Ben Howard - novi album

četvrtak, 31.05.2018.


Novi album Bena Howarda izlazi sutra. Lijepa mi je ova najavna pjesma:




I hobotnice su ljudi



Bodhisattva u metrou

srijeda, 30.05.2018.



Generacijski jaz

ponedjeljak, 28.05.2018.


Unutarnje slušanje

nedjelja, 27.05.2018.


1 od 15



2 od 15



3 od 15



4 od 15



5 od 15



6 od 15



7 od 15



8 od 15



9 od 15



10 od 15



11 od 15



12 od 15



13 od 15



14 od 15



15 od 15




Svjetlosno tijelo

petak, 25.05.2018.


Pitanje: Što je svjetlosno tijelo?
Odgovor: Ono je naš smisao, naša sloboda, naš vječni život, naše iskupljenje. Sve dok se ne probudimo u svjetlosnom tijelu, sve dok se s njim ne spojimo, mi zapravo ne živimo, mi se zapravo još nismo ni rodili, slučajni smo, nasumični, proizvoljni. Svaki nas događaj može istrgnuti iz struje svijesti, ovisimo o okolnostima. Mi imamo život vječni u duši, ali on teče ispod površine svijesti, on je za sada samo jedno obećanje, jedna mogućnost bez koje nećemo ostati, koja nam je zagarantirana, ali ipak još nije realizirana.

P: Kako se dolazi u posjed svojega svjetlosnoga tijela? Kako se s njim možemo stopiti?
O: Ono je budnost onkraj svjesnosti, svijest koja ne ovisi o percepcijama. Kada nema podražaja naših osjetila, mi zaspimo, no kada se stopimo sa svjetlosnim tijelom, ostajemo budni, iako smo bez misli i bez percepcija. Ako nam greda padne na glavu, past ćemo u nesvijest, no ako smo spojeni sa svojim svjetlosnim tijelom, jedan dio nas ostaje neoskvrnut, nedotaknut, neometen. Ono što nas približava svjetlosnome tijelu, ili točnije, ono što njega približava nama, jest ujedno i ono što nas čini prisutnijima u sadašnjem trenutku. To je ta ista namjera u duhu, namjera da se obustavi reagiranje na vanjski svijet. Ako nema razmaka između percepta i naše reakcije na nj, onda zapravo nema te reakcije, a to znači da u tom činu percepcije nas nema. Gledamo drvo, ali ne znamo da je to drvo. A ne znamo ni da postoji netko tko gleda. I tada bivamo uvućeni u jedno sasvim drugačije zbivanje, jer tamo gdje nema razmaka između nas i onoga u što gledamo pa samim tim nema ni nas ni tog drveta, tamo se odvija jedinstveni nedualni "događaj" bez događajnosti. I u tom "stanju" boravi svjetlosno tijelo.

P: Je li to jedinstvo subjekta i objekta?
O: Tako se može činiti umu, međutim u tome nema ni subjekta ni objekta, nema dualnosti, nema razmaka, ne postoji prostor koji bi valjalo prevaliti odavde dotamo. Jasnoća koja u svijesti nastaje zaista je posebne vrste. Gdje nema odvojenosti i razmaka, nema ničeg lošeg, zlog, nevaljalog, ničeg što bi trebalo promijeniti ili popraviti. Svijet je savršen i dovršen, ne treba ga popravljati.

P: Ipak, kako da se probudimo u svjetlosnom tijelu?
O: Ono ide k vama velikom brzinom, živite li besprijekornim životom. Ako se ne prepuštate dojmovima, osjećajima, mislima, zaključcima, stavovima, ako stvarate maglu oko sebe i brišete svoju osobnu povijest, ako razvijate trezvenost bez hladnoće i suosjećanje bez sažaljenja, svjetlosno će tijelo velikom brzinom pohitati vama ususret. Prepoznat ćete to po osjećaju magije koju će vaša volja početi tkati oko vas. Svjetlosno tijelo ima moć prizvati događaje, situacije i rješenja. Ono ima moć koja je istovremeno vaša vlastita moć, ali i posve razvlašćena od vas. Vi ništa ne možete poželjeti, počinjete ostajati bez želja, pa ipak, istovremeno vam se počinje događati da se želje kroz vas izražavaju i obistinjuju, to kao da nisu vaše želje, jer u njima nema emotivnog naboja očekivanja i potencijalnog razočaravanja, ali se ipak kroz vas izražavaju, jer su nesebične, jer su impersonalne, jer ih svijet kroz vas izražava u svrhu svojega iscjeljenja. Tako vi postajete instrument više svrhe, i to je svjetlosno tijelo. Vi niste činitelj, ali vidite da se sve događa kroz vas i vaše neosobno prizivanje situacija, mogućnosti, zapleta i raspleta, konstelacija i prilika. Vi počinjete stvarati prilike, kroz vas prilike za druge postaju realne šanse da se ti drugi iscijele od čvorova koji su ih progonili desetljećima. Vi kažete da će netko ozdraviti i on ozdravi. Što ste vi uistinu učinili? Ništa, jer se ne osjećate kao činitelj. Kroz vas je nešto bilo izrečeno, nešto vas je nagnalo da iskažete određene riječi, i vi ne možete reći ili objasniti ni sebi ni drugima zašto ste se ponijeli na određeni način, međutim, svjedočite da se kroz vas nešto događa tamo napolju. U suprotnom, ne uspijete li prizvati k sebi svoje svjetlosno tijelo - što je sudbina velike većine ljudi - ono vam se nakon određene životne dobi počinje osvećivati. Počinje vas nagoniti na fatalizam sporog samouništenja.

