srijeda, 25.05.2011.
Helena Spartanska
Zažmiri, broj do bezbroj i utonut ćeš u trans,
tvoje će misli postati zrnca stakla, parazitski entiteti na zidu,
možda ćeš misliti da ti nedostajem. Znat ćeš da nije tako.
Slaba sam ti nadmoć, nikakva vodilja. Možda i mrtva ljubavnica.
Ili samo mrtva ljubav. Što se može svesti na isto. Barem mislim.
I ova naša djeca, tisuću puta umrla su sa mnom,
a da se nikada nije ni spomenuo njihov početak.
Priznajem, nisam dijete labuda. Niti balerina. Niti vagabund.
Izigravanje boemstva je već viđeno.
A rekla sam joj da ne može pripasti dvojici,
zlatno je pravilo: jednom ili stotinama.
Svi znaju da između krajnosti nema točaka na dužini.
No, nikakva sam vodilja. Pseudoglas nekog alter ega
što ciglama razbije prozore, napravi sve ni od čega,
pobijeli u mraku kao fosforna gospa na televizoru.
Jeka što ori iznad savjesti.
Nikad tvoja. Uvijek njezina. I nikad njezina, a uvijek tvoja.
- 17:39 -