Kako je eksplodirao Bum Tomica!

petak , 01.03.2013.

Prije izvjesnog vremena, moj osmogodišnji podmladak, dobio je naputak i link na internetu, da pročita dvije priče iz knjige "Bum Tomica", "neke tamo žene što je spisateljica pa će doći kod njih u školu".

DAN 1.
Nakon što je odručao, odmorio se (pogledao crtić, odigrao igricu, poigrao se s prijateljem koji kao po defaultu dođe uvijek u vrijeme zadaće, koju on sam, "navodno" već napiše u školi), otplakao dva tri kruga što konačno mora sjesti za radni stol, ustajanja jedno četiri, pet, šest puta, jer je ogladnio, ožednio, piški mu se, etc., etc., došlo je i vrijeme da se spomenuti, i naravno, nametnuti, link otvori, i priča pročita.
Obzirom da je prije čitanja pojasnio, da on zapravo te priče i ne mora pročitati, a ako baš mora, može i samo jednu, jer bi je zapravo trebali pročitati oni koji će sudjelovati u razgovoru, a on je za razgovor "rezerva", za "svaki slučaj" koji je kod nas "uobičajeni" slučaj, pročitala sam prve dvije pričice, da bih mogla u kasnijem razgovoru sa evidentiranim "prevarantom", provjeriti koliko je uopće i zapamtio, poznatim "pretrčavanjem" preko slova.
Moram priznati da sam nakon prvih nekoliko redova pomislila -"oho"! Prošlo mi je kroz glavu da mu namjestim neku treću, četvrtu, priču, ali obzirom da se i ovce šišaju po redu, a knjiga je i preporučena, neka bude što biti mora. Vode za polivanje imamo, imamo i šećera, pa što nam Bog da!
Teškom mukom, i nakon mnogobrojnih priprema (od kojih je plakanje da ga mučim ovako kasno uvečer, kao najjači argument ostavljena za kraj), sjeo je za stol, namjestio lap, uzdahnuo i počeo.
Promatram ga. Malo se ispravio. Kao pelikan gurnio glavu u ekran. Bacio brzinski pogled prema meni. Vidim - smijulji se. Čita. Opet čita. I dalje čita. Brkovi mu se smiju. Ustaje po maramice za nos, s napomenom - Nek' mi ni'ko ne dira!
Vraća se i čita. Još čita.
- Pa dokle ćeš više - mislim u sebi, želeći da malo popričamo o pročitanom. Al, 'ajd, neka čita, neću mu "prekidati nit".
Nakon pola sata ne mogu više izdržati, i pitam - Pa hoćeš li više, majke ti, koliko ti treba?
- Pa tek sam na desetoj!
- Što desetoj, stranici?
- Ne, priči!
Naravno da mu ne vjerujem, ustajem, gledam, prebrojavam, stvarno čita desetu priču.
- I ti si sve ove priče prije pročitao? Nisi preskakao?
- Nisam, baš su super! Ej, tu ti se radi o jednom Tomici, a ima i brata i sestru, a....
- Čekaj, jesi čitao od početka?
- Pa po redu, nego kako?
- I onu prvu?
- Onu smiješnu? Jesam, ta mi je najsmiješnija! Zapravo, sve su dobre, seka je kao naša! Ček' da ti pročitam što je rekla Tomici, ovdje, samo da pronađem...
- Hajde, dosta je bilo, moraš rano ustati... - sklapam laptop, a ovaj moj se (za nevjerovati) dere, sad si mi prekinula, ne znam gdje sam stao!

DAN 2.
Mr. Fićo dolazi iz škole, baca torbu pokraj stola, i oduševljeno veli - Danas sam upoznao svoju prvu spisateljicu.
Zapravo, drugu - dodaje zamišljeno - Nisam znao da i Martina mama piše knjige...
- I kako je bilo? - pitam radoznalo.
- Odlično! Kupiš mi "Bum Tomicu"? Znaš kako ti je to dobra knjiga mama?!

DAN "JUČER"
Danas je za mene strašan dan. Mislim da nisam normalna. Vjerojatno mi ni s djetetom nešto nije kako treba.
Doduše, to je sigurno poslijedica toga što mu ni mama nije sva svoja. Zapravo - nije uopće prava mama.
Jer nije prepoznala opasnost koja se krije u onoj strašnoj knjizi koju mu je dozvolila da čita.

