Izazivači smrti

nedjelja, 24.06.2018.


Ovaj se izraz koristi za mnogo toga. Castaneda opisuje stare vračeve koji prkose smrti tako što se povezuju s novima i od njih periodično dobivaju energiju, dajući im zauzvrat znanje drevnih vremena. Na taj način ostaju u tijelu stotinama pa možda i tisućama godina. Za one koji voze prebrzo, možda i pod utjecajem alkohola, ili se bave ekstremnim sportovima, također kažemo da izazivaju smrt. Smrt izazivaju i oni koji žive nezdravo u bilo kojem smislu. Ja, međutim, u ovom tekstu ne mislim ni na što od toga. Imam na umu jednu specifičnu energiju koja se pojavljuje u auri onih ljudi, koji u bliskoj budućnosti umiru. Dogodilo mi se to nekoliko puta u životu, da sam zamijetio nešto čudno u nekoj osobi, nešto u svakom slučaju energetski odbojno, što sam kasnije, kada je ta osoba umrla, združio s činom njezine smrti, to dvoje se u meni spojilo u neraskidivu vezu, kao predskazanje i obistinjenje, kao znak ili ukaz, a možda i kao ludost ili hazardnost izazivanja smrti.

1997. godine bio sam na odsluženju vojnog roka u Požegi, nakon temeljne obuke poslali su nas u Veliku, na Papuk, gdje smo trebali odraditi specijalističku obuku. Ondje je u mojemu vodu bio jedan mladić iz Osijeka, Robert, bilo mu je tek 19. Mladić ni po čemu značajan, prosječan, ni dobar ni loš. Mogli smo vikendom ići kući, obično svaki treći vikend, jer je ta mala vojarna na mjestu bivšeg turističkog kompleksa ipak morala uvijek imati dovoljan broj vojnika. Obično bih išao u Osijek, roditeljima, nekakvim šinobusom, no tog mi je vikenda Robert, koji je u vojarni bio svojim autom, predložio da idem besplatno s njim i njegovim frendovima, sa mnom bi nas u autu bilo petorica. Bio sam za taj vikend iznimno odlučio da neću ići u Osijek, nego u Zagreb, jer sam se bio zaželio Zagreba, ali sam ipak pomislio da ću malo razmisliti o njegovoj ponudi. Na kraju sam odustao, busom sam otišao do Požege, a onda vlakom za Zagreb, valjda s presjedanjem u Novoj Kapeli. U nedjelju navečer, po povratku iz Zagreba, dočekala me tužna vijest: Robert je poginuo na putu za Osijek! Ostali su prošli s težim ozljedama. I tad mi je u glavu nahrupilo sjećanje na njegovo ponašanje proteklog tjedna, dok smo bili na straži i nakon nje.

Sjećam se, imao je neke gljivice ili rane na nogama, sjedio je na krevetu i mazao nožne prste nekom kremom, imalo je to prilično neugodan miris. Zbog tih je rana bio smušen, difuzan, ne baš naročito artikuliran. Kao da mu je sva energija nekamo bila otišla. Nakon straže obuka se dalje nastavila, imali smo jedno jutro uzbunu, još za mraka, valjalo se nabrzinu spremiti, svu ratnu opremu navući na sebe i u što kraćem roku doći na mjesto za postrojavanje. Odavde smo u tišini krenuli u šumu. Zapovjednik nam je strogo naredio, da moramo biti tiho, da se ni glas ne smije čuti. Išli smo u koloni po mraku, nekim puteljkom, Robert je bio drugi ispred mene. Svi smo bili disciplinirani osim njega: stalno je nešto dobacivao, šutao kamenčiće, smijuljio se, komentirao, glupirao se, spoticao. Ostali su ga stišavali, malo im je išao i na živce, ali se on nije dao. Nije on bio neki mangup, agresivac, prije bih rekao da je bio prilično miroljubiv tip, ali je tog jutra bio nekako naročito iritantan svima nama. Sjećam se da sam tada, više onako u nekom poludojmu, polusvjesno, napola osmišljeno bio pomislio, da taj dečko izaziva vraga, da tim svojim nesuvislim energetskim izbojima stvara oko sebe neko polje energije koje ga može uvaliti u nepriliku. Taj događaj, hodnja nakon uzbune kroz šumu, ni po čemu nije bio bitan, nije bio ni od kakve životne važnosti, bila je to obična vojna obuka bez ikakvih opasnih događanja, pa ipak njegovo je ponašanje u tom trenutku u meni izazvalo takve primisli. I kad sam čuo da je poginuo, odmah mi je to došlo u svijest, odmah se u meni bila iskristalizirala jedna vrlo specifična i snažna spoznaja, da se točno na temelju njegova ponašanja moglo predvidjeti, što će mu se dogoditi. Kasnije sam pratio taj osjećaj u drugim, sličnim situacijama, i on bi se redovito pokazivao točnim.

