Misao

nedjelja, 01.07.2018.


O misli ovisi sve. Što je misao? Ona je, ni manje ni više, gradbena jedinica stvarnosti, dakle ona kreira stvarnost koju doživljavamo umom, misleći i vjerujući da je doživljavamo čulima. Misao kontrolira, oblikuje i umnaža emociju. Čovjek je vrlo slabo svjestan činjenice, u kojoj mjeri njegove misli oblikuju njegov život, jer misli smatra četvrtorazrednom pojavom u svijesti. Na prvo mjesto stavlja tzv. vanjsku zbilju, na drugo mjesto stavlja čula kojima percipira tu zbilju, na treće mjesto stavlja emocije, a tek na četvrto mjesto svoje misli, tretirajući ih kao da su samo usputne, prolazne, jedva zamjetne, treptajne pojavice u mozgu. Trebao bi postupiti obrnuto: misli smatrati prvorazrednima, emocije drugorazrednima, čulne percepcije trećerazrednima, a vanjsku zbilju završetkom tog procesa.

Budite se ujutro i prvo je što vidite zavjesa na prozoru, koju lagano njiše vjetar. Izvana dopire cvrkut ptica. Osjećate spokoj bez misli. Sedam sekundi kasnije na scenu stupa misao, u formi sjećanja: jučer sam se grdno posvađao s partnericom i ona se odselila svojoj majci. Ili: jučer sam pokopao dijete. Ili: jučer sam saznao da imam rak. Ta misao dalje preuzima vaš život i ostatak dana vi provodite pod njezinom totalnom dominacijom, dakako u emotivnom kaosu i očajanju. Jedna jedina misao! Ta pišljiva, usputna, prolazna, jedva zamjetna, treptajna pojavica u mozgu!

Misao je prvorazredna u gore pomenutom slijedu, ali samo iz jednoga razloga: da bismo shvatili da ona izgrađuje našu stvarnost, a ne pravu stvarnost. Misao kreira iluziju, ona odvaja subjekt od objekta, uvodi fundamentalni rascjep. Njezina kreativna moć je totalna, ali ipak mračna, dijalektička. Što je, onda, prava kreativnost? Prava kreativnost nikada ne dolazi iz „ja“ osjećaja ili kroz „ja“ osjećaj. Može se reći da je „ja“ prva ili inicijalna misao oko koje se formiraju sve druge misli. Tko nam je, kada i kako usadio tu prvu misao? O tome se može spekulirati, ali je bitno reći da je ta prva misao, poznata kao „ja“, svakako nastala uslijed pada napona ili rastakanja energetskog zida koji „dijeli“ statični od dijalektičkog svijeta. Svijet slobode je istovremeno i svijet čiste dinamike, energije impregnirane stopostotnim učinkom Kretanja. Kretanje je Bog, Bog je Kretanje. Tamo gdje je energija „prokrvljena“ ili potpuno „natopljena“ neporecivim i ultimativnim Kretanjem, tamo je prisutan napon koji ne dopušta stvaranje misli. Čim u Kretanju nastane energetski čvor ili zastoj, ma i najblaže usporavanje ili kolebanje, trenutno se događa ispadanje ili Pad iz Stanja Milosti, pad iz napona. Na tom mjestu Pada stvara se prva misao, misao o odvojenom sebi, „ja“ misao. U tom smislu, prava je kreativnost ono stvaralaštvo koje ima nužan napon za svoje impersonalno djelovanje. Impersonalnost u ovom kontekstu nije puka opreka personalnom, dakle nije ono što Katolička Crkva pronalazi kao glavni argument protiv istočnjačkih spoznaja: nešto hladno, slijepo, diluvijalno, mehaničko, robotičko, fizikalno i t. sl. Impersonalnost Milosti ipak nije Osoba, ni trojedna ni bilo kakva. Jer da je Osoba, nužno bi bila ograničena, kao Osoba spram drugih osoba ili bića, spram Svoje Kreacije itd. Ne postoji Bog koji se može razlučiti od bilo čega unutar Sebe, u kojem se može vidjeti bilo kakva razlika, stoga istočnjačko učenje o apsolutu nužno ustvrđuje: stvarnost je Jedno-Bez-Drugog, advaita, nedvojstvo.