Sva sreća da ju nisam kupila! Mogao me netko i vidjeti. Mogla je podmlatku spaliti mozak. I onda bi hodao spaljen po bijelom svijetu. A za sve je kriv bumbum Tomica! PROSTAČINA!!!

Ćale moj

utorak , 18.10.2011.



Danas sam ti poslala čestitku, tata. Za tvoj 70. rođendan.

Dugo si već ne šaljemo čestitke za blagdane, rođendane.
Nekako, s godinama, izgubio se taj običaj čestitanja.
Sjećam se, kao dijete sam ih sakupljala.
One čarobne, "prelivuše", koje su mijenjale sliku. Fantastične "lakirane", romantične, tradicionalne, šaljive, sjetne.
Taj starinski način slanja poštom veselio nas je sve, a poštara smo željno iščekivali, kao najboljeg prijatelja.
Promjenili smo navike, nema više topline kojom odiše čestitka, a kada vidim poštara, smrknem se, u iščekivanju nekog računa ili ovrhe.

Daleko si mi milo moje, ne mogu ti poslati poklon.
A i što bih ja tebi kupila?
Možda topli šal da ti grije vrat u ove hladne zimske dane?
Ali da si bliže, zagrlila bih te jako i poljubila, dobri moj.
Kao nekada bih se skuturila uz tebe i očekivala da znaš sve što ti nisam rekla.
A toliko ti toga nisam rekla tata. Toliko toga sam ti želila reći.
Ali riječi jednostavno ne prelaze preko usana. Neke je riječi možda bolje niti ne izreći.
Nekako, osjećam, da si uvijek sve znao.
Kad god si odlazio, rekla sam sebi - slijedeći put sigurno.
I onda bi opet sjedili šuteći, samo su nam se misli dodirivale. A ja bih ponovo rekla - slijedeći put.
Zato sam ti sada pisala tata.
Da li sam ti ikada rekla koliko te volim? Da sam presretna što si od svih ljudi na ovom svijetu baš ti moj tata?
Oprosti mi ako sam te ikada uvrijedila ili povrijedila. A znam da jesam, iako mi ti nikada to nisi rekao.
Želim ti sretan 70. rođendan i željno čekam tvoj ponovni dolazak.
I to je sve što sam napisala.

A u mislima sam dodala toliko toga. Slažem fotografije uramljene u srcu.
Sjećaš li se tata, ta prošlo je više od trideset godina, kako si mi nacrtao konja? Ja sam rekla da će svi znati da nisam ja? Svejedno, bio je to najljepši konj koji sam vidjela u životu.
Žao mi je što sam te slagala da sam bila baki na sahrani a zapravo sam je oplakala u autobusu za Tursku na šoping turi koja je davno bila uplaćena. I ti si to znao sve ove godine a nisi mi rekao.
I žao mi je, više od svega, što te nisam podržala kada si to želio. Bila sam mala tata. Mala u umu, u vjeri. Ali nisam bila mala u ljubavi jer si ti bio jedini kojem je pripadalo moje srce.
Tebi, ćale moj.

Oko za oko (točno u podne)

subota , 14.05.2011.


Hamurabijev zakonik predstavlja najpoznatiji i najbolje sačuvani zakonik drevne Mezopotamije.
Član 196.
Ako čovjek izvadi oko drugom čovjeku, ima da se oko i njemu izvadi. (oko za oko)
Stari zavjet u Izlasku 21, 24 kaže: oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.

"U subotu točno u podne 32-godišnja Iranka Ameneh Bahrami izvršit će sudsku presudu, koja nam je poznata iz Starog zavjeta: oko za oko zub za zub.
Prije sedam godina, njezin tadašnji dečko Majid Mowahedi (27) ju je polio sumpornom kiselinom nakon što je odbila udati se za njega. Ameneh je od tada slijepa i unakaženog lica."


Sudac je odredio nasilniku zatvorsku kaznu i odštetu do 20.000 eura koju mora isplatiti nesretnoj djevojci.
No, Ameneh je odbila novac i žalila se sudu. Tražila je osvetu na isti način objasnivši da će takva kazna imati 'zastrašujući efekt na sve buduće potencijalne nasilnike'.
Sudac je na kraju prihvatio prijedlog.

Majida će drogirati u jednoj teheranskoj bolnici, a Ameneh će mu u svako oko nakapati 20 kapi kiseline.
'Ismijavao me pred sudom, a sad moli za milost. Želi da mu ostavim bar jedno oko, no prekasno je', rekla je Ameneh.