Sada na poslu imam kolegu bahatog, nabrijanog, koji uvijek sve zna najbolje, koji se ponaša sebično, tako da sebi ugodi, za druge ga nije briga. Puši u prostoriji iako drugima smeta, mnogo pije. Jako je glasan, tip galamdžije. Prema svojoj se supruzi odnosi kao prema sluškinji koja ima biti kuš i nikad mu ne prigovarati zbog njegova ponašanja. Prije 6 mjeseci nekakva izraslina na određenom dijelu tijela, koju je uporno zapostavljao i ignorirao iako ga je boljela, konačno je prsnula, izazvavši veliko krvarenje. Zbog toga je morao u bolnicu, i protiv svoje volje. Ondje su mu uzeli uzorke tkiva tog tumora, obavili druge pretrage te se na koncu ustanovilo da ima maligni invazivni tumor koji je već metastazirao na tri druga mjesta na tijelu. Odstranili su mu i druge tumore, zračili ga više puta, bio je 6 mjeseci na bolovanju, i sada se vratio na posao. Sreli smo se i porazgovarali, i tada sam otkrio da je postao izazivač smrti, poput onog nesretnog Roberta. To što je ponovno počeo piti i pušiti nisam vidio kao izazivanje smrti, niti to što je nastavio s bahatim ponašanjem, ali onda se dogodilo nešto. Dogodio se mali, jedva primjetni energetski pomak u njemu, kao nevidljivi talas koji je prostrujao prostorijom, kao bljesak, i ja sam ga očitao, a prema van taj se talas manifestirao u dva prividno nebitna i međusobno nepovezana događaja. Najprije sam vidio trenutak odsutnosti, zamagljenosti na njegovu licu, kao da se bio ugasio na djelić sekunde, a odmah nakon toga on je bio rekao: imam sad tu neku kvržicu ispod desnog pazuha, koja raste i koja me boli sve više, ali me nije briga, boli me k…. za sve. I to je bilo to, ništa dalje. Ali upravo taj redoslijed trenutačne ugašenosti i potom izgovaranja tih riječi u meni je izazvao navlas onaj isti osjećaj kakav sam imao onog jutra u vezi Roberta, dok smo u mrklini Papuka hodali kroz šumu. Zgromila me spoznaja da je moj kolega izazivač smrti. Ili je smrt dala takav znak, sjedeći mu na lijevom ramenu. A smrt daje znakove kakve ona hoće, jer ona ne barata repertoarom događaja, nego signaturom energije, ona se izražava energetski i stoga može poprimiti sve zamislive forme, može se objaviti na sve zamislive načine, a na nama je da u događaju, ma kakvom, očitamo ili ne očitamo njezin energetski potpis.