P: Možete li to pojasniti?
O: Vaša podsvijest zna: nisam uspio, ništa nisam napravio sa sobom, prokockao sam ovaj život, ovaj život postat će čista uzaludnost i besmislica, i stoga je bolje da tu besmislicu dokrajčim, da je skratim, da je što prije okončam. To je podsvijest, vi o tome ne razmišljate svjesno i razgovijetno, i stoga poduzimate korake koji su jednako nesvjesni i nerazgovijetni: pušenje, alkoholizam, iscrpljivanje, mržnja prema sebi i drugima, pretilost, srdžba, kronična razočaranost, osjećaj sveopće životne izjalovljenosti koji vas izjeda iznutra i posve vas preplavljuje. To je tiho samoubojstvo koje je u neposrednoj relaciji spram činjenice da se vaše svjetlosno tijelo nije uspjelo s vama stopiti. Kad ne biste imali svjetlosno tijelo koje vam daje svrhu i cilj, ne biste ni mogli imati takve autodestruktivne osjećaje i s njima povezane misli i djela; upravo vaša autodestruktivnost ukazuje na vaše svjetlosno tijelo, na njegovu zbiljnost. To je tako. Osjećaj svrhe i osjećaj promašenosti dva su komplementarna ili nasuprotna osjećaja, oba su numinozna. Svaki trenutak bez osjećaja svrhe smatrajte alarmom koji vas mora pokrenuti na hitno premještanje energija unutar sebe, energija i prioriteta. Nemojte dozvoliti ni minutu bez osjećaja svrhe, trajno tragajte za njim, razmišljajte, pokrenite se, ne odustajte. Nikada ne odustajte.

Počasna sramota zagrebačkog Sveučilišta

srijeda, 23.05.2018.


S portala SREDNJA.HR prenosim u cijelosti obraćanje Senatu Sveučilišta profesorice Filozofskog fakulteta Đurđice Čilić 15. svibnja ove godine:

Argumenti protiv dodjele počasnog doktorata Draganu Čoviću

Na zidu ispred ove dvorane stoje fotografije osoba kojima je naše sveučilište dodijelilo počasne doktorate. Među njima su i oni koji su to priznanje dobili zbog političkog oportuniteta ili konjunkturnih procesa međusobnog osnaživanja trenutno utjecajnih političkih figura unutar Hrvatske ili između Hrvatske i drugih zemalja. Ako dodijelimo ovaj doktorat, bit će to još jedna takva politička gesta Senata.

Međutim, vani, na hodniku, među fotografijama počasnih doktora, i ona je Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Mažuranića, Tomaša Masaryka, Dorothy Hodgkin, Vladimira Preloga. Uvjerena sam da Draganu Čoviću među njima nije mjesto.

U izvještaju povjerenstva navodi se da je Dragan Čović započeo karijeru „u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg Bosne“. Podsjećam povjerenstvo i sve članove ovog senata da u međunarodnopravnom smislu ta republika nikad nije postojala, a da je bosanskohercegovačkim, a posebno bosanskim Hrvatima, osim onim malobrojnima koji su se njezinim osnivanjem okoristili, donijela nepreglednu štetu. Projekt Herceg-Bosne, koji je prokazan i na Međunarodnom sudu u Hagu, a čiji je Čović dosljedni politički nastavljač, zapravo predstavlja tragediju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, u izvještaju povjerenstva navode se i Čovićeve rukovodeće funkcije u mostarskom poduzeću „Soko“, u kojem je šest godina bio i generalni direktor. Tim neospornim činjenicama, potpunoj istini za ljubav, valja dodati još jednu – s kojom povjerenstvo možda nije bilo upoznato ali postoji dokument o tome objavljen nedavno i u hrvatskim medijima – Dragan Čović je u poduzeću „Soko“ za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ratne logoraše bošnjačke nacionalnosti koristio za prisilni rad. Želimo li doista ovo sveučilište opteretiti hipotekom pristajanja na tako teške kompromitacije u kontekstu ratnih logora?

Argument povjerenstva o Čovićevu zalaganju za vladavinu prava provocira da se podsjetimo: protiv Dragana Čovića vođena su tri sudska procesa – jedan je vezan za organizirani gospodarski kriminal odnosno njegov mandat ministra financija i aferu s iznuđivanjem i primanjem mita od vlasnika mesne firme Lijanović , za što je prvostupanjskom presudom osuđen na pet godina zatvora. Na drugostupanjskom sudskom tijelu presuda je ukinuta. Drugi sudski proces, 2009. godine, pokrenut je optužbom koja Čovića tereti za pogodovanje određenim osobama u kupnji nekretnina. Treći put je optužen 2010. godine, za zloupotrebu položaja u prijenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme. Ni u jednom od tih procesa Čović nije osuđen.

Danas bi ovaj senat trebao donijeti odluku o dodjeli počasnog doktorata aktivnom političaru iz susjedne države, nositelju velike političke i ekonomske moći stečene dubioznim načinima, za čije se ime vežu i nečasne radnje poput političkog kadroviranja na mostarskom Sveučilištu, kaznene prijave, prisilni rad ratnih zarobljenika u logorima, nerazjašnjene okolnosti naglog bogaćenja.

Podsjećam zato da je Sveučilište prosvjetiteljska institucija, koja pruža utočište i nove mogućnosti ljudima od znanja, i moralo bi uvijek i po svaku cijenu, težiti emancipaciji od političke i ekonomske moći, a ne njezinu dodvoravanju. S pravom možemo posumnjati u autonomiju ovog sveučilišta i njegovih najviših upravljačkih tijela ako ono u trenutku kad je na vlasti HDZ u Hrvatskoj, dodijeli počasni doktorat čelnom čovjeku sestrinske stranke u BiH.