Mnogi su njezinu osvetu ocijenili barbarskom, no Iranka je takvima javno poručila: 'Za koliko biste se novaca mijenjali sa mnom? Za koliko biste novaca prodali svoje oči?'.
Rekla je.

Rekli su:

Osveta je zlonamjerna i potencijalno opasna akcija protiv pojedinaca ili grupe ljudi kao kazna za ranije grijehe.

"Ne osvećujte se vi sami, ljubljeni moji, već pustite djelovati gnjev Božji, jer, pisano je: Moja je osveta, ja sam taj koji će naplatiti, kaže Gospodin." ~ Biblija

"Onaj tko se osvećuje ne zacjeljuje svoje rane. Rane bi zacijelile kad to ne bi činio." ~ Tolstoj

"U osveti i u ljubavi žena je barbarskija od muškaraca." ~ Friedrich Nietzsche

Osveta povijesti strašnija je od osvete najmoćnijeg čovjeka.~ Lav Tolstoj

Osveta je slatka, a posebno ženama.~ Albert Einstein


Recite...


Isfrustrirana baba

srijeda , 30.03.2011.




Vraćamo se iz Zagreba.
Umorni. Utrnuli.
Rekla sam - Moramo kupiti kruh.
Rekao je - Ej, pa u frižideru su oni ćevapi!!!
Rekla sam - Stoje od subote, ne znam da li valjaju?!
Rekao je - Kupio ih bezveze, onda?
Rekla sam - Jel ti se jedu ćevapi ili ti je muka da propadnu?
Rekao je - I jedu mi se ćevapi i muka mi je da propadnu!
Ulazimo u kuću.
Nosim dvije jakne, torbu, djetetovu kapu, ključeve.
Sjetim se - Zaboravila sam naočale u autu, doneseš mi molim te?
Rekao je - Donesi si naočale.
Rekla bih - Jebi se ti i tvoji ćevapi!!!
Ali ne kažem ništa.
Idem po naočale.
Vadim ćevape.
Prinosim ih nosu.
Rekla sam - Ne mirišu mi dobro.
Miriši ih.
Rekao je - Ne osjetim ništa.
Pečem ćevape.
Stavljam vrhnje. Gulim luk.
Razgovara sa sestrom na telefon.
Rekao je - Ej, jel valjaju ćevapi što sam kupio u subotu?
Rekla sam - Nosi se u kurac!
Završava razgovor.
Rekao je - Kaže da su pokvareni.
Rekla bih - Jedi ih i useri se.
Ali ne kažem ništa.
Jesam li ljuta, nerazumna, povrijeđena ili ljubomorna.
Isfrustrirana?

UGLEDNA OBITELJ

subota , 29.01.2011.



Htjela sam pisati o nečem sasvim drugom. O mačkama.
Inače, ako uopće
pišem o mačkama, pišem o strahu od njih.
(Uf, ovo "pišem", podsjetilo me na moj vrhunski lapsus; Na jednom, za mene vrlo važnom sastanku, kada sam konačno "dobila" riječ, umjesto da kažem - Već sam sve to popisala - rekla sam - "Već sam sve to popišala" blabla Grrrrrr, i sada pocrvenim kada se toga sjetim).
Gdje sam ono stala, kod mačaka?!!
Imala sam desetak godina, (o Bože, lakše mi je priču početi ovako, nego - Prije trideset godina...DŽIZS!!!), i vraćala sam se, u zimsko predvečerje od bake. Sama.
Negdje na pola puta, u jednom dvorištu, ugledam mačku kako stoji pod balkonom, gleda u prozor i glasa se zvukom kakav do tada nisam čula.
Zvučila je kao da je progutala dijete pa ono iz njenog stomaka plače.
Upravo sam tako zvuk opisala tati.
Nekoliko trenutaka sam kao hipnotizirana slušala taj jecaj a onda sam prekrila ruke ušima i dala petama vjetra.
Bila sam uvjerena da se radi o posebno opasnoj mački.
Iako sam kasnije saznala da se mačke za vrijeme parenja bučno glasanju tonom koji nalikuje na plač malog djeteta, moram priznati da ga nisam više nikada čula.
Do prije dva, tri jutra.
Probudilo me isto takvo glasanje, prodorno, jecajuće, i koliko god se prekrivala preko glave, nisam mogla ignorirati taj zvuk.
Na poslijetku sam kapitulirala i ljutito umarširala u dnevni boravak.
Gospodin je "mrtav - hladan" igrao belu na kompu, kao da nitko ne reve pod prozorom.
- Kakvo je ovo zavijanje?
- Mačka se dere.
- Pa znam da se ne dere slon, što je nisi otjerao?
- Otići će sama.
- Pa možda je trudna?!!
- Kakve to ima veze sa mnom, pa nisam je ja jebo!!!