Ljudi mogu gledati smrti u oči na tisuće puta u svojemu životu, međutim ako smrt ne gleda njih, ništa im se neće dogoditi. Nešto će ih sačuvati, zaštititi, otrgnuti s ruba provalije. A onda može doći skroz neki banalni moment, i u njemu se smrt najednom manifestira, ukazuje se, objavljuje. Prostruji zrakom. Čovjek može biti najveća ispičutura na svijetu, k tome lažov i licemjer, izdajica, možda kriminalac, netko tko kaotično srlja kroz život trajno za sobom ostavljajući kaos. Pa ipak, tonus njegove aure trajno ga drži na okupu, njegova nesvjesnost nije od one vrste koja stvara raspuklinu kroz koju će se smrt uvući i nastaniti unutra. Ne znam, ne mogu reći, izaziva li čovjek smrt ili se to smrt objavljuje svojim dahom u eteru, svojim impulsom koji se kao drhtaj osjeti u prostoru i nastani u određenom slučajnom ili nasumičnom događaju kao što se list zalijepi za slučajno mjesto na mokrom asfaltu. Potakne li dodir smrti čovjeka na određeno ponašanje, na određenu časomičnu nesuvislost, na grešku u taktu i ritmu sudbine, na ispoljavanje skarednog, neprimjerenog, neadekvatnog tamo gdje to u tom trenutku nema smisla, na izdavanje suptilnih sinkopiranih znakova na platnu linearnog zbivanja kao vjerodajnica smrti? Ili to ipak čovjek igrom nekih besmislenih okolnosti najednom biva izazivač smrti, i ne znajući da je energetsku strukturu svoje aure nakratko posložio na sudbinski pogrešan način koji će izazvati smrt kroz nekoliko sati, dana ili mjeseci? Tko bi ga znao. Osjećam ipak da svatko od nas mora imati unutarnju svrhu, nevidljivi energetski stup od vrha pa sve do najdubljeg ponora svoje svijesti, stup cilja ili namjere, apstraktne ali stvarne, koja ga iz budućnosti vodi k sebi i zove ga, pa tamo gdje postoji ta struja doziva iz budućnosti smrt kao da ne želi ući, kao da ne zna što bi s tim zovom ili zalogom života, kao da ne vidi gdje bi tu mogla postaviti svoju energiju koja uvijek znači prekid i horizontalnu crtu demarkacije na obzorju. Ako postoji unutarnja svrha, tada smrt nije nešto strano, odbojno ili zastrašujuće, tada je ona naša najveća saveznica. I tada će nas ona – jednom kada dođe po nas – najprije na vrijeme obavijestiti, a potom nas pustiti da prije odlaska obavimo i pozavršavamo sve ono što još moramo obaviti, i čekat će nas koliko god nam vremena bude trebalo. Ta smrt je naša dobra prijateljica, s kojom ćemo se, kad nam dođe naše vrijeme, združiti u veselu plesu i ekstazi jedinstva života i smrti.

Mi, utopljenici

subota, 23.06.2018.






Sinoć smo legli spavati oko pola dvanaest. No, nismo mogli zaspati jer je s Trga, koji je daleko tamo negdje, dopirala nesnosna buka s jakim basevima. Pitali smo se: pobogu, pa kako je onda tek onima koji stanuju na Trgu?! Ali ti koji stanuju na Trgu i u okolnim ulicama očito ništa ne poduzimaju, ili bar ništa ozbiljno i s punom riješenosti. Ja jednostavno ne razumijem, kako je to moguće, da ti ljudi ondje trpe takvu zastrašujuću buku. Što je s gostima hotela Dubrovnik? Živim li u Zoni sumraka, ili u nekoj grešci Matrice pa zbog toga ne razumijem, pa mi zbog toga nikako nije jasno kako je moguće to što se događa? Zbog čega ti koncerti na Trgu moraju biti toliko glasni? Kada je čovjek mentalno poremećen, onda na inpute reagira pogrešno, pogrešno ih interpretira; on misli da sa svijetom oko njega nešto ne valja, a zapravo ne valja s njim. Možda sam ja tako na neki način mentalno poremećen pa doživljavam tu ogromnu auditivnu eksploziju nasilja tamo gdje zbor leptirića zapravo tiho, tiho pjeva aleluja. :))


Na usmenoj harmonikci



Lišće

četvrtak, 21.06.2018.