Dopuštam da je glavni motiv povjerenstva i Rektorova prijedloga, želja da se dodjelom ovog priznanja dade simbolička potpora hrvatskom narodu, koji nedvojbeno jest u nepovoljnom položaju u Bosni i Hercegovini, osipa se i napušta BiH, a u Republici Srpskoj i nestaje. Valja u tom kontekstu uzeti u obzir da je za odlazak i nestanak Hrvata u Bosni i Hercegovini a napose u Republici Srpskoj, jedan od glavnih krivaca i politika Milorada Dodika s kojim Čović već godinama njeguje prijateljske odnose i izvrsno surađuje, a jučer je najavljena i koaliciju HDZ-a i najjače srpske političke stranke kojoj je Dodik na čelu.

Sigurna sam da se ovaj senat može dosjetiti drukčijeg, mudrijeg i korisnijeg načina da osnaži položaj Hrvata u susjednoj državi. Pozivam vas da se odlučimo na taj drugi, i za Hrvate u BiH i za ovaj Senat, puno bolji i etički ispravniji put.

Hvala vam što ste me saslušali.


Na istu temu, odličan tekst JURICE PAVIČIĆA.

Zadovoljstvo

ponedjeljak, 21.05.2018.


Jučer je Mohanđi prvi put održao satsang u Zagrebu, od 5 popodne do pola 9. Njegova je supruga vadila iz košarice papiriće s pitanjima, na koja je Mohanđi opširno odgovarao, s mnogo humora i mudrosti. Na kraju te večeri, kad mi je bio sasvim blizu, vidio sam da ima vrlo fine, nježne crte lice i iznimno topao pogled pun ljubavi. Lica tih božanskih ljudi uvijek zrače naročitom čistoćom i dječjom nevinosti, no to se često ne zamjećuje dovoljno s neke udaljenosti iz auditorija. Netko ga je bio pitao o tome, kako znamo da smo prosvijetljeni, koje mjerilo na to ukazuje. Odgovorio je da je najbitnije najprije postići osobnu integraciju, postati zaista nezavisna jedinka, sve svoje policentrične tendencije i sklonosti skupiti u jedan centar; tada čovjek ostvaruje zadovoljstvo, za koje mu više ne treba nikakav vanjski uzrok. Sretni ste što postojite, ništa izvana ne treba vam da bi u vama izazvalo sreću. Nakon toga vi možete tu sreću, tu ljubav davati napolje, drugima. Tek nakon toga dolazi u obzir put prema prosvjetljenju. O samadhiju je također govorio zanimljivo. Postoji prvi stadij: dugo vremena tragamo za odgovorom na neko pitanje, a onda nam se odgovor konačno otkrije, kristalizira se u našem umu; tada doživimo zadovoljstvo bez misli, to stanje traje neko vrijeme i za njega bi se moglo reći da je prvi stadij samadhija. Drugi stupanj obilježava stanje uma u kojemu postoje pitanja u nama, ali mi više nemamo unutarnji imperativ da na njih odgovorimo. Puštamo ih da postoje, na neki se način distanciramo od cijele te sfere u kojoj postoje pitanja i odgovori. U trećem stadiju, čovjek počinje svjedočiti svim svojim mislima i emocijama i prestaje se s njima identificirati; promatra ih kao što kroz prozor svojega stana promatra ljude i automobile na ulici. U četvrtom stadiju, zbog toga što trajno samo svjedoči svojim mislima, one se počinju prorjeđivati, sve ih je manje, i na kraju svijest ostaje čista i prazna u tišini bez misli - um se tada rastvara i nestaje, ostaje tek mali, sićušni ostatak uma koji je nužan za percepciju i komunikaciju s vanjskim svijetom. U petom stadiju čovjek postaje avadhuta, nesvjestan tijela, potreba, gladi i žeđi, posve uronjen u unutarnje blaženstvo. U Indiji avadhute često hodaju posve goli uokolo, u trajnoj ekstazi onkraj ega. Posljednji je stadij potpuno stapanje kapi s Oceanom; Mohanđi kaže da tek na tom stupnju čovjek može primati u sebe sve božanske energije i potom ih transformirane slati u svijet.

Netko ga je upitao o izlazu iz financijske krize. Naglasio je da je duh dijeljenja u tome od ključne važnosti. Čovjek možda u nizu inkarnacija trajno ima misao o nedostatnosti i ona ga prati kao sjena i određuje njegovu sudbinu. U ovom će životu možda postati bogataš i razviti škrtost pa će ga sljedeći život zbog toga ponovo dočekati siromaštvom. Ako nemamo novac, ne možemo ga ni dijeliti, ali zato možemo dijeliti sve drugo: svoje vrijeme, svoj talent, svoju ljubav, svoju skrb itd. Bitno je to stanje duha obilja, u kojem se dijeli s drugima sve što se može dijeliti. Već nakon 6 mjeseci življenja u takvom duhu, rekao je Mohanđi, financijsko će se stanje početi popravljati. Jednom je sa suprugom živio u nekoj zgradi: prije objedovanja najprije bi nahranili ptice u parku, potom bi dali malo šećera mravima u kuhinji, nahranili bi druge životinje u stanu, ako je zgrada imala zajedničkog čuvara otišli bi do njega pa bi ga ponudili hranom ukoliko još nije ručao, a tek bi potom sjeli i sami objedovali. Stalno su živjeli u tom duhu dijeljenja.