Mrmpflj. Uvrijeđeno sam napustila odaju.

Danas sam se odlučila malo uhvatiti u koštac sa svojim strahovima i vidjeti što gospodin "Google" kaže o toj temi.
I tako, tragajući za porijeklom mačketina, tko zna kako, nekoliko puta mi se u različitim tekstovima pojavi boldirana "ugledna obitelj".

Nešto me ta tema zainteresirala više od mijaukanja, pa sam malo proskitala po naslovima.
- Hana Hadžiavdagić (25), koju zovu bosanskom Paris Hilton, otkriva da ima sličnosti s bogatašicom. Hana kaže da i je ona raskalašena poput Paris te da novac troši na krpice i izlaske. No ističe da nije sponzoruša: 'Da sam sponzoruša, sigurno ne bih došla na televiziju i pričala o takvim stvarima. Potječem iz ugledne begovske obitelji u kojoj su svi visokoobrazovani', kaže.
- Ugledna obitelj Cvitan šakama protiv Općine
- Beckhamova prostitutka je sarajevska izbjeglica, iz ugledne obitelji Nezirović

- Zbog "ugledne obitelji" smanjena kaznu vozaču.
Itd,itd...
Osim povijesnih ličnosti, niti jedan naslov se nije odnosio na pohvalu nekoj ugledoj obitelji, i pitam se da li su mnoge ugledne obitelji iz povijesti ostale ugledne jer nije bilo novina i interneta da iskopaju i objave "kosti iz ormara"?
Što zapravo znači "ugledna obitelj"?
Bogata? Visokoobrazovana? Pobožna?
Koliko generacija mora biti "bezgriješno" da bi se "stekao" ugled?

Nadam se da u "Vodiču po Hrvatskoj" neće osvanuti naslov - Kako prepoznati tipičnog pripadnika moderne ugledne obitelji - vrlo nizak kvocijent inteligencije, vrlo visok iznos na bankovnom računu, brz i skup auto, ruka na jajima i prst u nosu...

Niccolň Machiavelli
"Varljiv je ugled koji nasljeđujemo od roditelja i djedova, on brzo nestaje ako ga ne prati vlastita vrlina."


Zakon u MOJIM rukama ???

četvrtak , 16.12.2010.

Henri Becque
"Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."





Jedan otac iz Njemačke kastrirao je dečka svoje kćeri.
Njegova kćer bila je u vezi s jednim 57-godišnjakom, muškarcem 10 godina starijim od njega, a kada je on to saznao potpuno je poludio. Suludu odluku, kastrirati ljubavnika svoje kćeri, donio je nakon što su mu u policiji rekli da mu ne mogu pomoći, piše Telegraph.

Kriminal, droga, ubojstva, krađe, nasilje... asocijacije su koje se najčešće javljaju pri spomenu Laništa, jednog od najproblematičnijih zagrebačkih kvartova, smatra Mijo Krištić jedan od stanovnika naselja u kojemu, kaže, vlada bezakonje. Dio stanovnika tog novozagrebačkog naselja odlučio je “zakon” uzeti u svoje ruke i stati na kraj maloljetničkoj delinkvenciji i organiziranom kriminalu te spriječiti eskaliranje situacije. U osnivanju je “Civilna zaštita Lanište”.

Tihomir Ivka, kolumnist KAportala, danas je u Karlovcu prosvjedovao protiv mladih HDZ-ovaca i njihove samovolje. Svoj simbolični protest Ivka je izrazio tako što je centrom Karlovca prošetao "naoružan" bejzbolskom palicom.
"Ne osjećam se više sigurno u gradu gdje policija čoporativno premlaćivanje slabijeg od sebe karakterizira kao drsko ponašanje. Bojim se da se netko kome sam se zamjerio iz mladeži HDZ-a ne počne drsko ponašati prema meni. S obzirom da ne mogu računati na zaštitu službenih organa i ne želim biti ovca, moje je pravo da se sam branim i budem spreman na odgovor jednako drskim ponašanjem", obrazložio je Ivka svoj čin. (PortalOko/Index.hr)


Osveta je zlonamjerna i potencijalno opasna akcija protiv pojedinaca ili grupe ljudi kao kazna za ranije grijehe.