Tri zaključka

srijeda, 20.06.2018.


Razmišljajući o svemu ovome što se događalo s dječakom Cesareom te čitajući komentare ispod svog jučerašnjeg posta i okolo po portalima, kao i novinarske članke na temu, došao sam do tri glavna zaključka. Ona se svode na odnos prema ženi, odnos prema djetetu i odnos prema zakonu.

Prvi zaključak - odnos prema ženi

Ovaj cirkus s otmicom djeteta - a pritom ne mislim na "otmicu" trogodišnjeg Cesarea od strane njegove majke, već na ovu jučerašnju - izazvao je u velikom broju ljudi reakcije kojih bi se postidjeli u nekom neutralnijem diskursu pa ih ne bi ni priznali, ali su se - potaknuti bakanalijama tuđe nesreće - jučer doslovno razularili i zaboravili pa su dali oduška svojoj iskrenosti i pravoj naravi. A ta njihova iskrenost zapravo je stav prema ženama, i što je najgore, mnoge su žene jučer također sudjelovale u tom sramnom stavu. Da je situacija oko Cesarea bila obrnuta, da je otac bio taj koji je oteo dijete i s njim pobjegao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu i Hercegovinu, i još da je - dakako - Hrvat i po mogućnosti branitelj, siguran sam da bi se cijela nacija unisono svrstala uz njega i stala u njegovu obranu. Međutim, ovdje se radilo o ženi, i to još povrijeđenoj i ranjenoj ženi koja ostavlja svojega mužjaka - e to je nešto što ne smijemo dopustiti i tolerirati! Hijene su kukavice pa ne napadaju zdravu i od sebe jaču životinju, no ako primijete da je ova ozlijeđena, kružit će oko nje satima pa i danima i čekati pogodan trenutak za napad. Takve hijene su svi oni koji osjećaju neku naročitu iziritiranost, pobuđenost za napad, kad god se neka žena nađe ranjenom i kad god se takva jedna usudi drznuti pa napustiti svojega muža i oca svojega djeteta. Otac je svetinja, ali majka je nužno zlo koje ima biti kuš! Neće ljudi priznati naglas da zapravo tako misle i osjećaju, ali jučerašnja salva pogrda i kritika na račun te nesretne žene zorno je prikazala o čemu se tu zapravo radi. Još jednom o - smatranju žene inferiornim bićem. Bićem s manjim pravima po defaultu. Bićem koje ne smije talasati i tražiti svoja prava izvan onih skupnih koja apostrofiraju obitelj. Treba događaj pojačati do daske pa da se vidi što ljudi zapravo misle i osjećaju; to je oprobani trik za izazivanje podsvijesti.