Integracija osobnosti i zadovoljstvo koje iz nje proizlazi kao prirodni miomiris duše, punina i samodostatnost, preduvjeti su da bismo išta istinsko mogli dati svijetu. Govorio je o porijeklu našeg uma: u prošlim životima imali smo neka iskustva, ona su se pretvorila u impresije ili utiske, utisci su postali tendencije, tendencije su postale želje, a želje su se na koncu transformirale u misli. Misli tvore um, koji nam zadaje toliko briga. Samo u tišini uma nastaje sloboda, koja se razvija kroz svjesnost i svjedočenje. Sebe shvaćamo preozbiljno, životu treba pristupati s mnogo humora i vedrine, u suptilnom prijelazu iz Branka, Ines ili Ivane - iz kojih projiciramo sve što doživljavamo - u bezimeno sebstvo koje samo jest i samo svjedoči. Ovo su moje slobodne riječi, po smislu iznesene nakon jučerašnjeg druženja s Mohanđijem. Na kraju večeri ostao sam blizu pozornice i gledao ga izbliza: tako profinjenog, tankoćutnog, susretljivog, otmjenog u spontanosti. Nekima je dao šaktipad, s nekima se zagrlio, u jednom trenutku ostali smo jedan spram drugog pa me uhvatio rukama za moje ruke, zagrlio me, rekao sam mu: "Thank you, Swamiji." Nakon toga opet me uhvatio za ruke, proslijedio sam mu pozdrave svoje supruge, rekao je: "Primam pozdrav i uzvraćam ga." Po povratku kući iz Španskog, imao sam u glavi dva osnovna osjećaja: veliku urgentnost da nešto napravim sa svojim životom u smjeru dijeljenja, davanja iz sebe onog dobrog i pozitivnog što može pomoći iscjeljenju svijeta, dijeljenja kao jedinog, doslovno jedinog smislenog načina življenja; i dakako imperativ, nestrpljiv i jak, da se popravim kao čovjek, da postanem bolja osoba, jer ne mogu dijeliti iz sebe bezveznog i lažnog, iz sebe takvog koji još uvijek puno više uzima nego što daje. Kakvog smisla ima život, ako ga provodimo u sebičnosti?

Shelli Walters

utorak, 15.05.2018.



U sjenci kestena

subota, 12.05.2018.


S Viorelom Vedrinom prijateljujem već 23 godine. U međuvremenu smo zajedno popili hektolitre piva, počevši od „Kvazara“ na Opatovini i „Donjeg grada“ u haustoru Frankopanske, od studentske kantine Ekonomskog fakulteta, KSET-a i „Tituša“ u vrhu Mesničke pa sve do novovjekih kafića s jeftinom Žujom, razbacanih diljem grada, od Dubca do Utrine i Sopota. Moj prijatelj Viorel nije rumunjskog porijekla; ime je dobio po rumunjskom baletanu u kojeg je njegova mama bila zaljubljena kao mlada djevojka. Povod za ovaj razgovor njegova je nedavno objavljena knjiga Putovanje u Nigdjezemsku koja ima znakoviti podnaslov: „dekonstrukcija sablasti vjerovanja ili pokolj nevine dječice“.

Mariano Aureliano: Striček Inžinjer (tako smo ga prozvali '94. na dan svečane promocije u inžinjera elektrotehnike), tvoja je knjiga ipak izazvala poprilično zanimanje pučanstva, što je pokazalo da si i opet jednom ispao loš prognozer. Za početak, objasni našem nevidljivom blogerskom auditoriju, o čemu je u toj knjizi riječ.
Viorel Vedrina: U njoj pljujem po svim zamislivim i nezamislivim vjerovanjima, bez obzira na dob, spol, naciju, rasu, vjeroispovijest ili rodni identitet.

MA: Reci nam jedan primjer takvoga vjerovanja.
VV: Svijest. Ljudi vjeruju da postoji neka svijest.

MA: Pa zar ne postoji? Nije li postojanje svijesti očigledno?
VV: Očiglednost je još jedno hazardno vjerovanje. Zbog „očiglednosti“ su se vještice spaljivale na lomači i ljudi se klali u nebrojenim ratovima.

MA: Da nismo svjesni, kako bismo sada razgovarali?
VV: Da postoji neki razgovor između nas, i to je samo još jedno vjerovanje. U neodredljivom nečem ljudi nasumce, ni iz čega, formiraju grupacije pojava koje počinju doživljavati kao iskustva, potom tim iskustvima nadjenjuju imena i stvar je gotova: objekti i događaji, time što su dobili svoje ime, zacementirani su za vječnost te ih se više nikada ne propituje. Vjerovanje u sve i svašta, ta posebna mentalna struja obustavljenosti propitivanja, početni je uzorak koji generira sve ljudske probleme i svu patnju.

MA: Kako bismo se uopće snalazili u svijetu, kad ne bi bilo takvog elementarnog vjerovanja, ili onoga što George Santayana zove „animalnom vjerom“?
VV: Naš se mozak od rođenja formira na način „vjerovanja“, pri čemu je, dakako, i „mozak“ samo još jedno vjerovanje. Postoje radikalno drugačiji načini „odrastanja“ i „razvoja“ ljudskog bića, koji uzimaju u obzir sasvim drugačije „konsenzuse“ koji se baziraju na varijacijama energetskih intenziteta, umjesto na vjerovanju u istinitost pojavnosti baziranoj na pojmovima. A biće, dakako, može funkcionirati i bez ikakvih konsenzusa. Obzirom da je sav ljudski rod uhvaćen u tu zamku vjerovanja u konceptualnu pojavnost, ono jedino što nama preostaje jest radikalna dekonstrukcija iz sekunde u sekundu. Mi smo već duboko i totalno sjebani pa se stoga ne treba zamarati pitanjem, kako bismo se snalazili u svijetu bez te sjebanosti. Nije poanta u tome, da novom sjebanošću pokušavamo poništiti staru sjebanost.