"Ne osvećujte se vi sami, ljubljeni moji, već pustite djelovati gnjev Božji, jer, pisano je: Moja je osveta, ja sam taj koji će naplatiti, kaže Gospodin." ~ Biblija, Wikizvorov logotip Pavlova poslanica Rimljanima, 12:19

ili

23 Ali, ako se dogodi nesreća, platićeš život za život
24 oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu,
25 opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, modricu za modricu.



IMAMO LI PRAVO UZIMATI ZAKON U SVOJE RUKE ?

O POKOJNIKU SVE NAJBOLJE

srijeda , 08.12.2010.




"O pokojniku sve najbolje."

Za tu sam izreku čula prvi put tamo negdje prije tridesetak godina (u pič-mač, kako vrijeme leti).
Tijekom zimskog "raspusta" (jel' se to još tako kaže??), zaglavila sam u Splitu kod mamine jako dobre prijateljice.
Zvali smo je teta Kate.
U to godišnje doba i s mojih desetak godina, Split mi uopće nije bio zanimljiv.
Shvatila sam samo zašto se i na moru, što mi je do tada izgledalo nevjerojatno, nose kaputi.
Zapamtila sam i da je i tamo bila nestašica mlijeka i praška.
Čak su ljudi, dok su čekali u redu ispred trgovina, sočnije beštimali nego u Slavoniji.
Jedina svijetla točka bila mi je barba Mijina polica s knjigama.
Stajala je točno iznad kauča u dnevnoj sobi u kojoj sam spavala. Najznačajnije otkrovenje mog pubertetskog uma bio je "Crven ban". Nakon što bih pričekala da svi usnu, potajno sam ga noću čitala.
Stihovi - pi*ka pece sarana, ku*ac gleda s tavana - "navijeke" su mi se urezali u pamćenje (eh što je mlad, poluprazan mozak, svašta uđe i začahuri se).
Barba Mijo je bio muž tete Kate, a oboje su bili tako dobri prema nama da smo ih rado zvali "naš" barba Mijo i "naša" teta Kate.
Elem, barba Mijo je volio malo "pogledat" u bocu, a kada bi potegao u nju, bio je malo manje dobar prema teta Kati.

Jedno sam prijepodne malo duže "bacila oko".
Iz sna me prenula buka koja je dolazila iz kuhinje, koju su od sobe u kojoj sam spavala dijelila "harmonika" vrata.
Čulo se clanganje lonaca i poklopaca, kuckanje keramike i prigušeni glasovi.
Teta Kate je ispod glasa molila - Nemoj, probudit ćeš malu - a odgovaralo joj je mumljanje koje je pratilo otvaranje i zatvaranje ladica - pijani glas koji je tražio dinare.
U jednom trenutku čulo se razbijanje tanjura o pločice, malo plača i zatim tišina.
Ne znam kolio je vremena prošlo kada sam se napokon usudila ustati i proći u kupatilo.
Teti Kati sam samo dobacila - dobro jutro i projurila pokraj nje a ona je odgovorila zabivši glavu u sudoper, trljajući oči kao da joj je nešto "upalo".
Kasnije smo se svi pravili da se ništa nije dogodilo a ja sam počela primjećivati njene često crvene i uplakane oči.

Te zime barba Mijo je umro. Tek tako. U snu. Legao, zaspao i nije se više probudio. Blažena smrt.

Slijedeće ljeto, naravno da je barba Mijo bio tema razgovora između nje i moje mame. Teta Kate ga je hvalila i hvalila i hvalila.
Ne znam ni kako sam lanila - "Pa on je pio?!!".
Osupnutost u mom glasu je bila veća tim što je takvo ponašanje u našoj kući bilo potpuno nepoznato. "To" se događalo (u mojoj glavi) samo u problematičnim obiteljima.

Teta Kate me pogledala uvrijeđeno i gotovo vrisnila - Neee!!!
- Barba Mijo nije nikada pio! Nikada! Ti si nešto pogrešno shvatila!
I udarila u hvalospjevu koju sam slušala s nevjericom i nerazumijevanjem.
Kasnije, kada sam o tom pričala s mamom, mama je rekla upravo to -
"O mrtvima sve najbolje!"

Meni tada nije bilo jasno kako ipak netko može reći nešto suprotno istini samo zato što je taj netko drugi umro??!