Drugi zaključak - odnos prema djetetu

Deklarativno, svi se zaklinju u prava djeteta te krše ruke i čupaju kose ako se nekom djetetu nešto tragično dogodi, međutim po istini zapravo niti vole djecu niti se brinu o njima niti ih smatraju jednakopravnim bićima odraslima. Pogledajte samo ulice u centru Zagreba poput Buconjićeve ili Bosanske ili još do prije koju godinu Pantovčaka, ima zapravo takvih ulica po Zagrebu na stotine: pločnici su zatrpani automobilima pa pješacima - među koje spadaju i djeca kao najranjivija skupina pješaka - ne preostaje drugo nego hodati kolnikom. Roditelje ta činjenica ne uzbunjuje previše, zapravo ih ne dira nimalo, jer im je puno važnije da imaju gdje parkirati svog limenog ljubimca nego da njihova djeca imaju gdje hodati. Svakodnevno na prometnim ulicama, od Ilice nadalje, gledamo kako roditelji hodaju naprijed, a njihovo trogodišnje dijete trčkara nekoliko metara iza njih. Ti će se roditelji zaklinjati u sve zamislivo da im je njihovo dijete sve na svijetu, međutim ponašanje ih demantira. Što mislite, zbog čega su morale nastati raznorazne međunarodne konvencije o pravima djeteta i o zaštiti djece? Zbog toga što se - očito je - nimalo ne podrazumijeva da roditelji vole svoju djecu. Tko bi rekao? I opet: treba se dogoditi ovakav jedan cirkus poput jučerašnje otmice pa da se zorno razotkrije ta mučna istina, do koje mjere djecu ne smatramo ravnopravnima, jednakovrijednima pa čak ni ljudima u punom smislu riječi. Deklariramo jedno i zaklinjemo se u to, ali radimo suprotno od toga - to je ogromno, u nebo vapijuće licemjerje društva. Fućka se nama zapravo za dječje osjećaje, za njihovu stravu, očaj, tjeskobu, bol, doživljaj izdanosti. Djeca nisu ljudi, ona su tek vlasništvo ovoga ili onoga, vlasništvo koje se može ovršiti, oduzeti, obespraviti, anulirati, nacionalizirati. Ne kažem da nema primjera, i to mnogo, kada se dijete mora oduzeti nesposobnim ili nepodobnim roditeljima odnosno skrbnicima, socijalni radnici i psiholozi po Centrima za socijalnu skrb gotovo se svakodnevno susreću s tim neugodnim i bolnim imperativima, međutim ovdje ne govorim o tome, govorim o ogromnom broju slučajeva, po sudovima diljem Hrvatske, koji dijete tretiraju kao vreću krumpira oko čijeg se vlasništva bore i sude oštećene strane u postupku - kome pripada ta vreća krumpira, tko ima veće pravo na nju? A suci i sutkinje toj zloporabi djeteta snažno i sveudilj entuzijastično daju vjetar u leđa. Jučerašnji komentari na ovom blogu i na drugim blogovima, također i na raznim portalima, uglavnom se NISU bavili djetetom Cesareom (čast iznimkama, dakako), već majkom koja to što je napravila NIJE SMJELA napraviti. Kakav promašaj poante, kakvo nesnalaženje oko merituma! Postoje fakti koji govore da je Cesare imao relativno sretno, mirno i normalno djetinjstvo, bio je odličan učenik, imao je dobar odnos s majkom i okolinom, nije mu bilo zapriječeno da viđa oca ako ovaj to želi, ali sva se bulumenta nagurala oko veleuvaženog stava i mišljenja, da njegova majka ovo ili ono NIJE SMJELA napraviti, dakle koga je briga što dijete sada osjeća i proživljava, naglasak je na otkrivanju i prokazivanju krivca! Hoćemo krivca, da ga razapnemo! Uvijek se svugdje traži Pedro, žrtveni jarac, u ovom slučaju Pedra ili žrtvena koza, jer to je ono adrenalinsko nešto što nas potiče na aktivnost i stvara nam sladostrašće. Dijete? Ta koga je briga za neko tamo dijete.

