KOME ZVONO ZVONI

utorak , 23.02.2010.

"Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni"



Sjedila sam u čekaonici ispred ginekološke ordinacije.
Nije bila gužva. Mogla sam ustati,reći sestri ime, zatražiti nalaz.
Ali nisam. Samo sam sjedila. I čekala. Mig. S neba.
Koji će reći - "Sad je trenutak." Jer ako zatražim nalaz baš u tom trenu, točak sudbine će se nekako okrenuti i nalaz će biti negativan.
Koliko je žena sjedilo tu, na mom mjestu, i čekalo? I pitalo se? Ali nije bilo miga, a vrijeme je prolazilo.
Sestra me već počela pogledavati, pa sam ustala.
Rekoh ime.
Pokušala sam odgonetnuti iz njenog pogleda. Pogledala me kratko.
Moglo je biti nezainteresirano, kao ono - ništa bitno kod tebe.
A moglo je i biti da me ne može pogledati. Jer zna. Ono što ja nisam željela znati.
Nalaz sam vješto okrenula ne pogledavši ga. Polako sam hodala prema autu. Mogu još jednu ispušiti u neznanju.
Bablje ljeto.
I tamo negdje pored auta dok sam prtljala po torbi tražeći ključeve, ispadne mi jebeni papir. Pokušala sam ga uhvatiti, ali onako sprtljana torbom, cigarom, ključevima, uhvatila sam ga samo pogledom kada je dotaknuo tlo.
"Carcinoma...."... Vrisnula sam i šutnula ga dalje.
Nestalo je sunca, nebo su prekrili oblaci. Ili ga nisam vidjela od suza.
Negdje na pola puta, retrovizor mi je odbio kamion mljekare kojoj sam bila dužna. Ironija. Nije stao, nisam ni ja.Koga briga?
"On" se nije ni ponudio da ide sa mnom. Ma nije ni boljelo. Prestalo je boljeti davno.
Pitala sam se boli li rak? Kažu da ne. Do kraja.
Zašto su tako ružnoj bolesti dali ime tako bezazlenog bića? Ne bi li se trebala zvati zmija? Ili pirana? Možda zato što te polako štipa i izjeda.
Ili hoda unatrag, vraćajući te u prošlost, izvlačeći najudaljenija sjećanja.
Izvukla sam još jednu cigaru. Pušenje izaziva rak. Kako prigodno. To već imam. Daj nešto novo.
Operirana sam točno na našu desetu godišnjicu braka.
Dan ranije donio je u bolnicu upakiranu zlatnu narukvicu i prsten.
Nikada, ali baš nikada prije ništa. Ni za rođendan, ni za godišnjicu. Nisam ni marila.
Upitala sam ga je li to zbog braka ili raka. Počeo je plakati. A ja sam zatražila razvod.
Dan nakon operacije, dok je s jedne strane kreveta visila cijev katetera, a druge cijev od infuzije, rekao mi je da znam da mi je ostalo još dvije godine života pa si želim dokazati da još mogu uhvatiti frajera.
Dvije godine ili dva mjeseca. Ali neću ih proživjeti s tobom.
Moj mali sin donio mi je ružu. Držao ju je visoko kao da nosi štafetu.
Kaže nosi je mami, a mama stanuje u bolnici. Računam.
Za pet godina ići će u prvi razred.
Pet godina kažu da je neki rok doživljenja.
Nekako mislim da mi je bilo suđeno.
Ostvarilo se sve čega sam se bojala, pa što ne bi i to?
Ponekad pomislim da je zaista točno da negativne misli privlače negativnu energiju.
Je li prekasno da počnem misliti pozitivno?
Moja crno humorna strana mi šapće - Toše Proeski nije imao rak.
I Bog voli ono što je dobro. Živjet ću vječno, rekla bi moja svekrva.
Da je živa.
Nema predaje!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se