Legendarne zadaćnice

petak, 29.06.2018.


Sjeća li se netko te trojice inteligentnih mangupa čije su zadaćnice osvanule na internetu početkom dvijetisućitih? Bile su tri najzanimljivije, urnebesne, i sve tri ocijenjene ocjenom nedovoljan. Uspio sam pronaći web-stranicu s tim uracima, a ovdje kopipejstam onu meni najsmješniju, Filipa Gašpara, o njegovu doživljaju poezije Sergeja Jesenjina. :))

ZADAĆNICA FILIPA GAŠPARA (08.11.2001)

Gdje Leje se kupusa zbiše
I zora ih rumenom vodom zali
Zeleno vime siše
Materi klenić mali

"Moj doživljaj poezije Sergeja Jesenjina"

Vrlo je teško objasniti pjesmu poput ove. No to ipak nije problem samo ove pjesme nego općenito svih pjesama Sergeja Jesenjina. Budući da sam već napisao ovu pjesmu na početku, lako je zaključiti da ću se u ovoj zadaći usredotočiti upravo na nju.
Prvo ću napisati ponešto o svojim razlozima zbog kojih sam odabrao ovu pjesmu. Sve je počelo kad sam danas došao u školu i saznao da pišemo školsku zadaću iz hrvatskog. To mi je probudilo sjećanja na prošli sat hrvatskog kada je profesorica najavila pisanje, ali ja sam očigledno zaboravio. No dobro.

Neposredno prije hrvatskog imali smo sat filozofije na kojem mi je moj prijatelj i suradnik Josip Dvornik rekao da ima nekakvu knjigu od Jesenjina. Ta vijest me je iznimno obradovala zbog toga što sam u toj knjizi prepoznao materijal za svoje novo djelo iliti ovu zadaćnicu. No dobro. Moram priznati da sam prelistao cijelu knjigu koja je puna Jesenjinovih pjesama.

U početku sam planirao odabrati pjesmu slučajnim otvaranjem knjige ali bih uvijek otvorio neku dugačku pjesmu, pa sam naposljetku odustao od te metode 'Slučajnog odabira'. Tada sam krenuo u potragu prema naslovu. Pokazalo se da ima desetak pjesama sa vrlo zanimljivim naslovima ali i velik broj onih bez naslova.

Prvo moram napomenuti da su ove sa zanimljivim naslovom sve dugačke pa sam bio prisiljen odustati i od toga. Preostalo mi je jedino da obradim pjesmu bez naslova. Izbor je pao na ovu koja se nalazi iznad naslova ove zadaće. Zašto? Iskreno rečeno glavni (i jedini) razlog je njezina dužina. Zauzima samo četri reda u knjizi, pa tako i u mojoj bilježnici. Pjesma je vrlo nerazumljiva za mladog mladića poput mene. No unatoč tome ja ću pokušati opisati svoj doživljaj ove pjesme. Kao prvo, ova pjesma govori o nekakvom kupusu i to je ustvari jedino što ja razumijem u njoj. Sada ću pokušati obraditi svaki stih zasebno.Tako ću možda uspjeti shvatiti značenje cijele pjesme u ukupnosti.

Prvi stih: Gdje leje se kupusa zbiše. Što reći o ovom stihu? Kao prvo, ne znam šta su leje. To me podsjeća na riječ aleje, što su ustvari nekakve ulice, pa onda pretpostavljam da su to ustvari redovi kupusa. Već sam nešto postigao; preveo sam prvi stih. Gdje redovi kupusa se zbiše.

Sada je krajnje vrijeme da prijeđem na drugi stih koji glasi: I zora ih rumenom vodom zali. Moram priznati da mi je ovaj stih razumljiv. Govori vjerovatno o tome da je kupus vlažan od rose pa izgleda rumeno kada je u zoru izložen prvim zrakama sunca koje dolaze iz smjera Japana. Još jedan stih je riješen ali činjenica je da stvari sada postaju gadne zbog toga što su preostala dva stiha stvarno ružna.

Treći stih: Zeleno vime siše. Šta bi sad to trebalo značiti? Vime imaju krave, koze, ovce…, ali kakve to veze ima sa kupusom. Još piše i da je to vime zeleno, što je apsolutno nemoguće. Recimo da sam sada gotov sa ovim stihom, ali kao da i nisam zbog toga što sam doživio potpuni debakl u pokušaju objašnjavanja ovog stiha. Nisam baš optimist u slučaju prevođenja idućeg stiha ali barem ću pokušati, zato da ne ispadne da nisam hrabar.

Četvrti, a samim tim i zadnji stih glasi: Materi klenić mali. Svaka normalna osoba će bez većih problema zaključiti da je ovaj stih abnormalan i deformiran i da ga ne može nitko prevesti. Vrijeme je da nešto napišem nešto o ovoj pjesmi u njezinoj cjelokupnoj obuhvatnosti. Ova pjesma je dosta nerazumljiva. Što je uzrok? U knjizi piše da je ovu pjesmu preveo neki Golob. On je ovu pjesmu tako dobro preveo da ja imam osjećaj da bi ju mnogo bolje razumio na Ruskom jeziku. To je pomalo žalosno.

Žalosno je i to što sam već malo previše napisao o Jesenjinu pa se nisam uspio osvrnuti na probleme u svijetu, i u Bjelovaru, u zadnje vrijeme. Što bi Jesenjin rekao da vidi što se sada događa? Bombe padaju na sve strane, Antrax na svakom koraku. No to su ustvari manje važne stvari za čovjekov opstanak. Važno je to što se Đordan vratio na parket. No to ima i svojih negativnih strana. Opet će vrtoglavo porasti prodaja Đ-ordanovih tenisica (ovako je rastavio riječ Đordan, op.a.). Svi znaju zašto je to loše. Postoji i dobra strana napada na Afganistan. Tamo je donedavno glavna grana proizvodnje bila proizvodnja droge. Sad se talibani ne mogu koncentrirati na to. U Bjelovaru se u zadnje vrijeme gradi obilaznica. Svi ljudi imaju barem jedan bubreg, a ako ne onda nisu ljudi. Kada su bubrezi bolesni onda se ide na dijalizu. Gadno je kad ni to ne ide. U prošlu srijedu su u ROCK KLUBU svirali narodnjaci – srpski. Ja sam malo bio tamo i nije mi se svidjelo. Bila je živa muzika. Pjevač je izgledao ko Haris Đinović samo što nije bio inteligentan poput njega. Sada ću navesti pjesmu Harisa Đinovića:

Ostarit ću, neću znati
Dal’ ćeš zamnom
Zaplakati
Ko ja za tobom

Ova pjesma je također u četri reda ali je mnogo razumljivija od Jesenjinove. Iz toga se može zaključiti da je Haris Đinović bolji pjesnik od Jesenjina.

U samom završetku moram istaknuti moj krajnji dojam o Jesenjinu, ovoj pjesmi i cjelokupnom njegovom opusu. Pjesme bi odlično zvučale kada bi bile uglazbljene uz harmoniku. Da je Jesenjin još živ mogao bi pjevati u duetu sa Džinovićem. Kladim se da bi to bio svjetski hit. No šalu na stranu. Jesenjin je jedan od najvećih pjesnika svih vremena, ako ne i najveći, i to nitko ne može osporiti, a kamoli ja. Ja sam svjestan da ova moja zadaća baš i nije uspjela ali zato sam označio zvjezdicama koji djelovi ustvari i nisu njen sastavni dio. Ti djelovi su umetnuti zbog mojeg osobnog zadovoljstva. To ću sada objasniti. Ja doma imam sve svoje zadaćnice i uvijek kad sam tužan pročitam ih, te sam odmah bolje raspoložen. Molim vas da mi ne date 1.

