Eurosong i Mađari

subota, 28.04.2018.


Nemajući i ne imajući pametnija posla, preslušavam pjesme za ovogodišnji Eurosong. Ima tu svega, dakako, daleko najviše bezlične konfekcije, no ipak mi češka, francuska, belgijska i austrijska pjesma nisu tako loše, a u irskom spotu ima lijepih ulica nakon kiše. Crnogorci su zaostali u nekom prošlosvršenom vremenu, a Gruzijci pate na plahte i zavjese baš kao i mi. ;-) Za uho mi je zapela ova mađarska nirvana-pjesma, žestoka i efektna, pa kom opanci, a kom obojci:



;-))))))


Dodatak: MIŠEVI I MAČKE NAGLAVAČKE.

Kako je prohodao patuljasti poni

petak, 27.04.2018.




Mohanđi i Devi: INTERVJU gratis.

Dva kavaljera frajle Melanije

srijeda, 25.04.2018.



Tri slike

utorak, 24.04.2018.


Zaljubljene svjetiljke, Torino, Italija:



Dlake na kaputu:



Prepoznajete li ženu sa slike?


Ljubav krvari

ponedjeljak, 23.04.2018.


Odlična najavna pjesma s najnovijeg albuma Gorana Bareta & Majki Nuspojave:



Meni osobno vrlo zanimljiv, povremeno vrlo šaljiv, ali i mudar INTERVJU S GORANOM BARETOM.

Crkva protiv "šaptača zmijama"

utorak, 17.04.2018.


Ne mogu da ne ukažem na odličan tekst Jurice Pavičića od 14. travnja o najnovijoj TEORIJI ZAVJERE zadarskog nadbiskupa i trenutno prvog čovjeka Hrvatske biskupske konferencije Želimira Puljića.

Izdvajam jedan odlomak:

A onda su “šaptači zmijama” otvorili i posljednji, najpogubniji front: a to je kuhinja. Izveli su žene iz kuće, dali im da rade ili im - poput onog vampira Tita - dali zajamčenu ravnopravnu plaću i pravo glasa. Suvišno je i reći da je Crkva, poglavito hrvatska, i tada znala što se krije iza takve “ljudske ispraznosti i taštine”. Pa i sam kardinal Stepinac još 1955. piše da se “pod parolom lažne emancipacije žene rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva”. Te 1955. Stepinac s istinskom stravom piše o ženama koje su počele raditi, zarađivati i nositi hlače. To su žene - piše on - “koje su prezrele Boga, svoju stidljivost i pošteni rad. To je specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene. Odvratna je Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima”, pisao je budući svetac.


Sixto Rodriguez - Forget it:


Prosvjed protiv Orbana

nedjelja, 15.04.2018.




Muzička numera gratis - Sixto Rodriguez:



Sličica pride (no karte su rasprodane):



Franjevački dernek na Rivi

petak, 13.04.2018.

Jučer je na splitskoj Rivi bilo naročito veselo i dostojanstveno, sva se hrvatska pamet i inteligencija skupila na jednom mjestu, da iskaže svoju suprotivost crnome vragu u ženskome tilu ili pak crnoj vištici u muškom. Bilo kako bilo, franjevci su se naplesali do mile volje, zastave su vijorile, časne su poskakivale kao na nekim lakim drogama, Duh Sveti bio je u narodu i vodio ga u još jednu historijsku pobjedu. Mi Hrvati, odabrani narod, nikada nećemo prihvatiti da nam neke tamo lezbejke iz Bruxellesa određuju u koji ćemo zahod ići i kakve ćemo halje nositi. Amen.

Dakle, uživajte u FRANJEVAČKOM DERNEKU na splitskoj Rivi i neka vam srce zakuca ponosno, ponosno.



Sixto Rodriguez

srijeda, 11.04.2018.

