovjeku punom kompulzivnog razmišljanja, zapravo mu je slađi najdublji očaj od svake istinske molitve ili meditacije. Možda djeluje proturječno, no prava je molitva zapravo ne-činjenje, isto kao i prava meditacija. Kroz istinsku molitvu mi ništa ne moljakamo Boga, samo se postavljamo kao kanal za protjecanje jednolične impersonalne struje misli, čime ta misao paradoksalno postaje sve slabija, sve prozirnija, sve manje nabijena Značenjem, prenoseći svijest preko mosta same sebe u meditativno stanje bez misli. Prava molitva tako završava meditacijom, a da molitelj toga nije ni svjestan. Pritom je koncentracija vrlo važan faktor, jer će bez nje svijest učas završiti u sanjarenju, fantaziranju ili snenosti. Molitva, dakle, misao koristi da bi prevarila misao, dok viši oblici koncentracije radije koriste meditaciju kao spontano promatranje ili svjedočenje – obje prakse imaju isti cilj: dokončanje misli.


Dodatak:



Ili OVDJE. :)))

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.