OCJENA: NEDOVOLJAN (1)


OVDJE je link na stranicu iliti poveznica sa stranicom na kojoj se nalaze i ostale zadaćnice. :))

Imamo precjednicuuuuu


Neki je čovjek na svom Fejsu objavio neki status, ne znam zašto se to zove status, ali znam da vi znate. :-) I onda mu je dotična gospođa Rada Ivković, majka troje djece i udovica branitelja, koja je očito spašavala živu glavu bježeći iz Škabrnje za vrijeme rata, napisala komentar na taj status. Komentar kopipejstam sa svim pravopisnim greškama, jer je u njemu ipak puno važniji sadržaj:

"Imala sam priliku upoznati dotičnu gospođu. Došla ONA u Škabrnju dan prije obilježavanja godišnjice pada Škabrnje a to je bio njen prvi mandat. Pozvala ja sve supruge poginulih branitelja i djecu koja su mogla doći. Poučim ja njih evo imat ćete priliku pitati sve što Vas zanima, reći probleme koji Vas muče. I kako moje drage prijateljice (po sudbini) i njihova djeca imaju povjerenje u mene odazvali se u velikom broju. I tako ispred Općine Škabrnje skupiše se novinari a ONA dolazi kao Velika glumica samo što joj tapet crveni ne prostriše. I tako snime nas novinari ali u dvoranu novinari ne mogu već ostadoše vani . U čudu i zbunjena pitala sam načelnika zašto novinari ne mogu unutra a on samo slegne ramenima i kaže PROTOKOL. I tako krene veliki razgovor. Najprije načelnik udari hvalospjeve i zahvale što je došla i nakon njegovih hvalospjeva kaže meni da se obratim s par riječi. Ja i dalje u šoku ali eto pozdravim ja NJU i kažem da sam ja tu pozvala sve supruge pog. branitelja i našu djecu te da imamo velike probleme te da sam smatrala da nam ona može putem institucija pomoći. Ona mi je odgovorila da cijeni moj trud ali da ovo nije ni mjesto ni vrijeme za to već ona meni obeća da pismeno zatražim da nas primi i onda ćemo o problemima! Kad smo izišli vani novinari me pitaju što Vam je obećala a ja sam samo bacila tužni osmjeh i rekla kratko"NIŠTA". Zbog ljudi koje sam "prevarila" napisala ja zamolbu da NAS primi. Odgovora nije bilo. I tako nakon 1.5 godine izmjesti ona ured u Zadarsku Županiju. Pozovu mene iz ureda Župana da je predsjednica izdvojila 30 min da se sastane s predstavnicima braniteljskih udruga i da me mole da dođem. Nakon razgovora sa svojom djecom pristanem ja otići na taj susret. Imala sam samo jedno pitanje: "pa zašto nam niste odgovorila na moj upit da nas primite". Znate što mi je odgovorila? "PA GOSPOĐO IVKOVIĆ VI IMATE ČAST DA STE VEĆ DRUGI PUT U MOM DRUŠTVU A ZNATE LI KOLIKI BI HTJELI IMATI SAMO JEDNU PRILIKU, PA NISAM JA TU DA RIJEŠAVAM PROBLEME VEĆ DA SE S VAMA MALO DRUŽIM". Eto moj narode mi plaćamo izmještanje ureda da bi se ONA družila s nama a sad joj treba još jedan mandat. Moj glas sigurno neće dobiti a Vaš dobro razmislite! Lp"



Lisa Split Hannigan

utorak, 26.06.2018.













Izazivači smrti

nedjelja, 24.06.2018.


Ovaj se izraz koristi za mnogo toga. Castaneda opisuje stare vračeve koji prkose smrti tako što se povezuju s novima i od njih periodično dobivaju energiju, dajući im zauzvrat znanje drevnih vremena. Na taj način ostaju u tijelu stotinama pa možda i tisućama godina. Za one koji voze prebrzo, možda i pod utjecajem alkohola, ili se bave ekstremnim sportovima, također kažemo da izazivaju smrt. Smrt izazivaju i oni koji žive nezdravo u bilo kojem smislu. Ja, međutim, u ovom tekstu ne mislim ni na što od toga. Imam na umu jednu specifičnu energiju koja se pojavljuje u auri onih ljudi, koji u bliskoj budućnosti umiru. Dogodilo mi se to nekoliko puta u životu, da sam zamijetio nešto čudno u nekoj osobi, nešto u svakom slučaju energetski odbojno, što sam kasnije, kada je ta osoba umrla, združio s činom njezine smrti, to dvoje se u meni spojilo u neraskidivu vezu, kao predskazanje i obistinjenje, kao znak ili ukaz, a možda i kao ludost ili hazardnost izazivanja smrti.

1997. godine bio sam na odsluženju vojnog roka u Požegi, nakon temeljne obuke poslali su nas u Veliku, na Papuk, gdje smo trebali odraditi specijalističku obuku. Ondje je u mojemu vodu bio jedan mladić iz Osijeka, Robert, bilo mu je tek 19. Mladić ni po čemu značajan, prosječan, ni dobar ni loš. Mogli smo vikendom ići kući, obično svaki treći vikend, jer je ta mala vojarna na mjestu bivšeg turističkog kompleksa ipak morala uvijek imati dovoljan broj vojnika. Obično bih išao u Osijek, roditeljima, nekakvim šinobusom, no tog mi je vikenda Robert, koji je u vojarni bio svojim autom, predložio da idem besplatno s njim i njegovim frendovima, sa mnom bi nas u autu bilo petorica. Bio sam za taj vikend iznimno odlučio da neću ići u Osijek, nego u Zagreb, jer sam se bio zaželio Zagreba, ali sam ipak pomislio da ću malo razmisliti o njegovoj ponudi. Na kraju sam odustao, busom sam otišao do Požege, a onda vlakom za Zagreb, valjda s presjedanjem u Novoj Kapeli. U nedjelju navečer, po povratku iz Zagreba, dočekala me tužna vijest: Robert je poginuo na putu za Osijek! Ostali su prošli s težim ozljedama. I tad mi je u glavu nahrupilo sjećanje na njegovo ponašanje proteklog tjedna, dok smo bili na straži i nakon nje.

Sjećam se, imao je neke gljivice ili rane na nogama, sjedio je na krevetu i mazao nožne prste nekom kremom, imalo je to prilično neugodan miris. Zbog tih je rana bio smušen, difuzan, ne baš naročito artikuliran. Kao da mu je sva energija nekamo bila otišla. Nakon straže obuka se dalje nastavila, imali smo jedno jutro uzbunu, još za mraka, valjalo se nabrzinu spremiti, svu ratnu opremu navući na sebe i u što kraćem roku doći na mjesto za postrojavanje. Odavde smo u tišini krenuli u šumu. Zapovjednik nam je strogo naredio, da moramo biti tiho, da se ni glas ne smije čuti. Išli smo u koloni po mraku, nekim puteljkom, Robert je bio drugi ispred mene. Svi smo bili disciplinirani osim njega: stalno je nešto dobacivao, šutao kamenčiće, smijuljio se, komentirao, glupirao se, spoticao. Ostali su ga stišavali, malo im je išao i na živce, ali se on nije dao. Nije on bio neki mangup, agresivac, prije bih rekao da je bio prilično miroljubiv tip, ali je tog jutra bio nekako naročito iritantan svima nama. Sjećam se da sam tada, više onako u nekom poludojmu, polusvjesno, napola osmišljeno bio pomislio, da taj dečko izaziva vraga, da tim svojim nesuvislim energetskim izbojima stvara oko sebe neko polje energije koje ga može uvaliti u nepriliku. Taj događaj, hodnja nakon uzbune kroz šumu, ni po čemu nije bio bitan, nije bio ni od kakve životne važnosti, bila je to obična vojna obuka bez ikakvih opasnih događanja, pa ipak njegovo je ponašanje u tom trenutku u meni izazvalo takve primisli. I kad sam čuo da je poginuo, odmah mi je to došlo u svijest, odmah se u meni bila iskristalizirala jedna vrlo specifična i snažna spoznaja, da se točno na temelju njegova ponašanja moglo predvidjeti, što će mu se dogoditi. Kasnije sam pratio taj osjećaj u drugim, sličnim situacijama, i on bi se redovito pokazivao točnim.

Sada na poslu imam kolegu bahatog, nabrijanog, koji uvijek sve zna najbolje, koji se ponaša sebično, tako da sebi ugodi, za druge ga nije briga. Puši u prostoriji iako drugima smeta, mnogo pije. Jako je glasan, tip galamdžije. Prema svojoj se supruzi odnosi kao prema sluškinji koja ima biti kuš i nikad mu ne prigovarati zbog njegova ponašanja. Prije 6 mjeseci nekakva izraslina na određenom dijelu tijela, koju je uporno zapostavljao i ignorirao iako ga je boljela, konačno je prsnula, izazvavši veliko krvarenje. Zbog toga je morao u bolnicu, i protiv svoje volje. Ondje su mu uzeli uzorke tkiva tog tumora, obavili druge pretrage te se na koncu ustanovilo da ima maligni invazivni tumor koji je već metastazirao na tri druga mjesta na tijelu. Odstranili su mu i druge tumore, zračili ga više puta, bio je 6 mjeseci na bolovanju, i sada se vratio na posao. Sreli smo se i porazgovarali, i tada sam otkrio da je postao izazivač smrti, poput onog nesretnog Roberta. To što je ponovno počeo piti i pušiti nisam vidio kao izazivanje smrti, niti to što je nastavio s bahatim ponašanjem, ali onda se dogodilo nešto. Dogodio se mali, jedva primjetni energetski pomak u njemu, kao nevidljivi talas koji je prostrujao prostorijom, kao bljesak, i ja sam ga očitao, a prema van taj se talas manifestirao u dva prividno nebitna i međusobno nepovezana događaja. Najprije sam vidio trenutak odsutnosti, zamagljenosti na njegovu licu, kao da se bio ugasio na djelić sekunde, a odmah nakon toga on je bio rekao: imam sad tu neku kvržicu ispod desnog pazuha, koja raste i koja me boli sve više, ali me nije briga, boli me k…. za sve. I to je bilo to, ništa dalje. Ali upravo taj redoslijed trenutačne ugašenosti i potom izgovaranja tih riječi u meni je izazvao navlas onaj isti osjećaj kakav sam imao onog jutra u vezi Roberta, dok smo u mrklini Papuka hodali kroz šumu. Zgromila me spoznaja da je moj kolega izazivač smrti. Ili je smrt dala takav znak, sjedeći mu na lijevom ramenu. A smrt daje znakove kakve ona hoće, jer ona ne barata repertoarom događaja, nego signaturom energije, ona se izražava energetski i stoga može poprimiti sve zamislive forme, može se objaviti na sve zamislive načine, a na nama je da u događaju, ma kakvom, očitamo ili ne očitamo njezin energetski potpis.