MA: Postoji li Bog?
VV: Postoji, ali samo u tvojoj glavi. Ima tri slova, od kojih se prvo katkada piše velikim slovom.

MA: Ali, tko je stvorio svemir i živa bića te čovjeka kao razumsko samosvjesno biće, ako nije Bog?
VV: „Stvaranje“ je vjerovanje. Zašto misliš da postoji stvaranje?

MA: Ta, zar ne vidimo kako iz sjemenke nastaje hrast?
VV: Naravno da ne vidimo. Rast i razvoj samo su naknadne izvedenice u nečemu što smo blesavo nazvali umom, neosnovani zaključci. Imamo bezimenu datost, frontalno nešto, i s druge strane izmišljanje iskustava.

MA: Iskustva nam omogućuju predviđanje, koje mnogostruko olakšava život.
VV: „Olakšavanje života“ je hazardno vjerovanje koje ništa zbiljski ne olakšava. Čak je i izraz „niz nezavisnih sekvenci koje neopravdano povezujemo u jedinstveni događaj poput rasta ili stvaranja“ tek jedno suptilnije podavanje vjerovanju. Vjerovanje je duboko ukorijenjena navika, koju se ne može i ne treba rješavati aktom volje, nasilno.

MA: Što je s intuicijom?
VV: Ona je znanje o nečemu bez posredovanja informacija. No, po tome što je „znanje“, u biti se ne razlikuje od svih onih „znanja“ koja smo dobili posredstvom informacija. „Znanje“ je vjerovanje, a i način na koji smo došli do toga znanja također je vjerovanje.

MA: Nije li i „vjerovanje“ samo vjerovanje? Mi govorimo o vjerovanju, a ta je riječ isto tako samo jedno prepoznavanje, jedan mentalni obrazac.
VV: Točno. I priča o vjerovanju je samo vjerovanje. To i jest poanta cijele ove spike. Potpuna dekonstrukcija i samu dekonstrukciju vidi kao vjerovanje. Ništa ne preostaje. Dekonstrukcija je putovanje u Nigdjezemsku.

MA: Jesi li ti ateist ili materijalist?
VV: Obje te riječi visoko su zasićene vjerovanjem, čak i više nego li riječi teist i idealist, odnosno vjerovatelj u duhovnu pozadinu svega. Iako među vjerovanjima u biti nema gradacije, od manjih prema većima, stupanj hipnoze u ateista i materijalista ipak je još i veći nego u ovih drugih, jer ateist ima duplu izvedenicu ili dvostruki sloj ili duplu dozu vjerovanja. Njegovo drugo, ateističko vjerovanje, proizlazi iz prvog koje je primarno. Ateizam je tek banalna antiteza teizma, on nema vlastitu iskustvenu supstanciju. Druga je stvar činjenica da su ateisti često inteligentnija čeljad od vjernika. Tamo gdje je vjernik samo vjernik, gdje nije vjernik-katolik ili vjernik-pravoslavac ili vjernik-hinduist, musliman, budist itd, uglavnom je inteligentniji od nevjernika. Problem je u tome što je većina vjernika sama sebe svrstala u idiotske torove pojedinih vjeroispovijesti. Oni dodatno vjeruju u svakakve fantastične pizdarije, sve do takve razine zaglupljivanja zbog koje više ne smiješ nacrtati karikaturu Muhameda. Kada u samome fundamentu vjerovanja već ne bi postojao faktor zaglupljenja, ne bi se ni moglo dogoditi režanje na karikaturu ili neviđeno islamističko nasilje u ime Alaha, riječi s četiri slova. Ljudski je um fundamentalno, strukturalno pokvaren, zaražen virusom nasilja i nanošenja boli sebi i drugima, a taj virus je vjerovanje. Čak i tako benigno vjerovanje kao vjerovanje u postojanje svijesti, u sebi sadrži klicu ili osnovu nasilja. Ljudi govore: „Nije zlo u Islamu, ili u katoličanstvu, ili u ovoj ili onoj vjeri, već je zlo u čovjeku, u pojedincu, i ono nema veze sa samom religijom.“ No, je li to baš tako? Vjerovanje samo po sebi generira zlo, a kada se radi o vjerovanju u neko svemoćno božansko biće čije se direktive ne smiju propitivati, niti osporavati, Pandorina kutija je otvorena. Pogledaj samo tu vjersku netoleranciju i isključivost čak i među najkrotkijim ovcama. Meni je to odvratno, gadi mi se. I je li baš slučajno, da se vjera i nacija u tolikoj mjeri izjednačavaju i preklapaju u značenjima? Naravno da nije. I vjeroispovijest i nacionalnost spadaju u iznimno visoku hazardnost vjerovanja, kao što čovjek koji je strusio u sebe litru rakije u kratkom roku spada u alarmantno alkoholizirane osobe zbog kojih je mudro odmah nazvati policiju i hitnu. Nabrijani katolik-Hrvat tempirana je bomba.