Danas mi je jasno da smrt nije ta koja briše loše uspomene.
Toliki su mrtvi pa čačkamo po njima.
Istražujemo, analiziramo, pljujemo.
Ljubav je ta nevidljiva gumica.
Opraštamo svojima, onima koje smo voljeli.
Onima koje smo voljeli zato što su bili netko "tvoj" ili zato što smo ih zavoljeli ne poznavajući njihove loše strane.
A ako smo znali za njih nisu se činile tako crne.
I onda najednom, ljubav potisnuta, skrivena, uplašena ili nestala, gubitkom nekad ili još voljene osobe, jaukom biva dozvana.
Počinjemo se prisjećati lijepih stvari a loše potiskujemo i trudimo se ne misliti na njih.
Najčešće, rekla bih, da u mislima, godine koje su zauvijek prošle ne budu uzalud potrošene.

"Nije sve tako bilo tako crno". "Bilo je i lijepih trenutaka".
Pa se sjetimo početka, prvog dodira, smješka. Koliko nade i toplih želja utkanih u prvi poljubac...

Danas razumijem.
Razumijem te, teta Kate.
Imala si previše godina i premalo snage da kažeš - FAK!!!
- Fak Mijo, nisi mi bio dobar! Zaslužujem bolje!

Razumijem te ali svejedno mislim - Nikada nije kasno.
Fak!!!!


MARAMICA RAZDORA

utorak , 26.10.2010.




Margarita Bajrami, 18. godišnja Puljanka, odlična učenica 4. razreda Strukovne škole u Puli, položila je nedavno vozački ispit. Kada je podnijela zahtjev za vozačku dozvolu, djelatnica u Policijskoj upravi u Puli joj je kazala da fotografije koje je donijela NISU prihvatljive. Naime, na njima Margarita ima maramu na glavi - hidžab.
Kad se fotografirala, Margarita Bajrami je obratila pozornost na to da joj se vidi cijelo lice, čelo i obrve.
Pravilnikom o izdavanju vozačke dozvole u članku šest propisano kako fotografije moraju biti bez pokrivala. No u istom se članku navodi i da starije osobe koje prema narodnim običajima nose maramu ili kapu kao sastavni dio nošnje, mogu priložiti fotografije s njima.

Ono što mene zbunjuje jeste da se u članku navodi da Margarita na osobnoj, dokumentu kojim se dokazuje identitet, ima fotografiju na kojoj je raspuštene duge, tamne, kovrčave kose. I na spornoj fotografiji vidi se lice.
Zašto onda vozačka dozvola postaje problem u takvoj mjeri da se na jednu mladu osobu skeće ovolika pozornost po medijima i forumima?

Poštujem svaku vjeru dok ne prelazi u fanatizam, međutim ne moramo li poštivati zakone drževe u kojoj živimo ili boravimo?

Ja sam osoba koja bi rekla - ma fućka mi se hoće li imati maramu ili ne, međutim zaintrigirao me komentar jednog prijatelja koji je rekao - Moja je religija da poslije ručka popijem jedno pivo, a u muslimanskoj zemlji to ne mogu.
Useljenici drugih vjeroispovjesti "moraju poštivati tradiciju, simbole, kulturu i vjeru zemalja u koje useljavaju", rekao je kardinal Renato Martino, čelnik vatikanske Komisije "Iustitia et Pax", odgovarajući na novinarsko pitanje o korištenja vela.

Jesu li zakoni tu da za nekoga vrijede a za nekoga ne, i uklapa li se ovaj slučaj u članak 6 Pravilnika o izdavanju vozačke dozvole?
Islamska teologinja Lamija Alili kaže kako je bez poteškoća u Zagrebu dobila i putovnicu i osobnu i vozačku, a na svim je fotografijama s hadžibom.
Koja je policijska uprava onda pogriješila?

Nema li svatko pravo na svoj izbor i slobodu vjeroispovjesti?
U poslednjih nekoliko godina, europske političke pozornice su ozbiljno poljuljane politikama koje zahtijevaju uskraćivanje slobode ispoljavanja muslimanske vjere, posebno u Francuskoj koja sebe naziva domovinom ljudskih prava.



S druge strane, ako žena muslimanka nosi hidžab pod pritiskom oca ili muža, a u srcu ga prezire ili ga doživljava kao nepravdu, što je s njenim ljudskim pravima?
Pitam se ne bi li i djevojčica iz gornjeg snimka željela izgledati kao njene vršnjakinje s kojima ide u školu? Ne radi li se tu samo o ograničenju diktiranom od strane roditelja? I da li je takav slučaj i kod Margarite Bajrami?