Ljudi mogu gledati smrti u oči na tisuće puta u svojemu životu, međutim ako smrt ne gleda njih, ništa im se neće dogoditi. Nešto će ih sačuvati, zaštititi, otrgnuti s ruba provalije. A onda može doći skroz neki banalni moment, i u njemu se smrt najednom manifestira, ukazuje se, objavljuje. Prostruji zrakom. Čovjek može biti najveća ispičutura na svijetu, k tome lažov i licemjer, izdajica, možda kriminalac, netko tko kaotično srlja kroz život trajno za sobom ostavljajući kaos. Pa ipak, tonus njegove aure trajno ga drži na okupu, njegova nesvjesnost nije od one vrste koja stvara raspuklinu kroz koju će se smrt uvući i nastaniti unutra. Ne znam, ne mogu reći, izaziva li čovjek smrt ili se to smrt objavljuje svojim dahom u eteru, svojim impulsom koji se kao drhtaj osjeti u prostoru i nastani u određenom slučajnom ili nasumičnom događaju kao što se list zalijepi za slučajno mjesto na mokrom asfaltu. Potakne li dodir smrti čovjeka na određeno ponašanje, na određenu časomičnu nesuvislost, na grešku u taktu i ritmu sudbine, na ispoljavanje skarednog, neprimjerenog, neadekvatnog tamo gdje to u tom trenutku nema smisla, na izdavanje suptilnih sinkopiranih znakova na platnu linearnog zbivanja kao vjerodajnica smrti? Ili to ipak čovjek igrom nekih besmislenih okolnosti najednom biva izazivač smrti, i ne znajući da je energetsku strukturu svoje aure nakratko posložio na sudbinski pogrešan način koji će izazvati smrt kroz nekoliko sati, dana ili mjeseci? Tko bi ga znao. Osjećam ipak da svatko od nas mora imati unutarnju svrhu, nevidljivi energetski stup od vrha pa sve do najdubljeg ponora svoje svijesti, stup cilja ili namjere, apstraktne ali stvarne, koja ga iz budućnosti vodi k sebi i zove ga, pa tamo gdje postoji ta struja doziva iz budućnosti smrt kao da ne želi ući, kao da ne zna što bi s tim zovom ili zalogom života, kao da ne vidi gdje bi tu mogla postaviti svoju energiju koja uvijek znači prekid i horizontalnu crtu demarkacije na obzorju. Ako postoji unutarnja svrha, tada smrt nije nešto strano, odbojno ili zastrašujuće, tada je ona naša najveća saveznica. I tada će nas ona – jednom kada dođe po nas – najprije na vrijeme obavijestiti, a potom nas pustiti da prije odlaska obavimo i pozavršavamo sve ono što još moramo obaviti, i čekat će nas koliko god nam vremena bude trebalo. Ta smrt je naša dobra prijateljica, s kojom ćemo se, kad nam dođe naše vrijeme, združiti u veselu plesu i ekstazi jedinstva života i smrti.

Mi, utopljenici

subota, 23.06.2018.






Sinoć smo legli spavati oko pola dvanaest. No, nismo mogli zaspati jer je s Trga, koji je daleko tamo negdje, dopirala nesnosna buka s jakim basevima. Pitali smo se: pobogu, pa kako je onda tek onima koji stanuju na Trgu?! Ali ti koji stanuju na Trgu i u okolnim ulicama očito ništa ne poduzimaju, ili bar ništa ozbiljno i s punom riješenosti. Ja jednostavno ne razumijem, kako je to moguće, da ti ljudi ondje trpe takvu zastrašujuću buku. Što je s gostima hotela Dubrovnik? Živim li u Zoni sumraka, ili u nekoj grešci Matrice pa zbog toga ne razumijem, pa mi zbog toga nikako nije jasno kako je moguće to što se događa? Zbog čega ti koncerti na Trgu moraju biti toliko glasni? Kada je čovjek mentalno poremećen, onda na inpute reagira pogrešno, pogrešno ih interpretira; on misli da sa svijetom oko njega nešto ne valja, a zapravo ne valja s njim. Možda sam ja tako na neki način mentalno poremećen pa doživljavam tu ogromnu auditivnu eksploziju nasilja tamo gdje zbor leptirića zapravo tiho, tiho pjeva aleluja. :))


Na usmenoj harmonikci



Lišće

četvrtak, 21.06.2018.



Tri zaključka

srijeda, 20.06.2018.


Razmišljajući o svemu ovome što se događalo s dječakom Cesareom te čitajući komentare ispod svog jučerašnjeg posta i okolo po portalima, kao i novinarske članke na temu, došao sam do tri glavna zaključka. Ona se svode na odnos prema ženi, odnos prema djetetu i odnos prema zakonu.

Prvi zaključak - odnos prema ženi

Ovaj cirkus s otmicom djeteta - a pritom ne mislim na "otmicu" trogodišnjeg Cesarea od strane njegove majke, već na ovu jučerašnju - izazvao je u velikom broju ljudi reakcije kojih bi se postidjeli u nekom neutralnijem diskursu pa ih ne bi ni priznali, ali su se - potaknuti bakanalijama tuđe nesreće - jučer doslovno razularili i zaboravili pa su dali oduška svojoj iskrenosti i pravoj naravi. A ta njihova iskrenost zapravo je stav prema ženama, i što je najgore, mnoge su žene jučer također sudjelovale u tom sramnom stavu. Da je situacija oko Cesarea bila obrnuta, da je otac bio taj koji je oteo dijete i s njim pobjegao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu i Hercegovinu, i još da je - dakako - Hrvat i po mogućnosti branitelj, siguran sam da bi se cijela nacija unisono svrstala uz njega i stala u njegovu obranu. Međutim, ovdje se radilo o ženi, i to još povrijeđenoj i ranjenoj ženi koja ostavlja svojega mužjaka - e to je nešto što ne smijemo dopustiti i tolerirati! Hijene su kukavice pa ne napadaju zdravu i od sebe jaču životinju, no ako primijete da je ova ozlijeđena, kružit će oko nje satima pa i danima i čekati pogodan trenutak za napad. Takve hijene su svi oni koji osjećaju neku naročitu iziritiranost, pobuđenost za napad, kad god se neka žena nađe ranjenom i kad god se takva jedna usudi drznuti pa napustiti svojega muža i oca svojega djeteta. Otac je svetinja, ali majka je nužno zlo koje ima biti kuš! Neće ljudi priznati naglas da zapravo tako misle i osjećaju, ali jučerašnja salva pogrda i kritika na račun te nesretne žene zorno je prikazala o čemu se tu zapravo radi. Još jednom o - smatranju žene inferiornim bićem. Bićem s manjim pravima po defaultu. Bićem koje ne smije talasati i tražiti svoja prava izvan onih skupnih koja apostrofiraju obitelj. Treba događaj pojačati do daske pa da se vidi što ljudi zapravo misle i osjećaju; to je oprobani trik za izazivanje podsvijesti.