MA: Postoje eklektični vjernici čija je misaona pozadina više ezoterijska, nego li religiozna.
VV: Pa da, krasno, i onda ti takvi krenu pametovati o karmi i reinkarnaciji i misle da su pobrali svu pamet svijeta i da im nitko nije ravan u objašnjavanju tajne postojanja. Svakom tumoru i svakoj pretilosti oni lakoćom recitiranja abecede lijepe etikete ovih ili onih karmičkih uzroka. Njihova je arogancija također nasilje nad bližnjima, iako ih ne nagoni da se opašu eksplozivom i krenu na misu. Što ne znači da jednoga dana neće i to, ukoliko se svjetski događaji kumulativno radikaliziraju po principu lančanih reakcija. No, pustimo vjerovanja u svjetske događaje i lančane reakcije i kumulativne radikalizacije njima samima, a mi se vratimo u ravnovjesje, kakvo već postoji nakon dva hladna piva na terasi Palainovke u sjenci kestena.

MA: Vratimo se pitanju svijesti, jer mi tvoj odgovor i dalje nije jasan. I dalje ne vidim zašto bi očigledna činjenica svijesti bila vjerovanje.
VV: Sve što se doživljava kao iskustvo i potom se imenuje, vjerovanje je. To što je nešto očigledno ne znači baš ništa, jer je i očiglednost samo vjerovanje. Probaj definirati svijest. Što je svijest?

MA: Svijest je priroda bića kojom opaža svjetove unutar svog uma.
VV: Eto vidiš, izblebetao si neku bedastoću koja ništa ne znači. Ako kreneš definirati riječi „opažanje“, „biće“, „priroda“, „svijet“, „um“, „Bog“, „Vrag“ itd, jednako nećeš nikamo stići, nego ćeš jednu nepoznanicu opisivati drugom, a sve na bazi vjerovanja da nešto smisleno činiš.

MA: Što je onda to što smo prozvali sviješću, a čime opažamo vanjski i unutarnji svijet?
VV: Ništa nismo prozvali sviješću. Tek, izmislili smo neku riječ i potom joj u nastavku izmislili i značenje ili definiciju. Sve su to puke izmišljotine, u koje vjerujemo. Svijest je samo riječ, ne postoji ništa što bi stajalo iza te riječi kao njena zbiljska supstanca. Mi vjerujemo da riječ „svijest“ nešto znači, ali ona ne znači ništa, kao što nijedna riječ ne znači ništa. Jednu izmišljotinu ili nepoznanicu opisujemo drugom izmišljotinom ili nepoznanicom i pritom vjerujemo u neku istinu koja bi, kao, trebala stajati u pozadini tih izmišljanja, ne videći da je i „istina“ samo još jedna izmišljotina.

MA: Ako je to tako kako ti kažeš, jesu li onda svi duhovni učitelji, Majstori i Avatari, Sinovi Božji, samo varalice koje žele izmanipulirati naivnu bezazlenu dječicu čovječanstva u svrhu neke svoje skrivene ili manje skrivene koristi ili se tu ipak radi o nečem drugom?
VV: Svi ste opsjednuti varanjem i manipulacijom. Ja nemam pojma kako funkcioniraju Avatari i Majstori i Sinovi Božji i svi ti bjelosvjetski klaunovi kojima se nadjenjuju smiješna imena. Ako su raskrstili sa svim vjerovanjima, onda funkcioniraju prirodno, nikakva im manipulacija ne pada na pamet. To što utječu na ljude na razne načine, u meni ne stvara poriv da objasnim ili opravdam njihovo ponašanje. Teško je i zapravo nemoguće izreći, zašto se netko, tko je raskrstio s vjerovanjima, ponaša ovako ili onako. Vjerojatno ni oni sami ne znaju i ne daju odgovor na to pitanje. Možda veću hipnozu zamjenjuju manjom, dublje ukorijenjena i više hazardna vjerovanja onim lakšima i manje hazardnima, koja će biti lakše iščupati zajedno s korijenjem. To su samo bezvezna naklapanja. Nitko ne zna zašto čini to što čini, a ne treba ni znati. Čim se krene u objašnjavanja bilo koje vrste, tu su odmah vjerovanja koja se nameću i sugeriraju. Istina ne postoji. Istina je samo riječ oko koje se grade himere vjerovanja.

MA: Istina ne postoji?
VV: Čim ustoličiš istinu, odmah se stvore pretendenti na njeno prijestolje, koji anatemiziraju svoje protivnike. Vjerovanje u istinu zasigurno je najhazardnije vjerovanje.

MA: Ako nema istine, onda je sve relativno i dopušteno.
VV: Pa kaj s tim što je sve relativno i dopušteno? Vi istinoljupci trajno zamarate ostalu čeljad sa spikom o opasnostima sveopćeg relativiziranja. Zar misliš da je itko zaklao svoga susjeda zbog toga što je vjerovao kako je sve relativno i dopušteno? Ne, nego upravo obrnuto: zaklao ga je zato što je vjerovao da je istina na njegovoj strani. Zaklao ga je zbog istine i u ime istine.

MA: To zvuči uvjerljivo. A što je s tezom da je režim Sovjetskog Saveza bio toliko brutalan upravo zbog toga što je bio bezbožan? Bezbožnicima, navodno, cilj opravdava sredstvo, jer se ne boje Božje kazne.
VV: Crkva Božja Katolička činila je kroz cijelu svoju povijest toliko zla upravo zato što je bila bezbožna?! Pa ne. Nego zato što je vjerovala u Boga. Bog joj je davao legitimitet za lomače i sprave za mučenje, jer je Božja Istina bila u njenim rukama. Ono što je Crkvi bilo vjerovanje u Božju Istinu, Rusima je bilo vjerovanje u Socijalizam Pod Svaku Cijenu. Poznato je da je Staljin prekopirao scenografiju i koreografiju iz pravoslavlja, promijenio je samo terminologiju, iako ni nju ne u bitnome, jer je i boljševicima vjerovanje bilo od iznimne važnosti. To nije bilo vjerovanje u Boga, nego u Besklasno Društvo, no u čemu je stvarna razlika? Ideje su tvornice nasilja, jer im je korijenje duboko u vjerovanju.

