Kako je eksplodirao Bum Tomica!

petak , 01.03.2013.

Prije izvjesnog vremena, moj osmogodišnji podmladak, dobio je naputak i link na internetu, da pročita dvije priče iz knjige "Bum Tomica", "neke tamo žene što je spisateljica pa će doći kod njih u školu".

DAN 1.
Nakon što je odručao, odmorio se (pogledao crtić, odigrao igricu, poigrao se s prijateljem koji kao po defaultu dođe uvijek u vrijeme zadaće, koju on sam, "navodno" već napiše u školi), otplakao dva tri kruga što konačno mora sjesti za radni stol, ustajanja jedno četiri, pet, šest puta, jer je ogladnio, ožednio, piški mu se, etc., etc., došlo je i vrijeme da se spomenuti, i naravno, nametnuti, link otvori, i priča pročita.
Obzirom da je prije čitanja pojasnio, da on zapravo te priče i ne mora pročitati, a ako baš mora, može i samo jednu, jer bi je zapravo trebali pročitati oni koji će sudjelovati u razgovoru, a on je za razgovor "rezerva", za "svaki slučaj" koji je kod nas "uobičajeni" slučaj, pročitala sam prve dvije pričice, da bih mogla u kasnijem razgovoru sa evidentiranim "prevarantom", provjeriti koliko je uopće i zapamtio, poznatim "pretrčavanjem" preko slova.
Moram priznati da sam nakon prvih nekoliko redova pomislila -"oho"! Prošlo mi je kroz glavu da mu namjestim neku treću, četvrtu, priču, ali obzirom da se i ovce šišaju po redu, a knjiga je i preporučena, neka bude što biti mora. Vode za polivanje imamo, imamo i šećera, pa što nam Bog da!
Teškom mukom, i nakon mnogobrojnih priprema (od kojih je plakanje da ga mučim ovako kasno uvečer, kao najjači argument ostavljena za kraj), sjeo je za stol, namjestio lap, uzdahnuo i počeo.
Promatram ga. Malo se ispravio. Kao pelikan gurnio glavu u ekran. Bacio brzinski pogled prema meni. Vidim - smijulji se. Čita. Opet čita. I dalje čita. Brkovi mu se smiju. Ustaje po maramice za nos, s napomenom - Nek' mi ni'ko ne dira!
Vraća se i čita. Još čita.
- Pa dokle ćeš više - mislim u sebi, želeći da malo popričamo o pročitanom. Al, 'ajd, neka čita, neću mu "prekidati nit".
Nakon pola sata ne mogu više izdržati, i pitam - Pa hoćeš li više, majke ti, koliko ti treba?
- Pa tek sam na desetoj!
- Što desetoj, stranici?
- Ne, priči!
Naravno da mu ne vjerujem, ustajem, gledam, prebrojavam, stvarno čita desetu priču.
- I ti si sve ove priče prije pročitao? Nisi preskakao?
- Nisam, baš su super! Ej, tu ti se radi o jednom Tomici, a ima i brata i sestru, a....
- Čekaj, jesi čitao od početka?
- Pa po redu, nego kako?
- I onu prvu?
- Onu smiješnu? Jesam, ta mi je najsmiješnija! Zapravo, sve su dobre, seka je kao naša! Ček' da ti pročitam što je rekla Tomici, ovdje, samo da pronađem...
- Hajde, dosta je bilo, moraš rano ustati... - sklapam laptop, a ovaj moj se (za nevjerovati) dere, sad si mi prekinula, ne znam gdje sam stao!

DAN 2.
Mr. Fićo dolazi iz škole, baca torbu pokraj stola, i oduševljeno veli - Danas sam upoznao svoju prvu spisateljicu.
Zapravo, drugu - dodaje zamišljeno - Nisam znao da i Martina mama piše knjige...
- I kako je bilo? - pitam radoznalo.
- Odlično! Kupiš mi "Bum Tomicu"? Znaš kako ti je to dobra knjiga mama?!

DAN "JUČER"
Danas je za mene strašan dan. Mislim da nisam normalna. Vjerojatno mi ni s djetetom nešto nije kako treba.
Doduše, to je sigurno poslijedica toga što mu ni mama nije sva svoja. Zapravo - nije uopće prava mama.
Jer nije prepoznala opasnost koja se krije u onoj strašnoj knjizi koju mu je dozvolila da čita.

Sva sreća da ju nisam kupila! Mogao me netko i vidjeti. Mogla je podmlatku spaliti mozak. I onda bi hodao spaljen po bijelom svijetu. A za sve je kriv bumbum Tomica! PROSTAČINA!!!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se