Drugi zaključak - odnos prema djetetu

Deklarativno, svi se zaklinju u prava djeteta te krše ruke i čupaju kose ako se nekom djetetu nešto tragično dogodi, međutim po istini zapravo niti vole djecu niti se brinu o njima niti ih smatraju jednakopravnim bićima odraslima. Pogledajte samo ulice u centru Zagreba poput Buconjićeve ili Bosanske ili još do prije koju godinu Pantovčaka, ima zapravo takvih ulica po Zagrebu na stotine: pločnici su zatrpani automobilima pa pješacima - među koje spadaju i djeca kao najranjivija skupina pješaka - ne preostaje drugo nego hodati kolnikom. Roditelje ta činjenica ne uzbunjuje previše, zapravo ih ne dira nimalo, jer im je puno važnije da imaju gdje parkirati svog limenog ljubimca nego da njihova djeca imaju gdje hodati. Svakodnevno na prometnim ulicama, od Ilice nadalje, gledamo kako roditelji hodaju naprijed, a njihovo trogodišnje dijete trčkara nekoliko metara iza njih. Ti će se roditelji zaklinjati u sve zamislivo da im je njihovo dijete sve na svijetu, međutim ponašanje ih demantira. Što mislite, zbog čega su morale nastati raznorazne međunarodne konvencije o pravima djeteta i o zaštiti djece? Zbog toga što se - očito je - nimalo ne podrazumijeva da roditelji vole svoju djecu. Tko bi rekao? I opet: treba se dogoditi ovakav jedan cirkus poput jučerašnje otmice pa da se zorno razotkrije ta mučna istina, do koje mjere djecu ne smatramo ravnopravnima, jednakovrijednima pa čak ni ljudima u punom smislu riječi. Deklariramo jedno i zaklinjemo se u to, ali radimo suprotno od toga - to je ogromno, u nebo vapijuće licemjerje društva. Fućka se nama zapravo za dječje osjećaje, za njihovu stravu, očaj, tjeskobu, bol, doživljaj izdanosti. Djeca nisu ljudi, ona su tek vlasništvo ovoga ili onoga, vlasništvo koje se može ovršiti, oduzeti, obespraviti, anulirati, nacionalizirati. Ne kažem da nema primjera, i to mnogo, kada se dijete mora oduzeti nesposobnim ili nepodobnim roditeljima odnosno skrbnicima, socijalni radnici i psiholozi po Centrima za socijalnu skrb gotovo se svakodnevno susreću s tim neugodnim i bolnim imperativima, međutim ovdje ne govorim o tome, govorim o ogromnom broju slučajeva, po sudovima diljem Hrvatske, koji dijete tretiraju kao vreću krumpira oko čijeg se vlasništva bore i sude oštećene strane u postupku - kome pripada ta vreća krumpira, tko ima veće pravo na nju? A suci i sutkinje toj zloporabi djeteta snažno i sveudilj entuzijastično daju vjetar u leđa. Jučerašnji komentari na ovom blogu i na drugim blogovima, također i na raznim portalima, uglavnom se NISU bavili djetetom Cesareom (čast iznimkama, dakako), već majkom koja to što je napravila NIJE SMJELA napraviti. Kakav promašaj poante, kakvo nesnalaženje oko merituma! Postoje fakti koji govore da je Cesare imao relativno sretno, mirno i normalno djetinjstvo, bio je odličan učenik, imao je dobar odnos s majkom i okolinom, nije mu bilo zapriječeno da viđa oca ako ovaj to želi, ali sva se bulumenta nagurala oko veleuvaženog stava i mišljenja, da njegova majka ovo ili ono NIJE SMJELA napraviti, dakle koga je briga što dijete sada osjeća i proživljava, naglasak je na otkrivanju i prokazivanju krivca! Hoćemo krivca, da ga razapnemo! Uvijek se svugdje traži Pedro, žrtveni jarac, u ovom slučaju Pedra ili žrtvena koza, jer to je ono adrenalinsko nešto što nas potiče na aktivnost i stvara nam sladostrašće. Dijete? Ta koga je briga za neko tamo dijete.

Treći zaključak - odnos prema zakonu

Ima, po mojemu dubokom uvjerenju, nečeg istinski perverznog u toj fascinaciji zakonom i zakonitošću tamo i onda kada je zakon usmjeren protiv prava slabijih, žena, djece, siromašnih, obespravljenih, izbjeglica i prognanika. Stalno slušam ovakve riječi: "tko mu je kriv što nije plaćao kredit, trebao je ranije misliti, ako nemaš novca onda ne trebaš kupovati stan, zakon o ovrsi se mora provoditi jer što bi bilo kad nitko ne bi vraćao svoje kredite?"; "zašto tzv. izbjeglice ne ostanu u prvoj zemlji na koju naiđu, zašto svi hoće u bogatu Europu? ta gdje bismo stigli kad bi svi nahrupili u naše bogate zemlje, tražeći kruha bez motike? mi smo se mučili da izgradimo svoje blagostanje, a ovi bi htjeli doći na gotovo i odmah uživati sve blagodati za koje smo se mi stoljećima krvavo borili!"; "ta žena tobože misli na svoje dijete i kaže da ga voli, ali nije mislila na njega kad ga je otimala od oca i bježala s njim u Bosnu i Hercegovinu, nije mislila da djetetu trebaju oba roditelja, ona je otmičar i osuđenik, oduzeto joj je skrbništvo nad djetetom, zakon se mora provoditi, gdje bismo bili kad bismo pustili da vlada zakon ulice?! da se držala zakona, njezino dijete sada ne bi patilo"; "Židovi su se previše nakotili, pograbili su sve banke i tvornice, stoga se valja držati zakona koji nalaže da se svaki Židov prokaže i uhapsi i transferira u koncentracijski logor, zakoni možda nisu savršeni ali što bismo bez njih, bilo bi nam još puno gore" itd. Uglavnom, uvijek onda kada je zakon na strani jačeg, države, muškarca, oca, većinskog naroda, većinskog seksualnog opredjeljenja, većinske vjeroispovijesti, u ljudima se budi strast prema provođenju zakona, strast da se držimo zakona, ili da parafraziram Nietzschea: volja za zakon. U svim drugim slučajevima, zakon, zakonitost i provođenje zakona posljednja su nam rupa na svirali i do zakona držimo kao do lanjskog snijega, međutim čim se radi o mogućnosti da se satre, uništi, zgazi ili odbaci slabijeg, ranjivijeg, ugroženog, unesrećenog, manjinca ove ili one vrste, odmah smo svi tu da se postrojimo u zaštitnike zakonitosti! Zato ljudi ove države posebno respektiraju mafijaše i kriminalce, napose one iz redova vladajućih političara, jer takav je naš mentalitet, onaj kukavnih hijena koje preziru bilo kakvu zamislivu ranjivu kategoriju, a dive se onima koji imaju moć, bez obzira na predznak. Tamo gdje je žena najvjerojatnije pobjegla od nasilnika i prostaka, želeći pritom zaštititi SVOJE VLASTITO dijete i omogućiti mu između dva zla ono manje, dakle maksimalno moguće normalno djetinjstvo u datim okolnostima, pa makar i bez oca kad je već takav kakav jest, tamo gdje je žena, dakle, očito reagirala instinktivno, kao što je čovjek prirodno instinktivno reagirao milijunima godina otkako je života i svijeta uvijek onda kada su ugroženi on, njegovi potomci ili njegovi najmiliji, instinktivno sa željom da zaštiti sebe i svoje dijete, ne razmišljajući u tom trenutku o zakonima i mogućim pravnim posljedicama, na nju se sručilo licemjerje cijele talijanske fašističke ostavštine, talijanski su je mediji anatemizirali i blatili (istovremeno oca djeteta proglašavajući ocem godine iako je nejasno zbog čega, tj. na temelju kojih to očinskih zasluga), talijanski sud proglasio ju je kriminalkom i odrapio joj višegodišnju kaznu zatvora ("ta ona je ipak samo dotepenka, nije Talijanka, boli nas uvo za nju, beštiju jednu otmičarsku!"), hrvatsko se sudstvo odmah bez analize i svojega vlastitoga stava stavilo na uslugu talijanskom, kao poslušni sluga i kmet jedne puno veće i moćnije države, i tako je lijepo sve lege artis i po zakonu, svima je savjest čista, svi mirno spavaju, bitno je da je zakon ispoštovan, da smo ostali vjerni redu umjesto kaosu, sistemu umjesto anarhiji. To što je jedna samohrana majka u želji da zaštiti svoje dijete na kraju ispala neodgovorna otmičarka i to što je jedno dijete izvrgnuto užasu, očajanju, izdaji i nesreći, očito je skroz naskroz nebitno, a bitno je to da se poštuje zakon i da sve bude po zakonu! Drugarice i drugovi štovatelji božanstva Zakona, podsjetite se da su život, svijest i postojanje prije i onkraj zakona, da su ljubav i istina prije i onkraj zakona, da su dobrota i suosjećanje prije i onkraj zakona, da je majčina toplina kojom grli svoje dijete kad je tužno ili bolesno prije i onkraj zakona, i da je sreća tog djeteta - prije i onkraj zakona. Nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka, piše u Bibliji, ako se još tko toga sjeća.

Ubojstvo ljubavi

utorak, 19.06.2018.