MA: Ne bismo imali nijednog filozofa kad bismo se odrekli ideja. Zar nema ljepote u idejama?
VV: Svi su filozofi mentalni masturbatori, a tko puno masturbira, nema energije za ratovanje. Zato su filozofi mahom miroljubivi ljudi. Njihova su razmišljanja, na sreću, toliko apstraktna i komplicirana pa ih ljudi zaborave onog trena kad zaklope knjigu; stoga je šteta od njihovih ideja minimalna. Filozofi su najmanji problem. A što se tiče ljepote u idejama, smatram da je ona uistinu prisutna samo u onim mislima koje dekonstruiraju vjerovanja. Zbog toga su toliki očarani Nietzscheom, čovjekom svoga vremena koji danas djeluje deplasirano i smiješno.

MA: Zašto misliš da je Nietzsche danas deplasiran i smiješan?
VV: Zato što njegova bombastična narcisoidnost danas djeluje kao karikatura, naivno i djetinjasto. Današnjim svijetom vladaju sofisticirani Narcisi sasvim drugačijega kova, s Maskama koje virtuozno mijenjaju izraz od potrebe do potrebe, s umetnutim mnogobrojnim slojevima podteksta kojima je često gotovo nemoguće ući u trag. Devetnaesto je stoljeće dječji vrtić spram današnjih predatora. Hoćemo još jednu Žuju? Konobar, molim Vas još dva Ožujska.

MA: Sjećaš li se naše davne rasprave iz sredine devedesetih, o tome razlikuje li čovjek koji se nalazi u nirvikalpa samadhiju dobro od lošeg piva?
VV: Kao što vidiš, mi smo još uvijek na Žuji, dakle zdrav duh nirvikalpa samadhija nije nas nikada napustio. :-)



Promise

utorak, 08.05.2018.



Donny McCaslin

subota, 05.05.2018.


Saksofonist Donny McCaslin među ostalim je poznat i po sjajnom angažmanu njegova jazz kvarteta na zadnjem albumu Davida Bowiea Blackstar.



Dodatak:

Pitanje: Što je to „ja“?

Odgovor: „Ja“ kao spoznajni osjećaj proizlazi iz rasta svjesnosti nakon određene granice. Tu granicu prepoznajemo kao samosvijest pa kažemo da je životinje ne posjeduju. Samosvijest, međutim, samo u svojemu izvornom obliku sadrži istinu, a kada se u nju uplete misao, ona se pervertira u samozrcaljenje.

P: Zašto je misao tako loša ili pogrešna?
O: Misao uopće nije naša prirodna osobina, ona nam je nametnuta kao strana instalacija, ne bi li se čovjekom vladalo, ne bi li se iz njega izvlačila energija da posluži kao hrana. Ponavljam: misao nije naša, nikada nije trebala biti, misao je grešna struktura, otrovna supstanca, destruktivni element u psihi. Misao čini samozrcaleći mjehur iz kojega ne možemo pobjeći, ona proizvodi uspoređivanje i strah, agresivnost i pohlepu, očajanje i beskarakterno, prizemno, ružno radovanje nad vlastitim životnim zgodicima i uspjesima, koji su sebične naravi. Misao je ta koja kaže „ja“ i onda to „ja“ odvaja od drugih i stvara strategije obrane i napada. Nešto posve suludo i promašeno.

P: Dakle, „ja“ nije ništa dobro i pozitivno?
O: „Ja“ u sebi sadrži klicu istine, izvorne samosvijesti nakon porasta svjesnosti iznad određene energetske razine, a upravo zato stranim kozmičkim porobljivačima i jesmo toliko zanimljivi i slasni. Vidjeli su da nam mogu instalirati svoj um jer smo već prešli granicu samosvijesti; misao se, naime, ne uspijeva primiti i zadržati unutar svjesnosti koja još nije prešla tu granicu. Dočekali su nas čim smo evoluirali iznad određene točke.

P: Nije li to velika tragedija čovječanstva?
O: Jest, u jednu ruku, no mi imamo i pomagače, koji djeluju iz još veće sjene negoli ovi porobljivači. Ti pomagači uspjet će prije ili poslije ono što nam je postalo nedostatkom pretvoriti u prednost, i tako će čovječanstvo jednoga dana biti naoružano iznimnom, izuzetnom snagom da se probija do neslućenih razina svjesnosti. Tada će biti kadro sijati kozmičko sjeme te velike spoznaje, pomagat će bićima kozmosa da i ona uznapreduju do tih visina. Čovječanstvo ovog planeta bit će Učitelj iznimne vrline i kvalitete. Naši pomagači već sada svaki negativni trend i proces preokreću u našu korist, iako se to još ne primjećuje na globalnoj skali. Nekada je čovjekova degeneracija vazda bila samo to i ništa drugo, a sada više nije tako, svaki se degenerativni proces sada odmah detektira i druge snage unutar društva odmah preuzimaju na sebe odgovornost da iz toga izgrade nešto novo i konstruktivno. Prije se ništa slično nije moglo dogoditi, jer u čovječanstvo još nije bila usađena ta nova kozmička energija koja sve loše obrće u dobro, na sebi svojstven i tajanstven način. Na visokim mentalnim ravnima danas je inkarniran avatar Sinteze, on čini nevjerojatan civilizacijski obrat.

P: Što da učinimo da ne mislimo, da ne proizvodimo misli?