Pad iz Stanja Milosti ili napona čiste dinamike (koja se u Rozenkrojcera ispravno imenuje Statikom) stvara mučnu disperziju svijesti u beskrajnu množinu različitih misli, pa emocija, pa opažaja. Opažaji povratnom spregom proizvode reakciju, za koju je potrebno tijelo s instrumentima djelovanja. Tijelo proizvodi karmu ili događaj drugog reda, nesveti ili demonski događaj, a karma potom ulazi u instinktivnu bazu podataka poznatu kao podsvijest. Svijest današnjeg čovjeka opterećena je silnom količinom podsvjesnih sadržaja koji ga tjeraju na nove i nove, sve kompliciranije, sve nesuvislije, sve udaljenije od istine i sve otuđenije nesvete reakcije. Cijela čovjekova religioznost danas je zapravo proizvedena ili izlučena iz njegove podsvijesti, dakle pojmovi poput istine, ljubavi, Boga, ljepote itd. u potpunosti su formirani unutar dijalektičke, nesvete ili demonske polarizacije. Opreka dobrog i lošeg, razumnog i nerazumnog, nenasilnog i nasilnog, lijepog i ružnog itd. zapravo se nalazi isključivo unutar lošeg, nerazumnog, nasilnog i ružnog, ali velika većina ljudi toga uopće nije svjesna. Unutar jednog pola stvorila se nova, dakako nužno lažna polarizacija, pa unutar jednog pola te nove, lažne polarizacije stvorila se nova superlažna polarizacija, i tako tko zna do kojeg stupnja nesvetog usložnjavanja.

Društvo, obrazovanje, zarađivanje za život, razonoda i kreativnost – sve se to nalazi unutar onoga što nam je poznato kao država. Država u sprezi ili jedinstvu sa subjektima krupnog kapitala zapravo ljude drži u zarobljeništvu, na bazi energetskog vampirizma, a putem neprestane automatske samooptimalizacije svojih performansi. Svaki pokušaj probijanja opne tog zatvora, svaki pokušaj naoko zrelog ili kreativnog udružujućeg anarhizma skončava kao vid ili aspekt poboljšanja, tj. samooptimalizacije tog mračnog sustava. Taj sustav koristi apsolutno sve da ojača svoje opcije, mogućnosti, lance, stisak. Kako je to moguće? Kroz misao. Misao pokušava pobijediti samu sebe, a time cijelo vrijeme samo jača, osnažuje samu sebe. Pojednostavimo li cijelu ovu priču do razine jedne jedine misli, lako ćemo sagledati, o čemu se tu zapravo radi. Misao je, kao što smo rekli, gradbena jedinica stvarnosti. Ona je pritom jedno živo biće s određenim energetskim kvantumom. To živo biće baš kao i sva druga živa bića želi živjeti i preživjeti. No, za razliku od svih drugih bića, misao ima gradbenu moć unutar našeg uma. Ona ima moć iluzije. Za razliku od napona čiste dinamike koji stvara Vrijednosti i time um trajno ostavlja u stanju prozirnosti ili čistog i objektivnog zrcaljenja vanjske ili prave stvarnosti, misao stvara Značenja koja um malo pomalo čine neprozirnim, zamračenim unutar svojega vlastitoga subjektivnog obzorja događaja. Tako um postaje samozrcaleći, umjesto zrcaleći. Prava je namjena uma da zrcali stvarnost, a ne samoga sebe. Ali to s nama i našim životima već odavno, već milijunima godina više nije slučaj.

Čemu služe molitva i post, krunica i odricanje? Čemu služe jednolična pojanja na Istoku, meditacije i mantranja? Čemu služe sva isposništva svijeta? Smirivanju misli, smirivanju misaonog toka, oslabljivanju stiska samozrcaljenja. Upravo to je krajnje odbojno čovjeku punom kompulzivnog razmišljanja, zapravo mu je slađi najdublji očaj od svake istinske molitve ili meditacije. Možda djeluje proturječno, no prava je molitva zapravo ne-činjenje, isto kao i prava meditacija. Kroz istinsku molitvu mi ništa ne moljakamo Boga, samo se postavljamo kao kanal za protjecanje jednolične impersonalne struje misli, čime ta misao paradoksalno postaje sve slabija, sve prozirnija, sve manje nabijena Značenjem, prenoseći svijest preko mosta same sebe u meditativno stanje bez misli. Prava molitva tako završava meditacijom, a da molitelj toga nije ni svjestan. Pritom je koncentracija vrlo važan faktor, jer će bez nje svijest učas završiti u sanjarenju, fantaziranju ili snenosti. Molitva, dakle, misao koristi da bi prevarila misao, dok viši oblici koncentracije radije koriste meditaciju kao spontano promatranje ili svjedočenje – obje prakse imaju isti cilj: dokončanje misli.


Dodatak:



Ili OVDJE. :)))

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.