Treći zaključak - odnos prema zakonu

Ima, po mojemu dubokom uvjerenju, nečeg istinski perverznog u toj fascinaciji zakonom i zakonitošću tamo i onda kada je zakon usmjeren protiv prava slabijih, žena, djece, siromašnih, obespravljenih, izbjeglica i prognanika. Stalno slušam ovakve riječi: "tko mu je kriv što nije plaćao kredit, trebao je ranije misliti, ako nemaš novca onda ne trebaš kupovati stan, zakon o ovrsi se mora provoditi jer što bi bilo kad nitko ne bi vraćao svoje kredite?"; "zašto tzv. izbjeglice ne ostanu u prvoj zemlji na koju naiđu, zašto svi hoće u bogatu Europu? ta gdje bismo stigli kad bi svi nahrupili u naše bogate zemlje, tražeći kruha bez motike? mi smo se mučili da izgradimo svoje blagostanje, a ovi bi htjeli doći na gotovo i odmah uživati sve blagodati za koje smo se mi stoljećima krvavo borili!"; "ta žena tobože misli na svoje dijete i kaže da ga voli, ali nije mislila na njega kad ga je otimala od oca i bježala s njim u Bosnu i Hercegovinu, nije mislila da djetetu trebaju oba roditelja, ona je otmičar i osuđenik, oduzeto joj je skrbništvo nad djetetom, zakon se mora provoditi, gdje bismo bili kad bismo pustili da vlada zakon ulice?! da se držala zakona, njezino dijete sada ne bi patilo"; "Židovi su se previše nakotili, pograbili su sve banke i tvornice, stoga se valja držati zakona koji nalaže da se svaki Židov prokaže i uhapsi i transferira u koncentracijski logor, zakoni možda nisu savršeni ali što bismo bez njih, bilo bi nam još puno gore" itd. Uglavnom, uvijek onda kada je zakon na strani jačeg, države, muškarca, oca, većinskog naroda, većinskog seksualnog opredjeljenja, većinske vjeroispovijesti, u ljudima se budi strast prema provođenju zakona, strast da se držimo zakona, ili da parafraziram Nietzschea: volja za zakon. U svim drugim slučajevima, zakon, zakonitost i provođenje zakona posljednja su nam rupa na svirali i do zakona držimo kao do lanjskog snijega, međutim čim se radi o mogućnosti da se satre, uništi, zgazi ili odbaci slabijeg, ranjivijeg, ugroženog, unesrećenog, manjinca ove ili one vrste, odmah smo svi tu da se postrojimo u zaštitnike zakonitosti! Zato ljudi ove države posebno respektiraju mafijaše i kriminalce, napose one iz redova vladajućih političara, jer takav je naš mentalitet, onaj kukavnih hijena koje preziru bilo kakvu zamislivu ranjivu kategoriju, a dive se onima koji imaju moć, bez obzira na predznak. Tamo gdje je žena najvjerojatnije pobjegla od nasilnika i prostaka, želeći pritom zaštititi SVOJE VLASTITO dijete i omogućiti mu između dva zla ono manje, dakle maksimalno moguće normalno djetinjstvo u datim okolnostima, pa makar i bez oca kad je već takav kakav jest, tamo gdje je žena, dakle, očito reagirala instinktivno, kao što je čovjek prirodno instinktivno reagirao milijunima godina otkako je života i svijeta uvijek onda kada su ugroženi on, njegovi potomci ili njegovi najmiliji, instinktivno sa željom da zaštiti sebe i svoje dijete, ne razmišljajući u tom trenutku o zakonima i mogućim pravnim posljedicama, na nju se sručilo licemjerje cijele talijanske fašističke ostavštine, talijanski su je mediji anatemizirali i blatili (istovremeno oca djeteta proglašavajući ocem godine iako je nejasno zbog čega, tj. na temelju kojih to očinskih zasluga), talijanski sud proglasio ju je kriminalkom i odrapio joj višegodišnju kaznu zatvora ("ta ona je ipak samo dotepenka, nije Talijanka, boli nas uvo za nju, beštiju jednu otmičarsku!"), hrvatsko se sudstvo odmah bez analize i svojega vlastitoga stava stavilo na uslugu talijanskom, kao poslušni sluga i kmet jedne puno veće i moćnije države, i tako je lijepo sve lege artis i po zakonu, svima je savjest čista, svi mirno spavaju, bitno je da je zakon ispoštovan, da smo ostali vjerni redu umjesto kaosu, sistemu umjesto anarhiji. To što je jedna samohrana majka u želji da zaštiti svoje dijete na kraju ispala neodgovorna otmičarka i to što je jedno dijete izvrgnuto užasu, očajanju, izdaji i nesreći, očito je skroz naskroz nebitno, a bitno je to da se poštuje zakon i da sve bude po zakonu! Drugarice i drugovi štovatelji božanstva Zakona, podsjetite se da su život, svijest i postojanje prije i onkraj zakona, da su ljubav i istina prije i onkraj zakona, da su dobrota i suosjećanje prije i onkraj zakona, da je majčina toplina kojom grli svoje dijete kad je tužno ili bolesno prije i onkraj zakona, i da je sreća tog djeteta - prije i onkraj zakona. Nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka, piše u Bibliji, ako se još tko toga sjeća.