Osmogodišnji dječak Cesare odveden je danas protiv svoje volje u Italiju, da tamo bude s ocem kojega slabo poznaje. Na silu je otrgnut od majke, doma, ulice i kvarta u kojem je odrastao, od školskih prijatelja i prijateljica, od svojega materinjeg jezika, od svega što mu je poznato i blisko, od svega što voli i što ga veseli. Nitko ga baš ništa nije pitao, njegovo je mišljenje i njegovi su osjećaji proglašeni bezvrijednima, dakle i on sam dobio je od ovoga društva jasnu i nedvosmislenu poruku, da je bezvrijedan, da je samo stvar, da ne vrijedi ni pišljiva boba. Društvo ga je izdalo, država koja bi trebala biti servis građana i njima na usluzi postavila se kao njegov otmičar i tamničar, kao zlo čudovište iz noćnih mora. Nije se priznala Cesareova volja, on je uhapšen i otet u ime pravde i zakona, u ime istine i dobrobiti, u ime reda i sigurnosti, u ime prosperiteta i blagostanja, u ime civilizacije i razuma. Ah, kakvo jezivo i odvratno izvrtanje istine, kakvo jezivo i odvratno ubojstvo ljubavi!




Kafkijanski proces protiv Ive Goldsteina

ponedjeljak, 18.06.2018.


Gledao sam jučer Nedjeljom u 2, gostovao je jedan od naših najuglednijih znanstvenika i javnih radnika, povjesničar i redoviti profesor hrvatske povijesti 20. stoljeća na Katedri hrvatske povijesti Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta - Ivo Goldstein. Stanković je kao i obično bio nemušt i zbrkan, neprestano je razvodnjavao ono što je Goldstein imao za reći nepotrebnim digresijama i banalizacijama teme, upadice su mu svako malo bile neumjesne pa čak i nepristojne, no i pored takvog jednog iritantnog i napola kaotičnog vođenja emisije Goldsteinova je misao uspijevala iskazati sve ono bitno, razborito, meritorno i ključno, a vezano za Jasenovac i trajnu ustašizaciju ovog prostora. No razlog zbog kojeg pišem ovaj kratki post ono je što je Goldstein ispričao potkraj emisije: epilog sramotnog sudskog postupka koji se protiv njega vodio na zahtjev Antuna Vrdoljaka, koji se našao uvrijeđenim Goldsteinovim pisanjem u Globusu daleke 2010. godine na temu njegove serije o Titu, koja očito vrvi neistinama, povijesnim falsifikatima i podvalama. Goldstein je kao znanstvenik meritorno da ne može biti meritornije u Globusovom članku dao svoj vrijednosni, stručni i znanstveni sud o mnogim netočnostima iz toga serijala, a sud je prihvatio Vrdoljakovu privatnu tužbu i krenuo u jedan pravi, autentični, bizarni kafkijanski proces koji je svoje polufinale ugledao pismenim očitovanjem određene sutkinje u prvostupanjskoj presudi, a finale ovoga proljeća u drugostupanjskoj presudi jedne druge sutkinje, čije pismeno očitovanje jednako vrvi neizrecivo neprofesionalnim, diletantskim pa čak i protupravnim primjedbama i zamjedbama koje su strahovita sramota za naše sudstvo.

Članak donosim na OVOM linku, a da ne bi ostalo nezamijećeno, prilažem i link na temu MOŽE LI STEPINAC DANAS BITI PUTOKAZ HRVATIMA? Oba članka najtoplije preporučam.

Guru Tattva

subota, 16.06.2018.


Sanskrtska riječ tattva znači princip, stvarnost, istina ili aspekt stvarnosti. Dolazi iz korijena tatt koji znači neizrecivo, nesvodivo i neprispodobivo To pa tako imamo sanskrtsku izreku tatt twam asi – To ti jesi ili ti si To. Neizrecivo i neimenovano To. U hinduizmu se spominje pet temeljnih tattvi od kojih je sačinjen sav svijet ili univerzum: zemlja, voda, vatra, zrak i eter (ili nebo, odnosno prostor). Što bi u tom kontekstu bila Guru Tattva ili Princip Gurua? Znamo da se riječ guru može prevesti kao učitelj, s naglaskom na duhovno ili na učenje o duhovnoj pozadini zbilje. Iako u Indiji gurui tradicionalno uče djecu svemu i svačemu, matematici jednako kao i koračanju prema Bogu, guru je generalno ipak postuliran kao onaj tko druge vodi od prolaznog prema Neprolaznom, od smrtnosti prema Besmrtnosti, od tame prema Svjetlu. U zapadnoj ezoteriji spominje se Evolutivna Kristova Sila ili Kristov Princip i u tom kontekstu ime Krist kao titula prosvijetljenog i superiornog božanskog bića koje u datom momentu planetarne povijesti ima ulogu Svjetskoga Učitelja. U periodu prije današnjeg ulogu Krista igralo je visoko razvijeno biće poznato kao Buddha – to je biće određeni broj godina ili desetljeća djelovalo preko svojega učenika Siddharthe Gautame, nadsjenjujući ga na kauzalnoj razini na kojoj je izvor i uzrok, početak i kraj čovjekove slobodne volje. U današnje vrijeme ulogu Krista ili Svjetskog Učitelja, odnosno poglavara planetarne Duhovne Hijerarhije, ima biće poznato kao Maitreya Buddha. Budisti Maitreyu, tj. njegovo egzoterno pojavljivanje u svijetu, smještaju u daleku budućnost, ali neki drugi autori Maitreyu već danas vide aktivnog na svjetskoj pozornici. U tom smislu govori se o tome, da je Maitreya u svojstvu Krista bio taj, koji je vodio Isusov život i sudbinu od samoga rođenja i da ga je potom nadsjenjivao posljednje tri godine njegova života, zbog čega je Isus mogao činiti sva ona velika čuda i imati takav nevjerojatni autoritet, takvu silnu magnetsku privlačnost za milijune vjernika u kasnijim stoljećima. Jedan Isus sam od sebe, ma koliko bio razvijen kao duša, ne bi bio u stanju pokrenuti nepovratne planetarne promjene takvih razmjera. Sathya Sai Baba od svibnja 2014. godine istim takvim procesom nadsjenjivanja na kauzalnoj razini djeluje aktivno i egzoterno u svijetu preko svojega poklonika i komunikatora, mladića Madhusudhana Naidua, a to znači da putem Madhusudhana drži govore i razgovara s ljudima te čini sva ona čuda koja je činio i ranije, dok je bio i u grubofizičkom tijelu. Materijalizira predmete, pokazuje sveznanje i svemoć, iz ustiju porađa lingam na dan Mahašivaratrija itd. Prije nekog je vremena izrekao samom Madhusudhanu tvrdnju, da će ovaj uskoro samim dodirom moći iscjeljivati ljude; ne znam je li se to već počelo događati. Dakle, Krist je Svjetski Učitelj za određeno povijesno razdoblje, on može biti planetarni ili kozmički Krist, ovisno o tome kakvu duhovnu snagu iskazuje i manifestira. Dok se Maitreya danas smatra planetarnim Kristom, Sai Baba je više puta potvrdio da igra ulogu kozmičkog Krista – takva je naime širina i veličina njegove ljubavi i milosti za čovječanstvo i za sav život univerzuma.