Rita Bauer, znanstvenica koja se bavi proučavanjem islama i njegova utjecaja na društvo, u svom tekstu navodi primjere na koje je uvijek iznova nailazila prilikom istraživanja ponašanja djevojčica i djevojaka na njemačkim školama. „ One koje nose marame stavljaju pod pritisak one druge, također muslimanske vjere ali koje ne nose slična pokrivala i to izjavama tipa - želiš li izgledati kao Njemica? Maramom izražavamo našu čast, zar je ti nemaš?" Kako kaže Bauer, ovakvi stavovi koji u pravilu svoje korijene imaju u propagandi raznih islamista, ne propagiraju samo „strast prema islamskom načinu odijevanja kao jedinom pravom izrazu dostojanstva i zaštite već istodobno govore o zapadnjačkim alternativama kao štetnim i negativnim".

Moram priznati da i sama imam averziju od pokrivala.
Da u mraku sama sretnem tako zakarabuljenu ženu, prvo bih premrla od straha, pa bi se zapitala tko je stvarno pokriven i ima li ispod haljinetine kakav šmajser. Predrasude, blago onom tko ih nema.

Uvijek u ovakvim slučajevima dvojim da li je u pitanju vjerska ili spolna, ljudska diskriminacija. Ili je sve, kao i obično, samo (i uvijek) politika?!!



B(IJES)ĆUTNOST

ponedjeljak , 17.05.2010.

Poželila sam da sam mrtva.
Sjedeći na toj stolici, dok sam slušala svoje dijete kako plače, poželila sam da me nema.
A ona je, jecajući, iz svoje male duše izbacivala nakupljenu bol.
Govorili su joj da je retardirana. Da je ružna i glupa. Čak su mi rekli - zaridala je - da mi uši nisu jednake. I da imam velik nos. Da sam grozna i bubuljičava.
Gledam svoju lijepu, plavu djevojčicu. Slobodno, bez roditeljskog egoizma, usudila bih se reći - lijepu. Duga plava kosa, plavo-zelene oči.
Visoka, vitka, mažoretkinja. Ponosna jer je prije dva dana osvojila srebrnu medalju. Presretna. Pa je stavila nekoliko slika na facebook. Pa se predvodnica zmija otrovnica oglasila na španskom - kako je slika fuj.
Pa je lavina ponovo krenila. Uvrijede kurvo, glupačo, jadnice. Pa su joj na "zid" napisale - R. I. P. Rest in peace. Počivaj u miru. Pa zaprijetile da je sutra nastradala u školi.
Natjerala sam je da toj djevojčici napiše poruku da joj je mama slučajno (da ne ispadne tužibaba) vidjela fejs, i da je rekla da će sutra sve ispričati razredniku. Što ovu nije uopće zabrinulo, nego je poslala stariju sestru da se obračuna s mojom, dvije godine mlađom. Dok su "prijatelji" iz razreda navijali da je išamara.
Moja mi uplašena, pod satom, šalje poruku i ja za dvadesetak minuta stižem u školu.
Pred očima mi se vrti film o zlostavljanoj djevojčici iz Dubrovnika, kojoj su starije isjekle kosu.
Odmor je, zvoni, kamen mi pada sa srca kada mi prilazi. Pronalazim razrednika i pedagoginju. Dvoje krasnih mladih ljudi koji ostaju zatečeni i zgroženi pričom. Potreseni kao i ja.
Pozivaju malu "zmiju" na razgovor. Ona ulazi glumeći (ili ne glumeći?) samouvjerenost i prekriženih nogu sjeda na stolicu. Cupka nakrivljenih usta. Pokušava se braniti ali pred mojim argumentima da imam sve kopirano, polako se stišava.
Ja bih je najradije raspalila preko gubice, neodgojene i drske ali prizivam sebe razumu da je i TO samo dvanaestogodišnja djevojčica.
Moja plače. Gađali su me, mama, jaknama. Sakrivali mi knjige u tuđe torbe a kada bih ih htjela uzeti optuživali da im čeprkam po stvarima.
Zvali su me da dođem a onda optuživali da ih uhodim i pratim.
- Pa pratila si nas - vrisnu "zmija".
Pedagoginja blago pita - Jesi li ih pratila?
- Pa možda jesam...
- Pa kako, jesi išla za njima, skrivala se ili..?
- Ma ne, druga bi me djevojčica pozvala da dođem, a kada dođem, napadnu me da ih pratim.
Meni je odavno jasno da je "zmija" samo satelit te druge djevojčice. Imućne, zlobne, tobože vrlo dobre prijateljice od moje.
Kako smo povezani nekim poluobiteljskokumskim odnosima, ova je uvijek imala drugu ruku da podvali mojoj. Kroz glavu mi prođe jedan od mnogih manevara.
Za zadaću su dobili da opišu jednu slavnu osobu i zalijepe njene slike.
Moja odluči da će to biti Lady Gaga a "zvijezda razreda" obeća joj, kako nam printer nije radio, isprintati njene slike. Cijelo poslijepodne su se dogovarale a kada ju je moja ujutro prije škole podsjetila preko fejsa da joj ne zaboravi slike, ova je mrtvo hladno napisala - Nemam slika za tebe, uostalom, ja sam napravila Lady Gagu.
Moja tuka je plačući krenila u školu, jedva smo od nje izvukli što se dogodilo i na brzinu po kioscima potražili slike.
Mjesecima pratim što se događa, popustila je u školi, grize nokte, ali uvijek kada bih pokušala razgovarati, negirala je sve, plakala da je ne razumijem.
Jednostavno, bojala se da će je odbaciti potpuno a oni su je postepeno izolirali sve više i više. ONI. Sada je teško reći točno tko,ne cijeli razred, ali skupina od sedam, osam dječaka i djevojčica koji su vedrili i oblačili. A ostali se prilagode čoporu.
Ako te oni uzmu na zub - nema te. Šesti razred!!!
Pregledala sam internet u potrazi za sličnim temama. Naježila sam se kada sam prepoznala simptome - griženje noktiju, nesanica, glavobolja, bolovi u stomaku, manjak koncentracija, nesigurnost, plačljivost, osjećaj neprivlačnosti, manjak samopoštovanja ...SAMOUBOJSTVO!!!!