Neku sam večer u kasnom terminu oko ponoći slučajno na HTV-u, mijenjajući programe, nabasao na izvanredni dokumentarac Malika Bendjelloula, genijalnog mladog švedskog filmaša koji se nažalost s 27 godina bacio pod vlak podzemne željeznice u Stockholmu. Dokumentarac je nakon tisuću dana mukotrpnog i neizvjesnog rada konačno pokrpan i završen 2012. godine, u švedsko-britanskoj koprodukciji. Već je početkom 2013. ovjenčan nagradama na Sundance festivalu, a potom su se nagrade stale nizati bez kraja, uključujući i Oscara za najbolji dokumentarac. Film se zove Searching for Sugar Man, a priča neobično dirljivu i nevjerojatnu priču o izgubljenom pa pronađenom genijalnom glazbeniku iz Detroita. Sixto Rodriguez šesti je sin roditelja doseljenika iz Meksika u Detroit, pripadnika detroitske radničke klase, rođen 1942. godine. Čovjek ulice i opskurnih barova, istovremeno nježan i subliman, s gitarom je poput Dylana i sličnih kantautora onoga vremena u svojim pjesmama pripovijedao o teškim sudbinama svojih sugrađana, sirovi materijal iskustva transformirajući u izvanredan glazbeni izričaj. 1968. tako su ga u jednom zadimljenom baru zatekli neki glazbeni producenti, vidjeli su čovjeka leđima okrenutog publici kako prebire po gitari i neobičnim, zanimljivim glasom pjeva iznimne pjesme. Ponudili su mu suradnju pa je tako 1970. nastao njegov prvi album Cold Fact, a potom u studenom 1971. i drugi, Coming from Reality. Oba su se albuma vrlo loše prodavala, možda zbog njegova meksičkog prezimena koji je potencijalne kupce asocirao na hispansku glazbu koja u to vrijeme nije bila popularna u SAD-u. Zapravo, gotovo da bi se moglo reći, da se uopće nisu prodavala. Prvi stih njegove zadnje pjesme na drugom albumu, Cause, ide ovako: Cause I lost my job two weeks before Christmas... i ima upravo proročki karakter, jer se njegov drugi album toliko loše prodavao da je upravo dva tjedna prije Božiča bio povučen iz prodaje. I tako je Sixto Rodriguez zauvijek otišao u zaborav. Zauvijek? Ipak ne.

Legenda kaže da je netko sa sobom iz Amerike, vraćajući se u Južnoafričku Republiku, slučajno bio ponio prvi Rodriguezov album Cold Fact. Ondje je album išao od ruke do ruke i u kratkom vremenu postao silno popularan. Neke su pjesme s tog albuma postale tako himna otpora Apartheidu, snimale su se piratske kopije, Rodriguez je bio slavan i popularan, obožavan više nego Presley u Americi. Najmanje pola milijuna kopija njegova albuma na ovaj je ili onaj način našlo put do crnih i bijelih građana JAR-a, nije bilo glazbene trgovine koja u svojoj ponudi nije imala i Cold Fact Sixte Rodrigueza. On je bio opće mjesto u glazbi, poput Beatlesa. A cijelo to vrijeme sam Rodriguez o tome pojma nije imao. Radio je u Detroitu kao najamni radnik, krčeći stara ruševna dvorišta i čisteći kuće, radeći na restauraciji objekata, obavljajući teške fizičke poslove, odnoseći staru kramu. U Južnoafričkoj Republici o njemu su nastajali mitovi pa se tako pričalo da se na nekom koncertu, pjevajući okrenut leđima publici, polio benzinom na pozornici i zapalio, druga je priča govorila da se ubio pištoljem u zatvoru, itd. Uglavnom, o njemu se mislilo da više nije živ. Igrom raznih neobičnih okolnosti, međutim, dvojica su entuzijasta iz JAR-a započela pravu glazbenu detektivsku potragu za Sixtom, uopće ne znajući odakle da započnu i gdje da ga traže. I oni su mislili da je mrtav, pa ipak, htjeli su saznati nešto više o tome. Nisu znali u kojem je gradu živio jer to nije pisalo na omotu vinilke, znali su samo riječi njegovih pjesama u kojima su se spominjala različita mjesta. Spominjali su se i London i Amsterdam pa su i tamo otišli da nešto saznaju o njemu, međutim bez uspjeha. Kad su već htjeli odustati, jednom je od njih zapelo za oko neko mjesto koje se spominjalo u jednoj pjesmi, za koje se ispostavilo da je dio Detroita. To je bio prvi pravi trag. Uspjeli su stupiti u kontakt s nekim detroitskim glazbenim producentima i na kraju raznih pitanja o Rodriguezu usudili se postaviti pitanje - kako je ovaj umro. A s one strane slušalice odgovoreno je: pa nije umro, živ je i zdrav, živi u Detroitu. Bio je to pravi šok!