Pored uloge ili duhovne titule Krista kao Svjetskog Učitelja za određeno razdoblje, postoji, dakle, i Evolutivna Kristova Sila ili Kristov Princip. To je Guru Tattva. Evolutivna Kristova Sila, kako joj samo ime kaže, omogućuje duhovnu evoluciju sveg života na planetu, u solarnom sustavu i u cijelom kozmosu. Duhovnu evoluciju, dakako, nužno prati evolucija životnih ili tjelesnih oblika, no to je već jedna sasvim druga tema. Svijest prosječno razvijenog čovjeka ne bi mogla biti u tijelu majmuna ili psa: to bi tijelo u vrlo kratkom vremenu doživjelo spaljivanje svojih energetskih centara i živaca i potom bi umrlo. Evolutivna Sila postavljena je toliko široko, njome je „kapilarno prokrvljena“ sva planetarna aura na svim razinama, te bismo bez imalo pretjerivanja ili romantiziranja mogli ustvrditi, da je Guru Tattva prisutna u svemu, a onda svakako i u životnim i karmičkim konstelacijama koje čine našu sudbinu, sudbinu naše obitelji, našeg plemena, naroda, nacije, rase i cijelog čovječanstva. Sve je na ovom svijetu pouka ove ili one vrste, metafora i alegorija, lekcija i primjer. Prosvijetljeni učitelji stoga se lagano i spontano u svojim govorima i poukama obilato koriste primjerima iz prirode: jedno Sunce reflektira se u bezbrojnim posudama s vodom; kapi se združuju u potok, potom u moćnu rijeku, koja je zatim kadra stopiti se s oceanom; u svojemu neznanju za uže mislimo da je zmija… itd. Guru Tattva slaba je i jedva prisutna u životinjskom svijetu, međutim u čovjeka je moćna i aktivna. Nerazvijen i primitivan čovjek Guru Tattvu uglavnom doživljava kao bolne udarce sudbine; nerijetko njegovi zločini od strane Evolutivne Sile u narednom životu bivaju transformirani u snažne i bolne pouke koje ga mijenjaju kroz patnju, koje kroz bol jačaju njegove živce i fine eteričke kanale u mozgu, čime on malo pomalo postaje sposoban kroz sebe kanalizirati sve finije, sve jače i sve duhovnije energije, postajući tako u svojoj osobnosti sve razvijeniji čovjek koji je kadar rukovoditi se u svojemu ponašanju principima ljubavi, dijeljenja, suosjećanja, nesebičnosti, sućuti, razuma i općeljudske dobrote. Guru Tattva u toj fazi djeluje širokokutno i difuzno, no kako čovjek kao individualno kozmičko biće napreduje u svojim inkarnacijskim ciklusima, tako se i djelovanje Guru Tattve na njegov mikrokozmos sve više specijalizira i personalizira, a time i intenzivira, u skladu sa strukturom njegovih Zraka u inkarnaciji, koje posebnim energijama zasićuju njegovu trostruku, tjelesno-emotivno-mentalnu osobnost. Mi se razlikujemo po temperamentu, naravi, karakteru, talentima, životnim prioritetima i karmi, po mentalnom i emotivnom sklopu, po onome što u nama stvara linije najmanjeg i linije najvećeg otpora i na kraju, po stupnju evolutivnog razvoja. Sve te razlike Guru Tattva uzima u obzir. Ponekad će Univerzalni Učitelj tako djelovati na nas upravo preko linija najmanjeg otpora, dalje razvijajući ono u čemu smo najbolji, ono što nam najlakše ide od ruke, ono što najviše volimo, ono što je trajno na liniji našeg spontaniteta. U drugim situacijama, Guru Tattva činit će s nama upravo suprotno: neće nam ispunjavati želje, godinama ili desetljećima činit će nas očajnima, nasukanima, bolesnima, samima, depriviranima na raznorazne načine, doživotno frustriranima, ostavljajući nas bez objašnjenja, bez odgovora, bez unutarnjeg kompasa. Zašto? Zato što je duši za njezin razvoj potrebno oboje: klackalica ispunjenja i neispunjenosti, pravi omjer duševnog napona koji je nužan sve još dok se duša izgrađuje materijalima dijalektičkog svijeta. Upravo su zato ratovi kroz cijelu povijest bili jedna kozmička nužnost koja je u čovječanstvu održavala taj nužno potrebni napon psihe. Carl Gustav Jung govorio je u kontekstu dinamike nesvjesnog o entropiji, energetskom rasapu i gubljenju napona. Ni čovjek, ni nacija, ni društvo ili civilizacija u cjelini ne smiju nikada izgubiti napon, on ih održava na životu bez obzira na cijenu koja je za to potrebna. Ako se izgubi napon, Guru Tattva postaje nesposobna išta implementirati u čovjekovu sudbinu. Duga razdoblja deprivacije, boli, tjeskobe, bolesti, nasukanosti na opću životnu nesposobnost ili nedostatnost za duše znače održavanje pa i povećanje napona, a napon je sila koja hoće, to je Volja koja čini da se planeti okreću oko svoje osi i da kruže oko Sunca; kroz Volju i samo kroz nju se događaju promjene i transformacije, a tu Volju Guru Tattva nekako mora stvoriti i probuditi u čovjeku. Na jedan način se Volja budi u slabije razvijenim pojedincima, a na drugi, manje bolan u onih razvijenijih, dok se kod vrlo razvijenih duša teška sudbina događa iz jednog sasvim drugog, ekskluzivnog razloga: one moraju transcendirati Volju i time u sebi probuditi ili realizirati Višu Volju koja više nije personalna, nego je božanska, impersonalna, općečovječanska. Kroz finalno buđenje Više Volje kod vrlo razvijenih pojedinaca događa se prelazak iz karmičkog ponašanja u dharmičko ponašanje, iz otvoreno ili pritajeno sebičnog ponašanja u čisto nesebično ponašanje, osjećanje i mišljenje.

Konačno, Guru Tattva se u određenom trenutku čovjekove evolucije materijalizira u oblik vanjskog gurua od krvi i mesa. Isprva su ti gurui slabije kvalitete jer se čovjek mora naučiti diskriminaciji ili razlikovanju dobrog i lošeg, ispravnog i neispravnog, uzvišenog i manje uzvišenog, prosvijetljenog i neprosvijetljenog. Na temelju pokušaja i pogrešaka, bolnih izbora i razočaranja, lekcija o prevari ili ljudskoj nedostatnosti, čovjek polako izgrađuje svoj unutarnji odnos prema Guru Tattvi. I jednog je dana on konačno sposoban Guru Tattvu pretvoriti u Sadgurua koji se na ovaj ili onaj način ukazuje pred njim. Kada pojedinačna duša uspije „dobiti“ svojega Sadgurua, ona se na neki način može opustiti u izvjesnosti, da je kraj njezina puta, Oslobođenje, blizu i da je zagarantiran, jer Sadguru nikada, doslovno nikada ne napušta svojega, jednom utvrđenog i prihvaćenog učenika. Stoga za dušu nema veće sreće od one, kada uspije prizvati nekog Sadgurua i kada je ovaj pristane voditi i za nju se obvezati. Danas se mnogo govori o tome, da je guru nepotreban i da Putem prema Oslobođenju možemo koračati sami, to je na koncu mnogo puta spominjala i jedna tako uzvišena, oslobođena duša, đivanmukta (oslobođen za života) kakav je bio Jiddu Krishnamurti. Za priču o nepotrebnosti gurua postoje dva osnovna razloga. Prvi je razlog ogromna količina prevaranata i hohštaplera na tzv. duhovnom tržištu. Drugi je razlog čovjekova nesposobnost da prizove istinskog, božanskog gurua ili Sadgurua, koji utjelovljuje Guru Tattvu. Ta njegova nesposobnost i nestrpljivost, lijenost i odsustvo prave motivacije i dovoljnog napona, njegovo krajnje neznanje o nužnosti decentralizacije svoje psihe i aure, o nužnosti napuštanja „ja i moje“ modusa življenja prije nego se u život uspije prizvati nekog Sadgurua, razlogom su njegova odustajanja od gurua i njegova licemjerna uvjeravanja i sebe i drugih da je guru nepotreban. Bez gurua nikako se ne mogu prijeći silno kompleksne „scile i haribde“ života, to nesagledivo minsko polje karmičkog ponašanja, osjećanja i mišljenja, jer mi nismo u stanju vidjeti sebe, sagledati sebe sastrane, objektivno, bez preuveličavanja i umanjivanja, bez samoobmanjivanja. Čovjek trajno funkcionira na klatnu ili klackalici ekstrema, nikad se nije u stanju smiriti u sredini, i to vrijedi za sve zamislive psihičke modalitete. Čak ni za uspjeh u sportu ne možemo bez trenera, koji će nas gurati, tjerati, forsirati i pravilno usmjeravati, ali za uspjeh u jednoj tako grandioznoj stvari kao što je život i Oslobođenje iz dijalektičkih okova želimo vjerovati da nam je Trener nepotreban.