Pokušala sam biti smirena i pedagoginji rekla što točno očekujem od škole. Nisam odjurila kod roditelja, nisam djecu vukla za uši, grdila.
Jedino nisam izdražala pa sam "zmiji" rekla - Može vam biti, glupa, može vam biti ružna, može vam biti dosadna. To je vaše pravo. Ali NEMOJ DA VAM PADNE NA PAMET DA STAVITE PRST NA NJU! Jesam li bila jasna?

Pedagoginja je još odlučila porazgovarati s dječakom - kolovođom, ali bez moje nazočnosti. Kasnije sam nazvala na telefon da se raspitam kako je prošlo.
Rekla je da je dječak jedva čekao da ona završi što ima i da izađe.
Epilog, slijedeći sat je drugi dječak iz grupe, usred nastave (kakva hrabrost?), mojoj izvukao s leđa stolac pod njom. Pala je i udarila se snažno u trticu.
Prešutila bi i to ali odalo ju je bolno vezanje patike jutros. Kada sam je stisla zaplakala je - Svi su mi se smijali mama...
Nazvala sam pedagoginju koja je rekla popričati s dječakom ali zbog nekog sastanka nije.
Polubrat mog djeteta po ocu, mladić od dvadesetak godina, koji je čuo od bake što se dogodilo, danas je uletio pod odmorom u školu, u razred, i dječaku koji joj je izvukao stolicu zaprijetio batinama ako to ponovi te dodao da će mu istući onda i mamu i tatu što ga nisu odgojili. I uz put nagrdio ostale "promatrače".
S R A N J E !!!
Nazvala me ljuta pedagoginja da su ga snimili nadzornim kamerama, da ga škola sad može tužiti, da djevojčice koje su se tobož mojoj i htjele možda ispričati sada to iz inata neće jer ima retardiranog brata, da je mama od dječaka sutkinja i bla bla bla....
Slažem se sa svim. Na nasiljem ne možeš odgovarati nasiljem.
Nije u redu da momak od dvadeset godina viče na djecu od dvanaest.
Da je ravnatelj sada doveden u nezgodnu poziciju jer ga roditelji mogu pitati kako netko može tako upasti u razred. Da će sada i ostali roditelji doći braniti svoju djecu. NOĆNA MORA!!!
Složila sam se sa svim. I pitala.
- Što ste vi poduzeli da zaštitite moje dijete?
- Što ako joj netko sutra podmetne škare? Ili sruši pa slomi kičmu ili ruku?
Ako je netko ošiša?
Kakvu ste jasnu poruku poslali da se nasilničko ponašanje NE TOLERIRA?
Čekam sutra...

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se