Potom su se događaji vrtoglavo zakotrljali. Na internetu su se oglasili s molbom, da im se javi netko tko nešto zna o Rodriguezu, i tu je molbu slučajno na nekom forumu vidjela jedna Rodriguezova kćer. Javila im se, a onda im se u jedan po ponoći po južnoafričkom vremenu javio na telefon i sam Rodriguez. Ubrzo je Sixto - a bila je to već 1998. godina - sa svojim kćerima stigao u JAR, dočekan ondje kao nacionalni heroj, i održao 6 izvanrednih koncerata u prepunoj dvorani u Cape Townu. Ljudi nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima, ovacije su bile ogromne, tisuće grla bez prestanka je pjevalo s njim, znajući napamet sve njegove pjesme, djevojke i mladići vrištali su i hvatali se za glavu u ekstazi baš kao nekoć na koncertima Beatlesa. Potom je nakon koncerta satima davao autograme, potpisivao se na gitare i majice, jednako miran, strpljiv, spokojan, nježan, dobroćudan, nasmiješen, kakav je bio i na stage-u. Kasnije je, do kraja snimanja dokumentarca, još četiri puta posjetio JAR i ondje održao tridesetak koncerata. Dokumentarac Searching for Sugar Man učinio ga je potom planetarno slavnim i danas on u dobi od 75. godina i dalje održava koncerte diljem SAD-a i svijeta. Njegove kćeri kažu da se nije obogatio, da je veliku većinu svojega novozarađenog novca podijelio obitelji i prijateljima, zidarima i fizičkim radnicima s kojima je dijelio tvrdi najamni kruh tolika desetljeća.

Sixto Rodriguez nježna je i topla ljudska pojava koja je istinski pronijela svijetom duh pravog umjetnika. Njegova je sudbina iznimno sugestivna i na jednoj dubokoj simboličkoj razini snažno djeluje na ljudski duh svakog od nas. Cijeli dokumentarac bez titlova možete pogledati na OVOJ stranici, a OVDJE možete pogledati isti dokumentarac s integriranim hrvatskim titlom. Film se, dakako, zajedno s titlovima, može bez problema pronaći na torrentima. Bio sam pet dana u Osijeku, ali sam ga odmah po povratku u Zagreb pogledao još jednom sa suprugom: istinski smo sretni što smo imali priliku sudjelovati u toj posebnoj priči, zahvalni i Rodriguezu, i njegovim južnoafričkim glazbenim detektivima i nesretnom Maliku, autoru filma, koji je na tako pozitivan i dobroćudan način, način prepun pozitivne energije i bez trunke osude onih koji su se ogriješili o Rodrigueza, iznio tu jedinstvenu priču.




Sountrack filma:


Rodna ideologija

ponedjeljak, 02.04.2018.

Potaknut jučerašnjim tekstom Slavenke Drakulić na jednom portalu, iznenada sam u punini sagledao sav apsurd onoga što nam nameće Crkva i fundamentalistički vjernici okupljeni oko nje. Crkva se posljednjih tjedana pa i mjeseci bez prestanka obrušava na tzv. rodnu ideologiju, otprilike na isti način na koji se nekada obrušavala na marksizam i marksističku ideologiju, no za razliku od marksističke ideologije kojoj uistinu nije pripadala i koju uistinu sama nije zagovarala, s rodnom ideologijom stvar je dijametralno suprotna: Crkva je tvorac rodne ideologije, ona je ta koja provodi rodnu ideologiju, ona svim srcem stoji iza rodne ideologije, koju, hm, jednako svim srcem kritizira. Ne sjećam se da je ikada ranije u crkvenim redovima postojala takva shizofrenija. Što je rodna ideologija? To je ideologija koja svjetonazor ljudi želi obojati određenim premisama, na primjer premisom da je muškarac prvotan, a žena drugotna (jer je nastala iz Adamova rebra), a također i određenim konkluzijama, na primjer da je ženi primjereno da rađa, da se bavi djecom, da kuha i služi mužu, i po mogućnosti ništa izvan tih gabarita, osim možda još da na njivi vuče plug. Oni protiv kojih se danas Crkva bori kao protiv onih koji društvu nameću rodnu ideologiju zapravo su oni koji se bore protiv rodne ideologije koju je društvu nametnula Crkva. Eto to je prava istina, dakle istina koja je potpuno suprotna od onoga što nam Crkva želi poturiti kao istinu. Ima li većeg manipulatora na svijetu od Crkve danas? Mislim da čak ni američki proizvođači i trgovci oružjem, u sprezi s utjecajnim i moćnim političarima, mislim da čak ni Putin i njegova kriminalna bratija, mislim da čak ni Kinezi i njihov lažljivi put u društvo blagostanja, nisu takvi manipulatori, kakav je manipulator Crkva sa svojim bestidnim izvrtanjem činjenica.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.