Sadguru je, dakle, čisto i potpuno utjelovljenje Guru Tattve. Kada jedan Sadguru uđe u naš život, tada mu se moramo potpuno predati, u nama više ne smije biti ni trunčice sumnje u njegovu vjerodostojnost i istinitost. Stoga nas Sadguru provjerava i testira, i pritom također nama dopušta da mi njega provjeravamo i testiramo i da se tako nepovratno osvjedočimo u njegovu Istinu. Jednom kad smo ga prihvatili, više ga ne smijemo testirati, jer je prihvaćanje Sadgurua i njegovo prihvaćanje nas sveti i najslavniji događaj ukupnog ciklusa svih naših inkarnacija i mogla bi nastati velika šteta ako bismo mi i nakon tog događaja obostranog prihvaćanja nastavili sa svojim sumnjama. Ipak, Sadguru je milostiv i strpljiv i on nas – kao što sam već rekao – nikada ne napušta. Mi njega možemo napustiti, ali on nas neće nikada. On će čekati da mu se vratimo i stoga je ipak vrlo rijetka situacija da učenik u nekom kasnijem životu, tko zna kada, mora uzeti i pronaći novog Sadgurua. Bio je jedan takav primjer u životu Paramahanse Yoganande: jedan mu je učenik bio suđen, a i on njemu kao njegov Sadguru, međutim učenik je odustao od njega. Yogananda je tada uzdahnuo i rekao: ah, šteta, jer ja sam njegov Guru i on neće moći pronaći drugoga, morat će čekati na mene tko zna koliko dugo (u značenju: tko zna koliko života). Jednom kad nas preuzme Sadguru, Guru Tattva više ne djeluje kroz život, izvana, kroz sudbinu i karmu. Otad nadalje ona je potpuno kanalizirana kroz djelovanje i instrukcije našega Sadgurua. On postaje isključivi vlasnik našeg života i tada se naša evolucija silno ubrzava, a prosvjetljenje ili Oslobođenje počinje poprimati jasne konture stvarnosti i izvjesnosti na obzorju našeg života. Sadgurua moramo besprigovorno i slijepo slušati u svemu što nam govori i naređuje. I moramo neprestano imati tu svetu motivaciju, da služimo Gurua, da pomažemo u njegovoj Misiji, da stvari činimo i misli mislimo zbog njega i za njega, a ne više zbog sebe i za sebe. On postaje Sunce našeg života prema kojemu se stalno okrećemo, i kada meditiramo, i kada služimo bližnje, i kada peremo zube ili obavljamo nuždu, i kada radimo na poslu, i kada igramo nogomet, i kada razgovaramo s ljudima, i kada spavamo, na koncu: i kada smo u stanju dubokog spavanja bez snova. Neprekidno se naša mala volja mora prelijevati u njegovu Volju i sve trebamo činiti najprije iz motivacije da zadovoljimo Sadgurua, a potom kao njegova frula kroz koju on huči i svira. Kada postanemo njegov čisti instrument, Oslobođenje će nas sasvim tiho, lagano, jedva primjetno dotaknuti i mi ćemo se preliti u Ocean Postojanja.

Europa na raskrsnici

petak, 15.06.2018.


Mi Europljani nismo ni svjesni toga, koliko smo zapravo vezani za svoj način života, koliko ga uzimamo zdravo za gotovo i koliko smo u njega uljuljkani, njime oslabljeni, o njemu ovisni. Tamo negdje u bijelom svijetu ogromna su područja pakla što broje ljude u stotinama milijuna ili čak u milijardama. Nije da i u nas nema pakla na svakome koraku, no gledano generalno i uopćeno, ovdje se ipak živi mnogo, mnogo bolje i spokojnije negoli tamo, u tome "dalekom" svijetu odakle nam dolaze izbjeglice i migranti. Mi Europljani nerijetko smo vrlo razmaženi, stalno se na nešto žalimo, gledamo svemu dlaku u jajetu, pa ipak, kada treba braniti svoju bikini zonu, pardon, zonu komfora, kako se to danas voli reći, onda smo ufitiljeni u stavu: svoje ne damo, svojemu nikog ne pripuštamo, svoje ćemo braniti bodljikavom žicom, policijom i vojskom.

Jasno je da postoje dvije vrste migranata: izbjeglice pred ratnim zbivanjima, teroristima, luđacima, diktatorima, talibanima i inima, s jedne strane, i ekonomski migranti s druge strane. To je jasno, i svi nekako mislimo da oni prvi imaju prava, a da ove druge valja poslati natrag kući. Međutim, kao prvo, je li uistinu moguće jasno razdvojiti te dvije kategorije, kad se jednom zateknu na hrvatskoj granici, i kao drugo, čime smo to točno mi tako neupitno zaslužili da živimo ovdje i da drugima ne damo da isto žive ovdje? Angela Merkel, po mojemu shvaćanju, govori veliku i bolnu istinu kada kaže, da će budućnost Europske Unije ovisiti o tome, kako ćemo se postaviti prema pitanju izbjeglica i migranata. Reda, nedvojbeno, mora biti. Prihvat migranata, nedvojbeno, mora biti isplaniran krajnje savjesno, metodično, odgovorno i oprezno, što zbog sigurnosti domaćeg stanovništva, što zbog sigurnosti i dobrobiti iscrpljenih i očajnih izbjeglica. Dugoročne studije moraju upozoriti na imperativ izabiranja manjeg između dva zla gdje god se radi o velikim brojkama izbjeglica, što u praksi znači: ako se migrantima dugoročno ne mogu osigurati obrazovanje, posao i skrb, onda se moraju pronaći neka druga rješenja, koja će u krajnjem obuhvaćati i opciju njihova povratka domovima iz kojih su došli, pod određenim humanim okolnostima i tamo gdje je to moguće bez proširivanja humanitarne krize. Međutim, veliko međutim: prije nego se to dogodi, prije nego se pojedine kategorije migranata prisilno uputi natrag njihovim kućama, Europska Unija mora iz temelja promijeniti svoj odnos prema životnim prioritetima i vrijednostima, a upravo na to upućuje Angela Merkel. Mi Europljani moramo prestati svojatati komfor, izobilje, sigurnost, mogućnosti, obrazovanje, životni standard, teritorij, užitak itd. Duh dijeljenja i solidarnosti morao bi zavladati umovima Europljana prije nego se odrede sve druge, restriktivne mjere prema migrantima. Nedopustiv je način rezoniranja koji u startu, bijesno i sebično, migrantima pokazuje jedno veliko NE prije nego su u duhu solidarnosti i dijeljenja iscrpljene sve druge mogućnosti. A za te druge mogućnosti - slože li se svi narodi Unije - itekako još ima mjesta i kapaciteta. Jedna Italija ili jedna Njemačka ne mogu same, a ne bi ni trebale, i sebičnost ostalih europskih naroda upravo je glavni krivac i generator uzdizanja ekstremne desnice u gore pomenutim dvjema državama.

Imamo li pravo gunđati, kada vidimo kako neki tamo Afganistanac, Sirijac, Egipčanin ili pripadnik nekog drugog afričkog ili azijskog naroda sa svojom migrantskom rutom ne zastaje u prvoj susjednoj zemlji da se u njoj skrasi, već ide sve do najbogatijih europskih zemalja? Taj neki sebični "gen" u nama grokće: da, imamo! Međutim, ne daj bože da nas Europljane zadesi i samo upola takva sudbina, nitko nam ne bi bio ravan u zahtijevanju svih prava svemira! Zamislimo ovakvu jednu situaciju: roditelje Šveđanku i Engleza, buduća majka već s povelikim trbuhom, odlaze na izlet u neku azijsku zemlju, ondje im se događaju neke nezgode pa zaglave usred nekih ratnih zbivanja, i ja se kao njihovo dijete ondje rađam u tom ratnom i izbjegličkom kaosu. Roda me, dakle, donijela u nemili dio svijeta i nezgodni trenutak povijesti. Hoću li ja slijedom svojega ekskluzivnog europskog porijekla imati drugačiji migrantski status od nekog dječaka s kojim sam se tamo u toj azijskoj zemlji igrom okolnosti sprijateljio pa smo sada kao nerazdvojna braća? Naravno da hoću, moji će me roditelji zajedno sa sobom svim silama nastojati vratiti u Europu. Međutim, hoću li ja moći povesti sa sobom svojega prijatelja, i možda njegovu sestricu, njegove roditelje, rodbinu? Dakako, neću, ni pod razno. I tu sada dolazimo do te sporne točke koja na ovakvom jednom primjeru postaje očita: je li to pravedno? Je li pravedno da jedno biće na svijetu ima pravo na sreću, mir i sigurnost, na normalan život i sretno djetinjstvo, dok drugo biće na to nema pravo, e samo zato jer je drugačijeg porijekla? Naša je sebičnost veliki, ogroman faktor zamagljenja uma, koji će iznaći sva moguća prividno inteligentna i razumna objašnjenja da njima potkrijepi i obrani svoj sebični stav. Ugrožen je naš način života, ugrožena je naša kršćanska civilizacija, ugrožena je naša sigurnost i sigurnost naših najmilijih, žena i djece, ugrožena je naša kultura, naši običaji, naše ovo, naše ono... Jedina naša stvar koja će zaista u svemu ovome biti ugrožena jest naša duša, jer smo joj oduzeli pravo i mogućnost da se izražava kroz ljubav, dijeljenje, nesebičnost, solidarnost, suosjećanje, požrtvovnost i odricanje. Čega ćemo se to odreći kroz ljubav, suosjećanje i dijeljenje? Uistinu ničega, jer ćemo kroz njih dobiti mnogo više, beskrajno više. Pred Europom i europskim narodima velika je raskrsnica: hoćemo li krenuti putem samouništenja kroz sebičnost, bešćutnost i zbijanje redova ili putem šanse da doživimo duhovni preporod i buđenje kakvi još nikada na ovim prostorima nisu bili realna opcija? Pokretački duh nas Europljana danas mora biti duh jedinstva sa svim narodima svijeta, duh hrabrosti i strasti za jedinstvo u različitosti. Samo takav duh danas, u ovim promijenjenim geopolitičkim i globalnim civilizacijskim okolnostima može značiti opstanak Europe i njezina duha, njezine civilizacijske specifične razlike; sve će drugo značiti istinski i nepovratni kraj Europe.