Ubojstvo ljubavi

utorak, 19.06.2018.


Osmogodišnji dječak Cesare odveden je danas protiv svoje volje u Italiju, da tamo bude s ocem kojega slabo poznaje. Na silu je otrgnut od majke, doma, ulice i kvarta u kojem je odrastao, od školskih prijatelja i prijateljica, od svojega materinjeg jezika, od svega što mu je poznato i blisko, od svega što voli i što ga veseli. Nitko ga baš ništa nije pitao, njegovo je mišljenje i njegovi su osjećaji proglašeni bezvrijednima, dakle i on sam dobio je od ovoga društva jasnu i nedvosmislenu poruku, da je bezvrijedan, da je samo stvar, da ne vrijedi ni pišljiva boba. Društvo ga je izdalo, država koja bi trebala biti servis građana i njima na usluzi postavila se kao njegov otmičar i tamničar, kao zlo čudovište iz noćnih mora. Nije se priznala Cesareova volja, on je uhapšen i otet u ime pravde i zakona, u ime istine i dobrobiti, u ime reda i sigurnosti, u ime prosperiteta i blagostanja, u ime civilizacije i razuma. Ah, kakvo jezivo i odvratno izvrtanje istine, kakvo jezivo i odvratno ubojstvo ljubavi!




Kafkijanski proces protiv Ive Goldsteina

ponedjeljak, 18.06.2018.


Gledao sam jučer Nedjeljom u 2, gostovao je jedan od naših najuglednijih znanstvenika i javnih radnika, povjesničar i redoviti profesor hrvatske povijesti 20. stoljeća na Katedri hrvatske povijesti Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta - Ivo Goldstein. Stanković je kao i obično bio nemušt i zbrkan, neprestano je razvodnjavao ono što je Goldstein imao za reći nepotrebnim digresijama i banalizacijama teme, upadice su mu svako malo bile neumjesne pa čak i nepristojne, no i pored takvog jednog iritantnog i napola kaotičnog vođenja emisije Goldsteinova je misao uspijevala iskazati sve ono bitno, razborito, meritorno i ključno, a vezano za Jasenovac i trajnu ustašizaciju ovog prostora. No razlog zbog kojeg pišem ovaj kratki post ono je što je Goldstein ispričao potkraj emisije: epilog sramotnog sudskog postupka koji se protiv njega vodio na zahtjev Antuna Vrdoljaka, koji se našao uvrijeđenim Goldsteinovim pisanjem u Globusu daleke 2010. godine na temu njegove serije o Titu, koja očito vrvi neistinama, povijesnim falsifikatima i podvalama. Goldstein je kao znanstvenik meritorno da ne može biti meritornije u Globusovom članku dao svoj vrijednosni, stručni i znanstveni sud o mnogim netočnostima iz toga serijala, a sud je prihvatio Vrdoljakovu privatnu tužbu i krenuo u jedan pravi, autentični, bizarni kafkijanski proces koji je svoje polufinale ugledao pismenim očitovanjem određene sutkinje u prvostupanjskoj presudi, a finale ovoga proljeća u drugostupanjskoj presudi jedne druge sutkinje, čije pismeno očitovanje jednako vrvi neizrecivo neprofesionalnim, diletantskim pa čak i protupravnim primjedbama i zamjedbama koje su strahovita sramota za naše sudstvo.

Članak donosim na OVOM linku, a da ne bi ostalo nezamijećeno, prilažem i link na temu MOŽE LI STEPINAC DANAS BITI PUTOKAZ HRVATIMA? Oba članka najtoplije preporučam.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.