O: Nemojte ih shvaćati ozbiljno, nemojte sebe shvaćati ozbiljno. Jedno je imati prirodni dignitet i osobni integritet, a drugo je svaku svoju misao shvaćati kao važnu misao važne osobe – treba naučiti suptilno razlikovati to dvoje. Misao je materija, materijalistički nastrojeni ljudi uvijek imaju jako puno misli, i ona je još k tome nesveta, profana, toksična materija. Ona je uvijek, uvijek grabežno nastrojena, želi opstati i pritom ne bira sredstva. Slijedite li misao, ona vas nikada neće dovesti do ispunjenja ili ostvarenja, ona ne želi svršetak, prekid, želi perpetuirati, želi se granati u nedogled, širiti svoje područje. Ako ste dovoljno naivni da je slijedite, odvest će vas ili u potpunu propast, ili u potpunu iznemoglost i bolest. Misao nas je zavarala da mislimo da ćemo bez nje biti tupi, neinteligentni i nesposobni. No, misao nije sve što imamo, mi imamo svjesnost, mi imamo izvornu samosvijest koja se širi u lucidnosti i intuitivnosti čim se uspijemo otarasiti misli iznad određene mjere. Tek onda kada smanjimo misaonost ispod određene granice nastupa pravo carstvo spoznavanja i umijeća praktičnog djelovanja i odlučivanja, i tada započinjemo rasti u energiji, rasti u percepciji, rasti u vitalnosti i iskonskoj radosti postojanja, rasti u neosobnom znanju za koje se više nećemo kačiti. Postajemo protočni, a ne više fiksirani. Tečemo, bivamo rijeka, silno prilagodljiva, vječno u struji života.

Eksplozija svjesnosti

utorak, 01.05.2018.


Pitanje: Je li individua vječna i apsolutna ili je to samo Bog?

Odgovor: Pogrešno pitanje ne može imati ispravan odgovor. Individua nije nešto što ima stvarno postojanje, ona je samo privid uslijed tromosti i nedovoljne svjesnosti uma. Individua je vrlo niska razina svjesnosti unutar konstante svijesti. Kada spavamo dubokim snom bez snova, tada postoji samo svijest, u kojoj nema misli, tendencija, želja, u kojoj svjesnost nije ni za što zakačena pa ne ide za tim objektom. Nakon buđenja zaključujemo da je to bio period nesvjesnosti, no to je samo zaključak nastao kasnije, uslijed usporedbe sa stanjem budne svjesnosti. Svijest se nikad ne gubi, ona je konstanta, na polju svijesti raste cvijeće svjesnosti. Svjesnost čovjeka mnogo je veća i jasnija od svjesnosti životinje, no on je u nekom međuprostoru; dok su životinje nerijetko instinktivno intuitivne upravo zbog svoje snolike svjesnosti, čovjek je u procijepu u kojem nema ni instinktivne intuitivnosti ni duhovne intuitivnosti, on je ograničen na razum i interpretaciju podataka prikupljenih osjetilima. Pa ipak, on je mnogo svjesniji od životinje. No, čak je i takva svjesnost još uvijek vrlo, vrlo niska, stoga se njemu pričinja da je individua. On ima osjetila, memoriju, intelekt, jezik kojim se sporazumijeva, i sve mu je to u funkciji praktičnih potreba i rješavanja praktičnih izazova života. No, to je nedovoljno da bi se razbila iluzija individualiteta.

P: No, čovjekova se svijest projicira iz jedne određene točke unutar njegova tijela, ne projicira se iz posvudašnjosti.

O: To je zaključak nastao na toj ograničenoj razini svjesnosti. Misaoni procesi u umu stvaraju kontekst koji je izmislio cijeli jedan nepostojeći svijet. Taj je svijet samopotvrđujući, on traži i nalazi dokaze u samome sebi. Vi ste sada osoba XY, mislite da ste to, no ako bih vam promijenio svjesnost, ako bih vam u um stavio svjesnost, osobnost, karakter i perceptivni svijet osobe ZM, vi ne biste primijetili da se nešto dogodilo, ne biste uočili razliku. Zašto? Zato što tada više ne bi bilo osobe XY koja bi mogla reći: gle, sada više nisam osoba XY, sada sam osoba ZM, kako čudno?! Ili ste jedna osoba, ili ste druga, ne možete biti obje. Dakle, kako vi možete znati, da možda 60 puta u minuti ne postajete neka nova osobnost, neka nova individua? Vi to ne znate, jer ne možete uočiti razliku, nemate manevarski prostor za usporedbu. I gdje je onda individua, individualnost? Je li ona nešto trajno, nešto konstantno? Ili je ona samo zaključak na osnovu iluzije kontinuiteta i trajanja? Taj kontinuitet je velika zabluda. Kada se jednom taj kontinuitet prekine, čovjekova svjesnost eksplodira u svijest, svjesnost se stapa ili poistovjećuje sa svijesti, i to je Oslobođenje. Svijest je bazična, ona nema svojstva, intenzitet, operativnu moć. No, kada se svjesnost uslijed eksplozije nastale prekidom iluzije kontinuiteta sjedini sa svijesti, tada se rađa Bog, jer Bog je upravo jedinstvo svijesti i svjesnosti, jedinstvo apsoluta i njegove moći, njegove inteligencije, njegove ljubavi, njegove beskrajne ljepote. Svjesnost nije iluzija, ali je kontinuitet unutar svjesnosti iluzija. Iluzija kontinuiteta tako je ujedno i iluzija identiteta. Identitet kaže: ja sam taj i taj, različit od ovih ili onih. Kada postanete Bog, tada kažete: ja sam ništa, ja sam tek prazna cijev kroz koju huči vječnost, ispredajući najnevjerojatnije priče o svjesnosti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.