SSS University For Human Excellence

srijeda, 13.06.2018.



Stare osječke frajle

subota, 09.06.2018.



Što ako sam nastao činom silovanja?

petak, 08.06.2018.


Osmi amandman irskog ustava, uveden 1983., zabranjivao je pobačaj u svim zamislivim slučajevima, čak i u onima kada je ugrožen život trudnice. Perverzni opsesivno-kompulzivni fanatizam Katoličke crkve, koja mrzi žene i koja je to nebrojeno puta u povijesti dokazala i pokazala, u tom je amandmanu bio doživio svoju punu apoteozu. Godine 2013. izmijenjen je dio tog osmog amandmana pa su žene koje su bile u smrtnoj opasnosti zbog trudnoće konačno stavljene ispred ploda. Nedavno je referendumom zakon o pobačaju dodatno liberaliziran pa je sada omogućen pobačaj i u situacijama silovanja, incesta ili teških malformacija ploda.

Razmišljao sam o tome, kako se može osjećati osoba koja je nastala aktom silovanja. S jedne strane, podaren joj je život; kako da ne bude na tome zahvalna Svemiru, Bogu ili ma kome? S druge strane, međutim, kakav je to Bog koji ju je stvorio na takav način, kroz tako užasan grijeh i opačinu, nasilje i zločin? Zar postojanje treba započeti na takav način?! Može li čovjek nastao kroz silovanje uopće vjerovati u Boga? Ne može, barem ne u Boga kakvog većina vjernika zamišlja da postoji, dakle u personalnog Boga. Sama činjenica, da život može nastati kroz tako užasne kanale događaja, govori nam jako mnogo o prirodi stvarnosti i personalno poimanje Boga velikom nužnosti miče ustranu. Što pametno može zaključiti ili kako treba razmišljati čovjek nastao kroz čin silovanja? Može li on poštovati život, može li poštovati sam čin stvaranja? Nije lagano na to odgovoriti, nije lagano reći može li ili ne može. Da nije bilo silovanja, njega ne bi bilo. Dakle, on svoj život zahvaljuje silovanju. Bizarnost da ne može biti veća!

Da sam nastao kroz čin silovanja, evo kako bih ja pokušao rezonirati, mentalno i emotivno: nije bitno kako je tko nastao, jer su ionako milijuni nastali u pijanstvu, preljubima, primitivnom i životinjskom jebačinom itd, stoga se ja kao čedo silovanja uopće zapravo bitno ne razlikujem od velike većine drugih ljudskih bića. Život nastaje - očito je - bez ikakvih emotivnih ili moralnih obzira, na određeni način slijepo i divlje, priroda je zadala minimalne uvjete i dalje od toga ne gleda. Na čovjeku je, dakle, da se izdigne iz prirode, a ne da je glorificira i obogotvoruje. Ni Bog ni priroda uopće nisu potrebni čovjeku, on mora nadrasti poimanje objega, mora nadrasti uvjete koje mu je priroda zadala u vidu straha, gladi, osjećaja depriviranosti, požude, pohlepe, koristoljubivosti i sebičnosti svake vrste. Priroda diktira ono što nam je poznato kao "ja" i "moje" i kroz to "ja" i "moje" nastaju sve zamislive opačine, sav horor i užas postojanja, za sva bića jednako, a ponajviše za čovjeka kao duševno, razumno, vrlo osjetljivo i visoko svjesno biće. Izrastamo iz blata, rađamo se u blatu, u ponoru slijepe požude i sirovog nasilja, ali smo kadri izdići se u visine Samotne Duše koja sve objedinjuje i od svega je izdvojena istovremeno. Stoga onaj koji je nastao činom silovanja ima dobru priliku shvatiti i za sebe otkriti, da se valja izdići iz prirode, a ne joj robovati, da valja za sebe i iz sebe pronaći put prema ultimativnoj Slobodi od prirode. Taj put nikako ne smije biti put potiskivanja, samozavaravanja ili nezdravog eskapizma, ali još i više ne smije biti put utemeljen na onim istim premisama koje je priroda slijepo odredila kao minimalne uvjete nastanka života u materiji. Ja nisam priroda i ništa nemam s onim dijelom "sebe" koji je od prirode: ja sam duh koji slobodno luta unutar sebe i ništa ga ne dotiče, kao što ljepotu lotosa ne dotiče mulj iz kojeg je izrastao.

Zakonitost u konstelacijama

utorak, 05.06.2018.


Navikli smo primati na znanje naredbe izvana na temu, kako treba živjeti da bi se bilo sretnim, uspješnim i ispunjenim. Te su naredbe ili instrukcije uvijek veoma općenite i u svojoj općenitosti zapravo su neprimjenjive, jer se ne obraćaju pojedincu, već nekoj zamišljenoj, ustvari nepostojećoj skupini zvanoj čovjek. U stvarnosti, mi reagiramo na vanjske i unutarnje okolnosti vrlo zakonito, pa i onda kada su te reakcije pretjerane, agresivne, u svakom pogledu pogrešne. Ako se ne krene najprije od te činjenice, da su naše reakcije zakonite, nikada s njima nećemo uspjeti izaći na kraj. Nerijetko na poslu uvijek s istom osobom ulazimo u konflikt i to katkad ima upravo sinkronicistički potpis: čim uđemo s njom u interakciju, krenu se oko nas sklapati situacije koje donose uvijek isti scenarij, dakako onakav kakav nas izbacuje iz takta i iz nas vadi na "svjetlo dana" riječi i geste s kojima se deset minuta kasnije baš i ne ponosimo. Sljedeći put ponovi se ista stvar, i mi se osjećamo začaranima, i to nas dodatno ljuti, jer sve to ispada kao da smo lutke na koncu i kao da netko "tamo gore" s nama zbija neslane šale. Tko je prirodom svojega posla prisiljen mnogo komunicirati s raznim ljudima i tipovima ljudi, dobro zna o čemu govorim.

Naše su reakcije zakonite, ma kakve bile. Bilo bi dobro, kad bismo mogli, svatko za sebe i posve unikatno u svojemu vlastitome svijetu, pratiti trag te zakonitosti u sebi, sve do izvora. Otkrili bismo tada za mnoge tzv. slučajeve i konstelacije, da je u njima mnogo manje naše krivnje nego što smo mislili. Naša krivnja uvijek postoji samim tim što reagiramo, jer tamo gdje reagiramo, tamo smo odgovorni. Sva je odgovornost u tom smislu na nama i ni na kom drugom. No, želimo li otkriti ili spoznati uzroke naših frustracija i pogrešnih reakcija (a u konačnici i samih reakcija po sebi), moramo htjeti sagledati pozadinu događanja koja je zakonita, tj. u sebi iznutra istinita, neovisno o akterima koji u njoj sudjeluju. Tu se ne smije prioritetno postavljati imperativ moralnog ili duhovnog ili čak religioznog osjećanja, već se mora htjeti prodrijeti u istinu. Mi živimo u kršćanskom svijetu i nasljeđu, koji nam je u podsvijest usadio osjećaje krivnje i osobnog poboljšavanja, iako je istina da se pravo poboljšavanje svodi na odumiranje, a ne na kultiviranje osobnog. Istina uviđanja zakonitosti prvi je i osnovni korak tog odumiranja. Ako primjerice sagledamo činjenicu da neka osoba svojom dubinski neispravnom aurom ili energetskom strukturom, formiranom kroz mnoga desetljeća pa i mnoge živote, u nama izaziva agresivnost specifične vrste, koja pak - dakako - ima veze s našim krivo sraslim energetskim čvorovima i grananjima, onda u tom sagledavanju i spoznavanju nema ni nepotrebnog preuzimanja krivnje koja nije naša, kršćanskog samobičevanja jer smo opet jednom zakazali, ni neosnovanog samoopravdavanja i umanjivanja vlastite odgovornosti. Prava mjera istine, zakonitost u konstelacijama, onaj je jedini faktor ili činitelj koji izravnava grbe u reakcijama i time nas postupno i procesno dovodi do meditativnog stanja u kojemu reagiranje ne postoji.

Nisargadatta - Svijest je apsolut!

ponedjeljak, 04.06.2018.



Darci Lynne, genijalna trbuhozborka

subota, 02.06.2018.


Najprije smo pogledali 5 zlatnih gumba (ili gumbiju :-) Britain's Got Talenta 2018., koji čini mi se još nije završen, a onda 4 zlatna gumba America's Got Talenta 2017. Zanimalo nas je, tko je pobijedio u ovom američkom pa smo na YouTubeu pronašli ovo:



Ona da rađa, on da brani

petak, 01.06.2018.




I popratni tekst pride.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.